Teoretičari sekularizma u cilju dokazivanja svojih tvrdnji – negiranja vjerske vlasti – iznose i svoje argumente, koje ukoliko uspijemo na osnovu racionalnih dokaza oboriti u tom slučaju oni neće imati nikakvog oslonca niti će imati čime potkrijepiti vlasite ideje. Kada jedna ideologija sa racionalnog aspekta i putem dokaza ostane nezaštićena i ne bude imala ništa adekvatno za ponuditi kao svoj neoborivi argument u tom slučaju neće moći odgovarati na pitanja, što znači da mora završiti na povijesnoj deponiji upravo kao što su neke ideje i završile.
Naše obaveze i dužnosti
U vezi sa spomenutim teoretičarima i njihovim argumentima mi imamo dvije naučne obaveze:
a) pobijanje njihovih dokaza,
b) dokazivanje neophodnosti vjerske vlasti.
Prirodno je da ukoliko želimo svoju dužnost obaviti na ispravan način u tom slučaju prvo trebamo čuti njihove argumente da bismo zatim iznijeli kritike vezane za njih. Nakon toga donosimo argumente kojima dokazujemo neophodnost vjerske vlasti. Upravo ćemo postupiti u skladu sa ovim logičkim procesom, dakle prvo iznosimo njihove stavove da bi ih zatim pretresli i kritikovali, nakon čega počinjemo sa drugom fazom, tj. dokazivanjem neophodnosti vjerske vlasti.
Neusaglašenost vlasti i vjere
Teoretičari sekularizma su uvjereni na osnovu tačnih analiza između suštine i zbilje vjere i suštine i zbilje vlasti da među njima postoji neusaglašenost i razlika preko koje nije moguće preći što nam jasno govori o tome da nije moguće pomiriti vlast i vjeru. U objašnjenju svoga logičkog zaključka kažu: Šta je vjera? Vjera i njeno stvarno značenje sažima se u korigiranju uvjerenja, morala, duševnih osobina, kao i u ukazivanju vjernicima i pobožnim ljudima na ispravno ponašanje, što nam daje do znanja da je riječ o potpuno duševnim i srčanim pitanjima. I sasvim je jasno da se ljudsko srce ispravlja na taj način što se prvo pridobije i tek nakon toga se prelazi na pitanja vjerske prirode i onoga što se srca tiče.
Kakve dužnosti ima vlast? Vlast je obavezna osigurati društvenu bezbjednost i u aspektu života i sa aspekta vlasništva i imetka. Mora osigurati sistem u kojem će ljudi osjećati sigurnost kada je u pitanju lični život i imetak. U takvim se pitanjima ne može služiti moralnim pridikama. Tako da ne možemo uspostaviti nekakvu logičnu svezu između kategorije vjere i vlasti. Neki čak aludiraju i na njihovu međusobnu oprečnost. Otišli su, dakle, korak naprijed i izrazili mišljenje da u principu između vjere i vlasti ne samo da nema povezanosti, već postoji ozbiljna oprečnost. Da bi to potvrdili kažu: U vlasti da bi se praktično provele životne i društvene potrebe mora se koristiti strogost i moć sile. Usljed toga što je vlast utemeljena na strogosti i sili a s druge strane vjera se u svom radu oslanja na milost i pridobijanje srca što znači da vlast s jedne strane prema ljudima postupa osoro i neumoljivo, kao naredbodavac a vjera krajnje milosrdno i blagonaklono što je najbolji dokaz jaza i razlike koja postoji između vjere i vlasti.
Rezultat spajanja vjere i vlasti bila bi tiranija.
Dalje tvrde da ukoliko bi htjeli napraviti spoj ovih dvaju nepomirivih stvari, dakle vjere i vlasti, to bi sigurno rezultiralo apsolutizmom i tiranijom od strane vjere što bi bilo razlogom da ljudi zamrze vjeru i da je napuste. S obzirom na to da kada bi vjera zavladala u tom slučaju morala bi koristiti silu da bi ljudi postali vjernici, a iz tog razloga što je taj metod u potpunoj suprotnosti sa vjerovanjem i religijom to bi značilo da se vlast susretne sa ozbiljnim problemima kada su u pitanju njene ideje i program sa jedne strane i praktično provođenje programa sa druge. Dakle na mjestu gdje nema govora o sili i primoravanju, vlast bi provodila silu što se kosi sa principom slobodnog biranja vjere, a to bi rezultiralo odricanjem od tiranske vjere. Dakle vlast koja se koristi silom i politikom palice kada je u pitanju nametanje i provođenje društvenih, socijalnih, političkih i ostalih programa ne susreće se ni sa kakvim problemima niti sukobljavanjima od strane primoranog naroda nad kojim vlada, međutim ukoliko vjera to isto učini, tj. upotrebi silu, na mjestu gdje to nije prihvatljivo, u vjerskim i moralnim pitanjima, to će obavezno rezultirati time da je ljudi prihvate za tiransku religiju, što je najprezrenija moguća kombinacija kod ljudi.
Vjera gubi razlog postojanja
Ispitivanja na licu mjesta kao i društvena praksa pokazuju da mješanje vjere u vlast pored toga što iziskuje štete i što uzrokuje odricanje ljudi od vjere pa i stvaranja averzije prema njoj, djelo je koje je krajnje beskorisno i neplodno za vjeru. Usljed toga što biti vjernik vrijedi ukoliko je to iz ljubavi i s uvjerenjem, međutim prisustvovanje u hramovima, džamijama, crkvama ili sinagogama zbog toga što se mora jer zakon to traži, sa aspekta duševnih suptilnosti, čistote duše, iskrenosti dove i svega onoga što vjera traži od ljudi jeste krajne štetno i neadekvatno i sigurno je da svega toga u takvoj vjeri i pod takvim pritiskom neće biti.
Ukratko prigovori koji stižu na adresu vjere pod pretpostavkom da bi trebala da se mješa u politiku i vladu su sljedeći:
a) vjera i vlast nemaju ništa zajedničkog,
b) kada se bolje pogleda, između vjere i vlasti postoji nepremostivi jaz i nepomiriv konflikt,
c) nelogično mješanje ovih dvaju antitijela rezultiralo bi tiranijom,
d) vjero-tiranija rezultira napuštanjem vjere od strane ‘vjernika’,
e) također rezultira nestankom duševnih, psihičkih i ostalih utjecaja koje vjera ima kod vjernika,
f) na koncu to dolazi u oprečnost sa filozofijom prisustva poslanika Božijih među ljudima,
g) u društvu bi porasle antivjerske i ateističke tendencije.
Ovo su osnovni dokazi neusaglašenosti vjere i vlasti koji su izneseni od strane sekularističkih teoretičara.
Kritika
U cilju pretresanja argumenata potrebno je ozbiljno obratiti pažnju na nekoliko stvari da bi kritika i pobijanje spomenutih argumenata bila sasvim jasna i utemeljena.
Vlast i vjerovanje
Poželjno je, a i bolje je, da se tvrdnje i pretpostavke kao i pristrasni argumenti pogledaju u svjetlu realnog stanja i stvarnosti a ne u formi proklamacija. Ukoliko gospoda koja je nabrojala gornje tvrdnje umjesto što kaže: “Dužnost vlasti je samo red, sigurnost, zaštita imetaka, i ništa više,” prizna, pa kaže: “Mi vlast želimo radi reda, sigurnosti i zaštite imetaka, i ne slažemo se sa miješanjem vlasti u vjerovanje i moral,” bilo bi to istinitije kada je u pitanju transparentnost njihovih unutarnjih namjera a u istoj toj mjeri bilo bi i udaljenije od istine čiji su oni glasnogovornici. Ukoliko bi pak rekli da vlast nema pravo mješati se u uvjerenja, moral i vjersko ponašanje ljudi, to ne bi odgovaralo istini i ne bi se slagalo sa dijalektikom.
Objašnjenje
Posmatranjem modela vlasti iz prošlosti, i površnim sagledavanjem trenutnog stanja u različitim državama, lahko je shvatiti da stavovi koje zauzimaju različite vlasti po pitanju zakona imaju važnu ulogu u načinu procjenjivanja kao i u vjeri kod ljudi. Nije moguće naći vlast koja u svojim društvenim zakonima lahko prelazi ili čak previđa veliku ulogu koju igra vjera i moral ljudi. Ukoliko se pod efektom i utjecajem koju vlast ima na religioznost i vjeru misli u apsolutnom smislu, u tom slučaju riječ je o potpuno nelogičnom i nerazumnom aludiranju. Mali je broj vjernika koji dijele mišljenje o sigurnom i stopostotnom učinku vlasti kada je to u pitanju. Međutim ukoliko se mislilo na relativne učinke i duboki utjecaj kao i na produktivnost vlasti na uvjerenje, moral i društveno ponašanje i u tom su slučaju rijetki ljudi koji su razumni a da takvo šta poriču.
Jedan površan prelaz preko stanja u različitim društvima dovoljan je da potvrdi i učini jasnim utemeljenost tvrdnje da vlast ima relativan utjecaj na razmišljanje, moral i socijalno ponašanje društva i pojedinaca. Čak i društva koja tvrde da su suzdržana i nepristrasna po pitanju morala i vjerskih pripadnosti, imaju veoma jasan utjecaj u moralnosti ljudi i u općoj društvenoj klimi. Sukladno navedenim činjenicama veći dio društva i društvene atmosfere prati i slijedi vlast, kao što i S'adi Širazi kaže: “Ljudi su vjere svojih vladara”, الناس علي دين ملوكهم, tj. ponašanje, moral i uvjerenja vladara obično biva slijeđen i prihvaćen od strane podanika, tj. naroda koji čini državu. S obzirom na to većina moralnih neodgovornosti u odnosu na vjeru i njeno praktično vršenje koje se primjećuju među ljudima posljedica je indiferentnosti vlasti prema religiji. Ukoliko vlast angažira antivjerske misionare sigurno je da će imati veći učinak na odvraćanju i okretanju ljudi od učinka koji vjera u takvim uvjetima može imati, i moći će ih lakše usmjeriti u pravcu u kojem će vjersko i moralno biti smatrano bezvrijednim i nepoželjnim.
Recipročni utjecaj razuma i djela
Ono što je čovjek praktično doživio a što potvrđuje i Kur'an i racionalni argumenti jeste pitanje uzajamnih utjecajnosti između razuma i djela. Ukoliko čovjek odraste i živi u nezdravoj i nemoralnoj sredini, gdje su ljudi ogrezli u putenosti i nemoralnosti, polahko, prolaskom vremena njegovi stavovi i naklonosti bez obzira koliko moralan i pobožan bio, krenut će smjerom materije i negiranja ili pak u najmanju ruku indiferentnosti prema duhovnim i moralnim pitanjima. Pitanje adaptiranja na sredinu je jedan od naučnih principa, koji u svakom slučaju ostavlja utjecaj na čovjekovu misao.
Na temelju toga svaka misao i ideja da bi se razvila i zaživila zahtjeva odgovarajući psihički i duhovni teren i uvjete. Kako je samo lijepo i temeljito u vjerskim zakonima prvo uzet u obzir svaki životni segment i uvjet da bi tek na osnovu toga bio ustanovljen propis i sud. Naprimjer propisom o trgovini prodavanje ćefina smatra se mekruh/nepoželjno, klanje životinja, tj. mesarstvo je također mekruh, zbog toga što ovakve profesije kvare klimu psihičke i duševne suptilnosti i harmonije. Iako za pažljivog čovjeka kojem je stalo do toga da uredno vrši svoje društvene i vjerske obaveze to ne pravi nikakvog problema, ali uzevši u obzir javnost Islam propisuje sud nepoželjnosti, tj. mekruha za ovakve poslove. Ili hadisom u kojem se kaže: “U kuću u kojoj se nalazi pas ili slika psa ne ulaze meleki,”[1] ne želi se izraziti gađenje prema psu ili se dati do znanja njegova bezvrijednost, već uzima se u obzir sukob normalnog obavljanja ibadeta, prevashodno namaza, sa držanjem psa u kući, što ima duhovnu dimenziju, koja je uvjetovana i vanjskim uvjetima čistote potrebne za neometano služenje Uzvišenom Allahu.
Pitanje:
Da li društvena klima koja nije odgovarajuća za duhovni i psihički život može imati negativnog utjecaja na vjeru, način mišljenja i prihvatanja moralnih vrijednosti ili pak između društvene atmosfere i duhovnosti postoji velika razlika tako da jedna od druge ne zavise niti jedna na drugu vrše utjecaj?
Odgovor:
Bez sumnje da društvena klima djeluje i na način razmišljanja i na moral, međutim utjecaj je indirektan, tj. posredan. Dakle loša društvena klima kvari psihu. Pokvarena psiha znači slaba ili nikakva šansa za razvijanje uzvišenih duhovnih misli. Kao što sa druge strane povoljni društveni uvjeti mogu veoma efektivno djelovati na razvijanje i procvat duhovnih uzvišenih misli i ideja. Upravo na temelju ovog principa Islam posvećuje veliku pažnju uređenju i saniranju društvenog ambijenta dok protivnici vjere svom snagom rade na njegovom ruiniranju upravo zbog toga što je neporeciv utjecaj društvenih uvjeta na duhovni i psihički život čovjeka.
Izvor: „Sekularizam ili vjera“ Eydi Akbar
[1] Safinetul-Bihar, tom II, str. 486, Qom: 1950.