Na temelju naučnog pravila svaka ideja da bi bila dokazana mora biti argumentirana. Na taj način osim što nudi razlog da bude prihvaćena, vrši i organizirano širenje svoje misli. Prirodno da ni ideja sekularizma nije izuzeta iz ovoga pravila.
Za spomenutu ideju ponuđen je veliki broj argumenata, koji su, bez obzira na privlačan izgled, lišeni zadovoljavajuće čvrstine. Nekada bi argument bio ponuđen na takav način da je ustvari riječ o pukom ponavljanju ili je pak sami izvor argumenta neprihvatljiv i sporan zato što nema u sebi oficijelnog racionalnog elementa.
Argumenti koje sekularisti nude mogu biti podjeljeni na dvije grupe:
a) Ono što predstavlja skicu i osnovne crte ideje sekularizma, i ustvari nije riječ o argumentu. U svakom slučaju i to je veoma korisno radi upoznavanja sa idejnom linijom, koju osnivači sekularizma prate, što je veoma bitno za upoznavanje sa sekularizmom za one koji ga nikako ili dovoljno ne poznaju.
b) Argumenti koji manje-više imaju boju dokaza. Što neka ideja ima jače argumente, lakše je postaviti se prema njoj, zbog toga što je logičke argumente veoma lahko potvrditi ili odbiti. U ovom drugom dijelu pokušalo se dati pažnje čak i sumnjama, koje su promakle kovačima argumenata i da se na sve ponudi zadovoljavajući odgovor, zato što je cilj rasvjetljavanje Istine, a ne uvjeravanje sagovornika. Dešava se da u iznijetom prigovoru ili sumnji, koje pojedinci iznose, svjesno ili nesvjesno, hotimično ili nehotično, bez obzira što je nekada riječ o muslimanima koji i namaz obavljaju i prihvataju islamske šarte, tj. principe, nakon pažljivog posmatranja i analize, bude uočena neophodnost stizanja do rezultata koji nisu ništa drugo doli potvrda sekularističke ideje. Usljed toga neophodno je obratiti veliku pažnju samo na misli i ono čime one rezultiraju, a ne na ličnosti i vlasnike tih misli. Činjenica da je mislilac musliman ili skeptik nije razlog da određena sumnja ili prigovor ne bude razmotrena i podvrgnuta kritici, upravo u sekularističkim aktima. Kao što razmatranje tih ideja na ovako rigorozan način ne znači da obavezno pripadaju sekularistima.
Stavovi sekularističkih skupina
Ljudi koji vjeruju u nepomirljivost i u trajni sukob između vjere i dunjaluka, kao i u suprotnost između vjerskog nauka i slobode misli, prilikom preciziranja svojih stavova i deklarisanja usmjerenja koja slijede dijele se na veliki broj grupacija. Jedni, kada su u pitanju lična vjerovanja spadaju među vjernike – oni čak i prilikom argumentiranja koriste vjerske činjenice, drugi pak ovom pitanju pristupaju od počekta nevjernički. Bez obzira što raznolikost utječe na zrelost ili nestabilnost iznijetih stavova, kao i na različitost rezultata do kojih se stiže prilikom svođenja računa, ipak se u jednoj tački svi slažu. Naime, svi su jednoglasni u presudi da vjeri nema mjesta na društvenoj, političkoj ili državnoj sceni. Svi se slažu u stavu kako vjera ne treba da se miješa u državna pitanja i kako ne bi smjela davati mišljenja u vezi sa ovosvjetskim društvenim pitanjima. Ukoliko ovu zajedničku tačku ostavimo po strani, možemo reći da skoro i ne postoji stav ili mišljenje po kojem se svi slažu.
Četiri sekularističke skupine
Zagovornici odvajanja vjere od politike i države, dijele se na četiri skupine od kojih ćemo svaku posebno predstaviti u kratkim crtama.
Prva skupina
Oni u vezi sa vjerom kažu da je bezvrijedna i ništavna. Vjerska naučavanja za njih imaju vrijednost koliko je imaju i bajke. Na temelju toga kažu sljedeće:
a) vjera se ne treba pojavljivati na društvenoj sceni,
b) vjera nema pravo mješati se u politiku,
c) vjerska su poučavanja izmješana sa društvenim pitanjima i sastavljena su poput dokaza od ispravnih i neispravnih činjenica, što dovodi do neispravnih zaključaka.
Druga skupina
U vezi sa vjerom i vjerskim naučavanjem kažu:
a) vjera je u osnovi istinita i čovjek treba biti vjernik,
b) područje vjere ograničeno je i nije široko,
c) područje vjere tiče se individualnih pitanja u vezi sa moralnim vrlinama i kvalitetima duše,
d) Upravljanje državom, ekonomija, menadžment i planiranje jesu segmenti koji nisu zastupljeni vjerskim programima.
Prema mišljenju spomenute skupine vjera je lični odnos sa Bogom svakog pojedinca, a poslanici su dolazili da urede Onaj svijet a ljudi i sami mogu obavljati poslove Ovoga svijeta, jer znaju šta će na njemu raditi.
Treća skupina
Riječ je o ljudima koji vjeruju, muslimani su, ali u vezi s vjerom kažu sljedeće:
a) vjera je istinita i treba vjerovati,
b) područje vjere šireg je opsega od lično individualnih pitanja,
c) vjera ima pravo mješati se u društvena pitanja, upravljanje države i sl.,
d) uvjet aktivnog prisustva vjere u društvu jeste da na čelu ljudi bude bezgrješan čovjek.
Spomenuta skupina vjeruje da kada je bezgriješan čovjek kao što je poslanik Muhammed, s. a. v. a., na čelu muslimana, u tom slučaju vjera ima pravo zalaziti u sve pore ljudskog života, međutim, obični ljudi bez obzira koliko dobri i čestiti bili, nemaju pravo u ime vjere mješati se u državna pitanja jer Bog nije dao dozvolu za takvo šta.
Četvrta skupina
Ova skupina u suštini priznaje vjeru, međutim, zagovara sljedeće mišljenje:
a) vjera je nešto sveto, nešto što pripada Bogu,
b) prisustvo vjere na dunjalučkoj sceni umanjuje i šteti njenoj svetosti,
c) zaprljanost vjere biva uzrokom da ljudi postanu sumnjičavi u odnosu na nju,
d) zaprljanja u vjeri u suprotnosti su sa svrhom zbog koje je Bog slao poslanike i Knjige.
Zaključak, koji se može izvesti iz spomenutih stavki, sljedeći je: Dunjaluk prepustite dunjalučarima, a Ahiret vjernicima! Miješanje vjere u dunjaluk jedino može dovesti do gubitka Božijih vrijednosti, a kada se to desi, dolazi do sukoba između poziva zaprljane i izmateri-jalizirane vjere i onoga čemu u skladu sa svojim programom poziva, tj. čistoti ljudskoj.
Kritika iznesenih stavova
Prije nego li počnemo s kritikom navedenih stavova napominjemo da je neznanje čovjeka uvijek vodilo u jednu od dvije krajnosti, ili bi od njega pravilo opsjenara i varalicu, ili pak indiferentnog apatičnog čovjeka. U ovom kontekstu Ali, a. s., kaže: “Neznalica uvijek ide iz krajnosti u krajnost, ili pregoni ili napušta.” Kada je u pitanju vjera, ni ona nije ostala imuna od ljudskog neznanja koje je htjelo dati sud u vezi sa njom, pa jedni u tom kontekstu kažu da je vjera nebeska stvar. Ukoliko se posveti zemaljskim poslovima – isprljat će se i izgubit će svetost, zato je treba čuvati kao cvijet u svojoj duši, tu je sakriti i svaki pojedinac će u tami noći imati prilike da se s njom druži kako bi je sačuvao od nepoželjnih pogleda. Druga skupina kaže da vjera nije nebeska, niti zemaljska, već izmisliše je ljudi kao što bajku izmišljaju. Ukoliko uđe u društvo, zagadit će ga, a to treba obavezno spriječiti. Ovakva mišljenja i pogled na realnost jeste najbolji dokaz čovjekove potrebe za Objavom i uputom Božijom.
Odgovor prvoj skupini
Istomišljenici ove skupine nisu postojali u vrijeme kada je renesansa tek nastajala, zbog toga što u to vrijeme nije bilo riječi o tome da je vjera izmišljena, čak i oni što su se zalagali za odvajanje vjere od društva bili su brižni zbog vjere, međutim, malo po malo, pojavile su se glasine o suprostavljanju vjere državi što je vjeru u osnovi dovelo u pitanje.
1. Kritika mora biti promišljena i mudra.
Kada pojedinci, poput Nietzschea, izjave: “Bog je umro!”, ili poput Marxa: “Vjera je opijum za narod!” – moraju za svoje tvrdnje iznijeti utemeljene dokaze, ponuditi logičan sud. Kur'an časni u vezi sa ovakvim izjavama kaže:
A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju.
وَمَا لَهُم بِذَلِكَ مِنْ عِلْمٍ إِنْ هُمْ إِلَّا يَظُنُّونَ
2. Sumnja u jedan primjer ne znači općenito negiranje.
Ukoliko pretpostavimo da su u jednoj od nebeskih vjera, koje izviru iz Objave, u jednom od primjera nekog zakona, pravila ili naredbe našli nešto sumnjivo, razum presuđuje da prvo pogledaju da li taj primjer, koji je sumnjiv, dolazi upravo sa Neba, ili je pak podmetnut rukom zlonamjernih ljudi. Kur’an obiluje primjerima o takvim slučajevima, u kojima ukazuje da su učeni ljudi, kako bi ostvarili određene koristi, mijenjali Božije ajete i zakone, na što Kur’an iz-među ostalog ukazuje u sljedećem ajetu:
A neki među njima su Allahove riječi slušali pa su ih, pošto su ih shvatili, svjesno izvrnuli.
لَكُمْ وَقَدْ كَانَ فَرِيقٌ مِّنْهُمْ يَسْمَعُونَ كَلاَمَ اللّهِ ثُمَّ يُحَرِّفُونَهُ مِن بَعْدِ مَا عَقَلُوهُ وَهُمْ يَعْلَمُونَ
Razlog zbog kojeg jedna skupina vjeru smatra izmišljenom – ukoliko pređemo preko lovaca u mutnom, koji su političkim spletkarenjima širili ovu vrstu ideja – pronađen je samo u jednom primjeru iz “vjerskog” života, i to pogrešnom primjeru. Načinili su fatalnu grešku uzevši u obzir ponašanje pojedinaca prema vjeri izhitreno donijevši sud, koji ni u kom slučaju nije naučan. Svaki razuman čovjek zna da ozbiljna i naučna analiza bilo koje ideologije zahtjeva da se kao prvo ispitaju osnovni izvori iz kojih je nastala, da bi se tek nakon temeljitog upoznavanja sa postulatima te ideologije pristupilo poštenoj kritici na temeljima dokaza.
Objašnjenje šehida Mutaharija
Allame Mutahari u knjizi Razlozi naklonjenosti materijalizmu nudi veliki broj podataka iz autentičnih izvora objašnjavajući kako je na zapadu vjera doživjela krivotvorenje i kako je u tome značajnu ulogu odigralo nezrelo filozofsko razmišljanje. Također naglašava kakva je bila uloga crkve u pesimističkom stavu i omraženosti koju ljudi imaju prema njoj, što je vremenom preraslo u negiranja Boga i vjere. Kao primjer navodimo jedan odjeljak iz kazivanja Will Duranta u knjizi Historija civilizacije: “Kazneni organi cvrkve imali su protiv heretika svoje posebne metode ispitivanja. Prije nego bi u gradovima osnovali svoje urede u crkvama bi na misama govorili vjernicima da trebaju izdati sve krivovjerce i nevjernike. Bodrili su ih u izdaji svojih komšija, prijatelja i rođaka koji ne bijahu pravovjerni. Ljudi, koji su odavali nevjernike, imali su potpunu zaštitu, a ljudi koji su ih poznavali, ali ih nisu htjeli otkriti, ili su im pak davali sklonište u svojim kućama, bili su izvrgnuti javnoj poruzi i proklinjanju (…) Metode mučenja u raznim vremenima i mjestima bile su različite, nekada bi osuđenom vezali ruke na leđa i u takvom ga stanju vješali za njih, nekada bi ih tako čvrsto vezali da se nisu mogli micati, da bi im zatim bukvalno naljevali vodu u usta i oni bi se u takvom stanju i gušili, nekada bi na ručne i nožne zglobove vezali veliki teret tako da bi se konopac urezao u meso i stizao do kostiju (…) Broj žrtava u periodu od 1480. do 1488. godine, dakle u razdoblju od osam godina, stigao je do brojke od osam hiljada i osamstotina spaljenih i devedeset i šest hiljada i četiristotine i devedeset četiri osuđenika na neku drugu kaznu. Ovakvo je stanje trajalo do 1808. godine. U tom razdoblju broj spaljenih na lomačama inkvizicije bio je oko 31,712 lica, a broj kažnjenih nekom drugom kaznom popeo se do 291,450 ljudi.”
George Sarton, stručnjak za povijest znanosti, napisao je knjigu Šest krila znanja, u kojoj pod naslovom “Čarobnjaštvo” ukazuje kako je Crkva, pod izgovorom borbe protiv čarobnjaka i vještica, postupala sa optuženima za ovo nevjerničko djelo i koliki broj i koje sve ljude nije u tom procesu lišavala života! Između ostalog piše sljedeće:
“Crkveni kler svjesno ili nesvjesno izjednačavao je čarobnjaštvo sa nevjerstvom. Obični ljudi brzo bi stizali do zaključka da oni što nisu poput njih jesu loši ljudi. Čarobnjaci i vještice su ljudi koji su svoju dušu prodali Luciferu. S obzirom na činjenicu da su čarobnjaci i krivovjerci bili u vezi sa Luciferom, njihova bi osuda i kazna s lahkoćom bila smatrana dozvoljenom. Čak su i oni što bijahu na putu vjere smatrali da takve avanturiste i smutljivce treba upravo na takav način opametiti, jer nisu zasluživali ni pravovjerje, a ni oprost.”
Da li je to stvarnost vjere?! Vjera koja je došla da bude povod upute i glasonoša ljubavi u Evropi, dobila je takav izgled čije smo neke od tamnih primjera naveli. Da li u ovom slučaju zamišljanje Boga, vjere i svega što pripada vjeri može biti drugačije osim u formi okrutnosti, likvidiranja, inkvizicije i progonstva? Jasno je da će reakcija ljudi na ovakav metod biti negiranje vjere i poricanje Boga. Šehid Mutahari kaže sljedeće: “Da li je moguće da vjera, čiji predvodnici, koji su u svakom slučaju u očima ljudi stvarni predstavnici vjere i primjer njene potpunosti i manifestacije Božije, navlače lavlju kožu i pokazuju lavlje zube i čiji su argumenti optužba za herezu i grešnost, ima bilo kakvog izgleda da bude prihvaćena ili sudbina koja je čeka nije ništa drugo osim mržnje prema Bogu i svemu što ima miris vjere u sebi? Zar to nije najveći udarac vjeri i najbolja reklama u korist materijalista, sekularista i ostalih ateista?”
U svakom slučaju, ljudi koji koriste svoj razum ne trebaju nasjesti na jeftinu prevaru onoga što se nudi u odori vjere, već trebaju vjeru upoznati iz njenih autentičnih izvora, i tek kada je shvate, odvažiti se na davanje objektivnih sudova u vezi s vjerom. Tek tada će shvatiti da je vjera žrtva u rukama “vjernika.”
3. Vjera žrtva neznanja i tiranije
Činjenica je da vjera dolazi iskorjeniti neznanje iz ljudskog života sa jedne strane i tiraniju i nasilje sa druge, a umjesto toga, donosi na poklon ljudima znanje, pravdu i za rezultat spoznaju i upoznavanje sa zbiljom kreacije i izvorom svega. Na taj način čovječnost dovodi do sreće i krajnjeg savršenstva. Međutim, upravo ta izmjena sa neznanjem i tiranijom i konflikt sa istim stavlja vjeru pred ozbiljan problem. Vjera trpi veliku štetu zbog neznanja ljudi, nad njom se provodi sila tirana, vjerovjesnicima se govori: Ili ćete napustiti naš narod ili se prođite svojeg mišljenja i prihvatite naše ideje, (ne)moral, običaje i djela. U ovakvom stanju reformatori ne mogu objaviti otvoreni rat, jer, šta bi radili s ljudima koji zbog neznanja ne znaju kojoj strani treba da se priklone. Poslanici su došli da umjesto neznanja postave znanje, a to zahtjeva mir i suprotstavljanje ratu. S druge strane, tirani ubadaju oštricu i žele vjeru iskorijeniti, to ne treba dozvoliti, ruku zločina treba zaustaviti. To je razlog zbog kojeg vjera biva žrtvovana, kada neznalice u ime vjere brane vjeru. Jasno je da neznalačka odbrana sljedbenike vjere vuče u stranu na kojoj samo tirani imaju koristi. Sa druge strane nasilni znalci, opravdavajući nasilje iskeženih zuba kreću se ka bezvrijednom ali u njihovim očima odveć važnom plijenu. U tom kontekstu Ali, a. s., kaže: “Dvije skupine su uvijek lomile kičmu islama: učenjaci koji nisu bogobojazni i neuki praktičari vjere.” Jedni su zahvaljujući neznanju zaratili s vjerom, a drugi su ubadali oštricom znanja.
Završna riječ
Poslanik islama, Muhammed, s. a. v. a., u jednom hadisu kaže: “Ja se za svoj ummet ne plašim ni od vjernika, ni od idolopoklonika. (Niti vjernik može nanijeti udarac vjeri, niti idolopoklonici mogu uništiti vjernike.) Vjernik ne može stvoriti nevolje islamu jer čuva ga iman! (Dakle, vjernik ima zbilju koja se naziva vjera, a ona ga sprečava od svakog djela koje se protivi islamskom putu.) Idolopoklonika će upropastit njegovo nevjerstvo. (Dakle, on je stao naspram Boga, i On će ga uništiti.) Međutim, bojim se za vas od licemjera koji govori ono što vi prihvatate, ali radi ono što vi negirate. (Dakle, riječ je o dvoličnim učenjacima, koji lijepim govorom privlače ljude, dobivajući na taj način njihovo povjerenje da bi ih zatim zaveli svojim neislamskim djelima.)
Drugim riječima, oni kada pričaju daju tačnu adresu i opis mjesta, zbog čega sagovornik i povjeruje da će ih odvesti do željene adrese. Međutim, kada krenu pođu drugim smjerom. Prirodno je da na kraju pokreta oni koji su ih pratili shvate da su dovedeni na neko drugo mjesto, tj. da su prevareni. Ovaj slučaj i citirani hadis mogu biti komentar 36. ajeta sure Az-Zuhruf:
وَمَن يَعْشُ عَن ذِكْرِ الرَّحْمَنِ نُقَيِّضْ لَهُ شَيْطَانًا فَهُوَ لَهُ قَرِينٌ وَإِنَّهُمْ لَيَصُدُّونَهُمْ عَنِ السَّبِيلِ وَيَحْسَبُونَ أَنَّهُم مُّهْتَدُونَ
Onome ko ne bude Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati; oni će ih od pravog puta odvraćati, a ljudi će misliti da su na pravom putu.
Međutim, kada stignu do kraja puta uvidjet će da su prevareni, ali tada je kasno, ne može biti ispravljeno niti nadoknađeno ono što je izgubljeno. Odvajanje sa pravog puta tako je neprimjetno kao što je nerpimjetno zaspalim putnicima voza kada voz prelazi iz kolosjeka u kolosjek.
Prigovor:
O slučaju kada čovjek ne zna da zastranjuje Bog je rekao sljedeće: I nismo kaznili dok ne bismo poslanika poslali, dakle, mora postojati potpuni argument, pa tek zatim slijedi kazna, međutim, nad ovim ljudima nema se argumenta, što znači da ne mogu biti kažnjeni – u su-protnom, to bi značilo oprečnost.
Odgovor:
Filozofi kažu: “Nužnost uzrokovana slobodnim izborom ima istu vrijednost kao i izbor.” Oni su dakle, svojevoljno odabrali da ne spominju Milostivog. Njihov izbor rezultirao je zaprljanjem srca, tako da u njemu nije bilo mjesta za Boga, a gdje nije Bog, tu se nastani šejtan. Gdje šejtan dođe, on vrši svoju obavezu. To je, dakle, rezultat njihovog izbora.
Analiza druge skupine sekularista
Ova skupina sekularista vjerozakon ograničava na individuu. Na osnovu toga neispravnim smatraju mješanje vjere u zakonodavnu, upravnu i izvršnu vlast kao i u ostala politička, privredna i društvena pitanja. Ipak, dalje tvrde, ukoliko je riječ o pozitivnim instrukcijama i podstrecima, onda nije loše da i vjera kaže svoj stav. Tvrdnja ove skupine može biti razmatrana i kritikovana sa dvaju stanovišta.
a) Intelektualnog (’aqli) i
b) stanovišta posredovanih izvora (naqli).
Možemo reći da se spomenuta skupina oslanja pretežno na intelektualno, tj. racionalno stanovište. Uvjereni su da društvene norme i ovosvjetska pitanja izlaze iz okvira vjere. Za takvo uvjerenje, najboljim dokazom smatraju razum. Da bi podastrli dokaze koriste se sljedećim frazama: “Šta čovjek očekuje od vjere?”, ili “Vjera sa svoga vanjskog stanovišta…”. Dalje govore: “Ocjenimo koje to probleme vjera može riješiti, a koje pak probleme pravi čovjeku?” Dakle, ova se skupina više oslanja na razum.
Pitanje: Da li postoji razlika između potreba pojedinca i zajednice s obzirom na činjenicu da razum pojedincu ukazuje na potrebu za vjerom i Objavom, dok razum zajednice kaže: “Tebi vjera ne treba!”? Da li je zbilja razum, kada su u pitanju ovosvjetske stvari i društvena pitanja, dovoljan čovjeku i u tim pitanjima ga čini neovisnim od vjere? Ukoliko je ta razlika između individualnih potreba i društvenih htjenja postojeća, i ukoliko je razum jasno vidi, isti taj razum nalaže da bude objašnjena da bi i drugi koji nisu uspjeli uvidjeti je shvatili o čemu je riječ.
Odgovor: Istina je u činjenici, a ona se s malo pažnje može veoma lahko shvatiti, da upravo razum, koji nalaže da je čovjeku u individualnom životu vjera potrebna, također kaže da je vjera društvu i zajednici potrebnija nego li individui. Ukoliko razum presudi da jedinka ima potrebu i zavisi od Boga, vjere i Objave, radije će presuditi tu istu potrebu zajednici zbog pitanja uprave, poštovanja prava, zakona i principa civilizacije.
Razum presuđuje da čovjek u društvenom životu mora slijediti zakon koji je uzeo u obzir sve vrijednosti i prirodne naklonosti čovjeka. Zakonodavac, prilikom pravljenja zakona, ne smije od zakona imati nikakve koristi. U suprotnom, pravit će zakone koji mu idu na ruku, a ne one koji su korisni za društvo. Da li mi, na ovoj plavoj planeti, možemo naći čovjeka koji bi pravio zakon, a da u njemu ne bi uključio ličnu korist? Ukoliko ga nema, zakon koji nije pristrasan mora doći i biti obznanjen sa drugog mjesta. To drugo mjesto ne može biti ni jedno drugo osim skrivenog svijeta, a zakonodavac je Allah, stvoritelj svega postojećeg.
Sljedeće pitanje: Očit primjer umnog profiterstva dolazi do izražaja prilikom davanja izjave da mi, (tj. društvo) nemamo potrebe za Objavom i poslanstvom u društvenim pitanjima. Mi sami jesmo sposobni napraviti zakone, koji su u skladu sa našom dobrobiti. Zar zakoni i kolektivna dobrobit nisu za sve građane, tj. individue? Zar građani nisu ustvari svi oni pojedinci koji u svojim kućama trebaju vjeru i slijede uputu obznanjenu od Boga?
Odgovor: Nema, dakle, razlike između potreba pojedinca i društva. Ukoliko je i ima, ogleda se u činjenici da ustvari društvo ima veću potrebu za vjerom, jer razum presuđuje da komplicirana društvena pitanja kao što je naprimjer upravljanje, imaju više potrebe za uputama vjere i poslanika i za prisustvom Božijih zakona. Širina vjere mora pokriti sve pore čovjekovog života. Zbog toga nerazumno je reći kako pojedinac u kući ima potrebu za vjerom, ali pojedinac u društvu nema potrebu za njom.
Sljedeći odgovor: Već je dokazano da je primarna čovjekova priroda potčinjavajuće raspoložena, a da je razum profiterski naklonjen. On želi iskoristiti i mrtvu prirodu – od nje praviti kuće, mostove, želi eksploatisati floru, koristiti životinje i tako olakšavati svoj život. Kako je moguće da mahinalno, kada dođe do čovjeka, gubi svoju prvu prirodu i najednom se pretvori u oličenje čovjekoljublja, nesebičnosti, požrtvovanosti i davanja prednosti koristima drugih nad ličnim koristima. Nikada, nijedan razum neće povjerovati u ovu naglu izmjenu prirode. Čovjek živi društveni model života jer mora. Na to ga je prisilila upravo ona njegova profiterska priroda. Čovjek zna, da svi razmišljaju poput njega, zato je prisiljen odabrati upravo društveni model života, i na osnovu zakona u tome, dakle društvenom životu sticati koristi koje članovi društva jedni od drugih imaju. Međutim, ovo prihvatanje ide sve dotle dok prisiljavajući činilac ne nestane. Upravo zbog toga grupa moćnih gazi prava nemoćnih i siromašnih. Grupa nemoćnih, na osnovu zakona o koristoljublju, smišlja način kako da se osveti i prevari moćnike, a kada oni postanu moćniji, tada se prijašnjim moćnicima ne piše dobro. Ta se pojava stalno ponavlja i završava neredom. Dakle, razum kaže da taj primoravajući činilac mora biti prisutan.
On mora stalno postojati da čovjek ne bi mogao izići iz okvira zakonitosti i društvenog načina življenja. A taj činilac, koji nema nikakvog interesa i koji je iznad razuma ne može biti ništa drugo osim zakona objave i nebeske poruke, tj. vjere.
Primjer iz svakodnevice
Ukoliko bismo sa psihološkog stanovišta obratili pažnju na stanja i ponašanje djece, uočili bismo u njima čovjekovu gramzivost. Kada se nalazi u porodičnom krugu, dijete sve što želi traži bez ikakvog obaziranja i obraćanja pažnje na bilo šta drugo, ukoliko naiđe na otpor od strane roditelja, onda plače i vrišti kako bi postiglo željenu stvar. Međutim, odrastanjem, dijete se bolje upoznaje sa društvenim životom i njegovim pravilima što utječe na to da se polahko, upravo u skladu sa svojom zrelošću prođe nelogičnih zahtjeva i upornih potraživanja, da bi ih se upotpunosti klonilo kada i samo stupi u društvene tokove života. Na kraju će shvatiti da za svaki zahtjev treba imati i nešto zauzvrat, kako bi mogao dobiveno nadoknaditi protuvrijednošću.
Drugi svjedok:
Primjećuje se da obično kada neko stigne do moći, što se računa prednošću nad drugima, bez ikakvog obzira gazi sve moralne i društvene principe, čime pristupa haranju i vrijeđanju tuđih prava. U svemu tome ne poklanja ni najmanje pažnje niti poštovanja zakonu, prisvajajući tuđa dobra, lišavajući ih na taj način njihovih očitih prava.
Objašnjenje iz Kur'ana časnog
U vezi sa društvenim životom u Kur'anu čitamo sljedeće:
نَحْنُ قَسَمْنَا بَيْنَهُم مَّعِيشَتَهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَرَفَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَجَاتٍ لِيَتَّخِذَ بَعْضُهُم بَعْضًا سُخْرِيًّا
Mi im dajemo ono što im je potrebno za život na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili.
U ovom časnom ajetu ukazuje se na životnu istinu prema kojoj svaki čovjek u jednom pogledu ima prednost nad drugim ljudima, ali i drugi imaju prednosti nad njim u drugim pogledima. Upravo takva razlika, koja iziskuje međusobnu potrebu ne dozvoljava da ljudi zav-ladaju jedni drugima, što čini da su ljudi međusobno povezani poput osnove i potke – jedne održive i neraskidive cjeline, koja se naziva društvo.
Sa druge strane, Kur'an časni kaže sljedeće: Čovjek je, zaista, nepravedan!
Sljedeći ajet kaže:
إِنَّهُ كَانَ ظَلُومًا جَهُولًا
A on je, zaista, nepravedan i lakosmislen!
Spomenuti ajeti također ukazuju na čovjekovo prirodno korištenje tuđim uslugama putem kojih prelazi granice i stupa na tuđi posjed pružajući svoju ruku na rezultate njihovog rada i zalaganja.
Razum nije dovoljan da uputi na zakon
Čovjek mora biti upućen na zakon, u protivnom dolazi do poništavanja svrhe njegovog stvaranja. Čovjek je stvoren da bi stigao do savršenstva i sreće. Put stizanja do sreće nalazi se u slijeđenju zakona, u suprotnom, nastao bi haotičan pokret. Uputa zakonu u nadležnosti je Stvaraoca zato što je upravo On stvorio čovjeka i odredio mu cilj i sreću. S druge strane, opće uputstvo čijoj cjelini pripada i čovjekova uputa jeste dio programa kojeg je uspostavio Stvaralac. Na temelju toga, obaveza upute čovjeka jeste samo u nadležnosti stvaralačkog aparata. Jasna je također i činjenica da u stvaranju ne postoje greške niti oprečnosti. Dakle, nije moguće da Uzvišeni stvori nešto sa posebnim mogućnostima i obilježjima, da bi to kasnije bilo usmjereno nečemu drugačijem od onoga kakvim ga je stvaranje odredilo.
Prigovor
Kažete da u stvaranju nema greške ili oprečnosti, što se upotpunosti razlikuje od svakodnevice. Često se dešava da bića odstupe od svoga cilja ili skrenu sa orbite zacrtane kodom stvaranja ne stižući nikada do njih, na osnovu čega zaključujemo da, u najmanju ruku, u stvaranju dolazi do greške.
Odgovor
Sistem u kojem živimo jeste materijalne prirode u čijoj biti jeste postojanje sukoba i konflikta. To znači da nekada s vana dolazi uzročnik izostajanja ili skretanja bića sa staze usavršujućeg pokreta, što predstavlja prepreku napredovanju. Kada ne bi bilo ovih faktora, ne bi bilo moguće da uzrok izostane od svoje uzročnosti ili pak karakteristika od svoga rezultata, s obzirom na činjenicu da u stvaranju nije moguće da se nađe greška ili oprečnost.
Upravo na temelju ovoga postaje jasno da uputa prema zakonu, koji bi spriječio različitosti, nije posao koji može obaviti razum.
Objašnjenje
U prijašnjim raspravama postalo je jasno da je posebna odlika razuma poziv čovjeka ka koristoljubivosti i čuvanju od povodljivosti prema bilo čemu što u sebi krije štetu. Ova je koristoljubivost apsolutna, nema granica i poziva čovjeka da se služi svačim, pa čak i pri-padnicima vrste kojoj i sam pripada. Isti ovaj razum, koji aktivira i pokreće u čovjeku nagon ka koristoljubivosti i potpunoj slobodi, čovjeku naređuje da koristi usluge drugih ljudi, a i bezizlazno prihvata i povinuje se društvenom izbalansiranom načinu međusobne saradnje i potpomaganja. Na temelju toga, nije moguće da baš ovaj razum sa navedenim odlikama pozove čovjeka zakonima i naredbama koje su u suprotnosti sa njegovom prirodom. U tom bi slučaju čovjek bio biće koje u sebi ima dvije nepomirive osobine. Dakle, bio bi biće koje poziva i na različitosti i na jednakosti. Takvo biće, koje bi trebalo vršiti dvije suprotstavljene obaveze, ne postoji, niti bi po zakonu stvaranja moglo postojati. S obzirom na to, razum nije dovoljan da bi čovjeka uputio i doveo do zakona koji može otkloniti opasnost razdvajanja. Najbolji dokaz za ovu tvrdnju jeste upravo postojanje trenutnih razdvojenosti i razlika među ljudima. U filozofiji postoji zaključak kojim se kaže: “Najbolji dokaz mogućnosti nečega jeste njegovo vanjsko postojanje.” Upravo svakodnevna kršenja zakona, svi grijesi, kršenje prava i ugnjetavanje slabih država dolaze od strane svjetskih sila, i to sila koje na sva zvona trube o ljudskim pravima, sila kojima je civiliziranost zaštitni znak, razumnost osnova i temelj ophođenja, demokratija princip funkcioniranja. Sve to dolazi od ljudi što posjeduju razum i svijest. Ukoliko ne bi imali razuma, to im se ne bi prispojilo kao grijeh, niti bi bilo mjesta kritici. Ukoliko bi razum upućivao zakonima koji otklanjaju sukobe i ukoliko se ne bi zadovoljavao prekršajima, sigurno je da ne bi postojali terori, provođenja sile, eksploatisanja, prinuđivanja, ucjenjivanja, otimanja, pljačkanja i razaranja.
Koji je glavni faktor prijestupa?
U odgovoru na ovo pitanje mora se reći da se osnovni faktor svih prijestupa sa postojanjem razuma krije u prinuđenosti, a ne u dobrovoljnom prihvatanju pravedne zajednice od strane razuma i uvažavanju zakona koji osiguravaju pravdu u društvu. Sve to iz prostog razloga jer je razum pokušao odabrati manje od dva zla. Uvidjevši da ne može imati potpunu slobodu, prihvatio je relativnu, a kada god na njegovom putu ne bude bilo prepreke, osjeća da se može vratiti svojoj prvoj prirodi koja želi koristi i slobode bez granica.
Pitanje
Ko su kršitelji društvenih zakona? Drugim riječima, ko su ti što gaze tuđa prava, krše zakon i društvenu pravdu?
Odgovor
Ukoliko bi se direktno na terenu obavila detaljna analiza, odgovor na postavljeno pitanje predstavljao bi listu sa sljedećim karakteristikama:
a) Posjedovanje moći koja je iznad izvršne vlasti. Ljudi koji imaju veću moć i koji se nalaze iznad izvršnih organa jedne države bez straha krše zakon, gaze tuđa prava i uzimaju danak od svakog i za sve.
b) Izvan dohvata su izvršnih organa. Druga skupina koja krši zakone jesu pojedinci što su daleko od ruku izvršnih organa. Razlog njihove nedostupnosti može biti raznovrstan. Mogu biti skriveni, ili mogu posjedovati imunitet, ili pak da budu na takvim položajima da niko ne sumnja u njih, te su zbog toga previđeni, ili su iznašli opravdanja pa svoje ponašanje prikazuju zakonitim, zloupotrebljavaju nesmotrenost i nesposobnost zakonodavca ili onih prema kojima su se ogriješili. Oni na svom putu nemaju prepreke ili pak ukoliko je imaju, ne smatraju je učinkovitom kada su lično oni u pitanju. Sa druge strane profiterski um ne stoji na putu slobodi ponašanja i nagonu zloupotrebe okolnosti, već pušta da se situacija razvija.
Na temelju rečenog zaključujemo da razum ne upravlja čovjeka prema zakonu koji obezbjeđuje pravedno podmirivanje društvenih potreba i koji čuva prava svih ljudi. Samo u slučaju da na svom putu vidi prepreku, donijet će sud o takvoj potrebi, a tamo gdje je ne bude, neće tako presuditi, ili neće presuditi nasuprot svom nagonu. Na ovu činjenicu ukazuju sedmi i osmi ajeti sure Aleq kada kaže:
إِنَّ الْإِنسَانَ لَيَطْغَى أَن رَّآهُ اسْتَغْنَى
Uistinu, čovjek se uzobjesti čim se neovisnim osjeti!
Dakle, kada čovjek osjeti da je samom sebi dovoljan odabira put nasilja i nepravde. Između ljudi koje ajet uzima u obzir jesu i oni što se sa društvenog aspekta gledano osjete neovisnim.
Pitanje
Moguće je prigovoriti tako što će se reći da se ovdje razumu negira moć upute ka zakonu koji može osigurati društvenu pravdu i sigurnost, a na osnovu čega je pravo i sposobnost za takav posao dato u ruke Objavi i poslanstvu, tj. šerijatu. Ipak očito je da ni vjerski zakoni nisu mogli biti učinkoviti na ovom planu. Pored toga ukoliko ne kažemo da se u vjerskim sredinama zakoni krše u većoj mjeri nego li u mjestima gdje nema vjere onda je taj omjer istovjetan oglušivanju o zakone kao i u materijalističkim društvima. Prihvatanje racionalnih zakona u modernom svijetu nije sigurno manje od prihvatanja vjerskih zakona kod vjerski orjentirane sredine. U skladu sa navedenim primjerima ne postoji prioritetnosti na osnovu koje bismo rekli da razum treba sa ovog stanovišta napustiti, a vjeru prihvatiti.
Odgovor
Pokazati put jeste jedna, a ići tim putem jeste druga stvar. Ukoliko ne želite ići putem koji su vam pokazali da biste stigli do određenog cilja, u tom slučaju ne može se praviti jednakost između stručnog i razumnog uputitelja i nerazumnog i nestručnog (ne)uputitelja. Ono što je u dužnosti zakona općenite upute jeste čovjeka uputiti ka zakonu koji obezbjeđuje sreću ljudskoj vrsti, međutim zatvaranje puta prekršajima i prisiljavanje ljudi na povinovanje zakonu ne ulazi u opis dužnosti stvaranja. To je dužnost upućenih. Oni moraju da se kreću putem Istine i da stignu do pravoga puta čovječnosti.
To što smo navodili primjere kršenja zakona koji su prepreka na putu slobodnog djelovanja za razum, i to što je takvo ponašanje uzeto razlogom nepodobnosti razuma za uputu i vođenje čovjeka, nije ciljano s namjerom da bi rekli zbog toga što razum ne sprječava sve te prekršaje, to znači da nema snage spriječiti prekršaj pa nema ni kompetentnosti za uputu čovječanstva. Ne, nije riječ o takvom pristupu već, riječ je o tome da razum u vezi sa tim stvarima (prijestupi) nema suda niti stava i ne poziva na društvenu kooperaciju i na slijeđenje zakona. Jasno je da mu je poziv na zakonit život utemeljen na prinuđenosti, zato što je vidio da na svome prirodnom putu slobode i profiterstva ima veliki broj prepreka i visoki rizik koji je puno veći nego li se odluči na društvo i kooperaciju, usljed čega i odabira društvo. S obzirom na to jasno je da će ovakav sudija u okolnostima kada mu na putu slobode ne bude bilo prepreke niti rizika presuditi u korist kršenja, tj. presudit će u korist svoje slobode, i da neće u tom slučaju narediti povinovanje zakonskim obavezama. Razumljiva je činjenica da razum nije dovoljan čovjekov vođa za stizanje do sreće i savršenstva, već da i sam ima potrebu za nadzornim organom koji će ga uputiti i privoliti na povinovanje i slijeđenje zakona.
Objava i vjera pak, bez izuzetka, stalno, i općenito upućuju na slijeđenje zakona, a sud ostavljaju Bogu u nadležnost Koji ima apsolutnu moć i znanje, i Koji se brine o čovjeku, i bez ikakve pristrasnosti dobro djelo nagrađuje, a loše djelo kažnjava.
Nagrada u sklopu djela
Uzvišeni Allah zakonom stvaranja nagradu i kaznu za dobro i loše daje upravo u sklopu samoga djela, učinvši ga njihovim prirodnim rezultatom. Prema tome, u stvaralačkim procesima nema duplih standarda niti izuzetaka. Mewlana na sebi svojstven način ukazuje na ovu činjenicu u Mesneviji, dajući do znanja da Ovaj svijet i djela na njemu kao i Ahiret predstavljaju ustvari niz uzroka i posljedica. Zatim dodaje da i same posljedice, kada dođe red njihove aktuelizacije predstavljaju uzroke za neke druge, svoje posljedice.
Noću, kriomice, potpali vatru na poljima drugih,
gle, vjetar upravi vatru ka poljani njegovoj.
Čovjek može i u tami noći, daleko od bilo čijeg pogleda, izazvati požar na tuđim poljima i zapaliti tuđa žita, ali prirodni tokovi nemaju potrebe obavijestiti vlasnike polja da im je naneseno zlo, već nalaže vjetru da tu vatru proširi i dovede na (moralno) polje onoga čija je ruka podmetnula požar. U tom smislu, u Kur'anu Časnom nailazimo na ajete koji vječno odjekuju:
فَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ خَيْرًا يَرَهُ وَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ شَرًّا يَرَهُ
Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga.
أَوَلاَ يَعْلَمُونَ أَنَّ اللّهَ يَعْلَمُ مَا يُسِرُّونَ وَمَا يُعْلِنُونَ
A zar oni ne znaju da Allah zna i ono šta oni kriju i ono šta pokazuju?
وَكَانَ اللَّهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ رَّقِيبًا
A Allah na sve motri.
Zahvaljujući tome, nebeska vjera, a ne neka izmišljena, iskrivljena ili svakojaka, već originalna od Boga objavljena vjera, može biti moćnija u sprječavanju prijestupa i kršenja normi od običnih ljudskih zakona.
Argumenti iz posredovanih izvora protiv ove teorije
Ljudi i skupine koje vjeruju, ali i pored toga polje vjerskog zakona ograničavaju na individualna pitanja i pobožne teme, ne smiju zaboraviti jednu činjenicu. Trebaju znati da osnovni princip na temelju kojeg je moguće realno ispitivanje bilo kojeg idejnog pravca, između ostalog i vjere i njenih propisa, kao i širinu njene nadležnosti, moraju tražiti u vjerodostojnim izvorima koji govore o tim pitanjima, a ne iz bilo kakvih izvora.
Čovjek koji je prihvatio vjeru na osnovu racionalnih dokaza, mora stavove te vjere u vezi sa širinom ili pak ograničenošću njenih principa potražiti u izvorima koje upravo ta vjera priznaje i prihvata.
Izvor: „Sekularizam ili vjera“ Eydi Akbar