Dokaz promjenjivosti ćudi (ahlaka)

Jedan od dokaza da je ljudski ahlak promjenjiv jeste činjenica da je Uzvišeni Allah sve ljude na određeni način obavezao da izvršavaju određene dužnosti. To je karakteristično za svakog čovjeka ponaosob, u svim vremenima, na svim prostorima i tokom cijelog njegovog života od trenutka dostizanja punoljetstva. Da ne postoji mogućnost promjene osobina čovjekove duše, tada ni to izvršavanje obaveza ne bi imalo nikakvog smisla. Da je promjena u ahlaku nemoguća, nemoguće bi bilo i da čovjek postigne neku korist izvršavanjem zadatih obaveza. Nepojmljivo je da Uzvišeni Bog kao Sveznajući Mudrac propiše nešto čije izvršavanje ne donosi korist.

Ovdje se može javiti jedna nedoumica. Naime, u posljednjem ajetu sure Al-Baqara kaže se:

لاَ يُكَلِّفُ اللّهُ نَفْسًا إِلاَّ وُسْعَهَا لَهَا مَا كَسَبَتْ وَعَلَيْهَا مَا اكْتَسَبَتْ رَبَّنَا لاَ تُؤَاخِذْنَا إِن نَّسِينَا أَوْ أَخْطَأْنَا رَبَّنَا وَلاَ تَحْمِلْ عَلَيْنَا إِصْرًا كَمَا حَمَلْتَهُ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِنَا رَبَّنَا وَلاَ تُحَمِّلْنَا مَا لاَ طَاقَةَ لَنَا بِهِ

Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi… Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti…

Znači, ako smo rekli da Allah dž.š., nikad ne nameće čovjeku ono što on ne može izdržati, čemu onda jedna ovakva rečenica u Kur’anu. Njeno postojanje ili nema smisla, ili je ipak moguće da Allah nametne ljudima nešto što oni ne mogu izdržati, pa ga ovim molimo da to nama ne učini.

Odgovor merhuma allame Tabatabaija glasi: “Postoji primarna i sekundarna obaveza koju Allah dž.š., propisuje čovjeku. Primarna obaveza jeste ona koju je Allah direktno propisao ljudima, a druga je ona koja je rezultat čovjekovih djela. Prema tome, nekim svojim djelima, koja je izvršio na osnovu svog slobodnog odabira, čovjek sebi nekad nameće obavezu koju nije u stanju izvršiti. Ko god se svojom voljom dovede u stanje prinuđenosti, ne može se smatrati prinuđenim na to od strane nekog drugog . Ako neko sam izabere neki put, taj put će mu nužno nametati neke obaveze, te se za njega ne može reći da je prisiljen izvršavati ih. U navedenom ajetu iz sure Baqara, Allahu se obraća imenom Afuww (koji mnogo, mnogo prašta) Wa'fu anna Zašto je izabran baš ovaj sifat? Kada čovjek čini neko djelo, rezultati tog djela vraćaju mu se još na Ovom svijetu. Kada počini grijeh, čovjek zna da će, kada se za to sazna, doživjeti sramotu u društvu. Meleci takva djela uzdižu, a spuštaju obaveze koje su njihov rezultat. Te obaveze mogu biti takve da ih čovjek nije u stanju izvršiti. Zbog toga molimo Allaha, dž.š., u posljednjem ajetu sure Baqara dovom koja ima značenje:

وَاعْفُ عَنَّا وَاغْفِرْ لَنَا وَارْحَمْنَآ أَنتَ مَوْلاَنَا فَانصُرْنَا عَلَى الْقَوْمِ الْكَافِرِينَ

“O Ti koji puno praštaš, ne dozvoli da se rezultati naših djela vrate nama! Spriječi meleke da vrate rezultate tih djela i budi prema nama Afuww!”

U dovi Kumejl i hadisu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., molimo Allaha da nam oprosti one grijehe koji zatvaraju dovu. Gazali u svome djelu Oživljenje vjerskih znanosti govori o pitanju promjenjivosti morala i kaže da je moguća promjena hulka – osobina čovjekove duše, a nepromjenjiv je halk – Allahovo stvaranje. Ovdje se misli na svojevrstan upliv u prirodan tok događanja u Allahovoj kreaciji, a kad se spominje nepromjenjivost u Allahovoj kreaciji, misli se na osnovne postulate na kojima ta Kreacija počiva.

Sjetimo se kur’anskog kazivanja o Ibrahimu, a.s., kada mu je kralj rekao: “Ja sam taj koji daje i uzima život. Ovaj čovjek trebao je biti pogubljen, ali sam ga ja oslobodio, a ovaj drugi trebao je biti slobodan, ali ga ja dajem pogubiti.” Na to mu je Ibrahim, a.s., odgovorio: “Allah čini da Sunce izlazi sa istoka, pa učini ti da grane sa zapada!” I nevjernik se zbuni.

Govoreći na ovu temu i slijedeći u tome velike islamske učenjake: Farabija, Ibn-Sīnaa i druge, Gazali kaže: “Poslanici Božiji došli su da bi reformisali ljudski ahlak.” U ovome se poziva na 137. ajet sure An-Nisa, gdje se govori o onima koji vjeruju, zatim ne vjeruju, pa opet vjeruju, tvrdeći da takvima nakon posljednjeg nevjerovanja Allah dž.š., više neće oprostiti niti im pružiti šansu. Prema Gazaliju, iz ovoga ajeta vidljivo je da je moguća promjena uvjerenja – akide, a ahlak je, ustvari, posljedica uvjerenja. Pozitivnu promjenu ahlaka sprečava zavjesa satkana od naših hrđavih djela i grijeha. Ona predstavlja prepreku između nas i istine u nama – naše zbilje. Gazali zatim citira Imama Alija, a. s., odnosno 212. izreku u Nehdžul-belagi: “Mnogi su umovi zarobljeni i njima vladaju njihovi nefsovi.”

Imam Ali, a.s., u svom kazivanju Muslim Ibn-‘Akilu je kazao: “Sinoć mi dođe jedan čovjek noseći posudu s medom. To bijaše posuda omrznuta, baš kao da mi je u njoj donio zmijsku pljuvačku. Rekoh mu: ‘Ako je ovo sadaka, zekat ili nešto slično, to nama ne pripada niti nam je dozvoljeno.’ On mi zatim reče: ‘Ne, ovo je hedija’, a ja odvratih: ‘Ako je tako, ti si ili varalica ili luđak ili hoćeš da mi daš mito upakovan u hediju, da bih ti sutra iz državne kase dao ono što ti ne pripada. Ne, tako mi Boga, nikada. Sin Ebu-Taliba se tri puta razveo od svijeta ovog i povratak njegov njemu je zauvijek zabranjen.’”

Imam Ali, a.s., koristi riječi zmijska pljuvačka, misleći pri tom na izuzetno otrovnu zmiju koja na svoju žrtvu prvo ispusti otrov iz usta da bi je ošamutila, pa je tek onda ujedom ubija. Ovo svakako ne treba posmatrati kao puko pjesničko poređenje jer u poeziji postoji izreka da je slika bolja što je dalja od stvarnosti. Međutim Imam Ali, a.s., na ovaj način govori o suštini korupcije (podmićivanja) riječima: “Ti ovim medom hoćeš da me ošamutiš kao zvečarka, pa da ja zatrovan tom tekućinom posegnem za tim da ti dam ono što ti ne pripada i što ti nemam pravo dati. Ako bih tako postupio, takav moj čin bio bi ravan konačnom otrovnom ujedu zvečarke.”

Uvjet za promjenu ahlaka nabolje jeste spoznaja (ma'rifet) i poznavanje njene uloge u čovjekovom ahlaku. Kada dođemo do saznanja o tome kakve posljedice naša djela imaju u stvarnoj prirodi, a kakve sa stanovišta vladajućih zakona, onda ćemo mnogo lakše mijenjati svoje moralne osobine.

Allame Tabatabai u Mizanu o ovom pitanju kaže da su za moralno usavršavanje predložene brojne metode od strane ranijih poslanika, a.s., i velikih vjerskih učenjaka. Neki od njih zagovarali su asketizam i duhovno pročišćenje tim putem, drugi su veći značaj davali spoznavanju i izučavanju ahlaka, ali Kur’an je obznanio jedan novi metod koji ne nalazimo ni u ranijim knjigama ni u ranijim kazivanjima velikih mudraca prije Isaa, a.s., poput Platona i Aristotela, pa ni u učenjima mudraca koji su došli nakon objavljivanja Božanskih religija, uključujući i islam. To je specifičan kur’anski metod moralnog preporoda. Sasvim nam je poznata činjenica (kao racionalni argument, a i kao nešto što smo iskusili u svojim životima) da bilo koje djelo ili postupak koji činimo za određeni cilj uvijek ima jedno od ovog dvoga: ili da njim sebi priskrbimo neku korist, ili da izbjegnemo neku štetu ili zlo. Bilo koji čovjekov postupak svjedoči o ovome, pa se to čak odnosi i na one koji počine samoubistvo. I oni to rade ili radi neke koristi ili radi izbjegavanja štete. Ako otvorimo oproštajna pisma samoubica, uočit ćemo da su dvije stvari najčešći motivi njihovog čina: ili prevelika zaljubljenost u osobu s kojom je veza bila nemoguća i neostvariva, ili gomila dunjalučkih problema koji su u tom trenutku izgledali nerješivi.

Pitanje: Kada imam Ali, a.s., govori o trima vrstama ibadeta (ibadet trgovaca, ibadet robova i ibadet slobodnih ljudi), on sebe svrstava u treću skupinu, skupinu onih koji ibadet čine iz ljubavi prema Bogu, odnosno tražeći Njegovo zadovoljstvo. U osnovi, to je opet priskrbljivanje neke koristi. Zašto voliš Allaha? Čak i kad Ga voliš i tražiš Njegovo zadovoljstvo, opet je to za tvoje dobro i ima značenje priskrbljivanja određene koristi. Ovo je općeprihvaćeni princip. Imajući ga u vidu, časni Kur’an kaže:

إِنَّ الْعِزَّةَ لِلّهِ جَمِيعًا هُوَ السَّمِيعُ الْعَلِيم

Svaka korist i dobro jesu kod Allaha; On sve čuje i sve zna.

Stoga, ako zaista želiš korist i pobjedu, okreni se Njemu.

وَمِنَ النَّاسِ مَن يَتَّخِذُ مِن دُونِ اللّهِ أَندَاداً يُحِبُّونَهُمْ كَحُبِّ اللّهِ وَالَّذِينَ آمَنُواْ أَشَدُّ حُبًّا لِّلّهِ وَلَوْ يَرَى الَّذِينَ ظَلَمُواْ إِذْ يَرَوْنَ الْعَذَابَ أَنَّ الْقُوَّةَ لِلّهِ جَمِيعاً وَأَنَّ اللّهَ شَدِيدُ الْعَذَابِ

A da znaju mnogobožci da će onda kada dožive patnju – svu moć samo Allah imati i da će Allah strahovito kažnjavati.

U ovom ajetu kaže se da je svaka snaga i moć kod Allaha, dž.š. Prema tome, ako želiš izbjeći neku štetu ili se suprotstaviti nekom zlu koje ti prijeti, jedini Koji ti je u stanju pomoći i sačuvati te od svih šteta jeste Allah, jer je Njegova moć apsolutna. Ako čovjek na osnovu ovoga pojmi šta znači da Allahu sve pripada i ako spozna da je On apsolutni vlasnik naše biti, osobina i djela, te shvati da je svako biće u Univerzumu u oskudici i ovisnosti o Allahu, dž.š., da nijedno stvorenje nije samodovoljno i neovisno, onda za takvog čovjeka činjenje nepravde, tlačenje drugih i pohlepa za ovim svijetom više nemaju smisla. Takva spoznaja čovjeku donosi unutarnje ispiranje duha i svih osobina njegove duše, pa nakon toga za njega ne postoji niko drugi pred kim bi se pretvarao i kome bi udovoljavao. Takav čovjek ne vidi nikog osim Allaha dž.š., niti se ikoga drugog boji.

Allame Tabatabai u nastavku ovog izlaganja kaže da kada neki pametan čovjek od cara traži da udovolji nekoj njegovoj potrebi, neće caru okrenuti leđa i obraćati se njegovu veziru za tu potrebu, jer bi takvo šta ponizilo cara pred vezirom. Ako čovjek dođe do ove spoznaje, onda nema potrebu za postepenim mijenjanjem svoje ćudi jer odmah na početku neće dozvoliti ničem hrđavom da se nađe u njegovom biću, u njegovoj duši i u njegovim postupcima.

Izvor: Akbar Eydi, Savršeni ahlak, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004., preveo sa perzijskog: Amar Imamović

Pitanja i odgovori