Odgovornost roditelja u odgoju djeteta

Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi kaže:

 وَأَوْفُوا بِالْعَهْدِ ۖ إِنَّ الْعَهْدَ كَانَ مَسْئُولًا

I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista odgovarati![1]

Jedno od pohvalnih svojstava koja su po iskonskoj prirodi (fitret) usađena u čovjeka jeste vjernost zavjetu. Dijete od trenutka kada shvati šta je to vjernost zavjetu, po iskonskoj prirodi shvata i potrebu da se pridržava njega. Vješt odgajatelj treba se koristiti ovim prirodnim nadahnućem u djetetu i odgajati ga u duhu jačanja ove osobine te treba ovo shvatanje – koje proizlazi iz iskonske prirode – u djetetu tako učvrstiti da ono vjernost zavjetu prihvati kao svoju dužnost, a da kršenje obećanja smatra ružnim i odvratnim.

U islamu je vjernost zavjetu označena kao jedan od znakova imana, a njegova osnova treba se utvrditi još u djetinjstvu. Naše današnje predavanje će, ako Bog da, biti vezano za ovu temu. Tokom njega iznijet ću vam određen broj hadisa, s naglaskom na činjenicu da je odgoj djeteta, uz pohvalnu osobinu vjernosti zavjetu i ostale moralne vrline, na prvom mjestu dužnost odgajatelja. Danas ćemo, prije ulaska u glavnu raspravu, ukratko progovoriti nešto o dužnostima i odgovornostima roditelja.

Svi ljudi znaju da je osiguravanje sredstava za život djece vjerska obaveza očeva. Očevi su dužni da djeci osiguraju hranu, odjeću, stan i sve druge neophodne životne potrepštine. Opskrbljivanje djece, kao i očuvanje dječije časti i dostojanstva bili su za Poslanika, s.a.v.a., toliko važni da se o tome prenosi sljedeće: “Umro je jedan ensarija. Imao je nekoliko maloljetne djece, ali je i ono malo imetka koji je imao pred smrt potrošio na ibadet i zadobijanje Božijeg zadovoljstva. Već dan po njegovoj smrti njegova djeca su bila prinuđena da od drugih traže svoju životnu opskrbu. Vijest o ovome došla je do Božijeg poslanika, s.a.v.a. On je upitao njegove poznanike: ‘Šta ste uradili s njim?’ Rekoše: ‘Pokopali smo ga.’ Poslanik reče: ‘Da sam znao, ne bih dozvolio da bude pokopan u muslimanskom mezarju. On je dao sav imetak, a svoju djecu je ostavio da prose od drugih.’” 

Odgovornost i dužnost očeva ne može se svesti isključivo na materijalnu skrb i fizičku pažnju prema djeci. Duhovni i vjerski odgoj i lijepo ponašanje također spadaju u važne očinske obaveze. Odgoj i lijepo ponašanje djece sa stanovišta islama čak su važniji od osiguravanja njihovih tjelesnih potreba.

Imam Ali, a.s., tako veli: “Neće otac ostaviti svome djetetu nikakav dar ni blagodat bolju od lijepa odgoja.”[2] 

Od njega se također prenosi: “Nema boljeg miraza djetetu od lijepa odgoja.”[3]

Imam Sedždžad (Zejnul-Abidin) a.s., je kazao: “Pravo tvoga djeteta kod tebe je da znaš da je njegovo postojanje od tebe i da su njegovo dobro i zlo na Ovom svijetu vezani za tebe. Znaj da si odgovoran u svom starateljstvu i očinstvu nad njim za njegov lijep odgoj i valjan ahlak. Dužan si ga uputiti prema Uzvišenom Gospodaru i pomoći u ispravnom robovanju i iskazivanju poslušnosti Bogu te paziti na svoje ponašanje u odgoju djeteta. Budi otac koji je svjestan svoje odgovornosti. Budi otac koji zna da ga – ako bude postupao prema svom djetetu odgovorno i valjano – kod Uzvišenog čeka nagrada, a ako se prema njemu bude loše i nedostojno ponašao, da ga čeka Božija kazna.”[4]

Odgoj djeteta kao vjerska obaveza

Ispravan odgoj djeteta nije samo obaveza društva i države, već je ova sveta duhovna dužnost neizbježna stroga vjerska i zakonska (šerijatska) obaveza, tj. farz. U navedenoj predaji Imam Sedždžad, a.s., upozorava očeve na njihovu obavezu u odgoju djece. Imam, a.s., moralni i vjerski odgoj djece smatra nedvojbenom obavezom očeva i podsjeća ih da je njegovanje pohvalnih osobina kao izvršavanje islamskog farza i donosi Božiju nagradu, a da je nepravilan odgoj poput napuštanja farza i činjenja grijeha, za šta slijedi Božija kazna. 

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Dijete ima tri prava kod svoga oca: izbor (dobre) majke, nadijevanje lijepog imena i izuzetno zalaganje u njegovom odgoju.”[5] 

Imam Sedždžad, a.s., je od Uzvišenog Gospodara molio da mu podari blagodat lijepog odgoja vlastite djece: “Bože moj, pomozi mi u odgoju moje djece.”[6]

Koliko li je samo majki neznalica koje su svoju djecu od najranijeg doba odgojile da budu lošeg morala i ponašanja i tako ih unesrećile i upropastile cijeli njihov život!

Koliko li je grješnih očeva i onih bez vjere, koji su bili nemarni u vjerskom i naučnom podučavanju svoje djece, koji su djecu vodili na skupove na kojima se griješi – gdje ih je radoznalo dječije oko gledalo kako griješe i rade ružne stvari, i koji su svoju nevinu djecu odgajali u okruženju grijeha. Neki očevi, sa više drskosti, svoju djecu su čak i navraćali na grijeh.

Prije petnaestak godina, pred kraj noći, stajao sam na autobuskoj stanici čekajući auto. Među drugim putnicima, koji su također čekali, bio je čovjek koji je za ruku držao šestogodišnjeg dječaka. Dječaku je pozlilo i počeo je povraćati kraj puta. Neko od putnika je upitao: “Od čega ti je dječak bolestan?” On dogovori: “Nije on bolestan, već sam ga noćas vodio na pijanku kod prijatelja, pa je i on pio.” Koja je izdaja gora od toga da otac svome šestogodišnjem djetetu dadne da pije alkohol i da ga od djetinjstva unesreći? Zar ovakav otac ne bi trebao biti kažnjen? I zar ga ovo dijete ne treba proklinjati?

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “O Ali, Allah je prokleo roditelje koji svoje dijete odgoje tako da im bude neposlušno.”[7] 

Očevi i majke čistih srca i sa imanom, koji poštuju nebeska učenja, koji djeluju ispravno i pošteno, u stanju su da odgoje dostojnu, vrijednu i čestitu djecu koja će se, kao i oni, oslanjati na Uzvišenu Istinu. 

Božija pomoć 

Posao majke nije poput umjetnika, slikara, koji ljepotu pretače na svoje slikarsko platno. Njen posao ne liči ni na posao kamenoresca koji kleše i gravira mermerno kamenje. Ona nije ni poput spisateljice koja svoje čiste misli pretače u literaturu. Ona je dužna, uz pomoć Uzvišenog, u ljudskoj duši omogućiti pojavu Božijeg očitovanja. U ovim riječima istaknuto mjesto zauzimaju riječi “uz Božiju pomoć”, jer majka, u trenucima kada uvidi vlastitu nemoć, uglavnom osjeća potrebu da se osloni na snagu koja nadilazi njenu moć.

Kumule Su u svojoj knjizi raspravlja o majci koja odražava pravi uzor i model majčinstva. Ovaj profesor pedagogije dao se na istraživanje pripremajući materijal za 4. kongres o problematici braka. Pritom se susreo sa majkom koja je poslije smrti muža uspjela savršeno odgojiti svoje desetero djece.

Profesor je sa ovom ženom izmijenio nekoliko pitanja i odgovora. Ona je u odgovorima iskazala svoju okrenutost Bogu, dovama i molitvama. I na koncu, činjenicu da sav svoj odgojni uspjeh duguje čvrstoj vjeri i nadi u Boga. Na kraju ju je profesor upitao:

“Pa šta si ti onda činila za svoju djecu?”

“Ništa drugo nisam učinila, samo sam radila na sebi, a Uzvišeni je radio na njima.”

Tako se ova žena, pod uticajem vjere i uvjerenja, pozabavila usavršavanjem same sebe i dok se biće korak po korak kretalo ka savršenstvu i spoznaji, ona je postala besprijekorna odgajateljica ukrašena osobinama i snagama potrebnim za obavljanje te važne dužnosti.

Ova žena se, ovim svojom pohvalnom metodom, svrstala među osobe koje sarađuju sa Uzvišenim radi omogućavanja Njegovog očitovanja u ljudskoj duši i ona je time svome imenu osigurala mjesto među istaknutim ličnostima.[8]

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić