Poslanikova metoda u odgoju djece

Ummu-l-Fadl, žena Abbasa ibn Abdul-Muttaliba, bila je dojilja hazreti Husejna, Poslanikovog unuka. Ona kazuje: “Jednoga dana Poslanik je od mene uzeo Husejna, koji je tada još bio dojenče, i prislonio ga je sebi na prsa. Dijete se tom prilikom pomokrilo na Poslanikovu odjeću. Ja sam tako žustro povukla dijete iz Poslanikovog naručja prema sebi da je ono zaplakalo. Poslanik mi tada reče: ‘O Ummu-l-Fadl, polahko, moju odjeću čisti voda, ali šta može ukloniti ovu prašinu (stresa i uznemirenja) sa srca Husejnovog?’”[1] 

Dojenče i pored svoje tjelesne i duševne nemoći razumije ljubav koja mu se poklanja. Ono također shvata grubost i surovost. U ljubaznom postupku uživa, a u grubosti biva onespokojeno. Od oštrine i ljutnje odgajatelja na psihi djeteta nastaju ožiljci i bivaju razlog njegove iskompleksiranosti i gubitka ličnosti. Uklanjanje ovoga mentalnog stanja je izuzetno teško. Zato je časni Poslanik, s.a.v.a., dadilji hazreti Husejna rekao: “Moju odjeću očistit će voda, ali šta može otkloniti prašinu poniženosti i osjećaja niže vrijednosti sa srca djeteta?” Ova Poslanikova odgojna metoda odnosila se i na dojenčad drugih ljudi i predstavljala je dužnost i obavezu svih roditelja.

“Kada bi Poslaniku donijeli novorođenče – zbog učenja dove ili nadijevanja imena – on bi iz poštovanja prema bližnjima dijete uzimao u svoje naručje i držao bi ga u krilu. Dešavalo bi se da se dijete pomokri u Poslanikovom krilu. Osobe koje su bile prisutne žustro bi pokušale ukloniti dijete, da ne bi uprljalo Poslanika. Poslanik, s.a.v.a., bi im to zabranjivao i govorio bi da ne postupaju tako zbog mokrenja djeteta, već da dijete puste da se slobodno izmokri. Kada bi se završila dova i davanje imena, članovi porodice bi sa punim zadovoljstvom preuzimali svoje dijete i na Poslaniku ne bi uočavali ni traga od neraspoloženosti ili nelagode. Kada bi oni otišli, Poslanik bi oprao svoju odjeću.”[2]

Iz ovog hadisa možemo izvući tri vrlo važna zaključka:

1) Časni Poslanik je za izražavanje poštovanja prema muslimanima koristio sve načine i sva sredstva. Između ostalog, njihovu dojenčad je toplo i s ljubavlju uzimao u naručje i govorio im nježne riječi. Jedan od ciljeva takvog Poslanikovog postupka koji se navodi u hadisu jeste iskazivanje poštovanja prema roditeljima djeteta.

2) Beba na osnovu prirodne potrebe mokri, i pri tome nije upoznata sa poželjnim ili nepoželjnim društvenim običajima.

Časni Poslanik je kazao: “Ne budite žustri u pogledu mokrenja djeteta. Pustite da se dijete slobodno pomokri.”

Osim toga, žustra i oštra reakcija te prisiljavanje djeteta da prekine sa mokrenjem, bez ikakve sumnje, suprotni su očuvanju zdravlja i higijene djeteta.

3) Oštri roditeljski postupci uzrokuju ponižavanje djeteta, štete njegovoj psihi i muče je. Psihološki lomovi djeteta nose loše posljedice u životu koji slijedi. Oni koji su voljni da započnu s lijepim odgojem svoga djeteta ne trebaju dozvoliti da se na njegovom unutrašnjem biću nakuplja prašina ružnih otisaka i psihičkih oštećenja.

Časni Poslanik je pozvao ljude na namaz i sa njim je bio i hazreti Hasan, sin hazreti Fatime. Posadio ga je pored sebe i zanijetio namaz u džematu. Jednu od sedždi je dosta oduljio. Prenosilac hadisa kazuje: “Ja sam podigao glavu i ugledao malog Hasana kako je ustao sa svog mjesta i sjedi na Poslanikovim ramenima. Kada se namaz završio, ljudi upitaše: ‘O Božiji poslaniče, šta bi pa si toliko oduljio, ovakvu sedždu kod tebe još nismo vidjeli, da ti nije stigla Objava?’ On reče: ‘Ne, nije Objava. Dok sam bio na sedždi, moje dijete Hasan mi se popelo na ramena, pa nisam htio žuriti i dijete spuštati na zemlju. Sačekao sam toliko da dijete samo siđe.’”

Ovo je jasan primjer koliko je Poslanik imao poštovanja prema svom maloljetnom unuku pred svim ljudima. Otezanjem sedžde iskazao je najveće poštovanje svom unuku, a svima je stavio do znanja kako se odgaja dječija ličnost i kako se postiže njegova samostalnost.

Međutim, Poslanik je na isti način izražavao poštovanje i prema djeci ostalih ljudi. Kako je u praksi pazio na duh svojih potomaka, jednako je pazio i na duh i osjećanja djece ostalih ljudi.

Imam Sadik, a.s., prenosi da je Poslanik predvodio podne-namaz u džematu i onda je dva posljednja rekata otklanjao vrlo brzo, izostavljajući mustehabe. Nakon namaza džematlije upitaše: “O Božiji poslaniče, je li se u toku namaza nešto dogodilo?” A Poslanik upita: “A jeste li to vi nešto primijetili?” Odgovoriše: “Pa dva posljednja rekata si klanjao (pre)brzo?” “A zar niste čuli plač i zapomaganje djeteta?” – upita on.[3]

Dakle, Božiji poslanik jednom zbog svog unuka oduljuje sedždu, a drugi put, zbog djeteta drugog čovjeka, ubrzava namaz i u oba slučaja iskazuje poštovanje djetetu i praktično pokazuje lekciju odgoja djetetove ličnosti.

Poslanik, s.a.v.a., je sjedio kad su mu došli Hasan i Husejn, a.s. Iz poštovanja prema njima on ustade da ih dočeka. Djeca su slabo hodala i prođe dosta vremena, a oni se ne pojaviše. Poslanik hitro ode pred njih, uze ih u naručje i stavi na svoja ramena. Potom im je, vraćajući se, govorio: “Draga djeco, kako vam je samo dobra jahalica, ali i kako ste vas dvojica dobri jahači.”[4]

U ovom primjeru je časni Poslanik u nekoliko oblika svojim unucima iskazao poštovanje. Ustajanjem pred njima, iščekivanjem, prihvatanjem i stavljanjem na svoja ramena, ukazao im je poštovanje djelom, a završnom izjavom “dobri jahači” iskazao im je poštovanje i riječima. Zanimljivo je da je ovo poštovanje Poslanik, s.a.v.a., obično iskazivao pred drugim ljudima, tako da je polučivao dva učinka:

Prvo, korijen dječije ličnosti snažnije jača kada se to pokazuje pred svijetom;

Drugo, ovim putem je ljudima davao lekciju iz odgoja djeteta, a zahvaljujući ovoj javnoj Poslanikovoj praksi, ni druga djeca nisu bila lišena njegove očinske pažnje i poštovanja.

Poslanikovo poštivanje djeteta

Kada bi se Poslanik vraćao s putovanja, pa kada bi naišao na djecu, zaustavio bi se, a potom bi naredio da mu ashabi dodaju djecu. Onda bi on neku djecu uzimao u naručje, a neku bi stavljao na svoja leđa i ramena. Govorio bi i svojim prijateljima da uzmu djecu u naručje i stave ih na ramena. Djeca bi se zbog ovog čina osjećala neobično sretnom i klicala bi od sreće i zadovoljstva. Ova lijepa sjećanja nikada nisu zaboravljala. Poslije bi se, nakon dugo godina, sastajali i budili uspomene na ove divne trenutke. Jedan bi govorio: “Mene je Poslanik držao u naručju, a tebe je na leđima. Drugi bi kazivao: “Poslanik je svojim ashabima zapovjedio da tebe stave na svoja leđa…”[5]

Kaže se da se u današnjem svijetu izuzetna pažnja poklanja djetetu te da je odgoju djece i poštivanju njihove ličnosti u porodici i u društvu posvećena puna pažnja i države i naroda. Da li je moguće da današnje društvo iskaže više poštovanja prema djetetu nego što je to činio časni Predvodnik islama?

Govore da vladari civiliziranih zemalja odlaze povremeno u sirotišta i vrtiće i tamo po sat-dva sata borave sa djecom. Uzimaju ih u naručje i njihove slike s dječicom objavljuju se u novinama, pišu se kolumne o njima i tako javnosti pokazuju visoke stepene svog poštivanja djece. Ali, koji se to vladar poput Poslanika na tako jednostavan način zadržava sa djecom na ulici, pokazujući im ljubav i ljubaznost, uzimajući ih u svoje naručje i stavljajući ih na svoja leđa i ramena? U najkraćem, on je prema djeci, svojoj ili tuđoj, iskazivao posebnu i naročitu ljubaznost i samilost.

Nježnost i ljubaznost prema djeci bila je jedna od pohvalnih navika i lijepih osobina Božijeg poslanika, s.a.v.a.[6]

Božiji poslanik je svojom prijaznošću, samilošću i poštovanjem prema djeci, pored praktične poduke o odgoju djece, ostvario dva značajna učinka:

a) Uspijevao je djecu oblikovati u snažne i samostalne ljude, a za prvog čovjeka jedne slobodne i na zakonu uspostavljene zemlje najbolje bogatstvo je slobodan i karakteran narod.

b) Moralno dobročinstvo i Poslanikova osjećajnost razlog su velike ljubavi koju su djeca gajila prema njemu. Milost Poslanikova je usađivana u srca djece i ona su od početka zavoljela svog velikog vođu.

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Ljudska priroda je tako ustrojena da čovjek voli onoga ko mu čini dobro, a neprijateljem smatra onoga ko mu čini zlo. A koje je dobro ljudima vrjednije od njihovog poštivanja? I koje je zlo gore od vrijeđanja i ponižavanja njihove ličnosti?”[7]

On je također kazao: “Srcaljudska su prirodno okrenuta ljubavi prema onome ko prema njima postupa dobro i mržnji prema onome ko prema njima postupa loše.”[8]

Poštivanje ljudi najbolje je sredstvo zadovoljavanja njihovog osjećaja ljubavi prema sebi. Djeca, mladi, žene i muškarci – svi uživaju u izražavanju poštovanja prema njima i imaju naklonost prema onima koji ih poštuju. Vladari izražavajući svoje poštovanje prema narodu mogu izazvati uzvratnu poslušnost naroda prema njihovim zapovijedima. Isto tako, ukoliko dijete osjeća poštovanje u porodičnom okruženju, ono će manje biti sklono neposlušnosti. Ukratko, iskazivanje poštivanja ljudima jedan je od najznačajnijih činilaca koji osiguravaju poslušnost i ljubav, a vrijeđanje ličnosti ljudi jedan je od najjačih činilaca izazivanja neprijateljstva i neposlušnosti.

Imam Rida, a.s., je kazao: “Potrebno je da imaš najljepši odnos i uvažavanje, kako prema djeci tako i prema odraslim.”[9]

Imam Ali, a.s., je kazao: “Uljudno i učtivo razgovarajte sa svojim sagovornikom kako bi on vama odgovorio s poštovanjem.”[10]

U današnjem svijetu postoji samo jedno sredstvo kojim se neko može potaknuti na činjenje određenog djela. Jeste li ikad o tom sredstvu razmišljali? To jedino sredstvo jeste stvaranje volje u čovjeku za činjenje tog djela…

Sigurno, vi možete na putu usmjeriti cijev oružja u prolaznika i uzviknuti: “Daj svoj sat!” Radnika prijetnjom otkazom možete prisiliti na rad. Ali, sve će to uspijevati samo dok im ne okrenete leđa. Možete šibom svoje dijete natjerati na pokornost, ali će ove ružne metode imati svoje neželjene i opasne posljedice.

Prema dubokom uvjerenju filozofa Johna Davyja, najvažniji motiv čovjekovog bića jeste želja da bude važan. Dobro ovo upamtite: želja da se bude važan! U ovom izrazu krije se cijeli jedan svijet značenja.

Historija je puna svjedočanstava i primamljivih primjera velikih ljudi, koji su učinili dodatni napor da pokažu svoju važnost. George Washington je zahtijevao da mu se obraćaju sa: “Njegovo veličanstvo, predsjedniče Sjedinjenih država!” Cristoforo Colombo je želio da ga zovu admiralom okeana i svjetskim moreplovcem ili princom Indije. Neke osobe se čak razbolijevaju da bi time privukle pažnju ostalih i tako skrenule pažnju na sebe, ne bi li na taj način bolje osjetile vlastitu važnost.

Nazivanje selama djeci 

Pravi odgajatelj je onaj koji u djetetu dobro upućuje ovaj osjećaj samoljublja i koji na pravi i dostojan način zadovoljava ovo duševno htijenje, te na osnovu toga razvija u djetetu lijepe moralne osobine, a moguće opasnosti koje mu stoje na putu otklanja od njega…

Jedan od načina izražavanja poštovanja prema ljudima, koji se koristi u svakodnevnom životu, jeste nazivanje selama. U svim zemljama svijeta koriste se posebne fraze i izrazi kojima se ljudi pozdravljaju i kojima pri međusobnom susretu jedni drugima ukazuju poštovanje. Selam je u islamskoj etici posebno naglašen sunnet i dvojica muslimana su dužni da prilikom susreta međusobno nazovu selam prije nego započnu bilo kakav razgovor.

Susreo se čovjek sa Imamom Husejnom, a.s., i odmah ga upitao za zdravlje i zamolio Allaha da mu podari zdravlje. Imam mu reče: “Reci selam prije raspitivanja za bilo šta, Bog ti zdravlje dao!” Da bi mu potom poručio: “Nikome ne dozvoli razgovor prije selama.”[11]

Dijete u porodičnom okruženju na dva načina saznaje ovu moralnu zadaću:

(1) slijeđenjem roditelja i ostalih odraslih osoba,

(2) posredstvom učitelja koji ga podučava da obavezno treba selamiti starije.

Kako se u porodici bude ukazivala pažnja i poštovanje prema djetetu i koliko god roditelji budu pazili na njegovu ličnost, u skladu s tim će se povećati i njegova poslušnost prema njima, a bit će i učtivije prema drugima. 

Dijete koje se otpočetka dobro odgoji i s kojim se postupa s ljubavlju i nježnošću, što je i njegovo pravo, rijetko će odstupati od ponašanja koje se od njega očekuje.[12]

Ukoliko dijete nazove selam odrasloj osobi, potrebno je da ona ljubazno odgovori na selam, iskazujući time poštovanje prema djetetovoj ličnosti. Ako na njega ne obrati pažnju i ne odgovori na selam, onda je praktično ponizila dijete i time mu je nedvojbeno iskazala nepoštovanje i povrijedila ga.

Prvak islama, izražavajući posebno poštovanje prema djeci, čak je nadilazio uobičajene odgovore na dječiji selam, te je, i pored istaknutog mjesta koje je imao u društvu, prilikom susreta prvi djeci nazivao selam i neposredno ukazivao čast njihovoj ličnosti. Ovakvi Poslanikovi postupci ponukali su hadisku ulemu da u knjigama hadisa napišu posebna poglavlja, imenujući ih npr. Odgovaranje na selam djeci, gdje su u vjerski pohvalna djela uvrstili i nazivanje selama djeci.

Prenosi se od Enesa ibn Malika da je rekao: “U prolazu se Božiji poslanik susreo sa skupinom djece, poselamio ih je i dao im hrane.”[13]

U vrline Božijeg poslanika, s.a.v.a., ubraja se i to što je selamio sve, i malo i veliko.[14]

Imam Džafer Sadik od svojih očeva, a.s., prenosi da je Poslanik, s.a.v.a., kazao: “Pet je stvari koje neću ostaviti sve do smrtnog časa… Jedna od njih je nazivanje selama djeci, i ja pazim na izvršavanje tog djela, a to treba ostati sunnet i poslije mene.”[15]

Nazivanje selama djetetu ima dva psihološka uticaja:

a) onaj ko naziva selam djetetu stiče pohvalnu osobinu skrušenosti i poniznosti,

b) kod djeteta se oživljava ličnost i stvara nezavisnost. Dijete kojem odrasli nazove selam i time mu iskaže poštovanje, počinje u sebi osjećati vrijednost te će u takvom ozračju rasti s uvjerenjem da ga ljudi prepoznaju kao čovjeka i da mu zajednica poklanja pažnju.

One osobe koje žele dosljedno slijediti sunnet Poslanika, s.a.v.a., trebaju prve pozdravljati i selamiti dijete, čime će jačati u sebi vrlinu skromnosti, a kod djeteta muslimana ličnost i samostalnost.