Pravedno postupanje prema djeci

Jedna od preciznih dužnosti roditelja na putu ispravnog odgoja dječije ličnosti jeste očuvanje pravde i jednakosti među njima. Roditelji koji imaju više djece trebaju u postupanju i iskazivanju poštivanja prema nekom od njih voditi računa o ličnostima ostale svoje djece. Sve ih trebaju tretirati kao svoju djecu i prema njima se ponašati i ujednačeno i pravedno.

Neki čovjek je s dvoje djece došao kod Božijeg poslanika, s.a.v.a. Jedno je poljubio, a na drugo nije obratio pažnju. Kada vidje to neispravno ponašanje, Poslanik ga (s prijekorom) upita: “Zašto prema svojoj djeci ne postupaš jednako?”[1]

Poslanik, s.a.v.a., je također kazao: “Postupajte pravedno među svojom djecom, kao što želite da se i prema vama ponašaju pravedno.”[2]

Jedina nada, radost i veselje djeteta jeste ljubav njegovih roditelja. Ništa ne daje sigurnost i ne smiruje dječiju psihu kao ljubav njegovih roditelja, a isto tako, ništa ne može nauditi psihi djeteta kao gubitak cijele ili dijela ljubavi svojih roditelja.

Ljubomora djeteta pri rođenju mlađeg brata nije nešto čudno, jer ono osjeća da će dio roditeljske ljubavi, koju su roditelji do tada gajili samo prema njemu, otići ka mlađem bratu – jer, eto, sada nije ono samo predmet roditeljske pažnje već se ta pažnja dijeli na još nekoga.[3]

Kada roditelji ne vode računa o tome da svoju ljubav i naklonost pravedno razdijele među svojom djecom, događa se da, ističući jedno dijete, svu drugu djecu zanemaruju i ponižavaju te njihovoj ličnosti nanose uvredu. Ovi roditelji svojim neispravnim i nepravednim ponašanjem neposredno stavljaju ostaloj djeci do znanja da samo jedan brat zavrjeđuje poštovanje i pažnju, jer u ostalim ne vide vrijednost. Nesumnjivo je da će ovakvo nepravedno postupanje donijeti neželjene štetne posljedice.

Jedna od loših posljedica roditeljske nepravednosti jeste stvaranje osjećaja niže vrijednosti u dječijoj psihi. Kada druga djeca u porodici vide naklonost roditelja samo jednom od njih, a da su njima sva ta ljubav i poštovanje uskraćeni, razočaraju se, sebe smatraju beznačajnim i bezvrijednim, a ponavljanje takvog odnosa u njima jača osjećaj poniženja koji ostaje postojan do kraja života i očituje se kasnije kroz neka njihova nepoćudna djela.

Kompleks niže vrijednosti sadrži sve značajke koje su očitovanje nedostatka samopouzdanja, osjećaja razočarenja, bezvrijednosti i slabosti volje. A hiljadu je razloga koji mogu dovesti do pojave kompleksa niže vrijednosti.

Dijete može steći takvu vrstu kompleksa koji ne samo da neće nestati završetkom doba puberteta već neće nestati do kraja života. Kada odraste, ovakvo dijete će stalno gledati da se izolira od okoline ili će u najmanjem osjećati udaljenost i otuđenost od drugih.

Osoba koja se izolira od ljudi iz svoga okruženja, pati od kompleksa niže vrijednosti koji je uzrokovan nekim iskustvom u djetinjstvu.

Stoga, na osnovu psiholoških analiza, svaki događaj i sjećanje koji slabe i uništavaju ljudsko dostojanstvo i osjećaj potpunosti, predstavljaju činilac koji jača i razvija kompleks niže vrijednosti. Zapravo, to ga svrstava u red neuravnoteženih i nestabilnih članova zajednice.[4]

Druga posljedica roditeljske nepravednosti jeste poticanje osobine zavisti kod djece koja su pretrpjela duševni lom prema djetetu koje je miljenik roditelja. Ova djeca, koja dobijaju manje ljubavi i pažnje svojih roditelja, bivaju nezadovoljna i pogođena.

Jedinim razlogom ove zapostavljenosti oni smatraju postojanje omiljenijeg brata te zavide zbog njegove omiljenosti, gledaju ga neprijateljski i mrzovoljno, sa željom da mu se osvete i da tako nadoknade svoju lišenost ljubavi. Stalno razmišljaju kako da mu naude i gdje god stignu, nastoje da ga manje ili više muče. Nekada ova neumjesna ljubav roditelja prema jednom djetetu izaziva toliko jaku zavist kod ostale djece da ih to navodi na pomisao o žestokoj odmazdi i onda se upuštaju u opasne postupke, koji izazivaju opasne i nenadoknadive posljedice, a psihološki izvor njihovog ponašanja treba tražiti u nepravednosti oca i majke.

Nekada se dogodi da se jedno od djece u porodici ističe po svojoj prirodnoj ljepoti, razboritosti i drugim odlikama i vrlinama, koje mu je Uzvišeni darovao pa je nadmoćnije i bolje od svoje braće. U ovakvim okolnostima, koliko god roditelji nastojali biti odmjereni i pravedni, opet to dijete neće biti sigurno od zavisti ostale braće, jer oni, neprestanim motrenjem njegovih vanjskih i unutrašnjih prednosti, u sebi stiču osjećaj niže vrijednosti, vide se manjim u odnosu na njega te se može desiti i da im se u glavama rode zamisli kako da ga se riješe da bi na taj način nadoknadili svoje nedostatke.

Iskreni Jusuf našao se upravo u ovakvom okruženju među svojom braćom. Bez sumnje, hazreti Jakub nije bio čovjek koji ne poštuje načela roditeljske pravednosti u odnosu na djecu. Upravo da ne bi izazvao kod Jusufove braće osjećaj zlobne zavidnosti, Jakub je u nekim slučajevima Jusufu davao potrebna upozorenja. Naprimjer, u slučaju sna koji je Jusuf sanjao i koji mu je nagovijestio veliki napredak i uspon, Jakub mu je savjetovao da taj san ne kazuje svojoj braći. Ali su braća Jusufova ipak našla izgovor u Jakubovoj većoj ljubavi prema Jusufu te su odlučili da ovom maloljetnom djetetu nanesu velike životne nevolje!

Roditelji koji uoče izrazite vrline kod jednog od svoje djece, počinju se bojati ljubomore kod druge djece. U tom slučaju je potrebno da u svom odgojnom programu pribjegnu posebnoj strategiji te da kod ostale djece, odgovarajućim sredstvima, nadoknade osjećaj niže vrijednosti. Jedna od tih strategija navodi se u hadisu koji se prenosi od Imama Bakira, a.s. Imam Sadik, a.s., prenosi da je njegov otac (Imam Bakir, a.s.) rekao: 

“Tako mi Allaha, nekada je moj odnos prema nekom od moje djece usiljen i preko volje. Posadim ga na krilo, obraćam mu se izuzetno ljubazno, nahvalim ga, iako je drugo moje dijete zaslužno za ovakve hvalospjeve i izraze poštovanja. Ustrajavam usiljeno na veličanju njega i braće mu zato da bih sačuvao svoje najbolje dijete od njihova zla, kako ne bi učinili mom omiljenom djetetu ono što su Jusufova braća uradili Jusufu. Uzvišeni je i objavio suru Jusuf svome Poslaniku kao primjer i opomenu ljudima, da ne bi jedni prema drugima gajili zavist i da se ne bi odali ljubomori kakvu su gajila Jusufova braća prema njemu.”[5]

Iz ove predaje razumijeva se da je jedno dijete Imama Bakira, a.s., imalo prednost nad ostalom njegovom djecom. Otac je u ovom primjeru pribjegao taktici smirivanja njihove psihe tako što im je tepao i veličao ih, da bi ih sačuvao od osjećaja niže vrijednosti i spriječio pojavu zavisti.

Jedan od načina jačanja ličnosti djece jeste učestvovanje starijih u njihovim igrama. Dijete je, zbog svoje slabosti u snazi i moći koju vidi kod odraslih, te zbog svoje unutrašnje čežnje ka uzdizanju i usavršavanju, voljno da do u tančine slijedi postupke starijih i da sebe predstavi sposobnim poput njih. Oponašanje i usvajanje je veliki potencijal usavršavanja i napredovanja i Bog je ovaj osjećaj od djetinjstva usadio u čovjekovom biću.

Učešće roditelja u dječijoj igri

Kada se otac ili majka spuštaju na razinu djeteta, sa njima se igraju i pomažu im u njihovim dječijim “poslovima”, onda se dječija srca ispune radošću i prijatnim uzbuđenjem. Dijete u nutrini svoga bića osjeća da su njegovi dječiji poslovi toliko vrijedni da s njim sarađuju i roditelji i stavljaju se na njegovu razinu. Ovakvi osjećaji jačaju ličnost i razvijaju osjećaj nezavisnosti i povjerenja u djetetu.

Igranje odraslih sa djecom u savremenoj pedagogiji smatra se jednom od važnijih odgojnih metoda. Psiholozi to smatraju odgojnom dužnošću roditelja i u svojim djelima su roditeljima savjetovali da to čine.

Potrebno je da otac učestvuje u igrama i zabavama svoje djece. Ovaj osjećaj razumijevanja i empatije se čini nužnim. Na osnovu godina djeteta, mjesta i prilika, otac učestvuje u dječijim igrama. Jasno je da on za igru ima vrlo malo vremena, ali samo spuštanje oca na razinu djeteta – a otac očekuje da se dijete uspne na njegovu razinu – polučuje toliko dobra da očevi, u svakom slučaju, pa makar i malo vremena, moraju žrtvovati za ovakvo šta.[6]

Moris Tiš u svojoj knjzi Lekcije za roditelje piše: “Budite prijatelji vaše djece, sa njima radite, sa njima se igrajte, pričajte im priče i sa njima vodite iskrene prijateljske razgovore. Posebno je u ovome potrebno znati spustiti se na razinu djeteta i govoriti jezikom koji ono shvata. Ukoliko se potrudite da razgovarate o njihovim ličnim poslovima, idejama i željama, o razmišljanjima za budućnost, to će vam donijeti vrijedne i korisne učinke i saznanja.

Ovo upoznavanje s duhom djece, osim što je razlog da nikada nećete donositi brze i neopozive odluke o djeci, daje vam mogućnost i dozvolu da u odgovarajućim uvjetima možete s lahkoćom riješiti njihove važne teškoće.”[7]

Cijenjeni predvodnici islama imali su ovo važno odgojno načelo u vidu i o njemu su muslimanima dali potrebne upute. Igranje s djecom spada u vjerom pohvaljena djela te su učenjaci koji se bave hadisom u tom smislu u poglavlju Preporučenost spuštanja na dječiju razinu i učestvovanje u njihovoj igri donijeli, između ostalih, sljedeće predaje:

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ko ima malo dijete, neka se zarad njegovog odgajanja spusti na njegovu razinu.”[8]

Imam Ali, a.s., je kazao: “Onaj ko ima dijete treba se i sam pri njegovom odgajanju spustiti na njegovu razinu.”[9]

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Neka se Allah smiluje robu koji svoje dijete pomaže na putu vrline i dobrog djela, koji se odnosi dobročiniteljski prema njemu, koji mu je prijatelj u toku djetinjstva i koji od djeteta načini obrazovanog i učtivog čovjeka.”[10]

Usrećivanje djeteta

Igranje roditelja sa djetetom je poput kupovine nove odjeće, lijepih cipela i igračaka koje dijete čine sretnim i zadovoljnim. Učiniti dijete sretnim smatra se svojevrsnim ibadetom u islamu.

Ibn Abbas prenosi od Božijeg poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Onaj ko svoju kćerkicu obraduje, poput je čovjeka koji je oslobodio roba Ismailovog potomka. Onaj ko učini sretnim svog sinčića i njegove oči učini radosnim, poput je onoga čije su oči zasuzile u strahu od Uzvišenog Allaha.”[11] 

Čovjek po imenu Ja‘la Ameri izašao je iz društva Božijeg poslanika da bi učestvovao na jednom prijemu na koji je pozvan. Ispred kuće ugledao je Husejna, a.s., kako se igra sa djecom. Ne prođe mnogo a pojavi se Poslanik, s.a.v.a, u pratnji svojih ashaba. Kada je ugledao Husejna, a.s., Poslanik je raširio svoje ruke i, odvajajući se od ashaba, krenuo prema njemu da ga uzme. Dijete je smiješeći se bježalo tamo-amo, a Poslanik ga je pratio također se smiješeći. Najednom ga je uhvatio, stavljajući jednu svoju ruku ispod njegove brade, a drugu iza njegova vrata, a potom ga je poljubio u usne.[12] 

Prvak islama u prisustvu ljudi ovako postupa sa svojim djetetom da bi – pored ispunjavanja obaveze odgoja djece – ljude više podstakao na razveseljavanje djece i igru sa njima. Radnje koje djeca izvode u toku igre i riječi koje pri tome izgovaraju su pokazatelji njihovog razmišljanja i istovremeno su pokazatelji razvijenosti njihove psihološke ličnosti. Odrasli mogu u toku igre sa djecom proniknuti u razinu oštroumnosti i stepen duhovnih svojstava djece.

Nekada se odrasli igra sa djetetom igre nosanja na ramenima te se, dječijim rječnikom, igraju “jahalice”. Naravno, odrasli čovjek se ne penje djetetu na ramena, a cilj je igra i zabavljanje djeteta.

Ebu Rafi je sa Imamom Hasanom, a.s., dok je ovaj bio dijete, započeo jednu ovakvu igru. Kada je došao red da Ebu Rafi sjedne na ramena, hazreti Hasan mu reče: “Čudi me da želiš da sjedneš na ramena onome koga je sam Poslanik posađivao na svoja pleća.” Kada je došao red da Imam Hasan sjedne na ramena, Ebu Rafi reče: “Upravo kao što ti meni nisi dao da ti sjednem na ramena, ne dam ni ja tebi da sjedneš na moja ramena.” Tada mu hazreti Hasan kaza: “A zar ne želiš da na tvoja pleća sjedne onaj kojeg je Poslanik nosao na svojim plećima?” Tada Ebu Rafi prihvati hazreti Hasana na svoja pleća.

Snaga duha i dostojanstvo ličnosti ovoga djeteta jasno se uočava iz njegovog govora i kvaliteta njegove argumentacije. Dijete koje je sam Poslanik islama odgajao u svojim skutima i čiju je psihološku ličnost on oživio, vjeruje u svoju veličinu i nikada ne govori iz položaja poniženog i jadnog.

Iz svega rečenog može se zaključiti da su roditelji u vjerskom i naučnom pogledu obavezni da za poštivanje djece i razvoj njihove ličnosti koriste sve prilike koje im se pruže i da, također, izbjegavaju posredne ili neposredne postupke koji ponižavaju i vrijeđaju dijete. Jer, vrijeđanje djece u djetinjstvu dovodi do gubitka ličnosti i samostalnosti, kao i do stvaranja osjećaja niže vrijednosti u njima. Nekada ovo psihičko stanje ostaje do kraja života, a nekada čak i odvodi sa Pravog puta i praktično podstiče na činjenje nedoličnih djela.

Briga za siročad

Imam Ali, a.s., je u prolazu vidio ženu kako nosi vodenu mješinu na ramenu. Prišao joj je pomoći te uzeo od nje mješinu s vodom i odnio je na odredište. Usput ju je pitao za njeno stanje. Žena mu reče: “Ali ibn Ebi Talib je mog muža poslao na ratište i on je tamo je ubijen. Ostalo mi je nekoliko djece siročadi i nemam mogućnost da se brinem o njima. Siromaštvo i bijeda natjerali su me da služim ljudima.” Imam Ali, a.s., se vratio kući i tu noć je proveo neraspoložen. Ujutro je ponio korpu hrane i uputio se ka kući te žene. Na putu je sreo neke osobe koje su se ponudile da mu ponesu tu korpu. Imam Ali, a.s., je odbio njihov zahtjev te je rekao: “Ko će na Sudnjem danu ponijeti sva moja djela?” Potom je došao do kuće one žene i pokucao na vrata. Žena je upitala: “Ko je?” “Onaj koji ti je jučer pomogao i donio ti onu mješinu s vodom, sada ti je donio hranu za djecu.” Žena je otvorila vrata i rekla: “Neka Bog bude tobom zadovoljan i neka presudi između mene i Alija ibn Ebi Taliba.”

Potom je Imam Ali ušao i ženi rekao: “Hoćeš li ti spremiti hljeb ili ćeš čuvati djecu, a da se ja pobrinem za hljeb?”

Žena reče: “Ja sam u pravljenju hljeba vještija, a ti se pobrini za djecu.”

Žena je pripremila tijesto, a Ali je izvadio meso koje je donio, ispekao kebab i sa hurmama stavljao djeci u usta. Svako je dijete s krajnjom nježnošću i očinskom ljubavlju nahranio i pritom mu govorio: “Dijete moje, halali Aliju ibn Ebi Talibu!”

Tijesto za hljeb je bilo spremno, a Ali je potpalio vatru. Upravo u tom trenutku slučajno je ušla žena koja je otprije poznavala Alija. Čim je vidjela Alija, odjurila je do vlasnice kuće i kazala: “Teško tebi! Ovo je vođa muslimana i vladar države Ali ibn Ebi Talib.” Žena se postidje svojih riječi i pokaja se te se uznemirena poče izvinjavati: “O Vladaru pravovjernih, ja se stidim. Oprosti mi!”Ali joj reče: “Zbog toga što je tebi i tvojoj djeci uskraćeno, ja se stidim.”[13]