Adab hazreti Musaa

Jedna od dova koja svjedoči adab poslanika jeste ona koju Kur’an prenosi od hazreti Musaa, a.s., još iz vremena kada je on u svojoj mla­dosti u Egiptu jednim udarcem usmrtio čovjeka od Kopta, da bi se potom okrenuo položaju Uzvišenog Gospodara riječima: “Gospodaru moj!” – zavapi on – “Ja sam sâm sebi nasilje učinio, pa mi Ti oprosti!” I On mu oprosti, On zbilja prašta i samilostan je.[1] Također i dova koju je izr­ekao u svom bijegu iz Egipta prema Medjenu, a nakon što je pomogao dvje­ma kćerima hazreti Šuajba da napoje stado te prazna stomaka otpo­či­nuo u hladu drveta: Gospodaru moj, ma kakvo mi Ti dobro spustio, meni je, zbilja, ono potrebno![2]

Musa, a.s., u ova svoja dva obraćanja Uzvišenom položaju Gospodara, osim pozivanja na Njegovo Skrbništvo i Gospodstvo, što je samo po sebi je­dan od adaba robovanja, u prvoj dovi – koja, budući da se ne odnosi na ovo­svjetsku potrebu, zapravo je iskanje oprosta – izravno spominje svoju po­trebu. Allah, dž.š., voli da Ga robovi mole za oprost, kao što Kur’an na jed­nom mjestu kaže, savjetujući: …Tražite od Allaha oprosta, jer Allah, uistinu, prašta i samilostan je.[3] Svi poslanici su pozivali ljude da mole Go­spodara za oprost.

Hazreti Musa u drugoj dovi, budući da se njegova potreba odnosi na neop­hodnosti koje prate ovosvjetski život, kao što su hrana, odjeća, kuća i sl., ne spominje izravno svoje potrebe. On se u svom obraćanju zado­vo­lja­va samo navođenjem potrebe i ništa dalje ne govori, jer dobro znade da Ovaj svijet u očima Uzvišenog Boga nema vrijednosti.

U vezi sa njegovim riječima: Gospodaru moj! Ja sam sâm sebi nasilje uči­nio, pa mi Ti oprosti!, treba znati da Musaovo priznanje nasilja i tra­že­nje oprosta ima ono isto značenje koje smo dali u vezi sa Ademom i nje­govom ženom, kada su oni rekli: Gospodaru naš! Sami smo sebi ne­prav­du nanijeli, i ako nam Ti ne oprostiš i ako nam se ne smiluješ, mi ćemo tada sigurno biti među stradalnicima.[4] Ukratko, Musaovo pri­zna­nje nasilja nije priznanje grijeha već djela koje je suprotstavljeno dobro­bi­ti njegova života, kao i u primjeru Adema i njegove žene. Valja uočiti da je hazreti Musa usmrtio onog čovjeka prije njegova promicanja u po­sla­nika te prije zabrane ubijanja, s tim da život nevjernika nema svetost za­štite, a osim toga nema dokaza ni da je takvo šta bilo zabranjeno u vre­me­nu prije Musaova Šerijata.

Kada su se Adem i njegova žena približili zabranjenom drvetu i time uči­nili sebi nepravdu, to je bilo prije nego što je uopće obznanjen Šerijat ljud­skom rodu, jer se to desilo tek nakon Ademova protjerivanja iz Džen­ne­ta i njegova dolaska na Zemlju. Sama zabrana približavanja drvetu nije do­kaz tvrdnji da je to bila mewlawi-zabrana, odnosno zabrana čije bi krše­nje značilo grijeh u njegovom terminološkom značenju kakvim se ra­zu­­mijeva unutar Šerijata. Štaviše, postoje dokazi koji ukazuju na zaklju­čak da je zabrana približavanja drvetu u Džennetu bila iršadi-zabrana, od­nosno zabrana koja ima savjetodavni karakter. Dio tih dokaza nalaze se u suri Tâ Hâ, a o tome smo već ponešto govorili u prvom tomu, prilikom ka­zivanja o Ademu i njegovom boravku u Džennetu.[5] Pored svega izne­se­nog, Kur’an jasno kaže za hazreti Musaa da je on bio od iskrenih robo­va,[6] odnosno od onih odabranih robova koji su bili otjelovljenje iskre­nos­ti. A spomeni u Knjizi i Musaa! On je bio iskren /otjelovljenje iskre­nos­ti/ i bio je poslanik i vjerovjesnik.[7] Dok na drugom mjestu Kur’an rije­čima Iblisa potvrđuje njihov uzvišeni položaj: I Iblis reče: “Tako mi Ve­ličanstva Tvoga, sve ću njih, sigurno, zavesti s Puta Pravoga, osim onih iskrenih /onih čija je bit oličena u iskrenosti/ Tvojih robova!”[8]

Nadalje, jasno je da nema grijeha bez šejtanova zavođenja, a što za­jed­no sa onim do sada rečenim nudi zaključak da hazreti Musa, a.s., nije po­či­nio grijeh. Nadalje, iskanje oprosta Musaa od Gospodara, kao i Adema i Have, nije zarad brisanja posljedica koje je Uzvišeni Bog propisao za gri­jeh, kao što je slučaj kod oprosta grijeha. Zapravo, to je molitva za bri­sa­nje nemilih posljedica koje nasilje prema duši ostavlja na život čovjeka. Ha­zreti Musa je imao strah od mogućnosti da se vijest o ubistvu ne pro­ši­ri među ljudima i da ga ljudi zbog toga ne budu smatrali ubicom. Zato ha­zre­ti Musa moli Uzvišenog Boga da prikrije njegovu tajnu i to je za­pravo zna­čenje oprosta u ovom primjeru. Ustvari, oprost u terminologiji Kur’a­na i u općem razumijevanju ima šire značenje od brisanja kazne, zapravo, ono podrazumijeva poništavanje loših posljedica, na što god da se to od­no­silo, bilo da se to tiče Božije kazne, kazne u općem smislu ili bilo ko­jeg drugog oblika tragova te vrste. Također, nema nikakve su­mnje u či­nje­nicu da je brisanje svih oblika posljedica u rukama Uzvišenog Bo­ga.

Slično pojašnjenje o istom dali smo u vezi sa dovom Nuha, a.s.: Ako mi ne budeš oprostio i smilovao mi se… Rekli smo da je značenje njegove dove sadržano u sljedećem: Ako me ne odgojiš adabom Svojim i ne sa­ču­vaš me Svojom bezgrješnošću i time mi se ne smiluješ, ja ću biti od stra­dal­nika. Obratite pažnju na ovo!

Od dova koje Kur’an prenosi od hazreti Musaa jeste i ona koju je upu­tio prvog dana svoga poslanstva, a nakon što je primio prvu nebesku obja­­vu: A Musa reče: “Gospodaru moj! Učini prostranim prsa moja, i olak­šaj mi moj zadatak, odriješi uzao sa jezika mog da bi razumjeli govor moj, i po­daj mi za pomoćnika iz porodice moje, Haruna, brata mog, os­na­­ži me nji­me i ovoj zadaći mojoj pridruži ga, da bismo Te mnogo hvalili, i da bismo Te se mnogo sjećali, jer Ti zbilja nas vidiš!”[9]

Hazreti Musa traži ovom dovom dobro u svom promicanju vjere i olak­šanje na tom putu. Ono što se može shvatiti iz samih riječi, kao i drugih sa­držaja koji prate ovaj događaj, hazreti Musa ovim želi reći: O Gos­po­da­ru, Ti veoma dobro znaš stanje moje i brata moga, koji Te slavimo od prvih dana punoljetstva, a večeras je teško breme odgovornosti poslan­stva palo na moja pleća, i Tebi je poznata moja gruba priroda i mahana go­vora; zato ja strahujem da me moj narod ne omete u mom nastojanju pro­micanja vjere te da mi se kao posljedica tog postupka prsa skupe pa se rasrdim i jezik mi se zaveže. Zato, o Gospodaru, učini mi prsa prostranim i olakšaj mi posao. Ova dova je ustvari odgovor na zapovijed koju je Allah, dž.š., uputio svim poslanicima,[10] zahtijevajući da oni sebe ne do­vo­de u teške prilike prilikom promicanja vjere, o čemu Kur’an kaže: Nije na po­sla­niku da sebe dovodi u poteškoće kod ispunjavanja onoga što mu je Alla­ha propisao, jer takav je bio Allahov propis i za one koji su prije bili i nestali…[11] Dakle: Bože, odriješi uzao sa jezika moga da oni ra­zu­mi­ju go­­vor moj, a moj brat Harun je rječitiji i od moje je porodice, pa ko je on­da bolji od njega da ga učiniš za pomagača moga da bismo Te se mno­go sje­ća­li i spominjali, kao što smo i dosada voljeli spominjati Tebe.

Ovo bi bio sažetak onoga što je hazreti Musa iskao od Uzvi­še­nog Bo­ga za ispunjenje svoje zadaće poslanstva. Adab koji je slijedio u ovom svom obraćanju sadržan je u spominjanju uzroka i posljedica onoga za šta je molio, da bi odagnao primisao da to čini iz lične koristi. To se može zaključiti iz sljedećih riječi: …da bismo Te mnogo hvalili, i da bis­mo Te se mnogo sjećali… Kao potvrda za svoju iskrenost on u nastavku kaže: …jer Ti zbilja nas vidiš! Pokazivanje i iznošenje potrebe od strane si­ro­maha pred Darovatelja Plemenitog, Koji nema potrebu nizačim, naj­bo­lji je i naj­dje­lotvorniji način podsticanja samilosti. Jer pokazivanje po­tre­be ostavlja više traga u odnosu na puko spominjanje, budući da kod sa­mog izgovora potrebe postoji mogućnost laganja, dok kod čina poka­zi­va­nja to­ga nema.

Od poslanikovih adaba je i proklinjanje faraona i njegova naroda, koje Allah, dž.š., prenosi u Kur’anu: I Musa reče: “Gospodaru naš! Ti si fa­rao­nu i glavešinama njegovim sjaj i bogatstvo dao u životu ovozemnom! A oni, Gospodaru naš, s Puta Tvoga odvraćaju, pa Ti, Gospodaru naš, zatri trag bogatstvu njihovu, i zapečati srca njihova, pa da ne povjeruju sve dok ne vide patnju bolnu! I reče Allah: “Molba vas dvojice je pri­mlje­na! Na Putu Pravom vas dvojica ustrajni nek’ ste, a nikako se za nezna­li­ca­ma ne povodite!”[12] Ovo je bilo proklinjanje od strane Musaa i Haruna, jer govor započinje riječima: Gospodaru naš!, a isto potvrđuje i nastavak ajeta, kada Allah, dž.š., kaže: Molba vas dvojice je primljena! Ova dva velikana upućuju prokletstvo najprije na njihov imetak, na način da ga Uzvišeni Bog učini takvim da ne mogu u njemu uživati i okorištavati se njime, a potom prokletstvo zazivaju na njih same, da im srca otvrdnu i zapečate, nakon čega neće moći prihvatiti vjerovanje, što opet za sobom povlači kaznu nesnosnu. O tome Allah, dž.š., kaže: A na Dan kada dođu neki Znakovi Gospodara tvoga nijednom čovjeku neće ništa koristiti što će tada povjerovati kad već nije vjerovao prije ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio.[13]

Musa i Harun, neka je mir njima, kroz drugo proklinjanje traže od Allaha, dž.š., da ih On osveti tako što će ih lišiti svjetlosti imana i da ih onda izloži iznenadnoj kazni, koja im neće ostaviti vremena niti prilike da pri­grle iman, isto kao što oni nisu dozvolili robovima Božijim da pri­hva­te iman i kao što su ih odveli u zabludu. Ovakvo prokletstvo je naj­te­že koje se može uputiti na račun čovjeka, jer nema veće boli od vječne ne­sreće.

Treba znati da postoji razlika između dove i proklinjanja, jer Božija mi­lost uvijek prethodi Njegovoj srdžbi, kao što je i objavljeno hazreti Musau: Ja kaznom Svojom kažnjavam koga hoću, a milost Moja obuhvata sve![14] Sveobuhvatnost Božije milosti podrazumijeva odvratnost prema mo­gućnosti da robovi budu pogođeni nesrećom i kaznom, iako nasilnik za­slu­žuje kaznu, jer rečeno potvrđuje činjenica da koliko god robovi činili zlo, Uzvišeni Gospodar ih obasipa blagodatima, a nedjela im pokriva. On, uz­višeno je Njegov ime, čak poziva robove da budu strpljivi spram ne­zna­nja i nedjela međusobno počinjenih, osim u slučajevima kada je neiz­bjež­no ispunjenje pravde ili kada bivaju prisiljeni na uklanjanje zla koje ih dovodi u nezavidan položaj. U takvim slučajevima Allah, dž.š., daje pred­nost djelima koja su potaknuta srdžbom, odnosno dozvoljava ih. Na­rav­no, sve rečeno vrijedi tek kada se procijeni da su dobrobit i očuvanje vje­re i vjernika ostvarivi jedino djelima srdžbe. Pored svega iznesenog, ko­liko god suptilnosti aspekata dobra i blagodati bili tanahniji i stepeni toga precizniji, fitreti duša po kojima ih je Uzvišeni stvorio to lakše pri­hva­taju, suprotno aspektima zla i nesreće, koje čovjek po svojoj prirodi, od­nosno fitretu nastoji izbjeći, kao što također ima nelagodu pri uvidu i na­kon obaviještenosti o takvim stvarima. Čovjek po prirodi kakvom je stvo­ren smišlja načine kako da nikako ne stupi u doticaj sa takvim po­ja­va­ma, a kamoli da se bavi tančinama i pojedinostima takvih pojava. Upra­vo je izneseno razlog usljed kojeg se razlikuju adabi dove od adaba pro­klinjanja. Recimo, jedan od adaba proklinjanja jeste da se pri samom nje­govo činu ne navode razlozi proklinjanja. Zapravo, spominju se u pre­ne­senom značenju. Ovo posebno vrijedi u slučajevima kada su ti razlozi od­vratni i sramotni, suprotno adabu dove, gdje je pohvaljeno navesti nje­ne razloge.

Hazreti Musa je imao na umu izneseno kada je proklinjao samo krat­ko uka­zavši: A oni, Gospodaru naš, s Puta Tvoga odvraćaju… Kao što se vidi, hazreti Musa nije pojedinačno iznosio besramnosti i zločine fa­raona i njegovih pristalica. Sljedeći adab koji možemo uočiti kod ovog pro­kli­nja­nja, iako po vremenu to nije dugo trajalo, jeste da je ha­zre­ti Musa is­po­ljio veliku poniznost, preklinjao za pomoć i često po­na­vljao Gospo­da­ru naš! Nadalje, hazreti Musa nije pristupio proklinjanju sve dok nije oci­je­nio da uništenje faraona ide na dobrobit istine, vje­re i vjernika i dok ta njegova procjena nije poprimila izvjesno zna­nje. Da, hazreti Musa, a.s., ste­kao je u svom uvjerenju potpunu sigurnost – u kojoj nije bilo mjesta ni­kakvoj sumnji – da u faraonu ne postoji ni­malo dobra niti nade za pro­mje­nu, kao što je i Allah, dž.š., rekao: A faraonu smo Mi sve dokaze Naše po­ka­zali, pa je on porekao i vjeru odbio.[15] Možda je upravo iz ovog ra­zlo­ga Uzvišeni Bog, nakon što su Mu­sa i Harun ostali bez nade u farao­no­vu uputu te prihvatanja njihova pro­klinjanja, naredio im da budu us­traj­ni i da se ne povode za neznalicama. Allah najbolje zna!

Također, jedna od dova Musaovih je ona koju Allah, dž.š., prenosi u sli­jedećim ajetima: I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi za su­sret s Nama, a kad ih potres veliki zadesi, Musa reče: “Gospodaru moj, da si htio uništio bi Ti njih još prije, a i mene! Zar da nas uništiš zbog toga što učiniše bezumnici izmeđ’ nas? Potres je samo iskušenje od Tebe, a njime u zabludi ostavljaš koga hoćeš, a na Pravu Stazu napućuješ koga ho­ćeš! Ti si Zaštitnik naš, pa nam oprosti i smiluj nam se! A Ti si najbolji Op­rostitelj. Dodijeli nam dobro na Ovom Svijetu i na Onom svijetu. Tebi se mi zapućujemo!”[16]

Prvo što u dovi iznosi Hazreti Musa jeste: …oprosti nam…, zato što su pri­like bile veoma teške. To su bile okolnosti kada je Božija ljut­nja i srdžba, koju nijedno stvorenje ne može podnijeti, obuhvatila čitav njegov na­rod. Zato, u takvim prilikama moliti Gospodara, Čija je svetost skrnavljena i Čijem je položaju Gospodstva i Uzvišenosti učinjena uvreda, zbog čega se i rasrdio na Svoje robove, nije ni mjesto, ni vrijeme za upućivanje uobi­ča­je­ne dove. Zato vidimo da je onim što je hazreti Musa prvo izrekao na­sto­jao umiriti Njegovu proključalu srdžbu i pripremiti teren za traženje mi­los­ti: Gospodaru moj, da Si htio uništio bi Ti njih još prije, a i mene! Okol­nos­ti koje su pratile ovaj događaj ukazuju da je hazreti Musa ovim htio reći: Moja duša i duše mojih sunarodnjaka su u rukama Tvoje Moći i one se pokoravaju Tvojoj Volji. Da Si htio Ti bi nas sviju uništio još ranije, dok sam bio među njima, kao što Si ih danas uništio, a mene ostavio živa. Me­đutim, ja sam zbunjen i ne znam kakav odgovor da dam mome narodu kada im se vratim bez odabranika njihovih i kada me optuže za ubistvo nji­hovo? Ti bolje od mene znaš stanje njihovo i znaš da je ovaj događaj uči­nio ništavnim moje promicanje vjere i uloženi trud. U nastavku hazreti Musa vidi uništenje njih sedamdeset kao uništenje sebe i cijelog svoga na­roda. Ustvari, htio je reći da su i oni preostali u njegovom narodu be­zum­nici: djelima bezumnika ne može se ozbiljno pristupati, a i oni koje je On uništio dio su tog naroda. Ovim je hazreti Musa htio da se poveže sa Bo­žijom milošću, jer Božiji običaj nije bio da uništi narod zbog loših dje­la njegovih bezumnika. Ako je Uzvišeni i uništio nekolicinu, to nije bilo iz osvete već zbog iskušenja koje je stalno prisutno među ljudima, isku­še­nja koje mnoge odvodi u nevjerovanje, a mnoge vodi ka Uputi. Potom ha­zreti Musa utvrđuje da naspram loših postupaka ljudi – od Uzvišenog Boga nalazimo jedino oprost i pokroviteljstvo: Moja duša i duše ljudi iz mo­ga naroda u Tvojoj su ruci i Ti Si Onaj Koji nas može uništiti uvijek kada zaželi, a ovo posljednje stradanje moga naroda nije ništa novo na po­lju Tvojih općih iskušenja, koja jedan narod odvode u zabludu, a drugi upu­ćuje. Prema tome, Ti Si zasigurno Onaj Gospodar Koji upravlja i o Či­joj volji ovise naši poslovi. Ništa nije u našoj moći. Pa Ti, o Gospodaru naš, presudi nam milošću i oprostom Svojim, jer jedno od svojstava Tvo­jih jeste da Si najbolji Oprostitelj! Mi nemamo utočišta na Ovom svijetu od Tvoje srdžbe i kazne; zato Te molimo da nam dodijeliš dobro na Ovom svijetu, a na Budućem oprost i Džennet.

Ovo su bile okolnosti koje su obilježile dovu hazreti Musaa, nakon što je dio njegova naroda stradao od potresa i nakon što ga je zadesila ne­sre­ća. Prema tome, cijenjeni čitalac treba dobro obratiti pažnju na okolnosti i vri­jeme u kojima su izgovorene riječi dove da bi shvatio kako je lijep adab primijenjen ovom prilikom, te kako je hazreti Musa neprekidno mo­lio za milost svoga Gospodara i svojom hvalom umirio Njegovu srdžbu. Tak­vim adabom u činu iskazivanja pokornosti priskrbio je udovoljenje svo­joj dovi, iako sve željeno nije doslovno ni izgovoreno, a to je da budu oži­vljeni svi stradali iz njegova naroda. Onako kako Kur’an bilježi, ha­zre­ti Musau je također objavljeno: Ja kaznom Svojom kažnjavam koga hoću, a milost Moja sve obuhvaća! Dodijelit ću milost onim bo­go­bo­jaz­nim, koji zekat daju i koji u Znamenja Naša budu vjerovali![17]

I sami cijenjeni čitalac zna kakvo bi imao razmišljanje o Milostivom i Sa­milosnom Bogu nakon odgovora koji je Uzvišeni uputio hazretu Mu­sau: …Milost Moja sve obuhvaća! Gospodar je jasno obećao oprost griješenja koje je počinio Musaov narod, a udovoljenje dovi Musa je uvjetovao oživ­ljavanjem usmrćenih i njihovo vraćanje svome narodu: I kada ste uglas re­­kli: “O Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha jasno ne vidimo! Grom vas je ošinuo, vi ste to vidjeli. Zatim smo vas, nakon smrti vaše, oži­vjeli da biste zahvalni bili.”[18] Ajet sličnog sadržaja nalazi se u suri Nisâ’.

U riječima hazreti Musaa: ...a njime u zabludi ostavljaš koga hoćeš..., adab koji uočavamo jeste da on nije rekao da je prepuštanje zabludi bilo nji­hovim izborom, da bi time pokazao da Uzvišenog Boga drži čistim i na ri­ječima kao i u srcu. Njegova unutrašnja usredsređenost upravo je ono što i ajet kaže: Tim On mnoge prepušta zabludi, a mnoge Uputi vodi! A samo ogavne grješnike prepušta zabludi…[19]

Hazreti Musa, a.s., našao se u takvom položaju da ga je poštivanje ada­ba priječilo da misli na bilo šta drugo, osim na posvemašnji položaj Bo­žiji i na činjenicu da upravljanje svim poslovima završava u Njemu. Ta­kođer, nije izgovorio svoju temeljnu molbu koju je imao u srcu, tj. že­lju da usmrćeni budu oživljeni, jer – kao što je primijećeno – našao se u po­lo­žaju čija strahota i opasnost nisu dopuštali da govori mnogo ili da go­vo­ri šta god hoće. Jedino je rečenicom: Gospodaru moj, da Si htio uništio bi Ti njih još prije…, otkrio svoju unutrašnju želju.

Jedna od dova koje bilježi Kur’an od hazreti Musaa jeste i ona koju je uči­nio nakon što se vratio svome narodu i našao kako njegovi pripadnici obo­žavaju tele. Uzvišeni Bog o tome kaže: Pošto se Musa, srdit i oža­loš­ćen, vrati narodu svome, on reče: “Ružno li ste zastupali me! Zar Go­spo­da­revu naredbu požurujete?” Onda baci ploče pa dohvati brata za kosu i poče sebi da ga vuče, a Harun reče: “Sine majke moje! Narod me je sla­baš­nim smatrao i zamalo me ubio nije! Nemoj da mi se dušman zlu­ra­di i ne dopusti da budem uz nasilnike!”[20] Ove riječi dirnuše hazreti Musaa te on odmah učini dovu da bi sebe i brata svoga izuzeo iz naroda ne­pra­ved­nog: “Gospodaru” – reče Musa – “oprosti meni i bratu mome, u Svoju mi­lost uvedi nas, jer Si Najmilostiviji, sigurno je!”[21] Izuzimanje sebe i bra­ta od ostalih u dovi hazreti Musa je tražio samo zato što je znao da će se Božija srdžba ubrzo sručiti na nepravednike i nasilnike, o čemu i Sam Uz­višeni Bog kazuje u nastavku ajeta: One koje su prihvatili Tele sti­ći će sr­džba Gospodara njihova i već za ovoga života poniženje – tako Mi na­gra­đujemo bogohulne.[22] Iz svega izneseno biva jasnim koje je ob­li­ke ada­ba hazreti Musa primijenio u ovom primjeru.

Također, jedna od dova hazreti Musaa, koja je ustvari bila pro­kli­nja­nje, jeste ona kada je naredio svome narodu da uđe u svetu zemlju, a nje­go­vi pripadnici su na to povikali: O Musa, nećemo ući dokle god se oni u zem­lji nalaze! Pođite ti i Gospodar tvoj pa se bijte, a mi ostajemo ovdje![23] U na­stavku Kur’an prenosi Musaovo proklinjanje: Gospodaru moj, ja osim se­be imam moć samo nad bratom svojim; i zato odvoji nas od ljudi koji gri­ješe![24]

U ovoj dovi proveden je lijep adab. Namjera hazreti Musaa, a.s., ovim ob­raćanjem bila je da se pred Allahom, dž.š., nakon svih onih sramotnih pro­tivljenja i nepokornosti, ispriča i iznese opravdanje te da ga On os­lo­bo­di obaveze ponovnog naređivanja i prenošenja Njegove zapovijedi svo­me narodu. Hazreti Musa ne izgovara doslovno svoju namjeru već je iz­nosi na jedan posredan način, kroz aluziju. Zapravo, kada hazreti Musa kaže kako nema moći, osim nad samim sobom i bratom svojim, on aludira na či­njenicu da se jedino on i njegov brat pokoravaju naredbi, dok je ne­po­kor­nost naroda njegova otišla toliko daleko da više nije imao nade u nji­ho­vo dobro. Zato hazreti Musa traži dozvolu da ne bude sa njima te sa­mim tim da im više ne izdaje naređenja i da ih ne vodi ka dobru njihove za­jed­ni­ce.

Nadalje, kada pripisuje sebi vladanje sobom i bratom, on pod tim ras­po­laganjem misli na pokoravanje naredbi, jer u suprotnom bi to značilo posjedovanje kroz stvaranje, a to jamačno ne bi vidio od sebe već bi za­si­gur­no nekom aluzijom ukazao na istinsko Božije posjedovanje, Koji ro­bo­­vima samo prepušta na raspolaganje od Svoga posjeda. Nakon što je ha­zreti Musa iskazao svoju beznadežnost u pogledu svoga naroda i pred­lo­žio njegovo izuzimanje od daljnjih obaveza promicanja vjere, on sam ne predlaže niti nameće rješenje ispunjenja traženog, već to prepušta Uz­vi­šenom Bogu i moli da razdvoji njega i brata njegova od naroda grješnoga na način koji će priskrbiti dobrobit svima.

Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović

[1] Kasas, 16.

[2] Kasas, 24.

[3] Bekare, 199.

[4] A’râf, 23.

[5] Vidjeti poglavlje ove knjige o Ademu i Havi.

[6] Kao što smo do sada u različitim prilikama navodili, svaka riječ u Kur’anu ima svoje ter­minološko određenje u značenju koje je određeno sa više činilaca. U ovom slučaju, radi boljeg i tačnog razumijevanja, potrebno je naglasiti da ova riječ u Kur’anu, od­nos­no (مُخْلَص) ima različito značenje od toga da se prevodi samo kao iskren, a što je tačno u slučaju riječi (مُخْلِص). Zapravo predmetna riječ je gramatički gledano particip pa­sivni, a ne particip aktivni, što u značenju donosi promjenu, a to je da osoba sa ovim svojstvom predstavlja otjelovljenje iskrenosti, a ne onoga koji čini djela iskreno, ali koji još uvijek nije postao potpuno iskren. (Op. prev.)

[7] Merjem, 51.

[8] Sâd, 82-83.

[9] Tâ Hâ, 25-35.

[10] Ahzâb, 38.

[11] Predmetni ajet je preveden sukladno tumačenju koje Allame Tabatabai nudi po ovom pitanju, a koje stoji u skladu sa duhom kur’anskog učenja, što potvrđuje i posljednji ajet sure Bekare : “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” Naravno, kod razumijevanja pa time i kod prevođenja ovog ajeta treba imati u vidu značenje riječi حَرَج. (Op. prev.)

[12] Junus, 88-89. 

[13] En’âm, 158.

[14] A’râf, 156.

[15] Tâ Hâ, 56.

[16] A’râf, 155-156. 

[17] A’râf, 156.

[18] Bekare, 55-56.

[19] Bekare, 26.

[20] A’râf, 150.

[21] A’râf, 151.

[22] A’râf, 152.

[23] Ma’ide, 24.

[24] Ma’ide, 25.