Ono što ne bi trebalo upućivati u dovi

Pred nama je skup onog što ne bi trebalo upućivati u dovi:

Dova koja je u suprotnosti s općim Božijim zakonima u svemiru i životu

Nuh, a.s., molio je Allaha da primi zagovor za njegovog sina, te da ga spasi potopa, a na osnovu Božijeg obećanja Nuhu da će se njegova porodica spasiti. Međutim, Allah se nije odazvao Svom robu i poslaniku Nuhu, a.s., odnosno odbio je njegovu molbu, rekavši mu:

On nije od tvoje porodice! (Hud 46), te ga je posavjetovao da više ne upućuje ovu molbu.

A Nuh je zamolio Gospodara svog i rekao je: “Gospodaru moj, sin moj je čeljade moje, a obećanje Tvoje, zaista, istinito je, i Ti si od mudrih najmudriji!” “O Nuh, on nije čeljade tvoje”, rekao je On, “jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem te da neznalica ne budeš!” “Gospodaru moj”, reče on, “Tebi se ja utječem da Te više nikad ne zamolim za ono što ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, bit ću izgubljen!” (Hud, 45–47)

Nuh je prije toga dobio od Allaha pravo da traži spas za svoju porodicu, ali za one koji nisu bili iz njegove porodice nije dobio pravo da se moli da budu spašeni potopa.

A sin njegov nije bio dio njegove porodice, jer takav je bio Božiji sud, i Nuh nije imao pravo Allaha moliti suprotno Njegovim zakonima i pravilima.

Pogledajmo Nuhov odgovor. To je odgovor čovjeka koji se kaje i žuri zadovoljstvu Gospodara svog, i utječe se od tog da traži nešto o čemu nema znanja, te povezuje svoj uspjeh s Božijom milošću i oprostom.

Razumijevanje božanskih zakona jeste pitanje koje je neophodno poznavati u vezi s dovom, jer zadaća dove nije da ove zakone stavi van snage i da ih zaobiđe, već je uloga dove usmjeravanje čovjeka u traženju od Allaha unutar granica koje je On uspostavio i koje u prirodi važe.

Božiji zakoni su tu da stalno očituju Božansku stvaralačku volju, a zadaća dove jeste zadobivanje Božije naklonosti, a ne preskakanje zakona koje je On postavio. Uzvišeni Allah kaže:

I nećeš naći u Božijim zakonima skretanja! (Fatir, 43)

Poredak na kojem opstoji kosmos očitovana je i otjelovljena Božija volja bez koje kosmos ne bi bio moguć, niti priliči da čovjek u dovi traži izmjenu ovih zakona, jer dova predstavlja jedna od vrata Božije milosti za ljude. A Božija volja u stalnom je skladu s Njegovom milošću, pa ni čovjeku, onda, ne priliči traženje njenog mijenjanja i zamjene.

I nema razlike od jednog do drugog zakona. Svaki zakon predstavlja Božiju volju, a svaka Božija volja predstavlja Božiju milost i mudrost iznad kojih nema ni milosti ni mudrosti, što jednako važi za sve zakone, kako univerzuma, tako i historije te društva.

Od Božijih zakona je, naprimjer, potreba ljudi jednih za drugima, u vjeri i u ovosvjetskim pitanjima. Nije ispravno da čovjek traži od Uzvišenog Allaha da ga učini potpuno neovisnim o drugima, i bez ikakve potrebe za drugim ljudima. Takva dova bila bi u potpunoj suprotnosti s Božijim zakonima i voljom.

Od vođe pravovjernih Alija, a.s., bilježi se da je rekao: “Rekao sam: ‘O Allahu, ne dopusti da imam potrebu za bilo kim od Tvojih stvorenja!’ Na to mi je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘O Ali, nemoj tako govoriti, nema nikog, a da mu ljudi nisu potrebni!’ Ja na to rekoh: ‘Kako onda da kažem, Božiji poslaniče?’ ‘Reci’, kazao je on, ‘Allahu, ne daj da imam potrebu kod Tvojih zlih stvorenja!’”[1]

Šuajb prenosi da je Ebu Abdullahu, a.s., rekao: “Moli Allaha da me učini neovisnim o Svojim stvorenjima!” On je na to – kako kaže – rekao: “Allah je podijelio opskrbu čiju je htio preko ruku onih kojih je On htio, nego ti moli Allaha da te sačuva potrebe koja će te natjerati da se obratiš Njegovim podlim stvorenjima!”[2]

Ovakvim poimanjem dove shvatit ćemo da islamski tekstovi dovi određuju realan okvir, izvodeći dovu iz nerealnih i maštovitih okvira.

Ovi tekstovi potvrđuju jednu važnu činjenicu o načinu i stilu življenja čovjeka muslimana. Naime, kako god njegova nastojanja i kretanja trebaju biti realna, daleko od maštarije, isto tako i njegova dova treba biti u istom ovom okviru realnog.

Bilježi se od Imama, predvodnika pravovjernih, Alija ibn Ebi Taliba, a.s., da ga je jedan starac iz Šama upitao: “Koja dova je najbesmislenija?” “Ona”, rekao mu je on, “kojom se traži nešto što se ne može zbiti!”[3]

A ono što se ne može zbiti jeste ono što je izvan okvira Božijih zakona koje ljudi prepoznaju u svom životu, te nije realno niti kretanje ka takvim ciljevima niti razmišljanje o njima. 

U djelu ‘Uddetu-d-da‘i navodi se sljedeća izjava Vođe pravovjernih, a.s.: “Ko bude tražio iznad svoje dostojnosti, zaslužio je da mu se uskrati!”[4]

Vjerujem da se pod izrazom “iznad svoje dostojnosti” misli na traženje onog što nije u okvirima realnosti.

Dova upućena za ono što nije dozvoljeno

Kao što ne treba upućivati dovu za ono što se ne može zbiti, dova se ne bi smjela upućivati ni za ono što nije dopušteno. Obje stvari na isti način pokuđene su, s tim što je prva izlazak protiv Božije stvaralačke volje, a druga izlazak protiv Božije zakonodavne volje.

Uzvišeni Allah kaže:

I da za njih tražiš oprost i sedamdeset puta, Allah im opet ne bi oprostio! (Et-Tevbe, 80)

Od Vođe pravovjernih, a.s., bilježi se da je rekao: “Nemoj tražiti ono što ne može biti i ono što nije dopušteno!”[5]

Želja za nestankom blagodati kod drugog

Između vrsta dove koje nisu dopuštene jeste i traženje te želja da Allah prenese blagodat s drugih na onog koji upućuje dovu.

Uzvišeni kaže:

I ne želite ono čime je Allah neke od vas odlikovao nad drugima! (En-Nisa’, 32)

Nema smetnje da čovjek od Allaha želi ispunjenje neke blagodati, odnosno da Mu ukaže istu blagodat kao što je drugima ukazao, pa čak i bolje od tog. Međutim, Allah ne voli da čovjek svoj pogled baca na one blagodati kojima je On obasuo neke Svoje robove.

Uzvišeni kaže:

I nikako ne gledaj dugo ljepote Ovog svijeta koje Mi kao užitak nekima od njih pružamo! (Ta-ha, 131)

Uzvišeni Allah ne voli kod čovjeka želju da na njega prenese blagodat s drugog, jer takva želja podrazumijeva oduzimanje blagodati od drugih, a to je ono čime Allah nije zadovoljan kao svojstvom Svojih robova. Međutim, to je također skučen pogled u željama i nadama, a i to Allah ne voli. Božija vlast je prostrana i Njegove riznice su nepresušne, a Njegov imetak je neograničen. Tako nema smetnje da čovjek od Allaha moli šta hoće i da želi da ga opskrbi većom opskrbom nego druge. U dovi se prenosi: “Allahu, ukaži mi čast i nikom ne daj prednost nada mnom, i učini me od onih robova koji kod Tebe imaju najveći udio, i koji su Tebi najbliži, i koji su najviše odlikovani čašću kod Tebe!”

Za ovakvu dovu nema smetnje i Allah je voli. Međutim, Allah ne voli da čovjek želi da On drugima blagodat uzme, jer Allahu nije potrebno oduzimanje blagodati od nekog čovjeka onda kad hoće da je daruje nekom drugom.

Bilježi se od Abdurrahmana ibn Ebi Nedžrana da je rekao: “Pitao sam Ebu Abdullaha, a.s., o Allahovim riječima:

I ne želite ono čime je Allah neke od vas odlikovao nad drugima! (En-Nisa’, 32), i on mi je rekao: ‘To je da čovjek ne želi ženu drugog čovjeka ili njegovu kćerku, već da želi nekog poput nje!’”[6]

Dova suprotna čovjekovoj koristi

Ono što čovjek također ne treba upućivati jeste dova suprotna njegovom interesu. S obzirom na okolnost da čovjek nije svjestan šta mu je korisno, a šta je po njega štetno – a Allah to zna! – nekad mu ono što je tražio u odazivu bude zamijenjeno nekom drugom blagodati, ili odbijanjem nevolje, ili se odgodi odaziv do trenutka kad će mu koristiti.

U Iftitah-dovi kaže se: “Molim Te prisno, ne u strahu, niti bojažljivo, preslobodan prema Tebi za ono što sam namjerio kod Tebe, pa ako mi zakasni, grdit ću Te iz neznanja svog, a možda je to što mi kasno dođe bolje za mene, zbog Tvog znanja o ishodima svih stvari. I zato ne vidjeh Gospodara Plemenitog strpljivijeg prema robu lošem od Tebe prema meni, Gospodaru!”

Zato je na čovjeku obaveza da u slučajevima poput ovog u dovi Allaha zamoli i prepusti stvar Njemu, i od Njega očekuje ono u čemu je dobro za njega, pa ako Allah uspori odgovor ili se ne odazove, neka ne grdi Allaha, jer čovjek zbog svog neznanja ponekad od Allaha moli i ono što će mu naštetiti, pa tako može tražiti i zlo, kao kad moli za dobro i požuruje ono čije mu požurivanje donosi štetu.

Uzvišeni Allah kaže:

Čovjek zlo priziva svojom molbom za dobro, čovjek je doista nagao! (El-Isra’, 11)

Od riječi koje je uputio poslanik Salih, a.s., narodu Semudu jesu i ove:

O narode moj – govorio im je on – zašto tražite da vas zlo stigne prije dobra! (En-Neml, 46)

Rekao je Imam Sadik, a.s.: “I spoznaj puteve svog spasa, kako ne bi Allaha molio za nešto u čemu je propast za tebe, dok ti misliš da je u tom tvoj spas. Allah Uzvišeni kaže:

Čovjek zlo priziva svojom molbom za dobro, čovjek je doista nagao!”[7]

Uticanje Bogu od iskušenja

Nije ispravno uticati se Allahu od iskušenja, jer i čovjekova žena, i djeca, i imetak – svi su oni neka vrsta kušnje. A nije se ispravno Allahu uticati od svoje porodice i imetka, ali je ispravno Allahu se uticati od iskušenja koja odvode u zabludu.

Od Vođe pravovjernih, a.s., prenosi se da je rekao: “Neka niko od vas ne kaže: ‘Allahu, ja ti se utječem od kušnje’, jer nema nikog ko je sačuvan kušnje, već ko se bude Allahu uticao, neka se utiče od iskušenja koja odvode u zabludu, jer Uzvišeni Allah kaže:

I neka znate da su imeci vaši i djeca vaša samo iskušenje!” (El-Enfal, 28)[8]

Ebul-Hasan Treći od svojih očeva prenosi sljedeće: “Vođa pravovjernih čuo je jednog čovjeka kako u dovi govori: ‘Allahu, utječem Ti se od kušnje!’, pa mu je rekao, a.s.: ‘Vidim da se utječeš od svog imetka i djece – ta Allah kaže:

Uistinu su vam vaši imeci i vaša djeca iskušenje! (Et-Tegabun, 14) Stoga reci: Allahu, ja ti se utičem od iskušenja koja odvode u zabludu!’”[9]

Nije dozvoljeno upućivati dovu protiv vjernika

Zadaća dove i njen cilj jeste jačanje veze unutar vjerničke porodice te otklanjanje naslaga u duši koje se obično nakupe u životnim okolnostima. Dova u tajnosti jedan je od činilaca uljepšavanja ove veze koja se, kako rekosmo, nekad pomuti na poprištu života. A kad je u pitanju suprotno stanje, koje unosi negativnost u veze, to je, nedvojbeno, ono što Bog ne voli čuti u dovi.

Allah voli kad vjernici mole jedni za druge u tajnosti, ali i u njihovom prisustvu, i voli kad vjernici daju jedni drugima prednost u svojim dovama te kad iznose potrebe i imena onih za koje mole prije samih sebe.

On ne voli da čovjek u dovi želi nestajanje blagodati kod njegovog brata, kako smo to maloprije kazali.

Ne voli da čovjek u dovi moli za zlo svom bratu vjerniku, pa čak i ako mu je brat učinio nepravdu (ako je on njegov brat u vjeri i ako nepravdom nije izašao iz okvira vjerničkog bratstva). On ne voli da Njegovi robovi po zlu spominju jedni druge pred Njim.

U knjizi Da‘vat od Ravendija stoji da je Allah u Tevratu Svom robu rekao: “Kad god ti se nepravda učini, ti Me dozivaš protiv jednog od Mojih robova zato što ti je nepravdu učinio, ali ima robova koji Mene dozivaju zbog nepravde koju si ti njima nanio. Pa ako želiš, odazvat ću ti se, ali i onom protiv tebe ću se odazvati, a ako želiš, odgodit ću vaš sud do Sudnjeg dana!”[10]

Od Sadika Džafera ibn Muhammeda, a.s., prenosi se da je rekao: “Ako čovjeku bude učinjena nepravda, pa on počne neprestano moliti protiv onog koji mu je to učinio, Uzvišeni Allah kaže: ‘Ima ovdje jedan koji moli protiv tebe i koji tvrdi da si mu ti nepravdu učinio, pa ako želiš, odazvat ću ti se, a i njemu protiv tebe, a ako želiš, odgodit ću vaš slučaj, pa ću vas obuhvatiti Svojim oprostom!’”[11]

Od Hišama ibn Salima prenosi se sljedeće: “Čuo sam Ebu Abdullaha, a.s., kako kaže: ‘Čovjeku se nekad učini nepravda, pa ne prestane proklinjati sve dok i sam ne postane nasilnik!’”[12]

Od Alija ibn Husejna, a.s., prenosi se da je rekao: “Uistinu, kad meleci čuju vjernika kako spominje svog brata po zlu i protiv njega moli, kažu mu: ‘Loš li si ti brat svom bratu, okani se toga, o ti kome su prekriveni grijesi i sramote, i povedi računa o sebi samom, te se zahvali Allahu Koji ti je sramote pokrio! Znaj da Allah Uzvišeni o Svom robu zna više od tebe!’”[13]

Uzvišeni Allah je Es-Selam,[14] i Njemu se vraća mir, i od Njega dolazi mir. Njegovo prisustvo podrazumijeva prisustvo mira, pa kad stanemo pred Uzvišenog Allaha srca ispunjenih mirom, moleći jedni za druge, i kad tražimo od Njega – neka je Uzvišen! – milost jedni za druge, dajući prednost u molitvama za milost jedni drugima (…), tad se na nas sve skupa izlijeva Božiji rahmet, jer Božiji rahmet se spušta na staništa ljubavi i mira, na srca koja se vole i žive u miru. Njihova djela, namazi, dove i srca uspinju se Allahu, i to zato što je svojstvo lijepih riječi i srca ispunjenih lijepim riječima to da se penju Allahu.

K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo ih uzdiže! (Fatir, 10)

Međutim, ako stanemo pred Allaha nejedinstvenih srca, punih mržnje i prezira, u kojima nema ljubavi i mira, pa Allahu počnemo iznositi svoja razilaženja, teškoće, žalbe (mi vjernici jedni protiv drugih), pa Allaha počnemo moliti za neprijateljstvo jednih protiv drugih (…), svima ostaje uskraćena Božija milost. A od Božije milosti koja sve obuhvata na nas se više ni kap neće spustiti, dok se naša djela – namazi, dove i srca – neće uspinjati Allahu.

To je zato što samo srca ispunjena međusobnom ljubavlju prizivaju Božiju milost, i odagnavaju nevolje i kaznu od vjernika, kao i suprotno – srca koja se međusobno ne slažu i preziru među vjernicima zastiru Božiju milost, a privlače kaznu i nevolje.

Sadik, a.s., posredstvom svojih očeva, prenosi sljedeće riječi Božijeg poslanika, s.a.v.a.: “Kad Uzvišeni Allah vidi stanovnike nekog naselja da su ogrezli u griješenju, a među njima i tri vjernika, Gospodar ih tad doziva: ‘O vi prema Meni neposlušni, da među vama nema vjernika koji se međusobno vole Mojom moći, koji ispunjavaju svojim namazima Moju Zemlju i džamije, i koji oprost traže u ranim zorama zbog straha od Mene, na vas bih spustio kaznu!’”[15]

Džemil ibn Derradž prenosi sljedeće Sadikove, a.s., riječi: “Čovjek kod Allaha ima povlaštenost i zbog ljubavi prema svojoj braći, a koga Allah upozna s ljubavlju prema braći, On ga i zavoli, a koga Allah zavoli, ispuni mu do kraja njegovu nagradu na Sudnjem danu!”[16]

Od Poslanika, s.a.v.a, prenosi se da je rekao: “Moj ummet neprestano će biti u dobru dok god se vjernici budu voljeli, povjereno ispunjavali i zekat davali, a doći će vrijeme mom ummetu kad će biti ružna nutrina njihova, a lijepa vanjština njihova, pa ako ih Allah bude nevoljom obuhvatio, te oni budu molili baš kao što utopljenik moli, neće im se odazvati!”[17]

Izvor: Muhammed Mehdi El-Asifi, Dova u baštini Poslanikove porodice, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, sa arapskog preveli: Adnan Mešanović, Samed Jelešković, Mustafa Prljača

[1] Biharu-l-envar, 93/320.

[2] Usulu-l-Kafi, 438; Vesailu-š-ši‘a, 4/1170, hadis 8946.

[3] Biharu-l-envar, 93/324.

[4] Biharu-l-envar, 93/327.

[5] Biharu-l-envar, 93/324.

[6] Tefsiru-l-‘Ajjaši, str. 239.

[7] Biharu-l-envar, 93/322.

[8] Nehdžu-l-belaga, 2. dio, str. 162.

[9] Tusijev El-Emali, 2/193; Biharu-l-envar, 93/325.

[10] Biharu-l-envar, 93/326.

[11] Vesailu-š-ši‘a, 4/1177, hadis 8972; Sadukov El-Emali, 191.

[12] Usulu-l-Kafi, 438; ‘Ikabu-l-a‘mal, 41, Vesailu-š-ši‘a, 4/1164, hadis 8926.

[13] Usulu-l-Kafi, 535; Vesailu-š-ši‘a, 4/1164, hadis 8927.

[14] Es-Selam je jedno od Allahovih imena a znači mir, onaj koji daruje mir, onaj kod kog je mir i spas.

[15] Biharu-l-envar, 74/390.

[16] Sevabu-l-a‘mal, 48; Biharu-l-envar, 74/397.

[17] ‘Uddetu-d-da‘i, 135; Biharu-l-envar, 74/400.