Šta je ćudoređe?

Znajte da nema dobra u djelima bez znanja, niti časti u znanju bez djela. Znanje traži djelo, a iz ponavljanja i primjene znanja i djela proizlazi ćudorednost. Tako se ćudoređe (ahlak) ne svodi na puko poznavanje djela čije izvršavanje ili izbjegavanje uzrokuje Božije zadovoljstvo, kao što se ne svodi ni na puko činjenje dobrih i izbjegavanje loših djela. Zapravo je zbilja ćudoređa aktualnost ili djelatno savršenstvo koje je u skladu sa onim što zahtijeva božanska iskonska priroda u čovjeku, a ova aktualnost ili djelatno savršenstvo se postiže isključivo primjenom korisnog znanja i ustrajnošću u dobrim djelima, jer jedno bez drugog nije učinkovito. Zato je zbilja ćudoređa plod povratka čovjeka iskonskoj prirodi jednoboštva.

Pošto je iskonska priroda ustvari izvor i osnova ćudoređa, Svevišnji Allah je u Svojoj Knjizi naredio Svome Poslaniku, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, da se okrene njoj riječima:

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا

Ti upravi lice svoje vjeri ispravno; kako bi se naše srce i naše cijelo biće okrenulo vjeri – što se i namjerava časnim ajetom – a nije se u ajetu željelo reći da se lice upravi ka nečemu samo izvanjski. U nastavku je Svevišnji rekao:

فِطْرَتَ اللهِ الَّتِى فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا

To je Allahova priroda po kojoj je ljude načinio.[1]

Ovim je postalo jasno da se u navedenom ajetu pod vjerom mislilo na iskonsku prirodu, a Svevišnji Allah je Svome Poslaniku, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, naredio da se okrene upravo njoj. Očigledno je da se ova naredba ne ograničava na Poslanika, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, nego se odnosi i na imame, mir s njima, te na sve koji ih budu slijedili.

Pod vjerom se podrazumijeva priroda po kojoj je čovjek sazdan, a ne samo vanjština vjerozakona, iako je i vjerozakon u skladu s tom prirodom. Ova priroda po kojoj je čovjek stvoren nije ništa drugo do jednoboštvo i spoznaja Boga, kao što se zaključuje i iz riječi Imama Sadika, mir s njim, vezanim za ajet: To je Allahova priroda po kojoj je ljude načinio. Naime, Imam je rekao: “Učinio im je jednoboštvo prirođenim.”[2]

Imam Bakir, mir s njim, na pitanje Zurarea o ajetu:

حُنَفَاءَ لِلَّهِ غَيْرَ مُشْرِكِينَ بِهِ

Oni koji Bogu čistu vjeru ispovijedaju, ne pripisujući Mu nikoga ravnim,[3] o značenju čiste vjere, reče:

هي الفطرةُ الّتي فطَر الناسَ عليها، لا تبديلَ لخلق اللَّهِ، قال: فطَرهم على المعرفة

“To je priroda po kojoj je ljude načinio, a Božije stvaranje se ne mijenja.” I reče: “Načinio ih je sa spoznajom.”[4]

Budući da je iskonska priroda ovakva, dakle ona je priroda po kojoj je čovjek sazdan, Allah je Svoje riječi:

لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللهِ

Nema izmjene u Allahovom stvaranju, potvrdio riječima:

ذَلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ

To je prava vjera,[5] tj. nema razlike između vjere i iskonske prirode. Prema tome, ko se bude vratio svojoj iskonskoj prirodi, okrenuo je lice vjeri, a ko bude zanemario svoju iskonsku prirodu i ne bude slijedio vjerovjesnike i Božije prijatelje, koji slijede svoju iskonsku prirodu, taj je okrenuo leđa vjeri i ne osvrće se na nju.

Možda upravo riječi na kraju ovog ajeta:

وَلَكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ

Ali većina ljudi ne zna, ukazuju na one koji su zanemarili zbilju svoje iskonske prirode i ne upravljaju lice prema njoj, nego čak o njoj i ne razmišljaju. Ovo kazujemo na osnovu vanjštine samog časnog ajeta te onoga što je od čiste Poslanikove porodice, mir s njima, preneseno u objašnjenjima ovog ajeta.

U svakom slučaju, zbiljsko ćudoređe, bez ikakve sumnje, postiže se vraćanjem iskonskoj prirodi. Kada neka osoba, koja je prekrivena zastorima materijalnih veza, progleda srcem te joj se korisnim znanjem i dobrim djelima podignu ti zastori, i vrati se svojoj izvornoj prirodi, njoj više nije lahko da postupa suprotno od iskonske prirode kojoj se vratila, jer joj je prirođeno jednoboštvo te joj nema druge osim da poprimi božansko ćudoređe.

Jasno je da se pod plemenitim svojstvima (mekarimu-l-ahlak), o čemu se govori u mnogim predajama, misli na povratak iskonskoj prirodi. Navest ćemo neke od tih predaja:

Imam Sadik, mir s njim, je rekao:“Uzvišeni Allah je Svoga Poslanika, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, odlikovao plemenitim svojstvima, pa se i vi preispitajte, i ako vidite da ih posjedujete, zahvalite Bogu.”[6]

Imam Kazim, mir s njim, je rekao:“Odlikovao je Svoga Vjerovjesnika plemenitim svojstvima, pa se i vi preispitajte.”[7]

Poznat je hadis Poslanika, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim: “Poslan sam da usavršim plemenita svojstva.”[8]

Poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, također je rekao: “Držite se plemenitih svojstava, jer me je moj Gospodar poslao s njima.”[9]

Ako pažljivo razmotrimo predaje koje govore o plemenitim svojstvima, utvrdit ćemo da su ta svojstva prisutna i očituju se samo kod onih kod kojih nema nikakva zastora između njih i njihove iskonske prirode, a takvi su vjerovjesnici i odabranici, mir s njima. Jedino se oni odlikuju ovim plemenitim svojstvima, jer su se povinovali Božijim naredbama i upravili svoja lica pravoj vjeri, odnosno iskonskoj prirodi, ispovijedajući Bogu čistu vjeru, ne pripisujući Mu nikoga ravnim.

Ali Se‘adet Perver