Ko je dužan da provodi univerzalna ljudska prava?

Zaduženi za provođenje ljudskih prava Zapada            

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima sa stanovišta Zapada definiše zadužene za implementaciju prava i sloboda navedenih u toj Deklaraciji:

1. Narod Ujedinjenih nacija (uvod, paragraf 5): “Pošto su narodi Ujedinjenih nacija u Povelji ponovo proglasili svoju vjeru u osnovna ljudska prava, u dostojanstvo i vrijednost čovjekove ličnosti i ravnopravnost muškaraca i žena i pošto su odlučili da podstiču društveni napredak i poboljšaju uslove života u većoj slobodi…”

2. Svi narodi i sve nacije (uvod, paragraf 8): “Generalna Skupština proglašava ovu Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima kao zajednički standard koji treba da postignu svi narodi i sve nacije da bi svaki pojedinac i svaki organ društva, imajući ovu Deklaraciju stalno na umu, težio da učenjem i vaspitavanjem doprinese poštovanju ovih prava i sloboda i da postupnim unutrašnjim i međunarodnim mjerama obezbijedi njihovo opće i stvarno priznanje i poštovanje kako među narodima samih država članica, tako i među narodima onih teritorija koje su pod njihovom upravom.”

3. Organizacija ujedinjenih nacija (uvod, paragraf 6): “Pošto su se države članice obavezale da u saradnji s Ujedinjenim nacijama obezbijede opće poštovanje i primjenu ljudskih prava i osnovnih sloboda.”

4. Države članice (uvod, paragraf 6).

5. Organi društva (uvod, paragraf 8).

S obzirom na osobe, grupe, zvaničnike i duhovni faktor (faktor dobrog zajedničkog razumijevanja) – koji je naveden u paragrafu 7 – jasno je da su zapadni teoretičari ljudskih prava obratili pažnju na tačku koja se tiče činjenice da kada se koncipira i uređuje jedan pravni sistem za sve narode i nacije, sve osobe, grupe i zvaničnici su obavezani na izvršenje i implementaciju tih prava. Drugim riječima, ne samo ljudi kao kolektiv, nego zvaničnici zaduženi za pravne i političke aktivnosti društava također trebaju i dužni su implementirati i izvršavati ta prava, i čak treba da se oslone na zajedničko razumijevanje −što je jedno uzvišeno psihičko stanje − u izvršenju i provođenju. Potrebno je istaći sljedeće: Potpomaganje i oslanjanje jednih na druge u cilju ostvarivanja zajedničkog razumijevanja upućuje na implicitnu potrebu svih ljudi za čistom namjerom, unutarnjim smirenjem i usmjerenjem ka uzvišenim moralnim vrlinama u životu.

Zaduženi za provođenje islamskih ljudskih prava

1. Islamske države – bez obzira da li su članice organizovanog skupa kao što je “Islamska konferencija” ili ne – dužne su da u fazu implementacije dovedu svu materiju ljudskih prava u islamu, uz poštovanje potpune pravde i podobnosti. Svaka država koja izbjegne provesti ova prava treba biti preispitana kako od strane naroda društva nad kojim vlada, tako i od strane Generalne skupštine islamskih zemalja. I u slučaju da nije u stanju dati ispravan odgovor u vezi sa svojim prekršajem u provođenju prava, prvo društvo u kome ta država ima vlast, a zatim i Generalna skupština islamskih zemalja, treba da joj oduzmu kompetencije vlasti.

2. Svaki čovjek, koji ima moć izvršenja i odbrane tih prava dužan je da ih izvršava i brani, kako pojedinačno tako i u okviru kolektiva i društva.

3. U slučaju da država, zajednica ili članovi jednog društva iz nekog razloga nisu mogli, ili praktično nisu poduzeli aktivnosti na očuvanju i implementaciji ovih prava, sami ljudi su obavezni da brane svoja prava i da ih za sebe osiguraju. Kada su u pitanju ljudska prava sa zapadnog stanovišta, ovaj faktor implementacije nije spomenut. Međutim, u islamu je svaka osoba koja ima moć implementacije obavezna braniti ljudska prava. U slučaju neuspjeha ili propusta određenih faktora (države, zajednice i svake osobe koja ima moć implementacije i odbrane) i sam čovjek je dužan braniti svoja prava. Jer – kao što smo rekli u prethodnim raspravama – osnovni principi ovih prava (pravo života, dostojanstva, odgoja i obrazovanja, odgovorne slobode i ravnopravnosti) su odredbe, a ne prava u njihovom zvaničnom značenju koja se mogu prenositi ili ukinuti. Niko ne može zanemariti svoje pravo na život ili pravo na dostojanstvo, ukinuti ga ili prenijeti na drugog. Naprimjer, u islamu niko ne može da se prepusti niskom i ponižavajućem životu i da kaže: “Ja imam pravo izbora.” Časni ajet potpuno jasno na sljedeći način govori o ovom pitanju:

إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلَائِكَةُ ظَالِمِى أَنْفُسِهِمْ قَالُوا فِيمَ كُنْتُمْ قَالُوا كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِى الْأَرْ‌ضِ قَالُوا أَلَمْ تَكُنْ أَرْ‌ضُ اللَّـهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُ‌وا فِيهَا فَأُولَـئِكَ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ وَسَاءَتْ مَصِيرً‌ا

Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleci će upitati: “Šta je bilo s vama?” – “Bili smo potlačeni na Zemlji” – odgovorit će. –“Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?”– reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište.[1]

Ljudska prava u islamu i obaveza njihovog izvršenja i provođenja

Moguće je da se kaže: Pošto sistem ljudskih prava islama ima religijski aspekt, njihovo prihvatanje i izvršenje za neke pripadnike država i nacija koji ne vjeruju u njih nije moguće. Također, broj muslimana na Zemlji, naspram drugih naroda i nacija, veoma je zapažen – jer broj muslimanskog stanovništva, prema nekim procjenama, iznosi više od jednu milijardu – ipak, pošto su manjina u odnosu na ostale narode i nacije, njihovo nužno izvršenje i sprovođenje među svim ljudima svijeta, uz oslonac na većinu, je neizvodivo.

Odgovor na ovo pitanje je da se prava i obaveze čovjeka dijele na tri glavne vrste o kojima ćemo govoriti u nastavku.

Prva vrsta: Prirodna i primordijalna prava i obaveze ljudi utemeljeni na osnovnim principima ljudskih prava. Mi smo iz ukupnih rasprava vezanih za glavne korijene univerzalnih ljudskih prava i motiva uspostave i usvajanja ovih prava sa stanovišta Zapada i ljudskih prava sa stanovišta islama, zaključili da su osnovni temelji ljudskih prava u islamu: Principi prirodnih primordijalnih ljudskih prava koja podrazumijevaju: pravo na život, pravo na dostojanstvo, pravo na odgoj i obrazovanje, pravo na odgovornu slobodu i pravo na ravnopravnost. Jasno je da je ova vrsta upravo ono što ljudska prava sa stanovišta Zapada također, zbog prirodnosti i originalnosti, generalizuju za sve narode i nacije.

Druga vrsta: Prava i obaveze koji su posebnost svake od nacija i društava i zasnovani su na kulturi i drugim činiocima i životnim situacijama specifičnim za njih. Islam u ovom slučaju, ne samo da svoje pravne i obavezujuće odredbe ne nameće nijednom od naroda i nacija, nego ih, shodno kur'anskim ajetima i drugim svojim pravnim izvorima, ostavlja slobodnim u načinu razmišljanja i ponašanja koje imaju u skladu sa svojim odredbama. Naravno, u onim slučajevima u kojima se dokaže grijeh i greška ljudi u uvjerenjima i odredbama, islam na osnovi poboljšanja čovjeka i ljudskosti, i na najpogodniji način, preuzima njegovu uputu i odgoj. Nekoliko se jasnih razloga može uzeti u obzir za ovaj predmet:

a) stav Kur'ana u časnim ajetima, naprimjer:

قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْا إِلَى كَلِمَةٍ سَوَاءٍ بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلَّا نَعْبُدَ إِلَّا اللَّـهَ وَلَا نُشْرِ‌كَ بِهِ شَيْئًا وَلَا يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضًا أَرْ‌بَابًا مِنْ دُونِ اللَّـهِ

Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!”[2]

Jasno je da se pod “pozivom na jednu zajedničku riječ” podrazumijeva poziv na poželjan suživot na osnovi te riječi koja znači: apsolutno jedinstvo Božije, nepripisivanje druga Bogu i neprihvatanje nikoga osim Boga za gospodara. Sigurno je da ova zajednička riječ nije bila dovoljna za suživot sa osnovnim primordijalnim i prirodnim pravima svih sljedbenika Knjige, a da je različitost u specifičnim zakonima i odredbama tih naroda i nacija bila prepreka željenom suživotu, svi ti sljedbenici Knjige bi protestovali da samo zajedništvo u potpunom monoteističkom uvjerenju, nepripisivanje druga Bogu i neprihvatanje ljudi kao božanstava nisu dovoljni za suživot sa spomenutim pravima. Prema tome, kakvom jedinstvu nas poziva Poslanik islama? I u drugom ajetu je navedeno sljedeće:

لَا يَنْهَاكُمُ اللَّـهُ عَنِ الَّذِينَ لَمْ يُقَاتِلُوكُمْ فِى الدِّينِ وَلَمْ يُخْرِ‌جُوكُمْ مِنْ دِيَارِ‌كُمْ أَنْ تَبَرُّ‌وهُمْ وَتُقْسِطُوا إِلَيْهِمْ

Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone.[3]

Od strane mislilaca prihvaćeno je pravilo da dobročinstvo i pravda u svakom slučaju kada to iziskuju postaju nužnost.

b) Nedvosmislena naredba Vladara pravovjernih, hazreti Alija, u pismu upućenom Maliku Aštaru o upravljanju Egiptom u kome kaže:

أَشْعِرْ قَلْبَكَ الرَّحْمَةَ لِلرَّعِيَّةِ، وَ الْمَحَبَّةَ لَهُمْ، وَ اللُّطْفَ بِهِمْ، وَ لاَ تَكُونَنَّ عَلَيْهِمْ سَبُعاً ضَارِياً تَغْتَنِمُ أَكْلَهُمْ، فَإِنَّهُمْ صِنْفَانِ: إِمَّا أَخٌ لَكَ فِي الدِّينِ، وَ إمّا نَظِيرٌ لَكَ فِي الْخَلْقِ

Malik, privikni srce svoje na samilost prema podanicima, raspoloženje i prijaznost prema njima. Ne budi im nipošto poput zvijeri krvoločnih koje osjećaju dostatnim proždrijeti ih, budući da su oni dvovrsni, ili tvoja braća u vjeri ili neko sličan tebi u stvaranju.[4]

Jasno je da se najveća milost, ljubavi dobročinstvo prema ljudima ogleda u tome da svi oni dođu do svojih prirodnih i primordijalnih prava.

c) Poznato pravilo “obaveznosti” koje kaže:

Sve osobe koje nisu vašeg mišljenja obavežite na ono što one smatraju obaveznim za sebe.

Značenje ovog pravila je to da muslimani moraju poštivati prava i obaveze nemuslimana kojima se ovi obavezuju i u koje vjeruju, te da ih, u odnosu sa njima, moraju uvažavati. Ovo pravilo je iskorišteno u dvadeset i devetom članu stava “b”.

Treća vrsta: Ona grupa odredbi koje su određene po željama moćnika i autokrata radi dominacije nad ljudima, a zbog nadmoći koju imaju te odredbe su pretvorili u prava i obaveze! Bez sumnje svaka škola mišljenja koja kao osu svog djelovanja i nastojanja postavi popravljanje čovjeka i ljudskosti, ne samo da ne potvrđuje ovakvu vrstu odredbi, nego dužnost i reformatorstvo te škole iziskuje da se potrudi da, na odgovarajući i pravedan način, otkloni ovakvu vrstu odredbi, zamijeni ih sa uzvišenim zakonima i otkloni prepreke na putu ljudskog napretka −isto onako kako se islam borio protiv idolopoklonstva, zločina i prljavština koje su na početku islama bili rašireni i čak su neki od njih poprimili zakonsku dimenziju.

Izvor: Mohammad Taki Dža'fari, Univerzalna ljudska prava, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., sa perzijskog preveo: Sabahudin Šarić