Klasifikacija i značenja moralnih vrlina u četiri temeljna roda

U okviru svakog od ova četiri roda vrlina nalazi se ogroman broj vrsta, a ovdje ćemo spomenuti najpoznatije. U rod vrlina mudrosti svrstano je sedam vrsta vrlina. Prva je oštroumnost, druga brzina razumijevanja, treća bistrina uma, četvrta lahkoća učenja, peta dobro promišljanje, šesta pamćenje i sedma prisjećanje.

Oštroumnost je kad, usljed dugotrajnog uvježbavanja postavljanja produktivnih premisa, brzina izvođenja sudova i lahkoća izvođenja zaključaka, svojstvo postane ustaljeno poput blijeska munje.

Brzina razumijevanja je to da kretanje od onog što nužno zahtijeva ka onome što se nužno zahtijeva postane ustaljeno svojstvo duše tako da nema potrebu za dodatnim zadržavanjem.

Bistrina uma je stjecanje pripravnosti izvođenja zaključaka bez izlaganja tjeskobi i zabrinutosti.

Lahkoća učenja je to da duša postigne takvu oštrinu spekulativnog motrenja da bez ometanja od raznovrsnih primisli, svojom cjelinom (snagom svoje univerzalnosti u odnosu na partikularne i raštrkane misli i primisli, op. prev.) usmjeri pažnju na željenu temu.

Dobro promišljanje jest održavanje mjere i granice prilikom proučavanja i razotkrivanja bilo kojeg pitanja kako ne bi došlo do zanemarivanja onoga što treba uključiti i razmatranja onoga što ne treba uključiti.

Pamćenje je lijepo čuvanje i bilježenje formi koje razum ili sposobnost uma (vehm) osvijetle ili sažmu uz pomoć mišljenja i imaginacije.

Prisjećanje je sposobnost duše da razmatra memorirane forme kad god to poželi putem ustaljenog svojstva koje je stekla.

Glede vrlina koje se svrstavaju pod rod hrabrosti, njih ima jedanaest. Prva je veličina duha, druga odvažnost, treća veličina stremljenja, četvrta postojanost, peta blagost, šesta hladnokrvnost, sedma odvažnost, osma izdržljivost, deveta poniznost, deseta gorljivost i jedanaesta suosjećajnost.

Veličina duha znači da duša ne pridaje značaj položaju ili poniženju te da ne obraća pažnju na obilje ili oskudicu, nego da je spremna podnositi lagodnosti i teškoće. Odvažnost je da se duša pouzda u svoju stabilnost kako je u vrijeme straha ne bi obuzela tuga i kako ne bi činila neuravnotežene postupke.

Veličina stremljenja je da duša tokom svoje potrage za lijepim ne bude opčinjena srećom i nesrećom ovog svijeta, da je to ne raduje i ne uznemiruje, do te mjere da čak ni od smrti nema straha. Postojanost je da se u duši ustali moć podnošenja tegoba i patnji kako je to i tome slično ne bi slomilo. Blagost je da duša bude spokojna tako da je srdžba ne može s lahkoćom uzbuditi, i ako joj se desi nešto neprijatno, da je to ne uznemiri i ne uzburka.

Hladnokrvnost je da se u neprijateljstvu ili tokom rata, gdje je potrebno braniti čast ili vjeru, ne pokaže niskost i ravnodušnost. To još na zivaju i nerastrojenošću.

Odvažnost je da duša ima veliku želju prema veli kim stvarima s ciljem iščekivanja lijepog spomena. Izdržljivost je da duša izmori i iscrpi tjelesne organe koristeći ih na putu ostvarivanja pohvalnih stvari.

Poniznost je da sebe ne smatra odlikovanijom u odnosu na one koji su na nižim stepenima i položajima. Gorljivost je da ne pokazuje slabost prilikom zaštite vjere i stvari čija je odbrana obavezna. Suosjećajnost je da duša žali zbog patnje drugih ljudi a da joj to stanje ne uzrokuje rastrojenost u postupcima. A Allah najbolje zna!

Glede vrlina koje se svrstavaju pod rod čednosti, njih ima dvanaest. Prva je stid, druga nježnost, treća lijepo vladanje, četvrta mir sa sobom, peta uz držanost, šesta strpljenje, sedma zadovoljstvo, osma staloženost, deveta su stezljivost, deseta disciplina, jedanaesta viteštvo (hurrijet) i dvanaesta dare žljivost. Stid je da duša ograniči sebe kad sazna da je počinila nešto ružno kako bi bila sačuvana od prezira i poniženja. Nježnost je dobrovoljno potčinjavanje duše stvarima koja se događaju, a to se još naziva mehkoćom. Lijepo vladanje je da duša ima iskrenu želju da se usavršava posredstvom pohvaljenih ukrasa. Mir sa sobom je da duša u slučaju sukoba stavova i ra zličitih stanja koji proizlaze iz njezinih moći i ustaljenih svojstava, pomiri te stavove kako je ne bi uznemiravali.

Uzdržanost je da duša bude mirna u vrijeme uzburkavanja strasti i da kontrolira samu sebe. Strpljenje je da duša pruži otpor prohtjevima kako se ne bi pokoravala užitku u onome što je ružno. Zadovoljstvo je da se duša lahko odnosi prema stvarima kakve su hrana, piće, odjeća i tome slično te da bude zadovoljna svime što sprečava bilo kakvu štetu. Staloženost je da duša kad krene ka nečemu bude mirna kako ne bi pod utjecajem žurbe prekoračila granice, ali pod uvjetom da ne izgubi cilj.

Sustezljivost je da se duša obavezuje činjenju lijepih i pohval nih djela na način da u tome ne dolazi do manjkavosti i slabosti. Discipli na je da čuvanje mjere i redoslijeda stvari, u skladu s važnošću i koristima koje one sa sobom nose, postane ustaljena osobina duše. Viteštvo je da duša bude u stanju stjecati imetak na dozvoljen način i da ga troši na pohvalan način te da se uzdrži od stjecanja imetka na pokuđen način. Darežljivost je da dijeljenje imetka i drugih stvari bude lahko, kako bi onome ko zaslužuje udijelio na lijep način i onoliko koliko treba.

Darežljivost uključuje velik broj podvrsta, a navest ćemo samo neke od njih. U rod darežljivosti svrstano je osam vrlina. Prva je velikodušnost, dru ga nesebičnost, treća praštanje, četvrta čovječnost, peta čestitost, šesta po maganje, sedma dobrota i osma popustljivost. Velikodušnost je da duši bude lahko da na polju općeg dobra udjeljuje mnogo imetka čija je vrijednost ve lika u skladu sa dobrobiti. Nesebičnost je da duši bude lahko da sredstva koja su njoj potrebna i koja njoj pripadaju udjeljuje osobama za koje se zna da ih zaslužuju.

Praštanje je da duši bude lahko da ostavi kažnjavanje zbog lošeg ili nagradu zbog dobrog iako je u stanju to učiniti i sposobna je za to. Čovječnost je da duša ima iskrenu želju da se ukrasi ukrasima udjeljivanja najnužnijeg ili više od toga. Čestitost je ushićenost duše obavezanošću či njenjem pohvalnih djela i postojanošću plemenitog ponašanja. Pomaganje znači pomaganje u životnim potrebama poznanicima, prijateljima i onima kojima pomoć zaslužuju i omogućavanje da imaju svoj udio u našem imet ku i bogatstvu.

Dobrota je dijeljenje s radošću neke stvari čije udjeljivanje nije obavezno. Popustljivost je napuštanje neke stvari koje samovoljno napustiti nije obavezno. Glede vrsta koji su obuhvaćene rodom pravednosti, njih ima dvanaest. Prva je iskreno prijateljstvo, druga prisnost, treća odanost, četvrta milo srdnost, peta održavanje rodbinskih veza, šesta uzvraćanje boljim, sedma dobra saradnja, osma pravičnost, deveta nastojanje da se zadobije ljubav i prijateljstvo (teveddud), deseta predanost, jedanaesta oslanjanje i dvanaesta robovanje.

Iskreno prijateljstvo je iskrena ljubav prema prijatelju koja uzrokuje nastojanje da mu se daju sva sredstva lagode i svega što je moguće za njega. Prisnost je da mišljenja i uvjerenja skupine djeluju skladno na planu međusobnog pomaganja s ciljem rješavanja životnih potreba. Odanost je da se ne smatra dozvoljenim prekoračenje granica podrške i potpomaganja. Milosrdnost je da nas pogodi nečije teško stanje i da ga nastojimo promijeniti. Održavanje rodbinskih veza je u tome da rođake i bližnje uključimo u svoja ovosvjetska dobra. Uzvratiti boljim je da na dobro koje nam učine vratimo istim ili većim, a da na zlo odgovorimo manjim. Dobra suradnja podrazumi jeva umjereno i uravnoteženo uzimanje i davanje prilikom poslovanja tako da to odgovara prirodi drugih ljudi.

Pravičnost je ispunjavati prava drugih koji su ih zaslužili, ali bez prigovaranja i kajanja. Nastojati zadobiti ljubav i prijateljstvo je traženje naklonosti i ljubavi od sebi ravnih i učenih uz po moć vedrine i lijepog govora i drugih stvari koje odgovaraju ovom značenju. Predanost je povinovanje svemu onome što dolazi od Boga i onih kojima nije dozvoljeno proturječiti te prihvatanje toga na lijep način i s radošću pa i kad ne odgovara našoj naravi.

Oslanjanje je da se u poslovima koji nisu u domenu i moći ljudi ne oslanjamo na njihov razum i mišljenje, da se ne traži više ili manje, brže ili sporije te da se ne teži suprotstavljanju takvim stvarima. Robovanje je da se u nama ustali slavljenje i veličanje Uzviše nog Boga i njemu bliskih poput meleka, poslanika, imama i evlija, slijeđe nje takvih i pokoravanje njima, te povinovanje zapovijedima i zabranama zakonodavca, a zatim da se bogobojaznost, koja predstavlja usavršitelja i upotpunitelja ovih značenja, uzme kao geslo i kredo života. To bi bile različite vrste vrlina, a njihovim međusobnim miješanjem mo guće je zamisliti bezbroj drugih vrlina od kojih neke imaju posebno ime, a neke nemaju. Allah je Najbolji pomagač!

Izvor: Nasiruddin Tusi, Nasirova Etika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2020, s perzijskog preveo: Sedad Dizdarević