Etika vladanja Božijeg Poslanika

Apsolutna pokornost i robovanje Bogu

Kada na sjedenju u namazu hoćete da spomenete ime Božijeg poslanika i da ga pohvalite, onda kažete: “I svjedočim da je Muhammed Njegov rob” – prvo spominjete robovanje, a zatim kažete: “I Njegov Poslanik”. Robovanje je iznad poslanstva. Osnova i suština je robovanje. U suštini, njemu je dato Poslanstvo – taj uzvišeni položaj – zbog robovanja jer Bog poznaje tvorevinu svoje ruke i svoju kreaciju.

Poziv pravu i istini

Važna aktivnost Poslanika bio je poziv istini i pravu, te borba i nastojanje na putu tog poziva. Plemeniti Poslanik nije zapao u tjeskobu zbog mračnog svijeta svoga vremena, onoga dana kada je u Meki bio sam ili je bio okružen malom skupinom muslimana, a na drugoj strani su stajali oholi poglavari Arapa, velikani i silnici plemena Kurejš, divljačkog morala i moćnih ruku ili zbog običnog naroda koji nije osjetio ništa od spoznaje. Nije se uplašio, rekao je svoje riječi istine, ponavljao, objasnio, razjasnio. Podnio je uvrede, prihvatio je teškoće i patnje, sve dok nije uspio da veliku skupinu učini muslimanima. Poslanik na ovom polju poziva i borbe ni jednog trenutka nije zapao u slabost i svom snagom je islamsku zajednicu vodio naprijed, sve dok je nije doveo do vrhunca moći i dostojanstva.

Borba i nastojanje na putu pozivanja istini

Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džinna koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih obmanuli.[1]

Svi poslanici su se suočili sa posjednicima moći i sile, sa tiranima svijeta, sa silnicima svijeta, sa faraonima svijeta i borili su se protiv njih. Bez borbe istine, zabluda ne biva primorana na povlačenje. To što se čovječanstvo iz dana u dan, od početka historije do danas, približilo i još se približava božanskoj spoznaji jeste zbog borbe, jer istina treba da se bori… Bez borbe protiv silnika i tirana, neprijatelja čovječanstva, despota, ne može se unaprijediti istina. Potrebna je borba i poslanici su se borili, a tevhid (jednoboštvo) sadržava općenitosti, načela i glavne pravce ove borbe.

Ovo jedinstveno Božije stvorenje, ovaj savršeni čovjek koji je i prije spuštanja božanske Objave stigao do faze savršenosti, od prvog trenutka poslanstva započeo je jedan kompleksan, sveobuhvatan i težak džihad i dvadeset i tri godine, u izuzetnim teškoćama, unaprjeđivao je tu borbu. Njegova borba je bila u njegovoj nutrini, borba sa narodom koji nije imao nikakvo razumijevanje istine i džihad protiv atmosfere apsolutnog mraka… Mračna stranica historije u potpunosti je bila obuhvatila život čovječanstva. Borba protiv ove ogromne sile i nezaustavljivi i nezamislivi napor i podnošenje božanske Objave započeli su za Poslanika od prvog trenutka poslanstva…Od onoga trenutka kada je Poslanik u odgovoru na: I opominji rodbinu svoju najbližu [2] svoj poziv proširio na jedan novi nivo, do vremena kada ga je obznanio i promovirao svim ljudima i do momenta kada se kretao prema društvenom poretku – koji je bio poredak pravde – i kada ga je uspostavio.

Poštivanje sporazuma

Još jedna od državničkih karakteristika Poslanika je bila ta da je poštivao sporazume. Nikada nije prekršio sporazum. Kurejšije su kršili sporazume sa njim, ali on ih nije kršio. Jevreji su mnogo puta prekršile sporazume, ali on nije. On nikada nije prekršio svoj sporazum sa narodom ili sa grupama sa kojima je sklopio sporazum – čak i sa neprijateljima, pa i sa mekanskim nevjernicima… Zato su svi znali da, kada sa njim sklope sporazum, u sporazum koji je sklopljen s njim može se imati povjerenje.

Formiranje islamske vlasti

Plemeniti Poslanik je, kada je stigao u Medinu, prvo formirao vlast. Šta to znači? Nije otišao i negdje sjeo i rekao: “Ako neko ima neko pitanje – jer nema nevjernika Kurejšija da ovdje stvaraju smetnje – neka slobodno dođe i postavi pitanje! Ili, ko god želi da nauče klanjati namaz, može otići i pitati tog i tog ili može doći kod mene da nauči.” Prvo je formirao vlast i upravu. To je prva aktivnost islama. A nakon toga, Poslanik je odmah započeo sa aktivnostima vladanja, vodio je ratove i borbe, a zatim je malo-pomalo upućivao pisma na razne strane i rješavao različita pitanja.

Ozbiljno nastojanje da se osiguraju interesi muslimana

Ovo su državničke osobine časnog Poslanika: naspram zavjera neprijatelja je bio oprezan; naspram vjernika je bio skroman; naspram Božijih naredbi je bio apsolutno poslušan i rob u istinskom značenju; a kad su u pitanju interesi muslimana bio je nestrpljiv da ih ispuni i zadovolji. To je ukratko o njegovoj ličnosti.

Strpljenje i podnošenje teškoća

Časni Poslanik je sa svojim iskrenim prijateljima trinaest godina podnio sve teškoće i istrpio je sve gorčine, kako bi mladica islama pustila korijene… Nakon mučenja njegovih prijatelja,kao što su Bilal, Amar, Jasir, Sumeja, Abdullah bin Mas’ud i drugi… brojne prijetnje su sa svih strana okružile Poslanika. Neki ljudi su bili zabrinuti, neki su bili uzdrmani, neki su prigovarali i tražili izgovore, neki su Poslanika poticali na mehkoću i nagodbu, ali Poslanik na ovoj sceni poziva i džihada ni za trenutak nije zapao u slabost i snažno je islamsku zajednicu vodio naprijed, da bi je doveo do vrhunca moći i dostojanstva. To su upravo bili ono društvo i poredak koji su, zahvaljujući ustrajnosti Poslanika na poljima borbe i poziva, u narednim godinama pretvoreni u vodeću silu svijeta.

Uspostavljanje poretka u društvu

Njegovo društveno i vojno upravljanje je bilo na tako visokom nivou da je na sve pazio. Naravno, bilo je to malo društvo. Bila je tu Medina i njena okolina, a zatim i Meka i još nekoliko gradova. Ali Poslanik se potpuno posvećivao poslovima ljudi i bio je disciplinovan i uredan. U tom primitivnom društvu je promovirao rukovođenje, evidenciju, obračun, računanje, poticanje i kažnjavanje među ljudima.

Nastojanje da se uspostavi pravde među ljudima

Još jedna stvar u islamskom pozivu podrazumijevala je uspostavljanje pravde među ljudima. Osobina doba neznanja je bila nepravedan poredak… a islam je donio nešto suprotno od njega: Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini.[3] Plemeniti Poslanik je lično poslao muhadžire u Abesiniju. Znači, poslao ih je pod zaštitu jednog vladara nevjernika, zbog pravde.

Odnos prema ljudima

Ljudi su deset godina dan i noć živjeli sa njim, odlazili su u njegovu kuću i on je odlazio u njihove kuće. U džamiji su bivali zajedno, zajedno su hodali i zajedno su putovali. Zajedno su spavali, zajedno su gladovali, zajedno su se radovali.

Poziv na prihvatanje vladavine

Plemeniti Poslanik islama, slijedeći Božiju naredbu i radi postupanja prema jasnom ajetu Kur’ana, izvršio je jednu od najviših obaveza: Ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu.[4] Slučaj postavljanja Zapovjednika pravovjernih, a.s., na poziciju vladavine i hilafeta je toliko važan da, ukoliko ga ne obaviš, onda nisi ispunio svoju poslanicu! Ili, želi se reći: Nisi ispunio poslanicu u ovom posebnom slučaju, zato što je Uzvišeni Bog naredio “učini to”. Ili više od toga, samo poslanstvo Poslanika će pretrpjeti štetu ukoliko ne obavi tu obavezu i njegovi temelji će se uzdrmati – postoji i ta mogućnost – kao da samo poslanstvo nije dostavljeno. Kada bi ova opcija bila tačna, onda bi i ovaj slučaj dobio veliki značaj. Što znači da su pitanje formiranja vlasti, pitanje vladavine i pitanje upravljanja zemljom dio temeljnog teksta vjere i Poslanik, sa svom svojom veličinom, pridaje potpunu pažnju ovom pitanju i pred očima svih ljudi kvalitetno obavlja ovu dužnost, tako da se čini da nijednu dužnost nije prenio na ovakav način: niti namaz, niti zekat, niti post, a niti džihad.

Slijeđenje Božijeg zakona

On je bio čuvar i zaštitnik zakona i normi i nije dozvoljavao da se zakon krši, kako od strane njega tako ni od strane drugih… I ajeti Kur’ana ukazuju na ovu činjenicu. Na osnovu zakona prema kojima su ljudi trebali da djeluju i on sam je lično, precizno i ozbiljno postupao i djelovao i nije dozvoljavao da dođe do kršenja. Kada je u ratu sa plemenom Beni Kurejze zarobio muškarce tog plemena i kada je donesena imovina Beni Kurejze, došlo je nekoliko žena, majki vjernika – Majka vjernika Zejneb bint Džahš, majka vjernika Aiša i majka vjernika Hafsa – i obratile su se Poslaniku riječima: “Božiji poslaniče, toliko zlata i toliko imovine je došlo od Jevreja, nešto daj i nama.” Ali Božiji poslanik, iako je prema njima imao izuzetno lijep odnos, nije bio spreman da djeluje prema njihovim zahtjevima. Da je Poslanik i htio da dio od tog bogatstva dadne svojim suprugama, muslimani ne bi ništa rekli, ali on nije to učinio. Kasnije, nakon njihovog insistiranja, Poslanik se jedan mjesec odvojio od svojih žena, zato što su imale takva očekivanja od njega. Zatim su objavljeni časni ajeti sure El-Ahzab: O Vjerovjesniče, reci ženama svojim: “Ako želite život na Ovom svijetu i njegov sjaj, onda se odlučite, daću vam pristojnu otpremu i lijepo ću vas otpustiti. A ako želite Allaha, i Poslanika Njegova, i Onaj svijet, – pa, Allah je, doista, onima među vama koji čine dobra djela pripremio nagradu veliku.[5] Poslanik je rekao: “Ako želite živjeti sa mnom, onda je to isposnički život i odstupanje od zakona nije moguće.

Poznavanje neprijatelja

Nakon četrdesete godine – kada je započeo Poslanikov poziv – iz važnih slojeva tog naroda krenula je bujica neprijateljstava, mržnje, vrijeđanja i klevetanja Poslanika, od istih onih ljudi koji su prije poslanstva svjedočili njegovoj čistoći, znanju, iskrenosti. To su bili isti oni koji su ga nakon početka poslanstva nazivali vračem, ludim, lažovom i te uvrede su navedene i u Kur’anu. Prema tome, neprijatelji Poslanika nisu imali problema sa njegovom ličnošću, njihov problem je bio sa Poslanikovom porukom. Svi oni koji su formirali jedinstven front protiv Poslanika bili su neprijatelji njegovoj poruci monoteizma, njegovoj poruci pravde i njegovim učenjima. Ali, on neprijatelje nije smatrao jednakima. Ovo je jedna od bitnih stvari Poslanikovog života. Neki od neprijatelja su bili neprijatelji čije je neprijateljstvo duboko. Ali, ako bi Poslanik vidio da nisu istaknuta opasnost nije imao posla sa njima i bio je popustljiv prema njima. Neki neprijatelji su bili opasni. Ali, Poslanik je pazio na njih i držao ih pod nadzorom, kao što je Abdullah bin Ubejj – licemjer prvog reda – protiv Poslanika je pravio zavjere, ali Poslanik je samo njega držao pod nadzorom, nije se bavio njegovim aktivnostima i tako je bilo do kraja Poslanikovog života. Malo prije Poslanikove smrti Abdullah bin Ubejj je umro. Ali Poslanik ga je podnosio. To su bili neprijatelji od kojih nije dolazila ozbiljna prijetnja za vlast, islamski poredak i islamsko društvo. Ali, Poslanik je bio veoma strog prema neprijateljima od kojih je dolazila prijetnja. Isti taj milostivi čovjek, isti taj ljubazni čovjek, koji oprašta, koji je tolerantan, naredio je da izdajnici Beni Kurejze – kojih je bilo nekoliko stotina – budu ubijeni u jednom danu i protjerao je plemena Beni Nadir i Beni Kajnuk, i osvojio je Hajber. Jer, oni su bili opasni neprijatelji. Poslanik je prema njima prilikom prvog ulaska u Medinu pokazao potpunu milost, ali oni su ga zauzvrat izdali i zabili mu nož u leđa, pripremali zavjeru i predstavljali su prijetnju. Poslanik je podnosio Abdullaha bin Ubejja, podnosio je Jevreje unutar Medine, podnosio je Kurejšije koji su zatražili utočište kod njega ili Kurejšije koje nisu pravili probleme. Kada je oslobodio Meku, budući da od njih više nije dolazila opasnost, čak je prema nekima kao što su Ebu Sufjan i drugi velikani, pokazao blagost. Ali je nepouzdane izdajničke neprijatelje oštro kažnjavao.

Plemeniti Poslanik je na hadžu obznanio poziv na odricanje od mnogobožaca i Zapovjednik pravovjernih je na hadžu proučio ajete o odricanju. Ako islam i islamski ummet jednog dana budu oslobođeni od ubilačkih neprijatelja i ako takva stvar postane moguća, onda ni odricanje više neće imati smisla. Ali, uz postojanje sadašnjih neprijatelja i protivnika, zanemarivanje neprijatelja i indiferentnost prema odricanju je velika i štetna greška.

Precizna i dosljedna politička aktivnost u odnosu prema neprijateljima

Poslanik je bio odlučan i jasan. On nikada nije govorio dvosmisleno. Naravno, kada bi se suočio sa neprijateljem, vodio je preciznu političku aktivnost i neprijatelja je dovodio u grešku. U mnogim slučajevima Poslanik je iznenadio neprijatelja – kako u vojnom, tako i u političkom pogledu – ali sa vjernicima i svojim narodom uvijek je govorio jasno, otvoreno i razumljivo i nije nastupao politički i u potrebnim slučajevima pokazivao je fleksibilnost…

Ajet Kur’ana kaže: Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom.[6] Strogi prema nevjernicima ne znači da su trajno sa nevjernicima u stanju rata. Riječ koja je upotrijebljena (a prevedena je kao strogi, op. prev.) podrazumijeva postojanost, čvrstinu, neraspadanje. Kada željezo zahrđa ono se usitnjava, propada i biva uništeno. A neki metali usprkos prolasku dugih stoljeća ne hrđaju, ne propadaju i ne raspadaju se. Zato ova riječ u ajetu (ešidde’u) znači postojanost, stabilnost. Stabilnost je nekada na ratnom poprištu i pokazuje se na jedan način. Nekada je u domenu dijaloga sa neprijateljem i tada se pokazuje na drugi način. Pogledajte, Poslanik je u svojim ratovima, tamo gdje je bilo potrebno, razgovarao sa svojim neprijateljem. Kako je razgovarao, njegov stav je u potpunosti bio stabilnost i postojanost i nije bilo ni najmanjeg propusta.

Stvaranje atmosfere odanosti i pravednosti

U jednom hadisu sam našao da je jedna delegacija od strane Negusa – kralja Abesinije – došla u Medinu kod plemenitog Poslanika i vjerovatno su donijeli neku poruku, kao što je to bilo uobičajeno i popularno među državnicima. Negus je bio kralj u Abesiniji i poput mnogih drugih vladara i kraljeva koji su tada postojali u svijetu bio je kršćanin i nemusliman. Ali, kada je abesinijska delegacija stigla, sam Poslanik je ustao sa svoga mjesta i počeo je da uslužuje goste. Ashabi su rekli: “Poslaniče Božiji! Mi smo tu, dozvoli da mi uslužimo.” On je rekao: “Ne, onda kada su muslimani učinili hidžru u Abesiniju, njihov kralj je pokazao veliko poštovanje prema muslimanima, ja želim da to nadoknadim. To je pravednost.”

Zato vidite da je plemeniti Poslanik u vrijeme svoga života, iako je sa nevjernicima Kurejšija vodio mnoge bitke i čak je pokrenuo i nekoliko ratova sa Istočnim rimskim carstvom – kojem su u to vrijeme pripadala područja Sirije i Palestine – i učestvovao je u bitkama na Jermuku, Muti i Tebuku i do tih mjesta je vodio borbu, nikada nije pokrenuo vojsku prema Abesiniji i nije otišao na tu stranu. U vrijeme kada je islamska vlast uspostavljena u Medini, jedna žena je došla da vidi Poslanika. Ashabi su zapazili da plemeniti Poslanik izražava posebnu naklonost prema toj ženi, raspitivao se za njeno i stanje njene porodice i jako ljubazno se odnosio prema njoj. Kasnije, kada je žena otišla Poslanik je, da bi otklonio čuđenje ashaba, rekao da je ta žena u vrijeme Hatidžinog života (vrijeme sukoba i teškoća u Meki) dolazila u njihovu kuću. Znači, kada su svi Poslanikovi prijatelji bili u izolaciji i nisu mogli dolaziti u posjetu hazreti Hatidži, časnoj Poslanikovoj supruzi, ova žena je održavala kontakt sa Hatidžom. U ovoj predaji se ne navodi da je ona postala muslimanka, ne, vjerovatno ova žena još uvijek nije bila muslimanka. Ali, samo stoga što je u prošlosti pokazala takva svojstva i izražavala takvu pažnju i naklonost, plemeniti Poslanik je godinama nakon toga poštovao pravo i pravednost prema ovoj ženi.

Promoviranje stjecanja znanja

Sada je ovdje – u Meki i Medini – centar Objave i spuštanja Božijih blagodati na zajednicu vjernika i to je područje koje je, blagodatima vjere i djelovanja prema božanskim ajetima, uspjelo da se podigne iz prašine poniženja u kojem je mirovalo, da za sebe obezbijedi slobodu dostojnu čovjeka, da podigne zastavu slobode čovječanstva i oslobađanja čovjeka od dominacije sila i moći tog vremena i da svjetlom spoznaje, koja je proisticala iz Kur’ana, uspostavi veliku bazu ljudskog znanja i da tokom stoljeća zauzme mjesto na visokom pijedestalu ljudskog znanja i spoznaje te da velikodušno cijelo čovječanstvo pouči i da vremenom stvori najvrjednije dragulje naučnih djela, te da sudbinu svijeta odredi svojom naukom, politikom i kulturom. Sve su to blagodati čistog učenja islama i božanske vlasti u vrijeme Poslanika i perioda ranog islama koje, unatoč prevlasti i rastu zlobnog drveta vladavine nasljednih monarhija i udaljavanju od monoteizma, ipak svoje plodove vijekovima nudi muslimanima i napaja i njih i cijelo čovječanstvo.

Stvaranje atmosfere rada i nastojanja u društvu

Poslanik, taj velikan, bio je učitelj čovječanstva i bajraktar poučavanja, odgoja i veličanja rada i zalaganja.

Širenje atmosfere bratstva i saradnje

Jedna od aktivnosti koju je Poslanik poduzeo već u prvim mjesecima ulaska u Medinu jeste sklapanje zavjeta bratstva među muslimanima. I kada kažemo da smo braća, to u islamu nije samo formalnost… Znači, muslimani jedni prema drugima uistinu imaju prava i dužnosti bratstva. Isto kao što braća imaju dužnosti jedan prema drugom i jedan prema drugom treba da ispoštuju određena prava. Poslanik je to proveo u praksi.

Usaglašavanje života ljudi sa islamskim vrijednostima

Da bi islamske vrijednosti i moral u potpunosti bili inkorporirani u društvo i isprepleli se sa duhom, uvjerenjima i životom ljudi, Poslanik je životni prostor isprepleo islamskim vrijednostima.

Promoviranje optimizma i odbacivanje pesimizma

Plemeniti Poslanik je govorio ljudima: “Neka mi niko ništa ne govori o mojim ashabima, ne dolazite stalno kod mene kako bi ogovarali jedni druge. Ja želim da kada se pojavljujem među ljudima i kada idem među svoje ashabe, da budem mirne duše.”[7] Znači, da među muslimane idem čiste duše i bez ikakvog pesimizma i predrasuda. Među muslimanima je postojala navika da dolaze kod Poslanika i da mu nešto govore na uho i šapućući su govorili skriveno. Onda je objavljen časni ajet u kojem se zabranjuje takav razgovor sa Poslanikom, jer je kod drugih muslimana stvarao sumnje i nepovjerenje.

Borba protiv širenja glasina

Događaj koji je veoma bitan u vezi sa ovim pitanjem i o kojem sam mnogo puta razmišljao, te analizirao ajete o ovom slučaju jeste događaj potvore. U časnoj suri En-Nur je navedeno nekoliko ajeta upravo o ovom događaju. Događaj potvore ukratko se zbio ovako: U jednom od ratova jedna od Poslanikovih supruga je zaostala za karavanom. Poslanik je tu suprugu poveo sa sobom u rat i kada se vratio i pogledao, nije je našao. U svakom slučaju, ona ili je prespavala ili je otišla obaviti nuždu. Muslimani su vidjeli da Poslanikova supruga nije među njima, a jedan od muslimana ju je pronašao i doveo u Medinu. Ne radi se samo o tome da je to Poslanikova supruga i da prema njoj treba pokazati poštovanje, u kur’anskim ajetima ukazuje se na drugi problem. Ajeti sure En-Nur pokazuju veliku osjetljivost prema ovom pitanju, dakle prema potvori, prema lažima koje licemjeri, zlobnici i bolesni ljudi šire i promoviraju u društvu i nekoliko ajeta, jedan za drugim, veoma strogim tonom opominju muslimane, pitajući ih zašto, kada su čuli te glasine, nisu oštro postupili prema onome ko ih širi – to se može zaključiti iz ajeta – i zašto te glasine nisu odlučno odbacili?

U ovim ajetima na dva mjesta rečenica počinje sa “zašto” (levla). Poznavaoci arapskog jezika kažu da se ova riječ, na ovaj način, koristi onda kada čovjek želi da oštro i koreći svom sagovorniku kaže: “Zašto to nisi učinio?” Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro promislili i rekli: ‘Ovo je očita potvora!’ [8]

Kada ste vi muslimani – vjernici i vjernice – čuli ovu glasinu, zašto niste imali lijepo mišljenje jedni o drugima i oštro rekli da je to laž? Na jednom drugom mjestu se kaže: Zašto niste, čim ste to čuli, rekli: “Ne dolikuje nam da o tome govorimo, hvaljen neka si ti! To je velika potvora!”[9]

Kada ste čuli ovu glasinu, zašto niste rekli: “Mi nemamo pravo da ponavljamo ovu glasinu, ovo je velika potvora…”? Po mom mišljenju, ovo je veliki događaj u historiji islama i u vrijeme Poslanika, posredstvom kojeg je iz islamskog okruženja, korijenje širenja glasina o privatnim pitanjima ljudi – što dovodi do sumnji i pesimizma jednih prema drugima, te okruženje i atmosferu čini nezdravom – iščupano.

Uklanjanje mržnje, ljutnje i neprijateljstva

Plemeniti Poslanik nipošto ne želi da u životnom prostoru islamskog društva i među muslimanima bude i najmanje mržnje, zlobe i neprijateljstva. On se zalagao za uspostavljanje bliskosti i iskrenosti među ljudima. Čak i onda kada je prostor islama postao širi i kada je časni Poslanik zauzeo i Meku, stanovnicima toga grada je oprostio. Stanovnici Meke su bili upravo oni ljudi koji su Poslanika protjerali iz njegovog grada. Poslanik je upravo od tih ljudi trinaest godina trpio maltretiranje, a kasnije su protiv njega vodili i nekoliko ratova. Da su oni u takvom stanju postali domaćini Poslanikove pobjedničke vojske, godinama ne bi postojala mogućnosti da se među njima uspostavi mir. Zato je Poslanik, odmah nakon ulaska u Meku, javno obznanio. “Vi ste slobodni.”[10] Znači, ja vas sve oslobađam i opraštam vam. On je oprostio Kurejšijama i time je sve završeno.

Stvaranje atmosfere milosrđa

Međusobna saradnja, saosjećanje, ljubaznost i ljubav među muslimanima spadaju u velika ostvarenja plemenitog Poslanika. U mjeri u kojoj je bio prisutan i u skladu sa svojim nastojanjem, Poslanik nije dozvoljavao da u islamskom društvu muslimani – čak ni u jednom slučaju – gaje mržnju, ljutnju i neprijateljstvo prema nekome. Znači, Poslanik je svojom mudrošću i tolerancijom uistinu stvorio jedno prijatno i zdravo okruženje i atmosferu prepunu ljubavi. Kur’an o Poslanikovim prijateljima kaže: …njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom.[11]

Oni su prema nevjernicima – znači neprijateljima koji stoje naspram njih – strogi. Pod nevjernicima se ne misli na one Jevreje ili kršćana koji su pod okriljem Poslanika živjeli u Medini. I u to vrijeme su postojali kršćani i Jevreji koji su živjeli unutar Medine i Poslanik i njegovi ashabi su imali dobre odnose sa njima. Na njih se ne odnosi: Strogi prema nevjernicima. Strogi prema nevjernicima se odnosi ili na nevjernike poput Kurejšija, koji su neprekidno vodili vojnu kampanju protiv islama i islamske Medine ili poput Jevreja Beni Kurejze i Hajbera i drugih područja koji su stalno činili opstrukciju – koji su putovali na razne strane, i različite grupe okupljali protiv islama, pokretali vojne kampanje, poticali, stvarali glasine – ili oni koji su bili likom muslimani, ali u srcu, u sebi su bili nevjernici i živjeli unutar Medine i trajno su bili u kontaktu i odnosu sa nevjernicima prve grupe, kao i sa nevjernicima druge grupe. Strogi prema nevjernicima se odnosi na ove tri grupe. A samilosni među sobom znači da su među sobom bili milostivi i saosjećajni. To je islamska metoda. To je radi toga što neprijatelj ni na koji način ne može prodrijeti kroz tu strogost.

Borba protiv apatije

Muslimani treba da se jedni prema drugima odnose zainteresovano, saosjećajno i bez imalo ravnodušnosti. Kada vidite da je neki muslimani zapao u probleme, ne treba da nezainteresovano prođete pored njega. Ne, uzajamna saradnja, samilost, empatija i ljubav među muslimanima bila su jedno od velikih ostvarenja plemenitog Poslanika, s.a.v.a.

Borba protiv nerazumnih novotarija

Nekada neko naredi ili preporuči da, na primjer, ljudi budu dobrodušni, strpljivi i ustrajni na Božijem putu i da ne čine nasilje, da nastoje uspostaviti pravdu. Znači, govorimo o savjetovanju, naređivanju i podučavanju – što je naravno potrebna aktivnost i Poslanik je podučavao i ljude učio lekciju spoznaje i života – ali, nekada se radi o temi iznad podučavanja, znači učitelj djeluje i odabire ponašanje, tako da taj islamski moral i dužnost postaje stabilna kategorija u dru štvu, ustaje protiv pogrešnih uvjerenja ljudi, suočava i bori se protiv nerazumnih osjećanja i zaostalih naslaga neislamskog morala, unosi u društvo i ljude jedan šok i u odgovarajuće vrijeme i odgovarajućim metodama čini da se društvo i životno okruženje ljudi potpuno stope sa ovim svojstvima morala i ispravnim metodama.

Blagost prema vjernicima i strogost prema nevjernicima

Islam, o odnosima prema ljudima i individualnom moralu Poslanika kaže: Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.[12] Hvali Poslanika zbog njegove blagosti i mehkoće u odnosu sa ljudima i kaže mu: Ti nisi osoran i grub. Isti taj Kur’an, na drugom mjestu govori Poslaniku: O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi prema njima strog![13]

U oba ajeta je upotrijebljen isti izraz, “galiz” u značenju jakog intenziteta, gustine nečega. Ali, u prvom ajetu se odnosi na intenzitet osjećanja prema vjernicima, na individualnu komunikaciju i ponašanje, a u drugom ajetu se odnosi na provođenje zakona, upravljanje društvom i uspostavljanje reda. U prvom ajetu je strogost i grubost loša, a u drugom je dobra. Plemeniti Poslanik je ušao u Meku i suočio se sa ljudima koji su ga trinaest godina maltretirali, poricali, mučili i stvarali mu svaku teškoću koju su mogli. Međutim, unatoč svemu tome, rekao im je da su slobodni. Nije im se svetio. Ali, na istom tom putovanju Poslanik je neke spomenuo po imenu i rekao: “Gdje god da ih nađete, ubijte ih!”[14] Među njima su bile četiri žene i četiri muškarca.[15] Znači, ovdje je bila potrebna strogost, a na onom mjestu je bila potrebna blagost.

Interakcija sa strancima

Plemeniti Poslanik je na Hudejbiji sklopio sporazum sa nevjernicima Kurejšija. Sa nekim nevjernicima je imao i dugo trajne sporazume. Znači, nije postojao nikakav motiv za svađu. Ova tema je jasna i u Kur’anu: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone.[16] Sa onim nevjernicima koji sa vama nisu u svađi i nemate sa njima problema niti su vam učinili nepravdu i nisu vas progonili iz vaših zavičaja, možete imati dobre odnose.

Omladina

Plemeniti Poslanik je upućivao na mlade, sa mladima je bio blizak i koristio je snagu omladine za velike poslove. Na Zapovjednika pravovjernih ne gledajte samo kao na jednu ličnost u četrdesetim, pedesetim ili šezdesetim godinama. Njegova slava u razdoblju mladosti je upravo onaj trajni model koji svaki mladi čovjek može sebi postaviti kao uzor… Plemeniti Poslanik nije samo koristio osobe kao što je Ali, nego je u periodu od deset godina i nekoliko mjeseci svoje vladavine element mladosti i snagu mladosti maksimalno uključio.

Kada je Mu’sab bin ‘Umejr postao šehid u Bici na Uhudu, Poslanik je došao iznad njegove glave i svojim ashabima je rekao: “Ovaj mladić je u Meki – naravno prije nego što je postao musliman – nosio najbolju, najljepšu i najistaknutiju odjeću i šepurio se u najljepšim ukrasima tako da su svi muškarci i žene Meke gledali u njega. Islam je promijenio ovog mladića koji se ravnao prema neznalačkim vrijednostima i u njih bio uronjen, stremio samo oblačenju najljepše i najistaknutije odjeće i što privlačnijem izgledu, i pretvorio ga u jednog heroja i jednog smislenog čovjeka.” Poslanik je mnogo prije nego što je i sam preselio iz Meke u Medinu poslao tamo ovog mladića kako bi stanovnici Jesriba naučili Kur’an. Iako je oko sebe imao starijih ljudi, Poslanik je ipak poslao ovog mladića i on je postao učitelj Kur’ana za stanovnike Jesriba. U Bici na Uhudu je postao šehid i ležao je na vreloj pustinjskoj zemlji. Poslanik je stajao i gledao u njegovo čisto tijelo i počeo je da plače!

Kada je Poslanik, s.a.v.a., oslobodio Meku, bilo je potrebno da u njoj postavi zapovjednika. Bilo je mnogo starijih i istaknutijih ličnosti, ali Poslanik je izabrao jednog devetnaestogodišnjeg mladića. Neki su prigovorili da je on mlad i pitali su zašto je njega izabrao. Prema jednoj predaji Poslanik je rekao: “Oni koji se protive izboru ove osobe za zapovjednika Meke, neka svoju argumentaciju ne baziraju na tome koliko ima godina i da je mlad, takva argumentacija nije ispravna.” Znači, ako imaju neku drugu argumentaciju treba da je iznesu, ali mladost i mali broj godina ne predstavljaju ispravan argument. “Nije stariji bolji, nego je onaj ko je bolji i stariji.”[17] Bolji je onaj koji je dostojniji. A ovo je meritokratija.

Savjetovanje prilikom odlučivanja

Formiranje zakonodavnih skupština u sadašnjem obliku u islamskim zemljama postalo je uobičajeno u posljednjem stoljeću. Ali u osnovi, islam je bio glasnik i preteča uspostavljanja narodnih vlasti i vijeća u okviru Objave i božanskih zakona. Poštovani Poslanik se prema božanskoj naredbi: I dogovaraj se s njma[18] savjetovao u važnim pitanjima vladavine islama i čak je ponekad, kada bi većina nadvladala njegov stav, djelovao prema stavovima ashaba. Možda se može reći da je ovo jedna od tajni brzog i nezapamćenog napretka muslimana na početku historije islama.

Znak svih dobrih svojstava

Islamski ummet danas ima potrebu za naučnim napretkom, ima potrebu za sigurnošću i povjerenjem u Boga Uzvišenog, imamo potrebu za zdravim odnosima i dobrim moralom među nama, treba da se međusobno ponašamo bratski, treba da jedni drugima praštamo, treba da jedni prema drugima ispoljavamo blagost, treba da se međusobno tolerantno odnosimo. Manifestacija svih ovih svojstava je plemeniti Poslanik. Njegovo znanje, njegova blagost, njegova tolerancija, njegova milost i njegova nježnost prema slabima, njegova pravednost prema svim članovima društva – Poslanik je manifestacija svega toga. Naučimo lekciju od Poslanika. Mi imamo potrebu za tim. Mi danas imamo potrebu da budemo sigurni u Uzvišenog Boga, da imamo povjerenje u Boga, da smo sigurni u Božija obećanja. Bog Uzvišeni nam je obećao, rekao je: Ako se trudite, ako se zalažete, Uzvišeni Bog će vas dovesti do cilja i vi ćete u sjeni ustrajnosti stići do svojih ciljeva. Ne osjećajmo slabost i poniženje pred ovosvjetskim strastima. Ne osjećajmo slabost u pogledu imetka, položaja, u pogledu raznovrsnih egoističnih izazova. Budimo ustrajni. To je ono što čovjeka dovodi do vrhunca savršenstva, što daje dostojanstvo jednom narodu i što jedno društvo dovodi do istinske radosti i sreće. Mi za tim imamo potrebu, a Poslanik je manifestacija svega toga.

Izvor: Sejjid Ali Hamenei, Poslanik milosti, Izdavaštvo „Mulla Sadra“ d.o.o. Sarajevo, 2023, sa perzijskog preveo Sabahudin Šarić.

[1] El-En‘am, 112.

[2] Eš-Šu‘ara’, 214.

[3] En-Nahl, 90.

[4] “O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi. Allah zaista neće ukazati na Pravi put narodu koji neće da vjeruje.” (El-Ma’ide, 67.)

[5] El-Ahzab, 28-29.

[6] El-Fath, 29.

[7] Mekarimu-l-ahlak, str. 117.

[8] En-Nur, 12.

[9] En-Nur, 16.

[10] Sejjid Muhammed Bahru-l-‘ulum, Belegatu-l-fakh,sv. 1, str. 251; Kurbu-l-isnad, str. 384; El-Kafi, sv. 3, str. 513; Tahzbu-l-ahkam, sv. 4, str. 38; Tarhu-t-Taber, sv. 3, str. 61; Madžme‘u-l-bejan, sv. 1, Str. 848; Tefsr El-Keššaf, sv. 4, str. 810; El- Kaml, sv. 2, str. 252; Tefsr El-Fahru Er-Razi , sv. 32, str. 338. i dr.

[11] El-Fath, 29.

[12] Alu ‘Imran, 159.

[13] Et-Tevbe, 73.

[14] Bog je svome Poslaniku dao pobjedu, sačuvao ga od borbe i on je došao do Meke. Njegovi prijatelji su sa četiri strane ušli u Meku i Bog mu je jedno vrijeme dozvolio borbu u Meki. Zatim je Božiji poslanik ustao i održao govor i borbu u Meki proglasio zabranjenom (haram). Umu Hani, kćerka Ebu Taliba je dala utočište dvojici rođaka svoga muža, Harisu ibn Hišamu i Abdullahu ibn Ubejju Rabi’i i pošto je Ali htio da ubije njih dvojicu Poslanik je rekao: “O Ali, kome god je Umu Hani dala utočište i ja sam mu dao utočište.” Poslanik je svima dao sigurnost, osim petorici muškaraca za koje rekao: “Ako ih vidite i da su se zakačili za zastor Kabe, ubijte ih”, kao i četiri žene. Ti muškarci su: Abdullah bin Abdul-Uzza bin Hatal iz Beni Tejima, Al-Adrem bin Galib koga je Poslanik poslao sa jednim ensarijom, koga je on napao i ubio rekavši da neće slušati njega i Muhammeda. I Abdullah bin S’ad bin Abi Sarh ‘Ameri koji je pisao za Poslanika, a zatim je otišao u Meku i rekao: “Ja govorim kao što govori i Muhammed, tako mi Boga on nije Božiji poslanik. On je meni govorio da napišem: Azizun Hakim, a ja sam pisao Latifun Habir, a da je bio poslanik to bi znao.” Osman, koji je bio sa njim brat po mlijeku, ga je primio, odveo kod Poslanika i sa Poslanikom je razgovarao o njemu. Poslanik je ćutao, a zatim je rekao: “Zašto ga niste ubili?” Odgovori li su: “Čekali smo da dadneš znak.” Poslanik je rekao: “Poslanici ne ubijaju davanjem znaka.” Sljedeći je Mukajs bin Sababe iz plemena Beni Lejs bin Kenane čiji je brat bio ubijen. Uzeo je krvarinu od ubice, ali ga je ipak poslije napao i ubio. Sljedeći je Huvejris bin Nakiz bin Veheb bin Abdul-Kusaj koji je bio jedan od onih koji su maltretirali Poslanika u Meki i govorio mu veoma ružne riječi. Među ženama to su: Sara, robinja Abdul-Mutaliba koja je po ružnom spominjala Poslanikovo ime. Zatim Hind, kćerka Utbe i dvije robinje Ibn Hatala Karibe i Fertina koje su pjevale pjesme vrijeđajući Poslanika. (Tarikh Ya‘qub , sv. 2, str. 59: sa malom razlikom i u : Usdu-l-gabe, sv. 3, str. 567; Tarihu-l-islam, sv. 3, str. 552. i dr.)

[15] Među njima su bile dvije žene koje su kroz pjesme vrijeđale Poslanika. Neki poput Abdullaha bin Hatala i Abdullah bin Sarah su, nakon što su postali muslimani, napustili islam, a neki poput Safvana bin Umeje i Mukajisa bin Hababe su ubijali muslimane i nevine ljude. Neki, poput Ikrime bin Ebu Džehla su bili huškači i izazivači smutnje i rata protiv muslimana. (Ajjatollah Dž‘afer Sobhanı, Sejjidu-l-murselin, sv. 2, str. 504.)

[16] El-Mumtehine, 8.

[17] Biharu-l-envar, sv. 21, str. 121; Isto, sv. 21, str. 123. preuzeto iz tefsira koji se pripisuje Imamu Askeriju, str. 557.

[18] Alu ‘Imran, 159.