Utjecaj straha i tuge na duhovni razvoj čovjek
Kaže se da strah i strepnja spadaju u onosvjetske poslove i povod su čovjekovog uzdizanja, savršenstva i sreće. Uzvišeni Bog u vezi s tim kaže: A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao – Džennet će boravište biti sigurno.[1]
Ali, a.s., u vezi sa ulogom bogobojaznosti u odvraćanju od grijeha i u strahu od Boga poručuje: “O robovi Božiji, zaista strah od Boga Njegove prijatelje odvraća od činjenja harama i usađuje im u srca strah (od kazne), tako da ih u noći čuva budnim (za namaz i moljenje), a pri jakim vrućinama dana drži ih žednim (radi posta).”[2]
Na drugom mjestu strah od Boga predstavlja kao dobro mišljenje o Njemu: “Od ljudi, najbolje mišljenje o Bogu ima onaj koji Ga se najviše boji.”[3]
Tuga se javlja u slučajevima kada čovjek biva lišen blagodati ili kada se suoči sa štetom koja biva uzrok žalosti i uznemirenosti. Naravno, ovo stanje tiče se događaja koji su se zbili u prošlosti, kao kada čovjek učini nešto nedolično, što ima loše posljedice, ili je govorio nešto loše, što je bilo povod da izgubi čast i obraz, pa je na kraju postao tužan i žalostan. Ili je, naprimjer, imao neki kapital kojim je mogao trgovati i zaraditi, ali ga je izgubio. U svakom slučaju, tuga i žalost se kod čovjeka javljaju kada propusti prilike, kada bude lišen blagodati ili kada se suoči sa nesrećama.
Strah se tiče stvari i pojava koje će se dogoditi u budućnosti. Čovjek se boji da će se suočiti sa teškoćama, da će ga pogoditi kakva nevolja i kazna ili da će biti lišen blagodati. U suštini, tuga i strah su dva slična duhovna svojstva, ali su objekti na koje se odnose različiti – jedan se tiče prošlosti, a drugi budućnosti. Zbog toga što je na Ovom svijetu opasnost stalno prisutna, prirodno je i postojanje straha kod čovjeka jer je on ranjivo biće, kojem stalno prijeti opasnost od narušavanja zdravlja, života, lagodnosti i sigurnosti.
Razlika između vjernika i onoga koji to nije u tome je što vjernik obične uzroke ne smatra neovisnim uzrocima i smatra da je sve od Boga pa se, stoga, boji Boga, dok onaj ko ne vjeruje u Boga, ne smatra Njega Onim u Čijem su vlasništvu svi uzroci, nego vjeruje da su obični uzroci neovisni. Svakako, vjernik, kao što se boji samo Boga – stoga što vidi da su uzroci u Njegovom vlasništvu – tako se samo Njemu nada, zato što svemu, izuzev Bogu, pripisuje ulogu sredstva. U hadisu je rečeno: “Ko se bude bojao Allaha, Allah će učiniti da se sve drugo boji njega, a onome koji se ne bude bojao Allaha, Allah će učiniti da se on boji svega.”[4]
Kada vjernik shvati da su konci svih uzroka u Božijim rukama i da je upravljanje svijetom u Njegovoj moći, više druge ne smatra neovisnim – da bi ih se bojao, već je njegov strah vezan isključivo za Boga, zato što se oslanja na Njega i zato što se jedino Njega boji. Na taj način njegovo vjerovanje se svakim danom sve više povećava i na kraju mu Bog daruje takvu moć da se ne boji nikoga, osim Njega, a drugi postaju njemu potči njeni i boje ga se. On ne popušta pred neistinom i izvršava sve što smatra svojom dužnošću. S druge strane, onoga koji se ne boji Boga – ne boje se ni ljudi. Takav čovjek, da bi sačuvao svoj položaj, s drugim ljudima pravi kompromise i trudi se da druge učini njime zadovoljnim.
Čovjekova priroda je takva da kada je radostan i opijen Ovim svijetom, obuzet je sobom i ne obraća pažnju na Boga i duhovne zbilje. Stoga je u Kur'anu pokuđeno ovo ispoljavanje radosti, koja opija: A ako ga blagodatima obaspemo, poslije nevolje koja ga je zadesila, on će sigurno reći: “Nevolje su me napustile!” On je doista umišljen i razmetljiv.[5]
Ali, a.s., o pokuđenosti veselja zbog ovosvjetskih blagodati kazuje: “Šta je to s vama pa se veselite onim malim što postižete od Ovoga svijeta, a ne žalostite se zbog mnoštva od Svijeta onog čega bivate lišeni.”[6] Nasuprot ovoj radosti i opijenosti nalaze se tuga i žalost za prošlošću i strah od budućnosti, koji čovjeka čine sposobnim i spremnim za pokornost i činjenje ibadeta Bogu. Zbog toga su ova dva svojstva i duhovna osjećaja pohvalna, kao što ukazuju sadržaji nekih predaja: Ako se u nekoj skupini nalazi tužan čovjek, Bog će se smilovati toj skupini zbog njega. Ustvari, upućivanjem i pozivima vjerovjesnika i evlija vjere koriste se oni koji u svojim srcima imaju strah od Boga:…A ti ćeš opomenuti samo one koji se Gospodara svoga boje, iako ih niko ne vidi, i koji molitvu obavljaju…[7]
Poslanikov poziv nema nikakvog uticaja na one koji se ne boje Boga i takvi ne prihvataju odgoj, kao što Uzvišeni kaže: …Doista je svejedno opominjao ih ti ili ih ne opominjao – oni neće vjerovati.[8]
Značenje pojma “strah od Boga”
Čovjek se boji pojava koje su za njega opasne i koje mu nanose štetu. Šta onda znači strah od Boga Svemilosnog, Koji ne želi nanijeti štetu Svojim robovima? Može se uopćeno kazati: neposredno se čovjek boji štete i opa snosti koja mu prijeti, a tek posredno onoga koji tu opasnost usmjerava ka njemu. Čovjekov strah od neprijatelja zapravo je strah od mogućnosti da bude uznemiravan i zlostavljan i taj strah od neprijatelja je isposredovan. Kada u materijalnoj dimenziji čovjek povjeruje da su uzroci i upravlja nje svijetom u Božijim rukama, onda njegov strah od Boga znači strah od prirodnih nesreća i ovosvjetskih iskušenja, zato što čovjek zna da se – kada postane predmet Božije srdžbe – na njega rasrde i priroda i materijalni či nioci pa se na kraju suočava sa zemljotresom, poplavama i drugim nesre ćama s kopna i s neba, pošto srdžba prirode potiče iz srdžbe Božije.
Iz govora Poslanika, s.a.v.a., u ovom dijelu hadisa može se razumjeti da su poželjni onaj strah i ona tuga koji se javljaju kod čovjeka posredstvom preduvjeta slobodnog izbora ili putem razmišljanja. Nakon toga, čovjek biva potaknut na kretanje na putu Božijem i ka ostvarenju svojih savršenstava. Prema tome, nisu svaki strah i tuga poželjni. Žalosti i uznemirenosti koje čovjeka tište i udaljavaju od života i rada nisu poželjne. Kada želi proučavati, zaokupe njegovu pažnju, kada želi klanjati, ovosvjetske tegobe zaokupljaju mu pažnju, ne dozvoljavajući mu da je usmjeri ka Bogu. Ovakve tuge i žalosti ne samo da nisu poželjne, već su smetnje na tom putu. Neki ljudi su plašljivi, pa ako pretpostave da im prijeti neka opasnost, izgube mir i spokoj, čak i kada je mala vjerovatnoća da budu u opasnosti. Ovakav strah nema nikakvu vrijednost. Vrijedni su onaj strah i tuga koji se tiču čovjekovog duhovnog kretanja. Nakon ovih objašnjenja, postala je očita i veza straha i tuge sa robovanjem Bogu i pokazalo se kako je moguće da čovjek ostvari najveće koristi iz ovih dvaju stanja radi dostizanja savršenstva i sreće.
Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., da bi pripremio teren za pojavu straha i tuge te da bi učinio prihvatljivijim ova dva duhovna osjećanja, kaže: „O Ebu Zerre, Ovaj svijet je zatvor za vjernika, a džennet za nevjernika. I nijedan vjernik u njemu ne osvane, a da nije tužan.” Kada u vjerniku oživi osjećaj da se nalazi u zatvoru, on ne očekuje da se lijepo provodi i ne razmišlja o tome da vrijeme provodi u uživanju u ovosvjetskim blagodatima: on se blagodatima Ovoga svijeta koristi samo toliko da stekne snagu za putovanje ka Bogu. Nakon svake korištene blagodati i ostvarenog užitka on se zahvaljuje Bogu. S druge strane, Ovaj svijet je džennet za nevjernika zato što se on, dok je na Ovome svijetu, može truditi da ostvari užitke i smiraj. Ako uopće za njega postoje užici i smiraj, oni su na Ovome svijetu. Zbog loših djela koja je počinio, na Sudnjem danu će biti pogođen Božijom kaznom.
Božija srdžba i kazna tako su žestoke da je Ovaj svijet sa svim svojim tegobama i nevoljama za njega džennet. Poznata je priča kada je jedan siromašni i bolesni Jevrej došao kod Imama Hasana Mudžtebaa, a.s., koji je bio svečano obučen i bio je na konju, i obratio mu se: “Vaš djed je rekao da je Ovaj svijet zatvor za vjernika, a džennet za nevjernika. Mene zanima da li je Ovaj svijet džennet za vas koji ste u punom sjaju i ugledu na konju ili za mene siromaha, bolesnog? Sa ovim siromaštvom i nevoljama Ovaj svijet je za mene džehennem, a ne džennet!” Imam, a.s., je odgovorio: “Kada bi znao kakve je teške kazne Bog za vas pripremio, razumio bi da je Ovaj svijet, sa teškim stanjima u kojima si, za tebe džennet. I obrnuto, kada bi vidio kakve je položaje Bog za nas pripremio u Džennetu, razumio bi da kada bi nam i sav Ovaj svijet dali, na spram tih položaja to ne bi bilo ništa drugo, nego zatvor.”
Kada je Ovaj svijet zatvor za vjernika, prirodno je da on na njemu bude tužan i žalostan, jer zatvor nije mjesto veselja. Potrebno je napomenuti da “pohvaljenost tuge” u ovoj predaji ne znači da je svaka tuga pohvaljena i da se čovjek treba truditi da stalno bude tužan. Ne može se iz ove predaje izvući jedan ovakav općenit i apsolutan zaključak. Sigurno, svako pitanje koje se uzima u obzir u ovakvim savjetima uvjetovano je i njegova obuhvatnost je ograničena. Ipak, istraživanjem i dobrim poznavanjem Božijih riječi i riječi Bezgrješnih, a.s., moguće je razumjeti u kakvim prilikama opseg općenitog i obuhvatnog suda postaje ograničen.
Poslanik, s.a.v.a., o razlogu tuge vjernika kaže: “Kako da ne bude tužan, kada je Allah, dž.š., obavijestio čovjeka da će ga uvesti u Džehennem, a nije obećao da će zasigurno biti izveden iz njega?!” Među činioce koji su povod tuge i žalosti čovjeka, posebno vjernika, spada i razmišljanje o Božijem obećanju o uvođenju svih ljudi u Džehennem. Zbog toga Poslanik, s.a.v.a., isticanjem ovog pitanja, priprema podlogu za stvaranje tuge. Uzvišeni Bog o ovome je rekao: I svaki od vas će do njega stići! Gospodar tvoj se sigurno tako obavezao![9]
Vjernik ima pouzdano vjerovanje u kazivanja Kur'ana i u presudu Gospodara da će biti uveden u Džehennem, i niko mu nije obećao da će biti izveden iz njega. Oni koji su predmet dobrote i pažnje Božije te koji su imali uspjeha u djelovanju po Božijim naređenjima – bit će izvedeni iz Džehennema, ali čovjek ne zna da li on pripada toj skupini ili ne. Sama ova pomisao dovoljna je da bude tužan. On ne zna kakva će biti njegova sudbina, stoga raspoloženje i veselje za njega nemaju smisla. Ova misao i tuga ne dopuštaju mu ni da zapada u nemar. Ova sumnja i uznemirenost potiču vjernika da dođe sebi, da se prođe opijenosti (Ovim svijetom) i veselja te da razmišlja o svojoj sudbini. Dakako da na Ovom svijetu postoje i drugi razlozi i činioci koji bivaju povod čovjekove tuge, poput pogođenosti bolestima i nevoljama, ili kada se čovjeku nanosi nepravda, a on nije u stanju ostvariti svoja prava.
U vezi sa ovim pitanjem Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Vjernik se suočava sa bolestima, nevoljama i stvarima koje ga ljute, čini mu se nepravda i niko mu ne pomaže, a on (zbog ovog) od Boga Uzvišenog traži nagradu.” Iako su činioci i uzroci koji bivaju povod tuge brojni, tuga koja se javlja zbog nekih od njih nije poželjna i nema doprinos u samoizgradnji vjernika jer se pojavljuje i kod drugih ljudi. Tuga i žalost koja se javlja iz znanja vjernika o tome da će biti uveden u Džehennem i mogućnosti da ne bude izveden iz njega veoma je poželjna i ima doprinos u njegovoj samoizgradnji.
U nastavku Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Ostat će na Ovom svijetu tužan sve dok ga ne napusti, a kada se odvoji od njega, dosegnut će smiraj i dobrotu.” Kako je i rečeno, dok je na Ovom svijetu, vjernik se suočava sa uznemirenošću i nevoljama, što oblikuje tugu i žalost. Isti je slučaj i kada razmišlja o svojoj sudbini i propustima u prošlosti, koji ga rastužuju. A kada iz Ovoga svijeta, ispunjenog nevoljama i tugom, krene ka Opstojnom svijetu i blizini Božijoj, završavaju se tuga i žalost, a započinju veselje i radost.
“O Ebu Zerre, ničim se nije robovalo Bogu kao što je to učinjeno du gim tugovanjem.” Rob koji se stalno bojao Boga i koji je podnosio tegobe radi Boga robovao je Bogu više od svih drugih. Kada je čovjek tužan i strahuje za svoju sudbinu i kada strahuje zbog onoga što je činio, prirodno je da će se plačući i skrušeno molitvom obra ćati Bogu. Kao posljedica toga, svoju će nutrinu očistiti od hrđe grijeha i prljavština. Također će budan i oprezan na bolji način pristupiti robovanju Bogu, a ostvarit će i veću iskrenost, koja je uvjet za prihvatanje ibadeta. Prema tome, sama tuga i žalost su ibadeti zato što roba čine svjesnim položaja robovanja i veličanstva Božijeg i potiču ga na iskrenije robovanje Gospodaru.
Nakon svega rečenog, vrijeme je da navedemo neke predaje vezane za stanja i položaje vjernika prilikom smrti i susreta sa Svemilosnim Bogom. U jednoj predaji navodi se da prilikom smrti dva meleka govore vjerniku:
“O prijatelju Božiji, nemoj biti tužan i ne boj se! Obraduj se (vječnim Džennetom) i budi zadovoljan! Niti su strah i tuga za tebe, niti si ih ti zaslužio. Zaista te Uzvišeni Allah želi spasiti svakog bola i patnje i dati ti da kušaš svježinu Njegovog oprosta. Uistinu su vrata Džehennema pred tobom zatvorena i nikad nećeš ući u njega.”[10]
Ali, a.s., kaže: “Moj brat i moj prijatelj Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao mi je: ‘Onaj koga bi činilo radosnim da susretne Boga i da ga Bog prihvati, a ne odbaci – mora tebe, o Ali, izabrati za zaštitnika i prijatelja. Onaj koga bi činilo ra dosnim da susretne Boga, a da Bog bude njime zadovoljan i da nema straha – mora tvoga sina Hasana uzeti za zaštitnika i prijatelja. A onaj ko voli da susretne Boga i da nema nikakvog straha i strepnje – mora za zaštitnika i prijatelja uzeti tvoga sina Husejna, a.s.’”[11]
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš
[1] En-Nazi‘at, 40-41.
[2] Nehdžu-l-belaga, Fejzul-islam, govor 113, str. 353.
[3] Isto, str. 887.
[4] Biharu-l-envar, sv. 69, str. 406.
[5] Hud, 10.
[6] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 111, str. 350.
[7] Fatir, 18.
[8] El-Bekare, 6.
[9] Merjem, 71.
[10] Biharu-l-envar, sv. 8, str. 21.
[11] Biharu-l-envar, sv. 27, str. 108.