Odnosi čestitih ljudi prema njihovim uposlenicima – III dio
Povjerljivost, važan islamski zakon
Opseg Božijih amaneta obuhvata sva nacionalna bogatstva, kulturna naslijeđa i historijske spomenike, čijim čuvanjem svi članovi društva trebaju potvrđivati svoju povjerljivost i suzdržavati se od njihovog rušenja i uništavanja.
Pored imetaka, sve društvene odgovornosti, vjerske nadležnosti te državni i vojni položaji se ubrajaju u Božije amanete. Svi ljudi trebaju nastojati da ti amaneti budi predati dostojnim pojedincima i da nedolični ljudi i izdajice vjere i naroda ne nađu put do tih položaja.
Također, djeca i mladi u društvu, blistavi potencijali budućih naraštaja, intelektualci i učenjaci – svi zajedno predstavljaju ljudska bogatstva i Božije amanete za čiji razvoj i odgoj je potrebno pripremiti odgovarajuće uvjete i pružiti im neophodne mogućnosti kako bi dali plodove. Prema tome, sva materijalna i duhovna bogatstva te vjerska učenja predstavljaju amanete koje treba dostaviti onima koji su ih dostojni.[1]
Upravo zbog toga Uzvišeni Bog u obliku islamskog zakona poručuje:
إِنَّ اللّهَ يَأْمُرُكُمْ أَن تُؤدُّواْ الأَمَانَاتِ إِلَى أَهْلِهَا
Allah vam zapovijeda da amanete onima koji su ih dostojni povjeravate.[2]
Iz ovog časnog ajeta može se jasno zaključiti da nema izuzeća kada je riječ o povjeravanju amaneta, a svaki musliman je dužan da amanet vrati njegovom vlasniku i ne smije nikoga izdati ni prevariti. Ovo je pokazatelj da se islam pridržava poštivanja ljudskih prava muslimana i nemuslimana i to je jedno od načela povelje o ljudskim pravima u islamu. U skladu s tim, povjerljivost i čuvanje amaneta je jedan univerzalni i opći islamski propis na polju društvenih odnosa,[3] a iz njega proizlazi povjerenje pripadnika drugih religija u muslimane. To je i jedan od najvažnijih činilaca širenja saradnje u društvu, što znatno olakšava međusobno podređivanje i upošljavanje.
Povjerljivost, temeljni uvjet širenja zdravih društvenih odnosa
Povjerljivost je najvažniji uvjet širenja zdravih društvenih odnosa među članovima društva, privrženosti ugovorima, kontinuiteta poslovanja i saradnje među ljudima. Povjerljivost čestitih ljudi je najbolji jamac sigurnosti u vrijeme poslovanja s drugim ljudima, a poštenje čestitih ljudi je najbolja zamjena za jamstvo i zalog u vrijeme pozajmice i dugoročne kupovine od drugih ljudi, jer osoba koja nekome pozajmljuje najviše se boji prevare i svojeglavosti onoga kome pozajmljuje. Međutim, čestiti ljudi u svjetlu islamskih učenja odani su svojim dogovorima, plaćaju svoje dugove i amanete vraćaju njihovim vlasnicima. Oni se javno i tajno pridržavaju bogobojaznosti, kao što možemo pročitati u Kur'anu:
فَإِنْ أَمِنَ بَعْضُكُم بَعْضًا فَلْيُؤَدِّ الَّذِى اؤْتُمِنَ أَمَانَتَهُ وَلْيَتَّقِ اللّهَ رَبَّهُ
A ako jedan kod drugog nešto pohranite, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje i neka se boji Allaha, Gospodara svoga.[4]
Iz ovog časnog ajeta može se zaključiti da u islamskom društvu čestiti ljudi imaju lijepo mišljenje jedan o drugom i zahvaljujući pouzdanju u povjerljivost drugih veoma lahko s njima posluju i svoje društvene odnose proširuju, a dužnici, vraćajući na vrijeme svoje dugove, utiču na kontinuitet postojećeg mira i sigurnosti u društvu te sprječavaju svaku vrstu neslaganja i lošeg mišljenja.
Kritika izdaje i prevare
U islamskoj kulturi, kako se preporučuje poštivanje amaneta u društvenim odnosima, tako se izdaja u različitim dimenzijama života kritizira. Izdaja Božijih i zapovijedi nebeskih predvodnika predstavlja početak ljudskog pada i nazadovanja.[5] Izdaja drugih u pogledu društvenih odnosa predstavlja početak razaranja društva i ljudima uskraćuje prednosti koje društveni život nosi sa sobom. Loši učinci izdaje svima su veoma jasni i upravo zbog toga Uzvišeni Bog sve poslanike smatra u potpunosti čistim od svih vrsta izdaje i upozorava na sramotu izdajica na Sudnjem danu:
وَمَا كَانَ لِنَبِىٍّ أَن يَغُلَّ وَمَن يَغْلُلْ يَأْتِ بِمَا غَلَّ يَوْمَ الْقِيَامَةِ
Nezamislivo je da Vjerovjesnik šta utaji! A onaj ko nešto utaji – donijet će na Sudnji dan to što je utajio.[6]
Čestiti ljudi u okrilju učenja Kur'ana i Poslanika, s.a.v.a., kao da pred svojim očima gledaju prizore Sudnjeg dana i upravo zbog toga se suzdržavaju od svake vrste izdaje i strašno se boje kraja koji čeka izdajnike.
Važna napomena
Treba znati da svaka vrsta prevare i varanja u poslovanju i u društvenim ugovorima slabi temelje pouzdanosti u društvu, a širenje prevara među ljudima potresa opće povjerenje. To uništava najveći ekonomski oslonac naroda i društvu donosi nenadoknadive štete, a neke od loših posljedica toga su neslaganje i loše mišljenje među upravnicima i radnicima te poremećaj u međusobnom podređivanju i upošljavanju, kao i uzajamnoj saradnji. Da bismo se upoznali sa ovom društvenom bolešću, ukazat ćemo na jedan primjer izdaje i prevare u društvu.
Kritika zakidanja na vagi
Zakidanje na vagi predstavlja jednu od društvenih i ekonomskih pokvarenosti. Ova odlika potiče od materijalizma, slabosti i lijenosti ljudi, koji žele otimanjem prava drugih sebe ojačati i uz pomoć neznatnog rada i na nezakonit način postići veliku korist.
Zakidanje na vagi nekada se javlja među trgovcima, ponekad među radnicima i dužnosnicima zbog nerada i nepažnje, a ponekad se opet javlja i među profesorima zbog omaški prilikom poučavanja te učenjacima u vidu nejasnoće naučnih teorija.
Zakidanje na vagi u nekim društvima toliko je rašireno da se borba protiv ovog društvenog problema nakon pozivanja u monoteizam smatra najvažnijom obavezom poslanika, kao što možemo pročitati o Šuajbu, a.s.:
قَالَ يَا قَوْمِ اعْبُدُواْ اللّهَ مَا لَكُم مِّنْ إِلَهٍ غَيْرُهُ قَدْ جَاءَتْكُم بَيِّنَةٌ مِّن رَّبِّكُمْ فَأَوْفُواْ الْكَيْلَ وَالْمِيزَانَ وَلاَ تَبْخَسُواْ النَّاسَ أَشْيَاءَهُمْ
“O narode moj” – govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte.”[7]
Zakidanje na vagi je znak moralne pokvarenosti i nedostatka vjerovanja u Sudnji dan, a ima veoma štetne posljedice na društvene odnose. Upravo zbog toga časni Kur'an upozorava na tragično skončavanje onih koji zakidaju na vagi:
وَيْلٌ لِّلْمُطَفِّفِينَ الَّذِينَ إِذَا اكْتَالُواْ عَلَى النَّاسِ يَسْتَوْفُونَ وَإِذَا كَالُوهُمْ أَو وَّزَنُوهُمْ يُخْسِرُونَ أَلَا يَظُنُّ أُولَئِكَ أَنَّهُم مَّبْعُوثُونَ
Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kada od drugih kupuju, a kada drugima mjere na litar ili na kantar – zakidaju. Kako ne pomisle da će oživljeni biti.[8]
Sposobnost, uvjet povjerljivosti
Prilikom prihvatanja odgovornosti ili prepuštanja odgovornosti ili posla nekom drugom treba uzeti u obzir da moć i sposobnost izvršavanja nekog posla predstavlja uvjet poštivanja amaneta.
Jasno je da koliko nesposobni i izdajstvu skloni “stručnjaci” vode društvenu zajednicu u propast i pokvarenost – isto toliko i nemoćni i nesposobni pobožnjaci nanose štetu društvu. Prema tome, prepuštanje posla i odgovornosti njima je u sukobu sa poštivanjem amaneta.
Sposobnost i povjerljivost čestitih ljudi predstavlja jedan od najvažnijih činilaca njihovog brzog zapošljavanja, kao što možemo vidjeti iz kazivanja o hazreti Musau, a.s. Kada su Šuajbove kćerke vidjele njegovu sposobnost prilikom napajanja ovaca i njegovu čednost i povjerljivost prilikom razgovora i kretanja, rekle su ocu:
يَا أَبَتِ اسْتَأْجِرْهُ إِنَّ خَيْرَ مَنِ اسْتَأْجَرْتَ الْقَوِىُّ الْأَمِينُ
“O oče moj, uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i povjerljiva.”[9]
Sposobnost i povjerljivost čestitih ljudi toliko privlače pažnju drugih i poslodavaca da se među njima razvijaju najsnažniji ljudski osjećaji i društveni odnosi. Tako je Šuajb, a.s., predložio Musau, a.s., da oženi jednu od njegovih kćerki:
قَالَ إِنِّى أُرِيدُ أَنْ أُنكِحَكَ إِحْدَى ابْنَتَىَّ هَاتَيْنِ عَلَى أَن تَأْجُرَنِى ثَمَانِىَ حِجَجٍ
“Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje” – reče on – “ali treba da me osam godina služiš.”[10]
Sažetak
– Čuvanje amaneta predstavlja jedno od najvažnijih načela ponašanja vjernika, koje je naglašeno i preporučeno u Kur'anu.
– Povjerljivost uzrokuje širenje i produbljivanje društvenih odnosa u zajednici.
– Nasuprot povjerljivosti, izdaja i prevara uzrokuju pad i propadanje društva i pojedinaca, pa se Kur'an na nju žestoko obrušava.
Izvor: Grupa autora, Vrline čestitih u Kur'anu, Fondacija “Mulla Sadra”,Sarajevo, 2012, preveo sa perzijskog:Sedad Dizdarević
[1] Mizan, sv. 4, str. 388.
[2] En-Nisa’, 58.
[3] Nemune, sv. 3, str. 430.
[4] El-Bekare, 283.Nemune, sv. 2, str. 290.
[5] Mizan, sv. 9, str. 54-55; El-Enfal, 27.
[6] Ali ‘Imran, 161. Nemune, sv. 3, str. 151.
[7] El-A‘raf, 85. Nemune, sv. 6, str. 250.
[8]El-Mutaffifin, 1-4.
[9] El-Kasas, 26.Mizan, sv. 16, str. 26; Nemune, sv. 16, str. 66.
[10]El-Kasas, 27.