Otklanjanje i traženje nedostataka

Među odlikama koje krase vjernika lijepe ćudi jeste i otklanjanje nedostataka. Svi znaju da je traženje mahana drugima ružna, a njihovo otklanjanje veoma lijepa i poželjna osobina, jer čovjek će biti savršen tek kada otkloni vlastite nedostatke. Nema sumnje da svi ljudi, osim Čistih, mir neka je s njima, imaju određene nedostatke i manjkavosti i da niko od njih nije bezgrješan i bez mahane; prema tome, svi ljudi trebaju nastojati otkloniti svoje nedostatke, a te korake bit će moguće preduzeti tek kada čovjek prepozna i prizna vlastite nedostatke, jer sve dok to ne učini, neće ni pokušati iznaći neko rješenje.

Ali, kako da čovjek otkrije vlastite nedostatke?

Čovjek može spoznati svoje nedostatke na tri načina:

1. kroz čuvanje i obračunavanje; znači, ukoliko čovjek bude pazio na svoje postupke i ponašanje i ukoliko bude sam sa sobom pravio obračun i sviđao račune, naročito ako se bude usklađivao sa prihvatljivim mjerilima i ravnao prema dobrim i pobožnim ljudima kao uzorima – budući da ne smatra da sam posjeduje vrline i savršene osobine koje oni posjeduju – lahko može otkriti vlastite nedostatke;
2. kroz uzimanje pouke iz ponašanja i postupaka grješnika i ljudi ružne ćudi, jer, kako kaže Sa'di, pitali su Lukmana ko ga je naučio učtivosti, na šta je on odgovorio: “Neučtivi.”;
3. kroz druženje sa iskrenim prijateljima, koji ne zaziru od davanja savjeta i koji iz dobre namjere i bez ikakvog ulagivanja i laskanja ukazuju na njegove nedostatke.

Kako god pametan i pobožan čovjek u raznim prilikama odlazi kod liječnika na pregled, kako ga, ne daj Bože, ne bi zadesilo kakvo skriveno hronično oboljenje, tako bi i radi moralnog zdravlja trebao posjećivati liječnika ljudske ćudi. Istina, stvarni pobožni prijatelji mu na tom putu mogu biti najbolji vodič te mu ukazati na njegovu bolest ili bolesti, kako bi čim prije za njih potražio lijeka. Naravno, ovaj postupak bit će uspješan tek kada oboljeli posluša savjete svojih brižnih savjetnika i iskrenih prijatelja, tražeći od njih da ga opomenu svaki put kada nešto pogriješi ili kakav propust učini. Iz tog razloga, Imam Kazim, mir neka je s njim, kaže:

“Nastojte vrijeme svoje podijeliti na četiri dijela: dio za šaputanja s Bogom, dio za sticanje životne opskrbe, dio za druženje s braćom povjerljivom (koji će vam na mahane vaše ukazati i koji su u duši prema vama iskreni), te dio u kojem ćete se sebi posvetiti u onome što zabranjeno nije; putem ovog dijela pripremit ćete se za prethodna tri.”[1]

Dakle, onaj koji želi otkriti svoje nedostatke i uvidjeti koje su njegove riječi i koji su njegovi postupci nedolični treba od onih ljudi koji su mu bliski i iskreni zatražiti da mu ukažu na njegove slabosti.

Moralna obaveza

Kako god se u islamu preporučuje družiti se sa povjerljivom i iskrenom braćom u vjeri, tako se i njima stavlja u obavezu da ni najmanje ne zaziru od upućivanja na put dobra i blagostanja, jer prijatelj je onaj koji svome prijatelju ukaže na mahane. U predajama stoji:

“Prijatelj ti je onaj ko te odvraća, a neprijatelj ti je onaj ko te navraća.”[2]

Prijatelj ti je onaj ko te odvraća od ružnih postupaka, dok ti je neprijatelj onaj ko te nasamari predstavljajući ti ružna djela lijepim.

Imam Bakir, mir neka je s njim, rekao je jednom čovjeku po imenu Salih sljedeće:

“O Salih, slijedi onog ko te rasplače dok te iskreno savjetuje, a ne slijedi onog ko te nasmije dok je prema tebi neiskren; uskoro ćete svi pred Boga dovedeni biti pa ćete saznati.”[3]

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“Najdraži mi je prijatelj onaj ko mi mahane moje pokloni.”[4]

Znači, onaj ko tvrdi da je nečiji prijatelj, ali tom nekom ne navodi njegove nedostatke, već koju god mahanu i manjkavost ko njega da vidi, nehajno preko nje pređe, ustvari nije prijatelj. Često neprijatelj – makar i iz neprijateljstva – čini čovjeku uslugu ukazujući mu na njegove nedostatke, koje on ne bi bio u stanju sam lahko otkriti.

Od druženja s jednim drugom muka mi je

Što ružnu mi narav ljepom prikazuje

Mane moje vidi k'o krajnje vrline

Trnje moje kao ruže i jasmine

Gdje je onaj dušman bez stida i straha

Da mi s mane moje on ukloni praha.[5]

Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

“Vjernik je ogledalo vjernika: u njemu vidi i svoju ljepotu, i svoju rugobu.”[6]

Dakle, kako god ogledalo čovjeku koji pred njega stane prikaže njegove nedostatke i mahane, tako mu i njegov brat u vjeri, baš kao i ogledalo, ukazuje na njegove lijepe i ružne osobine.

U drugoj predaji se od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi da je rekao:

“Vjernik je ogledalo brata svoga: otklanja od njega sve neprijatnosti.”[7]

Dželaludin Rumi pjeva:

Vjernici su jedni drugim ogledalo

Resulom saznanje to nam se predalo.

(Mesnevija, I, str. 69)

Ogledalo pošto vjernik vjernika je

Lice mu od svake mrlje sigurno je

Ogledalo drug je duši koja pati

 U zrcalo, dušo, nemoj ti disati

Da ne skrije lice svoje s tvoga daha

Svaki tren se trebaš suzdržat izdaha

Niži l’ si od zemlje?! Zemlja druga nađe

Od proljeća po sto tisuć zraka nađe

Ono drvo što se s prijateljem druži

Zbog ugodna zraka behar sveg okruži.

(Mesnevija, II, str. 204)

Skrivanje nedostataka je prevara

Kako god je traženje nedostataka ružno i zabranjeno, tako se i skrivanje mahana smatra prevarom, budući da vjernik treba biti poput ogledala koje zrcali sve lijepe i ružne osobine svoga brata u vjeri, prikazujući ih samo njemu, ali ne i drugima, jer upravo je to ono što čini ogledalo. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“Ko brata svoga vidi gdje čini nešto njemu odvratno, pa ga od toga ne odvrati, a u stanju je to učiniti, uistinu ga je iznevjerio.”[8]

Otklanjati mane – da, tražiti ih – ne

Dosada smo govorili o otklanjanju nedostataka, o čemu bismo mogli kazati još mnogo toga dobrog i opet bismo rekli malo. Sada je pak došao red na traženje mahana, o čemu bismo isto tako mogli kazati mnogo toga ružnog, i opet bismo rekli malo. Međutim, treba znati da je granica između ovo dvoje veoma tanka, jer – kako se čini – i traženje i otklanjanje nedostataka popraćeno je navođenjem i kazivanjem istih. Međutim, jedno je potaknuto namjerom da se nekoga ponizi, dok se drugo čini iz dobre namjere; jedno je prožeto neprijateljstvom, a drugo saosjećanjem i iskrenošću. Ukoliko čovjek bude navodio nedostatke drugih ljudi iz najboljih pobuda, neminovno će i njegov odnos prema njima biti častan i pun pažnje. S druge strane, ukoliko mu bude cilj poniziti drugog čovjeka, i njegov nastup će piti uvredljiv i ponižavajući. Ukratko, premda cilj ne opravdava sredstvo, ipak ga određuje, tj. cilj usklađuje sredstvo prema sebi:

قُلْ كُلٌّ يَعْمَلُ عَلَى شَاكِلَتِهِ

Reci: “Svako djeluje po svom načinu mišljenja…”

U tom smislu, onaj ko želi ukazati nekome na njegovu mahanu, treba to učiniti iskreno i sa lijepom namjerom, iskazujući pritom krajnju učtivost i poštovanje i vodeći računa da ničim ne povrijedi njegovu ličnost, kako se dobronamjerna i utemeljena kritika ne bi pretvorila u prigovaranje i isticanje loših osobina, što može dovesti samo do suprotnog ishoda, zato što nijedan čovjek nije bez mahane i zato što niko, osim Čistih, mir neka je s njima, ne može tvrditi da ne griješi, ali su i oni, premda su bili na tom duhovnom položaju čistote, smatrali sebe pred Gospodarom grješnim i nesavršenim. Naprimjer, Imam Sedžad, mir neka je s njim, kaže:

“Bože, tužim Ti se na dušu koja na zlo navraća, i koja u svaku grešku žuri, i koja za neposluhom prema Tebi žudi, i koja se srdžbi Tvojoj izlaže.”[9]

Na drugom mjestu, nalazeći se u moljenju pred Bogom, kazuje:

“Zovem Te, Gospodaru moj, jezikom nijemim od grijeha njegova, i šapućem Ti srcem razorenim prijestupom njegovim.”[10]

A kada izražava svoju malehnost pred Bogom govori:

“…Kada vidim, Gospodaru moj, grijehe svoje, prestrašim se; …Gospodaru moj, grijesi su me moji ušutkali i presahnuše riječi moje, pa isprike nikakve nemam…”[11]

Iako je Imam Sedžad, mir neka je s njim, jedan od Čistih, koji nikad nije počinio nikakav grijeh, ipak sebe, pred Bogom, smatra grješnikom. Prema tome, svi ljudi imaju određene mahane i nedostatke koji im se trebaju napomenuti, jer Bog Sveznajući nije stvorio sve ljude istim i kako god oni posjeduju dobre i lijepe osobine, tako u njima ima i nedostataka. Međutim, čovjek ne smije isticati mahane drugoga, nego mu treba riječima iskrenim i prožetim ljubavlju ukazati na njih, kako mu ne bi povrijedio ni čast, ni osjećanja, jer islam vjernikovu čast i ugled smatra naročito vrijednim i značajnim. Ipak, navođenje nedostataka ljudi je također neophodnost, a ova neophodnost se može obaviti tajno i u privatnosti, kako se ne bi bila okaljana ličnost vjernika, budući da se “nužnosti cijene prema njihovoj vrijednosti”, odnosno, ne smiju se preći njihove granice.

Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

“Kada pred ljudima savjet daješ – ponižavaš.”[12]

Imam Hasan Askeri, mir neka je s njim, kaže:

“Ko brata svoga bude savjetovao tajno, uljepšat će ga, a ko ga bude savjetovao javno, unakazit će ga.”[13]

Umnogom je bolje savjet tajno dati

Čvor s duše a srca okov će kidati.

Zle posljedice traženja nedostataka

Ukoliko iza navođenja grešaka i propusta drugih ljudi stoji čovjekova namjera da ih osramoti, nema sumnje da će doći dan kada će Bog i njega osramotiti pred ljudima.

Imam Bakir, mir neka je s njim, prenosi da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao:

“O skupino onih što jezikom islam primiše a srcem ga ne prihvatiše, ne tragajte za propustima muslimana, jer, uistinu, Bog će tragati za propustima onoga ko bude tragao za propustima muslimana, a onoga za čijim propustima bude tragao – Bog će i osramotiti.”[14]

U drugoj predaji stoji da će Bog takvog čovjeka osramotiti, makar u kući i potajno zgriješio.[15]

Traženje nedostataka i nevjerovanje

Oni koji se pretvaraju da su prijatelji svome bratu u vjeri i koji steknu njegovo povjerenje, ali u svojoj duši gaje prema njemu neprijateljstvo, motreći pomno na sve njegove greške i propuste, kao i na njegove loše osobine, kako bi ga, kad im s pruži povoljna prilika, osramotili, na kraju se, zapravo, približe samoj granici nevjerovanja.

Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

“Stanje u kojem je rob Božiji najbliži nevjerovanju jeste kada prijateljuje s čovjekom nekim, bratom u vjeri, pa mu propuste njegove pobroji, kako bi ga jednoga dana njima osramotio.”[16] 

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“Stanje u kojem je rob Božiji najudaljeniji od Boga jeste kada prijateljuje s čovjekom, pamteći sve propuste njegove, kako bi ga jednoga dana njima osramotio.”[17]

Bolna patnja

Oni koji, umjesto upućivanja korisne i konstruktivne kritike, imaju namjeru javno obznaniti mane drugih, umanjujući tako njihov ugled i čast u društvu, čine jedan uistinu velik grijeh zbog kojeg ih čeka bolna patnja.

Kur'an Časni o tome kaže:

إِنَّ الَّذِينَ يُحِبُّونَ أَن تَشِيعَ الْفَاحِشَةُ فِى الَّذِينَ آمَنُوا لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ فِى الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ وَاللَّهُ يَعْلَمُ وَأَنتُمْ لَا تَعْلَمُونَ

One koji bi voljeli da se među onima koji uzvjerovaše razvrat proširi kazna bolna čeka i na Ovom i na Onom svijetu; a Bog zna, a vi ne znate. (En-Nur, 19)

Prema onome što mu nalaže njegova islamska, ljudska i moralna obaveza čovjek musliman je dužan – kada uoči da njegov brat u vjeri griješi – u tajnosti mu skrenuti pažnju na tu činjenicu, kako bi se isti potrudio napustiti taj grijeh i kako bi našao načina da više u njega ne zapada. On ne smije osramotiti muslimana čim ugleda da je ovaj nešto pogriješio (a često se zna desiti da ljudi, tek što čuju da je neko nešto pogriješio, bez ikakvog istraživanja osramote čovjeka), jer, na kraju, time bi zaslužio vatru džehennemsku.

Ovdje treba obratiti pažnju na jednu zanimljivu pojedinost, a to je činjenica da Kur'an Časni ne kazuje da će bolnu kaznu zaslužiti oni među vjernicima koji šire razvrat, već kaže da će je zaslužiti oni koji bi voljeli da se o vjernicima šire nepodopštine. Ova činjenica dovoljno uvjerljivo govori kako je čast muslimana izuzetno poštovana kod Uzvišenog Boga i da On ne dopušta da se drugima prepričava sve što se o vjernicima govori i čuje, jer čovjek nema pravo otkrivati tajnu drugoga, čak i ako svojim očima vidi da je neko počinio kakav grijeh, a kamoli da to učini na temelju onoga što je od drugih čuo, ne osvjedočivši se lično.

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“Onaj ko o vjerniku nekom kaže sve što je vidio i sve što je čuo spada među one za koje Bog Uzvišeni kaže: One koji bi voljeli da se među onima koji uzvjerovaše razvrat proširi…”[18]

Način borbe protiv širenja nepodopština

Sada kada smo sa raspravom stigli dovde, pitamo se: Kako bi se moglo boriti protiv zavjere pobornika širenja nepodopština i kako osujetiti njihove zle namjere? Mislimo da bi najbolji način za to bio pasivni otpor, tj. pasivna borba. Ova borba obuhvata različite oblike, a mi ćemo ovom prilikom ukazati na sljedeća dva:

1. Nedruženje sa onima koji drugim ljudima traže nedostatke

Oni koji drugim ljudima nalaze nedostatke slijeću poput muhe na prljavštinu i dotiču se samo njihovih nepovoljnih osobina, zanemarujući one povoljne. Tako Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“Zlobnici tragaju za lošim osobinama ljudi, ostavljajući njihove dobre osobine, kao što muha traga za zagnojenim mjestima na tijelu, ostavljajući zdrave.”[19]

Prema tome, treba se uzdržati od druženja sa takvim ljudima, i ne samo da ih ne treba uzimati za prijatelje, nego ih treba svrstati u red svojih najvećih neprijatelja, budući da oni mogu kroz saobraćanje s drugim ljudima uočiti neku čovjekovu mahanu i potom ga jednoga dana osramotiti. Iz tog razloga Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

“Neka ti najmrži i od tebe najdalji bude onaj čovjek koji najviše traga za nedostacima drugih ljudi.”[20]

2. Zanemarivanje onih koji drugim ljudima traže nedostatke

Drugi način za sprječavanje širenja nemorala jeste neobraćanje pažnje na one koji žele umanjiti odvratnost grijeha i prikazati ih ljudima kao beznačajne tako što će širiti glasine o drugima i isticati njihove mane. Navođenjem mana drugih ovakve osobe zagađuju društvenu sredinu i na taj način utiru put za širenje pokvarenosti i grijeha. Stoga, ukoliko se ne bude povodilo za njihovim riječima i ukoliko niko nigdje ne bude na njih obraćao pažnju, oni će biti prisiljeni ostaviti se toga i otići za svojim poslom.

Čovjek po imenu Muhammed ibn Fudejl priča: “Bio sam kod Imama Kazima, mir neka je s njim, pa sam mu rekao: ‘Sve bih dao za te, čuo sam da je jedan moj brat u vjeri uradio nešto što ja smatram ružnim, ali kad njega za to upitam, on sve zaniječe, premda su mi tu vijest prenijeli ljudi od povjerenja.’ Imam reče:

“Muhammede, ne vjeruj sluhu svom i vidu svom naspram brata svoga, pa makar ti se pedesetorica zakleli, pa ti nešto kazali, ti opet njemu vjeruj, a njima nemoj vjerovati; i nipošto ne prenosi o njemu ništa čime ćeš ga osramotiti i čime ćeš mu čast narušiti, pa da budeš od onih za koje Bog u Knjizi Svojoj kaže:One koji bi voljeli da se među onima koji uzvjerovaše razvrat proširi kazna bolna čeka i na Ovom i na Onom svijetu.”[21]

U jednoj drugoj predaji Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

“Dužnost vjernika prema vjerniku je da mu sakrije sedamdeset velikih grijeha.”[22]

Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

“'O ljudi, onaj ko zna o bratu svome da je pouzdan i na Putu pravom neka nipošto ne sluša govorkanja ljudi o njemu. Zaista, nekad strijelac odapne strijelu, pa strijela krivo ode, dok govor ostaje,a ono neistinito iz njega će nestati,a Bog sve čuje i sve vidi. Uistinu, između istine i laži samo su četiri prsta.’ Tada ga, mir neka je s njim, upitaše o značenju tih njegovih riječi, pa on sastavi svoje prste i stavi ih između svog uha i oka, potom reče: ‘Laž je kada kažeš čuo sam, a istina je kada kažeš vidio sam.'”[23]

Nema sumnje da čovjek treba spoznati svoje nedostatke, koristeći se na tom putu i mišljenjima i kritikama drugih ljudi, pogotovo onih u čije duše iskrenost i čistotu je uvjeren. S druge strane, prijatelji koji čovjeku iz dobronamjernosti skreću pažnju na greške i propuste koje je napravio moraju to činiti u krajnjoj tajnosti, daleko od očiju drugih. Međutim, ukoliko neko u ime otklanjanja grijeha i upućivanja savjeta objelodani drugim ljudima grijehe i mahane vjernika, bit će od onih na koje se odnosi časni ajet: Oni koji bi voljeli da se među onima koji uzvjerovaše razvrat proširi…, a takve će zadesiti bolna Božija kazna i na Ovom i na Onom svijetu. O težini ovoga grijeha dovoljno govore riječi Uzvišenoga Boga kojima se završava navedeni ajet: a Bog zna, a vi ne znate.

Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Keni, Koraci ka samoizgradnji 1, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2011., preveo sa perzijskog: Samed Jelešković