Odnos znanja i vjerovanja

Ljudskost u čovjeku ima izvornost i neovisnost. Ona nije puki odraz njegovog životinjskog života. Znanje i vjerovanje dva su glavna stuba čovjekove ljudskosti. Želimo vidjeti kakav međusobni odnos imaju ili mogu imati ova dva stuba i ove dvije strane ljudskosti.

Nažalost, u kršćanskom svijetu posredstvom nekih iskrivljenih dijelova Starog zavjeta (Tevrata) u umovima se uvriježila misao koja je bila pogubna za znanje i vjerovanje. To je misao o oprečnosti znanja i vjerovanja. Glavni korijen ove misli je upravo ono što se nalazi u Starom zavjetu, u Knjizi postanka.

U drugom poglavlju, u 16. i 17. stihu, vezano za Adema, Džennet i “zabranjeno drvo”, stoji sljedeće: “Bog zapovjedi čovjeku: ‘Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!’”

Od prvog do osmog stiha u trećem poglavlju se kaže: “Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvorio Bog. Ona reče ženi: ‘Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?’ Žena odgovori zmiji: ‘Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u njega, da ne umrete!’ Nato je zmija ženi: ‘Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kada budete s njega jeli, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.’ Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se oboma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.”

U 23. stihu istog poglavlja se kaže: “Zatim reče Bog: ‘Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!’”

Po ovom shvatanju čovjeka, Boga, obaviještenosti i griješenja, Božije su naredbe (vjera) da čovjek ne spoznaje dobro i loše, da ne bude obaviješten. “Zabranjeno drvo” je drvo obaviještenosti. Čovjek griješenjem i neposlušnošću Božijoj naredbi (ili odbijanjem da se povinuje šerijatskim i poslaničkim učenjima) stiže do obaviještenosti i spoznaje te upravo iz tog razloga biva protjeran iz Dženneta. Po ovom shvatanju, sve vesvese su vesvese obaviještenosti. Prema tome, šejtan koji pravi vesvese jeste upravo razum.

Za nas muslimane, koji smo iz Kur'ana naučili da je Bog podučio Adema svim imenima, a onda naredio melecima da mu se poklone, i da je šejtan protjeran iz predvorja jer se nije poklonio Allahovom namjesniku obaviještenom o zbiljama; za nas koje sunnet uči da je zabranjeno drvo bilo gramzivost, pohlepa i sl. (znači, spada u one kategorije koje su povezane sa životinjskom razinom Adema, a ne sa njegovom ljudskošću), da šejtan obmanjivač neprestano pravi vesvese protiv razuma, a u skladu sa prohtjevima životinjske duše, i da je mjesto očitovanja šejtana u čovjekovom biću duša koja navraća na zlo, a ne ljudski razum – nama koji smo ovako naučeni veoma je čudno ono što vidimo u Knjizi postanka.

Upravo ovo shvatanje dijeli povijest civilizacije Evrope u posljednjih hiljadu i pet stotina godina na razdoblje vjere i razdoblje nauke te postavlja znanje i nauku jedno naspram drugog, dok se povijest islamske civilizacije dijeli na razdoblje procvata, što predstavlja razdoblje znanja i vjerovanja, i razdoblje nazadovanja, kada su znanje i vjerovanje zajedno doživjeli nazadovanje. Mi muslimani trebamo sebe držati podalje od ovog pogrešnog shvatanja koje je nanijelo nenadoknadivu štetu znanju, vjerovanju i ljudskosti, i ne smijemo slijepo prihvatati oprečnost znanja i vjerovanja kao jednu neospornu činjenicu.

Sada želimo analitički pristupiti ovoj raspravi i posvetiti joj se kroz znanstveni pogled, da vidimo da li se, zbilja, svaka od ove dvije pojave i ova dva temelja ljudskosti odnosi na određeno razdoblje. Da li je čovjek osuđen da uvijek ostane polovičan i da u svakom razdoblju posjeduje samo polovinu ljudskosti? Da li je stalno osuđen na jednu od dvije nesreće; nesreće koje proizlaze iz neznanja i neukosti te nesreće koje proizlaze iz nevjerovanja?

Poslije će postati jasno da je svako vjerovanje, htjeli mi to ili ne, utemeljeno na jednom posebnom promišljanju i poimanju svijeta postojanja. Bez sumnje, mnoga poimanja i tumačenja svijeta, iako mogu biti temelj nekom vjerovanju i privrženosti, ne slažu se sa logičkim i znanstvenim načelima i kao takva moraju se odbaciti. Ali, nije riječ o tome, već o pitanju da li postoji način promišljanja i poimanja svijeta i način tumačenja egzistencije koji će biti podržan od strane i znanja, i filozofije, i logike, i koji će moći biti čvrst temelj za vjeru koja će darovati sreću.

Ako se ispostavi da postoji ovakvo poimanje, promišljanje i svjetonazor, onda čovjek nije osuđen na jednu od dvije nesreće.

O odnosu znanja i vjere može se govoriti iz dva ugla. Jedan je da li postoji tumačenje i poimanje koji će uvećavati vjeru i oživiti ideale, a da istovremeno bude potvrđeno od strane logike, ili su sva promišljanja koja nam nude nauka i filozofija oprečna vjerovanju, privrženosti, nadi i optimizmu. Ovo je upravo pitanje o kojem ćemo poslije razgovarati pod naslovom “Svjetonazor”.

Drugi smjer je smjer uticaja znanja na čovjeka, s jedne, i vjerovanja, s druge strane. Da li znanje poziva na nešto, a vjerovanje na nešto drugo, što je oprečno znanju? Da li nas znanje želi izgraditi na jedan način, a vjerovanje na njemu suprotan? Znanje nas odvodi na jednu stranu, a vjerovanje na drugu? Ili se znanje i vjerovanje međusobno upotpunjuju? Znanje gradi jednu našu polovinu, a vjerovanje drugu, koja je u saglasnosti sa prvom? Pa pogledajmo šta nam daje znanje, a šta vjerovanje.

Znanje nam daje osvijetljenost i sposobnost, a vjerovanje nam daje ljubav, nadu i toplotu. Znanje gradi sredstva, a vjerovanje odredište. Znanje daje brzinu, a vjerovanje smjer. Znanje znači moći, a vjerovanje znači dobro htjeti. Znanje predočava šta jeste, a vjerovanje nadahnjuje šta treba raditi. Znanje je vanjski prevrat, a vjerovanje unutrašnji. Znanje čini svijet ljudskim, a vjerovanje čini dušu ljudskom. Znanje horizontalno širi čovjekovo biće, vjerovanje ga uzdiže vertikalno. Znanje gradi prirodu, a vjerovanje čovjeka. I znanje i vjerovanje čovjeku daju snagu, ali znanje nestalnu, a vjerovanje neprekidnu snagu. Znanje je ljepota, i vjerovanje je ljepota. Znanje je ljepota uma, a vjerovanje ljepota duše. Znanje je ljepota misli, a vjerovanje ljepota osjećanja. I znanje i vjerovanje daju čovjeku sigurnost. Znanje daje vanjsku, a vjerovanje unutrašnju. Znanje daje sigurnost pred napadima bolesti, poplavama, potresima, olujama, a vjerovanje pred uznemirenošću, samoćom, osjećajem nezaštićenosti i besmisla. Znanje čovjeka čini saglasnim sa svijetom, a vjerovanje sa njim samim.

Čovjekova istovremena potreba za znanjem i vjerovanjem ozbiljno je potaknula na razmišljanje mnoge naučnike, i religiozne i nereligiozne. Allame Muhammed Ikbal Lahori1 kaže: “Danas su čovječanstvu potrebni: duhovno tumačenje svemira, duhovna emancipacija ličnosti i temeljna načela univerzalnog domašaja, koji usmjeravaju evoluciju ljudskog društva na duhovnoj osnovi. Moderna Evropa je, bez sumnje, izgradila idealističke sisteme na takvim načelima, ali iskustvo pokazuje da istina, otkrivena čistim razumom, nije sposobna proizvesti onaj plamen živog uvjerenja koji može donijeti isključivo lično osvjedočenje. To je razlog zašto je čista misao tako malo djelovala na ljude, dok je vjera još uvijek odgajala pojedince i mijenjala čitave zajednice. Evropski idealizam nije nikad postao snažan činilac u njenom životu i posljedica toga je izopačeni ego koji se sam traži kroz netolerantne demokratije, čija se jedina uloga ogleda u iskorištavanju siromašnih u korist bogatih. Vjerujte mi, današnja Evropa je najveća prepreka na putu moralnog napretka čovjeka. Musliman, opet, posjeduje ove prvobitne ideje na osnovu Objave koja, govoreći o najskrivenijim dubinama života, njegovom izvanjskom postojanju daje boju nutrine. Za njega je duhovna osnova života stvar uvjerenja, za koju i najmanje prosvijećen čovjek među nama može lahko dati svoj život.”2

Will Durant3, poznati autor Historije civilizacije, iako nije religiozan, kaže: “Razlika između starog svijeta i novog mašinskog svijeta je samo u sredstvima, a ne u ciljevima… Šta ćete reći ako svi naši napreci budu samo unapređenje metoda i sredstava, a ne poboljšanje ciljeva?”4

Također, on kaže sljedeće: “Bogatstvo donosi zamor, razum i mudrost su slaba i hladna svjetlost; ali ljubav je ta koja uz neopisivu darežljivost stvara toplinu u srcima.”

Danas su ljudi većinom shvatili da su scijentizam5 i čisti znanstveni odgoj nemoćni da izgrade potpunog čovjeka. Čisti znanstveni odgoj gradi polovinu čovjeka, a ne čovjeka u cijelosti. Proizvod ovakvog odgoja je sirova materija čovjeka, a ne izgrađen čovjek. Ovakav odgoj gradi moćnog i snažnog čovjeka, a ne čovjeka sa vrlinama. Gradi jednostranog, a ne svestranog čovjeka.

Danas su svi ljudi shvatili da je došao kraj vremenu čiste nauke i da društvu prijeti praznina ideala. Neki pojedinci žele ovu prazninu popuniti čistom filozofijom. Neki su se uhvatili književnosti, umjetnosti i humanističkih nauka. I u našoj se zemlji, manje-više, razmatra prijedlog humanizma, naročito gnostičke književnosti poput Mevlanine, Sadijeve i Hafizove, kako bi se popunila ta duhovna praznina i praznina ideala, pri čemu se zaboravlja da je ova književnost dušu i primamljivost dobila iz vjere. Humanistička duša ove književnosti je upravo islamska vjerska duša jer, u suprotnom, zašto je savremena književnost, uprkos svim oponašanjima humanizma, toliko hladna, bezdušna i neprimamljiva?! Humani sadržaj naše gnostičke književnosti proizvod je jedne vrste promišljanja o svijetu i čovjeku, a to je upravo islamsko promišljanje. Oduzmemo li islamski duh ovim književnim remek-djelima, neće ostati ništa osim ljuske i beživotnog tijela.

Will Durant spada među one pojedince koji osjećaju ovu prazninu i predlaže književnost, filozofiju i umjetnost za njeno popunjavanje. On kaže: “Šteta i gubitak koji se nanose našim školama i fakultetima većim dijelom potiču od Spencerovog6 odgojnog mišljenja koje je definiralo odgoj kao prilagođavanje čovjeka njegovom okruženju. Ova definicija je mrtva i mehanička, proizašla je iz ‘nadmoćnosti mehanike’, a omražena je svakom kreativnom umu i duši. Posljedica toga je da su naše škole postale pune spekulativnih i mehaničkih nauka, a ostale uskraćene za književna, historijska, filozofska i umjetnička pitanja, koja su, po njihovim riječima, beskorisna… Proizvod odgoja koji bude samo naučni neće biti ništa drugo do oruđe. On pojedinca čini otuđenim od ljepota i odvaja ga od mudrosti. Za svijet bi bilo bolje da Spencer nije ni napisao knjigu.”

Zanimljivo je da iako Will Durant priznaje da je postojeća praznina na prvom mjestu jedna “praznina ideala”, praznina iz područja krajnjih odredišta, ciljeva i težnji, praznina koja okončava u nihilizmu, on potvrđuje da je ova praznina – praznina jedne vrste promišljanja i jedne vrste vjere u krajnja odredišta i ljudske ciljeve. Ipak, unatoč svemu, on ima predodžbu da će svakom vrstom duhovnosti – bez obzira što ne prelazi granice moći imaginacije – ova teškoća biti rješiva. On tvrdi da će čovjek, zaokupivši se historijom, umjetnošću, estetikom, poezijom i muzikom, moći popuniti ovakvu prazninu, koja proizlazi iz dubine čovjekove iskonske prirode (fitret) koja teži idealima i traga za poželjnim savršenstvima.

Izvor: Murteza Mutahari, Uvod u islamski svjetonazor – Čovjek i vjerovanje (Monoteistički svjetonazor), Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, sa prezijskog prevela Mediha Imamović