Odgoj čednosti i krjeposti

Jedna od pohvalnih moralnih vrlina i uzvišenih ljudskih odlika jeste čednost. Osobina čednosti čovjeka drži u uravnoteženosti po pitanju njegovih spolnih nagona i čuva ga od poroka strasti. Roditelji su dužni svoje dijete odgajati sa ovom osobinom i već od doba djetinjstva postepeno u njima graditi ovu odliku.

Seksualni nagon spada u najsnažnije ljudske nagone. Neuspjesi, lomovi i porazi koje čovjek na ovom putu doživi, sputavanje i gušenje seksualnih želja i nagona, koji se skrivaju u unutrašnjem biću, mogu u čovjeku izazvati komplekse koji postaju izvorište razvrata, nesreća, izdaje, zločina, ubistava, pljački, ponekada i duševnih bolesti ili ludila.

Pitanje zadovoljavanja seksualnog poriva i kvalitet korištenja sklonosti koje su u vezi s tim jedno je od jako važnih naučnih i vjerskih pitanja. Naučnici su u toku minulih stoljeća o ovome iznosili raznolike teorije, a neki su otišli i u krajnost. Narodi i nacije su, kako u prošlosti tako i danas, kada je riječ o korištenju i zadovoljavanju tjelesnih i putenih poriva imali i imaju različite metode i običaje. U današnjem savremenom svijetu pitanje spolnih sklonosti ima novi kolorit i dobija veću naučnu vrijednost. Svjetski uglednici i naučnici ovu su temu razmatrali kao pitanje bioloških, društvenih, psiholoških, psihijatrijskih i odgojno-obrazovnih nauka, poklanjajući mu posebnu pažnju i vršeći iscrpna istraživanja. Sveta vjera islam je svoje sljedbenike podučila sveobuhvatnim poukama o ovom snažnom nagonu i načinu njegovog korištenja te ih uputila na ispravan put odmjerenosti.

Ova opsežna tema, da bi je u potpunosti obradili, traži mnogo vremena i mnogo govora. Jer, ovo pitanje, kako sa vjerskog tako i sa naučnog stanovišta, kada je u pitanju odgoj djeteta, zavređuje posebnu pažnju. Današnje obraćanje posvetili smo tome i ukratko ću o tome nešto reći.

Uravnoteženje nagona

Svi učenjaci i sve nacije svijeta vjeruju da je u društvenom životu ljudi neophodno da se svi nagoni uravnoteže i da se čovjekove želje i težnje zadovoljavaju u ograničenoj i ispravnoj mjeri. Često se među individualnim željama i društvenim interesima pojavljuju neizbježna nesuglasja i nesporazumi. Opstanak civilizacije i očuvanje društvenog poretka nemaju druge mogućnosti nego da zanemare neopravdane i pretjerane želje. Ljudi su, pri zadovoljavanju svojih duševnih poriva, primorani odustati od neograničene i neuvjetovane slobode u društvenom životu i svoje prohtjeve moraju staviti pod stanovitu kontrolu i u okvir koji određuje opći društveni interes.

Mnogo je osoba koje se suprotstavljaju civilizaciji jer ona sprečava njihove porive. Što se tiče samog ovog sprečavanja, treba znati da kritike pojedinaca ni u kom smislu nisu utemeljene, jer se čak i sa naučnog stanovišta može kazati da ukoliko civilizacija želi stići do svog cilja, ima potrebu za uređivanjem i ograničavanjem nagona.

Traganje za sigurnošću i smirajem, koji su posljedica civilizacije, bez odustajanja od prirodne slobode moglo bi se smatrati sebičnim očekivanjem. Čovječanstvo se stoga, da bi mogao postojati društveni život, mora odreći one prirodne slobode koja je postojala prije nastanka civilizacije.

U suštini, želja za slobodom znači da svaki pojedinac želi, koristeći društveni rad do krajnosti, zadovoljiti prikriveno svoje nagone, ne obraćajući pažnju na htijenja i želje drugih.

Želja za povratkom u prirodno stanje radi slobodnog zadovoljenja nagona je greška. Ali, očekivanje života u jednom civiliziranom društvu s težnjom za posjedovanjem potpune slobode je dvolična sebičnost, jer za sobom povlači oduzimanje slobode drugima.[1]

U islamskoj civilizaciji, kao i u materijalističkoj civilizaciji, ljudi su ograničeni u zadovoljenju nagona, želja i htijenja, s tom razlikom što materijalističko društvo teži samo životnom spokoju i udobnosti i u tom kontekstu je sloboda u nagonima stavljena u granice materijalnih interesa i društvenog poretka, dok islamsko društvo ima dva cilja:

a) uređenje materijalnog života,

b) postizanje duhovnih savršenstava i uzvišenih ljudskih osobina.

Postizanje visokog položaja ljudskosti nije moguće samo kroz poredak materijalnog života. Onaj ko želi postići ovaj veliki cilj mora proći kroz proces pročišćenja vlastite duše, treba otkloniti sve naslage nečistota i zaprljanosti sa svoga srca i u okrilju čiste vjere u Boga i izgradnje lijepih moralnih osobina može od sebe načiniti stvarnog čovjeka. Upravo kao što je za uspostavu društvenog reda i čuvanja prava drugih nužno ograničavanje nagona, tako će i za postizanje ljudskih kvaliteta i savršenstava te visokih moralnih odlika biti potrebno ograničavanje strasti i klonjenje nepoćudnih želja.