Konačna mudžiza

Kur'an Časni je vječna mudžiza posljednjeg Božijeg poslanika. Polje na kojem su prethodni poslanici – poput Ibrahima, Musaa i Isaa, koji su imali i nebesku Knjigu i mudžizu – pokazivali svoju nadnaravnost bilo je nešto izvan okvira njihove nebeske Knjige, kao što je promjena užarene vatre u hladnoću i spasonosnost, pretvaranje suhog štapa u aždahu ili oživljavanje mrtvih. Jasno da je svaka od ovih mudžiza bila privremena i prolazna. Ali, polje mudžize posljednjeg Božijeg poslanika je sama njegova Knjiga. Njegova Knjiga je istovremeno i njegova mudžiza, dokaz i poslanica. Iz istog razloga, konačna mudžiza je, za razliku od ostalih mudžiza, vječna i opstojna, a ne privremena i prolazna.

To što je mudžiza posljednjeg Božijeg poslanika data u obliku knjige, pokazuje nešto što je prikladno njenom vremenu, odnosno vremenu napretka znanja, civilizacije i kulture. Ovi napreci daju mogućnost da se postepeno otkrivaju nadnaravna svojstva ove Časne Knjige, koja prethodno nisu bila otkrivena, kao što je i njena vječnost prikladna vječnosti Poslanikove poruke i Poslanstva, koje opstaje u vremenu i nema mogućnosti da bude dokinuta.

Časni Kur'an je jasno, kroz nekoliko ajeta, obznanio svoju nadnaravnost,  kao što je jasno ukazao na pojavu drugih mudžiza posljednjeg Božijeg poslanika, mimo Kur'ana.

U Kur'anu su razmatrana brojna pitanja u vezi sa mudžizom, kao što je pitanje mudžize koja neophodno prati poslanstva Božijih poslanika, uloga mudžize u rasvjetljavanju (الْبَيِّنَةُ), mudžiza kao nedvojbeni dokaz, poslaničko donošenje mudžize uz dozvolu Božiju, poslaničko donošenje mudžiza tako da su bile znak i jasan dokaz za istinitost njihovog govora, ali i stav da poslanici nisu bili dužni slijediti želje i traženja ljudi te svaki dan i svaki sat udovoljavati svakom ko zatraži mudžizu.

Drugim riječima, poslanici nisu postavili pozornicu mudžiza i nisu napravili tvornicu za pravljenje mudžiza.

Časni Kur'an, isto kao što je razmatrao ova pitanja, potpuno jasno prenosi mudžize mnogih prethodnih poslanika poput Nuha, Ibrahima, Luta, Saliha, Huda, Musaa i Isaa i na njih stavlja pečat ispravnosti, koji se ni u kojem slučaju ne može drugačije tumačiti.

Neki orijentalisti i kršćanski svećenici, oslanjajući se na ajete u kojima Kur'an odrično odgovara na zahtjev mušrika u traženju mudžize, utvrdili su da je Poslanik islama ljudima govorio da nema druge mudžize osim Kur'ana.

“Ako prihvatate Kur'an kao mudžizu, onda je poteškoća riješena, u suprotnom, ja nisam u stanju da ponudim drugu mudžizu.”

Neki od pisaca, intelektualaca među muslimanima, u posljednje vrijeme su, također, prihvatili ovo mišljenje i opravdali su ga stavom da je mudžiza dokaz, ali ušutkujući (udovoljavajući) dokaz za nezrelog čovjeka, koji ide za neuobičajenim i čudesnim.

Zreo čovjek se ne obazire na ovakve pojave. On se bavi logikom, a budući da je doba islama doba razuma i logike, a ne doba privida i proizvoda mašte, Poslanik islama se, uz Božiju dozvolu, sustegao od nuđenja bilo kakve vrste mudžiza osim Kur'ana na upućene zahtjeve.

Oni kažu: “Traženje pomoći u vidu mudžiza i nadnaravnih stvari za prethodne poslanike bilo je neizbježno. Upućivanje uz pomoć razumskih dokaza u tom vremenu bilo je teško, štaviše nemoguće… U vrijeme pojave Poslanika islama ljudsko društvo je ostavilo iza sebe razdoblje djetinjstva i zakoračilo je u razdoblje misaone zrelosti.

Dojučerašnje dijete, kojem je bila potrebna majka da ga uzme za ruku i nauči ga hodati, sada je samo moglo stati na vlastite noge i upotrijebiti svoj razum… Nije se bez razloga i mudrosti Poslanik islama opirao navalama poricatelja i prkosnika za pokazivanjem mudžiza i nadnaravnih djela. On se oslanjao na iskustvo, razumske i historijske dokaze u potvrđivanju istinitosti svoga poziva.

Unatoč svim tim navalama i tvrdoglavostima prkosnika, Poslanik islama se, po Božijoj naredbi, ustezao od donošenja mudžiza sličnih onima koje su donosili prethodni poslanici i oslanjao se samo na Kur'an, kao mudžizu kojoj ništa neće biti slično.

Kur'an, mudžiza posljednjeg u nizu Božijih poslanikā, još je jedan dokaz za okončavanje Poslanstva. To je Knjiga koja sadrži činjenice o svijetu, stvaranju, učenju i uputa je za život, potpuno usklađena sa svim vidovima čovjekovog života. To je mudžiza prikladna čovjeku, zrelom i razumnom, a ne nezrelom čovjeku okovanom prividom i maštom.”

Oni kažu: “Prostor u kojem je živio čovjek prošlosti, neprekidno je bio preplavljen praznovjerjima, fantazijama i nadnaravnim pojavama, i osim onoga što je oprečno razumu i osjetilu, ništa drugo nije ostavljalo traga na njegova čula. Stoga, vidimo kako čovječanstvo kroz historiju stalno traga za nadnaravnim stvarima i opčinjeno je skrivenim. Ova osjetljivost prema svemu što je neosjetilno i neracionalno izraženija je među ljudima koji su udaljeniji od civilizacije. Što su bliži prirodi, željniji su natprirodnog. Sujevjerje je poročan plod ove činjenice. Pustinjski čovjek stalno traga za mudžizom. Njegov svijet preplavljen je zapanjujućim duhovima i tajnama… Duh jednog drevnog čovjeka će biti potaknut samo onda kada se u njegovom pogledu pobudi čuđenje prema nečemu, pa tu pojavu vidi kao tajanstvenu, začaranu i nejasnu. Iz ovoga shvatamo da su ne samo poslanici, već i kraljevi, silnici i mudraci svakog naroda kao opravdanje koristili nadnaravne pojave, a u tome bi poslanici, kojima je temelj Poslanstva postavljen na gajbu (skrivenom), prije drugih trebali posegnuti za mudžizom. U vjerovanju naroda njihovoga vremena nadnaravnost je bila djelotvornija od logike, znanja i osjetilnih, neporecivih i objektivnih činjenica. Ali, slučaj Muhammeda, s.a.v.a., je izuzetak od ovog pravila. Poslanik se nalazio u društvu najvećeg otvorenog i naprednog trgovačkog grada, u kojem nije bilo više od sedam pismenih ljudi. Oni nisu razmišljali ni o čemu drugom osim o samohvali, sablji, trgovačkoj robi, kamilama i sinovima. Svoju mudžizu Poslanik obznanjuje kao knjigu i ta činjenica je sama za sebe jedna mudžiza. Knjiga! U državi u kojoj historija nije zabilježila niti jedan primjerak knjige. Njegov Gospodar se, među ljudima koji pero smatraju sredstvom rada nekoliko jadnih, nemoćnih, neuglednih ljudi, zaklinje “mastilom, perom i onim što je napisano”. Ovo je samo za sebe jedna mudžiza… Knjiga je jedina mudžiza koja se može stalno vidjeti, svaki dan se može bolje uočiti njena nadnaravnost i jedina je mudžiza čiju će nadnaravnost, za razliku od drugih, pametniji i učeniji, kao i naprednije i razvijenije društvo, shvatiti dublje i iskrenije. Knjiga je jedina mudžiza takve naravi da se vjerovanje u nju ne svodi samo na uvjerenja o skrivenim pojavama, njenu nadnaravnost priznaje svaki mislilac. Jedina je mudžiza koja nije za svjetinu, već za intelektualce… Ona je mudžiza koja, za razliku od drugih mudžiza, nije samo za poticanje osjećaja divljenja i čuđenja gledalaca, već je uvod i sredstvo za prihvatanje Poslanstva, upućena radi pouke i odgoja njenih sljedbenika – sama je cilj prihvatanja i sama je Poslanstvo. I na kraju, Muhammedova mudžiza ne spada u kategorije stvari nesvojstvenih čovjeku, iako je jedno djelo nesvojstveno čovjeku. Stoga, za razliku od prethodnih mudžiza, koje su korištene samo kao činilac koji će potaći vjerovanje ljudi (i to samo nekolicine ljudi koji su ih vidjeli) i osim toga nisu imale nikakve druge koristi, Muhammedova, s.a.v.a., mudžiza spada u kategoriju najuzvišenijih čovjekovih sposobnosti i može se upotrijebiti kao njegov najuzvišeniji uzorak. Uzorak koji mu je stalno nadohvat ruke. Muhammed, s.a.v.a., nastoji da želju ljudi sa neuobičajenih stvari, kerameta i natprirodnih pojava usmjeri na razumna, logička, naučna, prirodna, društvena i moralna pitanja te da smjer njihove osjetljivosti okrene od čudnovatosti i neobičnosti ka stvarnosti i činjenicama. Ovo nije jedno jednostavno nastojanje, naročito sa ljudima koji se ne pokoravaju ničemu osim onome što je natprirodno, a naročito ne čovjeku koji sebe proglašava njihovim poslanikom. Proglasiti sebe poslanikom i pozivati ljude svom božanskom Poslanstvu i istovremeno zvanično priznati: “Ja nisam obaviješten o skrivenom”, začuđujuće je. Pored Poslanikove ljudske vrijednosti, ono što je itekako zapanjujuće jeste nadnaravna iskrenost koja se osjeća u njegovom djelu i ona potiče svako srce na posvećenje i svako razmišljanje na veličanje i divljenje. Pitaju ga: “Ako si ti Poslanik, unaprijed reci cijenu robe kako bismo zaradili u našoj trgovini.” Kur'an mu naređuje da kaže: “Osim onoga što Bog želi, ja nisam vlasnik ni koristi ni štete za sebe, i da imam vijesti iz skrivenog, uvećao bih dobro i zlo me ne bi snalazilo. Ja samo donosim opomene i radosne vijesti za ljude koji imaju vjere.”

Ali, kako može izgledati u očima pustinjskog čovjeka poslanik koji ne govori o stvarima iz Skrivenog svijeta, ne razgovara sa duhovima i džinima, ne pokazuje svaki dan neki keramet? Muhammed ih je pozivao na razmišljanje o stvorenom, na čistoću, ljubav, znanje, vjernost i razumijevanje smisla postojećeg svijeta, života i ljudske sudbine, a oni su od njega neprestano tražili mudžizu, vijesti iz skrivenog svijeta i keramete. Bog njegovim jezikom, tonom koji se nikada od njega ne očekuje, kaže: Hvaljen neka je Gospodar moj! – zar ja nisam samo čovjek, poslanik?

Ono na šta se više oslanja ova skupina jesu ajeti od 90. do 93. sure Isra’ koji kažu:

I još govore: “Nećemo ti vjerovati sve dok ne učiniš da iz zemlje voda provrije, ili dok ne budeš imao bašču palmi i grožđa, pa da kroz nju provedeš rijeke posvuda, ili dok na nas nebo u komadima ne oboriš, kao što tvrdiš, ili dok Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš, ili dok ne budeš kuću od ukrasa imao, ili se na nebo uspeo! A nećemo vjerovati da si se uspeo sve dok nam ne budeš knjigu, da je čitamo, spustio!” Ti reci:“ Neka je Gospodar moj slavljen, zar ja nisam samo čovjek, poslanik?”

Kažu kako ovi ajeti pokazuju da su mušrici tražili od Poslanika mudžizu (mimo Kur'ana) i Poslanik se ustegao pred ovim zahtjevom.

Dok potvrđujemo neke stavove koje smo prenijeli, naročito ono što je rečeno o prednosti Knjige kao mudžize nad ostalim mudžizama, žao nam je što ne možemo biti saglasni sa svim ovim stavovima. Ono što je sa našeg stanovišta vrijedno rasprave jesu sljedeća pitanja:

1. Poslanik islama nije imao mudžizu osim Kur'ana i ustezao se pred zahtjevima da pokaže mudžizu; nije pokazivao ništa osim Kur'ana, a ajeti iz sure Isra’ su dokaz za to.

2. Kolika je vrijednost i upotreba nadnaravnih pojava? Da li su nadnaravnost i neuobičajene pojave bile nešto što je prilagođeno razdoblju djetinjstva čovječanstva, kada razum i logika nisu bili djelotvorni i svako je, čak i mudraci i kraljevi, sebe pravdao ovakvim djelima; a poslanici su bili primorani da istim ovim djelima pravdaju sebe i zadovolje ljude? Poslanik islama, čija je mudžiza Knjiga, izuzetak je od ovog pravila. On je sebe opravdao Knjigom, a ustvari razumom i logikom.

3. Poslanik islama pokušava ljude usmjeriti sa neuobičajenih djela, kerameta i nadnaravnih pojava prema razumskim i logičkim pitanjima; preusmjeriti njihovu usredsređenost sa neobičnog i čudnovatog na stvarnost i činjenice.

Sada ćemo raspravljati o ove tri teme.

Mudžiza mimo Kur'ana

Je li Poslanik islama imao mudžizu mimo Kur'ana? Ova stvar, pored toga što je sa gledišta historije, sunneta i vjerodostojnih hadisa neprihvatljiva, protivna je izričitom kur'anskom tekstu. Šekku-l-kamer (raspuknuće Mjeseca) spominje se u samom Kur'anu. Pod pretpostavkom da neko opravdava i na drugačiji način tumači (a naravno da nije moguće drugačije tumačiti) rascjepljenje Mjeseca, kako može drugačije tumačiti i opravdati kazivanje o Miradžu i suru Isra’? Krajnje jasno Uzvišeni kaže:

“Slavljen neka je Onaj Koji je noću prenio Svoga roba iz Hrama Svetoga do Hrama Najudaljenijega, čiju okolinu smo Mi blagoslovili, kako bismo mu neke znake Naše pokazali!”

Zar ovaj događaj nije jedna nadnaravna pojava, zar nije jedna mudžiza?!

U mubarek suri Tahrim prenosi se kako je Poslanik povjerio tajnu jednoj od svojih žena, i kako je ta žena opet povjerila tu tajnu drugoj ženi,  te je Poslanik upitao ženu kojoj se povjerio zašto je tajnu rekla drugome. Prepričao je dijelove razgovora između te dvije žene. Žena je začuđeno upitala: “Otkud ti to znaš?” Božiji poslanik je rekao: “Bog me obavijestio.”

Zar ovo nije vijest iz skrivenog? Zar nije mudžiza?

Slučaj o kojem govore ajeti od 90. do 93. sure Isra’ i neki drugi slični ajeti, na koje se poziva, nešto je sasvim drugo. Tamo nije pitanje mudžize u značenju traženja ajeta – znaka i bejjine – jasnog dokaza od strane ljudi koji zaista imaju sumnju i traže dokaz. Ovi ajeti i 50. ajet sure ‘Ankebut  rasvjetljavaju posebnu logiku mnogobožaca u traženju mudžize i posebnu logiku Kur'ana u filozofiji poslaničkih mudžiza.

Od 90. do 93. ajeta sure Isra’ ovako se iznosi govor mnogobožaca: Nećemo ti vjerovati sve dok ne učiniš da nam voda izvire…, tj. “Nećemo vjerovati tebi u korist niti ćemo pristupiti tvojoj skupini dok ti ne budeš zauzvrat nama od koristi, pa u ovoj suhoj zemlji Mekke učiniš da iz zemlje izvor teče (dakle, to je određena kupoprodaja), ili dadneš vrt pun drveća kroz koje će rijeke teći, ili da imaš kuću punu zlata – da se i mi koristimo njome (znači opet jedna kupoprodaja) – ili da nam dio neba – onako kako misliš da će biti na Sudnjem danu – spustiš na nas (znači, kazna, smrt i kraj svega, a ne mudžiza), ili da nam dovedeš Boga i meleke, ili da se uspenješ na nebo i da za nas u naše ime i nama u čast doneseš posebno pismo (opet jedna kupoprodaja, ali ne u novcu, već ona koja se odnosi na ugled i čast bez obraćanja pažnje na nemogućnost ostvarenja traženog).”

Mnogobošci nisu rekli: Nećemo povjerovati u tebe (لَنْ نُؤْمِنَ بِكَ) dok neku određenu mudžizu ne doneseš. Rekli su: Nećemo vjerovati tebi u korist.

Dakle, ono što postoji ovdje jeste jedna potvrda utemeljena na interesu, jedna kupoprodaja ideologija. Postoji razlika između izraza āmene bihi (به آمَنَ) i āmene lehu (له آمَنَ). Učenjaci znanosti o načelima fikha u vezi sa 61. ajetom sure Tevbe, koji o časnom Poslaniku kaže:

Vjeruje u Allaha i povjerenje ima u vjernike, utvrdili su upravo tu suptilnu pojedinost. Pored toga, mnogobošci su tražili da im se da nešto zauzvrat, za tu potvrdu zasnovanu na interesu, sljedećim riječima:

što znači: Učini da poteče vrelo u našu korist. Jasno je da je ovo traženje naplate, a ne jasnog dokaza i mudžize. Poslanik je došao da izgradi istinske vjernike, a ne da vrijednostima mudžize kupi glas i uvjerenje.

I sami uvaženi, navođeni pisac kaže da su Poslaniku govorili: “Ako si ti Poslanik, reci nam unaprijed cijenu robe da zaradimo u trgovini.”

Jasno je da ovo nije traženje mudžize, tj. traženje jasnog dokaza za otkrivanje zbilje. Ovo je upotreba Poslanika kao sredstva za zaradu novca. Jasno je da će Poslanik u odgovoru reći: “Da je mene Bog obavještavao o skrivenom, to bih upotrebljavao kao sredstvo za ovosvjetske poslove, ali mudžiza i skriveno nije sredstvo za ovakve poslove. Ja sam onaj koji donosi poruku, onaj koji donosi radosne vijesti i opominje.”

Mnogobošci su pretpostavljali da je mudžiza nešto što je u Poslanikovim rukama, te da u bilo kojem trenutku da zaželi, na bilo koji način da zaželi i u bilo koju svrhu – može donijeti mudžizu. Zbog toga su od njega tražili da poteče voda, da imaju kuću od zlata, da im unaprijed kaže cijenu robe, iako je mudžiza isto što i sama Objava, ovisna o onoj strani, a ne o ovoj.

Isto kao što Objava ne slijedi Poslanikovu želju, već je zbivanje sa one strane koje djeluje na Poslanika, i mudžiza je, također, zbivanje sa one strane koje djeluje na Poslanikovu volju i odvija se njegovom rukom. Ovo jasno pokazuje da je i Objava uz Božiju dozvolu, a i mudžiza je uz Božiju dozvolu, i ovo je smisao 50. ajeta sure ‘Ankebut, koji je zloupotrijebljen od strane svećenika.

Čuda su samo u Allaha! A ja sam samo opominjatelj jasni!

Vijest iz Skrivenog svijeta, kao što je mudžiza, upravo je takva. Što se tiče Poslanika kao ličnosti, on je neobaviješten o skrivenom.

Ti reci: “Ne govorim vam:‘Allahove riznice ja imam!’ Ne govorim vam: ‘Nevidljivi svijet ja znam!’ Ne velim vam: ‘Ta, doista, melek sam!’”

Međutim, tamo gdje Poslanik pada pod uticaj skrivenog i natprirodnog svijeta i obavještava o skrivenim tajnama, kada ga upitaju odakle to zna, odgovara: “Sveznajući, Sveobaviješteni Bog me je obavijestio.”

Poslanik kaže: “Ne znam skriveno, i da sam znao, ogromno dobro bih stekao.”

Na ovaj način Poslanik želi pobiti logiku mnogobožaca i pokazati kako njegovo poznavanje skrivenog u mjeri mudžize ima posebnu svrhu i dato mu je posredstvom Božije Objave.

“Da je moje poznavanje skrivenog nešto što ja radim od sebe, da se može koristiti za svaku svrhu i da je sredstvo za punjenje džepa, umjesto da vama obznanim cijene kako bi se vaši džepovi napunili, napunio bih svoj džep!”

On je Znalac tajne, pa ne otkriva Svoje tajne nikome, osim onome kojim On zadovoljan je da Mu poslanik bude.

Časni Poslanik je zasigurno jedan od poslanika koji su predmet Božijeg zadovoljstva.

Pored svega ovoga, Kur'an u mnogim ajetima spominje mudžize poslanikā: Ibrahimovu, Musaovu, Isaovu mudžizu. Kako je moguće, s obzirom na to, da kada traže mudžizu od časnog Poslanika – kao što su tražili mudžizu od prethodnih poslanika i oni su traženju udovoljili – Poslanik kaže: “Neka je Gospodar moj hvaljen, zar ja nisam samo čovjek, poslanik?”

Zar oni nisu imali pravo da kažu: “Zar prethodni poslanici, čije mudžize ti sam tako sa užitkom prenosiš, nisu bili ljudi ili nisu bili poslanici?” Da li je moguće da ovako jasna suprotnost postoji u Kur'anu? Da li je moguće da mnogobošci nisu uočili ovakvu suprotnost?

Da je ova logika vođena razumom i ispravna, Poslanik bi, umjesto da kaže: “Neka je Gospodar moj hvaljen, zar ja nisam samo čovjek, poslanik?”, trebao reći: “Neka je Gospodar moj hvaljen, ja sam Pečat poslanika, ja sam izuzetak od pravilā koja vrijede za ostale poslanike. Ne tražite od mene ono što su tražili od ostalih poslanika.” Umjesto toga, on kaže da je poslanik kao i ostali poslanici.

Prema tome, postaje jasno da ono što su mnogobošci tražili od Poslanika nije bila mudžiza, odnosno znak i jasan dokaz u svrhu otkrivanja stvarnosti koju tragatelji za istinom imaju pravo tražiti od onih koji tvrde da su poslanici. To je bilo nešto što ne priliči ugledu poslanikā, ne priliči da odgovaraju na ovakve zahtjeve. Zbog toga Poslanik kaže: “Neka je Gospodar moj hvaljen, zar ja nisam samo čovjek, poslanik.” Znači, ono što vi želite nije nešto što onaj ko traga za zbiljom može tražiti od poslanika i vjerovjesnika, te da su mu poslanici obavezni potvrdno odgovoriti. U pitanju je nešto drugo, to je sporazum i trgovina, to je viđenje mene i neviđenje Boga: Tražiti nešto od mene, kao da sam samostalan i neovisan o Bogu je ispoljavanje oholosti i samoljublja, dokazivanje vlastite prednosti u odnosu na druge, to je traženje niza nemogućih stvari itd.

Priznajem da je želja običnog puka stalno usmjerena ka mudžizama, ne samo za poslanika i imama, već za svaki grob, kamen i drvo, ali da li ovo može biti razlog da mi poričemo postojanje svakog vida mudžize i kerameta osim Kur'ana u vezi s našim Poslanikom?

Pored toga, postoji razlika između mudžize i kerameta. Mudžiza označava jasan dokaz i znak Božiji koji se izvršava zbog dokazivanja jedne misije ili, drugim riječima, ona je praćena tvrdnjom o povezanosti sa Nevidljivim svijetom. Njom se želi postići božanska namjera. Zbog toga je ograničena na posebne okolnosti. Ali, keramet je jedna nadnaravna stvar koja je odraz duhovne moći i svetosti duše jednog savršenog ili polusavršenog čovjeka i nije data zbog dokazivanja posebne Božije namjere.

Ovakve stvari se često dešavaju, čak se može reći da su uobičajena stvar i da za nju ne treba neki poseban uvjet. Mudžiza je jezik Božiji, ona potvrđuje osobu, ali keramet nije takav jezik.

Vrijednost i svrsishodnost nadnaravnosti

Kolika je vrijednost i svrsishodnost nadnaravnosti? Logičari i filozofi su sadržaj koji se koristi u dokazivanju, u pogledu vrijednosti i svrsishodnosti, podijelili na nekoliko vrsta. Neki od njih imaju elemente dokazive vrijednosti. Ne ostavljaju mjesta naučnoj i razumskoj sumnji, kao sadržaji i elementi koje jedan matematičar koristi u svojim dokazivanjima.

Neki drugi imaju vrijednost zadovoljavanja, kao sadržaji i elementi koje najčešće koriste govornici u svojim govorima. Takvi elementi, ako se temeljito pretresu, mogu da postanu predmetom sumnje, ali sve dok se temeljito ne pretresu, praktično stvaraju kretanje. Neki posjeduju samo vrijednost buđenja osjećaja, a neki nešto drugačiju vrijednost.

Vrijednost nadnaravnosti i njena svrsishodnost sa kur'anskog stanovišta

Kao što različite oblike stvaranja smatra znakovima Božijim i čvrstim dokazom za postojanje Njegovo, u koji nema sumnje, Kur'an poslaničke mudžize, također, spominje kao znakove i jasne dokaze. Ubraja ih u čvrste i neosporne, racionalne i logičke dokaze za istinitost tvrdnje njihovih donosilaca.

Kur'an podrobno raspravlja o mudžizi i smatra racionalnim i logičnim zahtjeve upućene poslanicima od strane ljudi koji se nisu pokorili bez znaka i jasnog dokaza. Pridajući veliku važnost tome i posvećujući tome mnoge ajete, Kur'an prenosi potvrdan i praktičan odgovor poslanikā na ova traženja znaka i jasnog dokaza. Taj odgovor treba biti primjeren racionalnom i logičnom, treba biti odgovor koji će biti svjedok istinitosti njihove tvrdnje, a ne odgovarati na prohtjeve i želje ljudi koji žele poslanike i njihove nadnaravnosti koristiti kao sredstvo zarade i zabave. U Kur'anu nema ni najmanje naznake da je mudžiza dokaz koji treba zadovoljiti proste narodne umove. Prilagođena je razdoblju djetinjstva čovječanstva, i nosi naziv – dokaz (burhan).

Smjer upute poslanika

Konačna mudžiza, budući da je knjiga i pripada kategoriji riječi, izražaja, znanja i kulture, vječna je mudžiza. Mudžiza u obliku knjige postepeno rasvjetljava različite vidove svoje nadnaravnosti. Danas, ljudima našeg vremena su rasvijetljene zadivljujuće činjenice iz Kur'ana, koje do jučer nisu bile rasvijetljene i nije bilo ni moguće da budu rasvijetljene. Mudžizu u obliku knjige naučnici mogu shvatiti bolje od običnog naroda. Posljednja mudžiza je data u vidu knjige kako bi imala ove prednosti koje su vezane za vrijeme konačnice.

Da li ova mudžiza pripada kategoriji knjige zbog toga što, između ostalog, čovjekovu pažnju usmjerava sa Svijeta skrivenosti (gajba) ka Svijetu očitovanja (šehadet), od neracionalnih ka racionalnim i logičkim stvarima i od natprirodnih ka prirodnim?

Da li Muhammed, s.a.v.a., nastoji da ljudsku znatiželju usmjeri sa kerameta, neuobičajenih i natprirodnih pitanja na racionalna, logična, znanstvena, prirodna, društvena i moralna pitanja i smjer čovjekovog zanimanja okrene od neobičnosti i čudnovatosti prema stvarnosti i činjenicama?

Ne čini se baš da je ovo mišljenje ispravno. Da je tako, trebali bismo reći da su svi poslanici pozivali u Skriveni svijet, a da je Muhammed, s.a.v.a., pozivao u Očitovani. Pa zašto su stotine ajeta iz Kur'ana posvećene upravo ovim neobičnostima i čudnovatostima?

Bez sumnje, osnovna prednost Kur'ana je pozivanje na proučavanje svijeta prirode i očitovanja kao Božijih znakova, ali pozivanje na proučavanje prirode ne znači odvraćanje sa svake natprirodne stvari. Suprotno, pozivanje na proučavanje prirode kao znakova i pokazatelja podrazumijeva prodiranje kroz svijet prirodnog do svijeta natprirodnog. Sa gledišta Kur'ana, put do skrivenog prelazi preko očitovanog, put natprirodnog prelazi preko prirodnog i put racionalnog prelazi preko osjetilnog.

Važnost Muhammedovog, s.a.v.a., djela je u tome što je pozivao na posmatranje prirode, historije i društva. Učinio je da se ljudi, koji se pokoravaju samo onome što je natprirodno, pokore razumu, logici i znanju. Nastojao je da razmišljanja ljudi, koji govore o razumu i logici i ne pokoravaju se ničem osim onome što je prirodno i osjetilno, upozna sa boljom i uzvišenijom logikom.

Osnovna prednost svijeta koji predstavlja vjera na općenit način – a naročito islam – sa svijetom kojeg predstavljaju nauke i čiste ljudske filozofije je ta da, kako kaže William James, u strukturi svijeta po vjerskom gledištu postoje elementi pored materijalnih elemenata i postoje zakoni pored ljudima poznatih zakona.

Kur'an ne želi pažnjom prema prirodi i osjetilnim pojavama nadomjestiti pažnju prema natprirodnim i neosjetilnim pojavama. Važnost Kur'ana ogleda se kroz to da istovremeno skreće pažnju na prirodu, ali i izrazom samog Kur'ana, šehadet vjerovanje u gajb postavlja kao moto svoga poziva.

Ovo je Knjiga u kojoj nema sumnje nikakve, Uputa bogobojaznima ona je, onima koji u Nevidljivo vjeruju…

Kako je moguće da Kur'an skreće pažnju ljudi sa takvih stvari, kada je i on sam iz kategorije neobičnosti i čudnovatosti, tj. mudžize, a i povrh toga donosi više od stotinu ajeta o toj temi?

Ne razumijem značenje rečenice: “Knjiga je jedina mudžiza takve naravi da se vjerovanje u nju ne ograničava samo na one koji vjeruju u skrivene stvari.”

Koje vjerovanje? Vjerovanje u to da je knjiga i ima uzvišene sadržaje, ili vjerovanje u to da je mudžiza? Vjerovanje u to da je neka stvar mudžiza u značenju Božijeg znaka i jasnog dokaza, jednako je sa vjerovanjem u skriveno. Kako je moguće da jedna osoba u istom trenutku i vjeruje i ne vjeruje u skriveno?

Rečeno je: “Muhammedova mudžiza nije iz kategorije stvari nesvojstvenih čovjeku, iako je jedno djelo nesvojstveno čovjeku.”

Meni je nejasno značenje ove rečenice i moguće je da se ona tumači na dva načina. Jedan je da Muhammedova mudžiza (Kur'an), budući da je Objava, a ne govor samog Poslanika, jeste jedno djelo nesvojstveno čovjeku.

Ali, istovremeno, iako nije čovjekov govor, Božiji je govor, pripada kategoriji stvari svojstvenih čovjeku i jedan je običan posao u nizu čovjeku svojstvenih poslova.

Ne bi se reklo da je ovo bila namjera, jer u tom slučaju Kur'an nema neku prednost nad ostalim nebeskim knjigama. Sve te knjige, budući da potiču sa izvora Objave, djelo su nesvojstveno čovjeku, ali budući da nemaju nadnaravnu dimenziju, ne pripadaju kategoriji čovjeku nesvojstvenih stvari, kao što postoji niz izreka poznatih kao hadis kudsi, koje su Božiji govor objavljen i nadahnut, ali nisu mudžiza i ne pripadaju kategoriji čovjeku nesvojstvenih stvari.

Prednost Kur'ana nad ostalim nebeskim knjigama i hadisima kudsi je u tome što je i djelo nesvojstveno čovjeku – znači Objava je – i pripada kategoriji čovjeku nesvojstvenih stvari, tj. na razini je nadnaravnosti i moći koja nadilazi ljudsku. Zato Kur'an kaže:

Ti reci: “Kad bi se sakupili i ljudi i džini da donesu nešto nalik ovome Kur'anu, oni ne bi nešto nalik njemu donijeli, pa makar jedni druge pomagali.”

Drugo tumačenje ove rečenice je da Muhammedova mudžiza – za razliku od mudžiza ostalih poslanika, kao što je bilo pretvaranje štapa u aždahu i oživljavanje mrtvih, gdje priroda i vrsta posla nije priroda i vrsta posla svojstvena čovjeku – pripada kategoriji poslova svojstvenih čovjeku, jer je iz kategorije riječi, izraza, znanja i kulture, ali je djelo nesvojstveno čovjeku, tj. na razini koja nadilazi ljudske sposobnosti. Izvire iz nevidljive i natprirodne moći.

Ako je ovo namjera – a treba da bude – to je samo po sebi priznavanje skrivenog, natprirodnog, neuobičajenog i, na kraju, onoga što se naziva neobičnost i čudnovatost. Pa zašto da od samog početka naše poimanje mudžize i neuobičajenih pojava bude dio praznovjerja i neracionalnih pojava? Zar ne bismo trebali od početka razdvojiti mudžizu i nadnaravne stvari od praznovjerja i iluzija, kako slabo obaviješteni ljudi ne bi iz ovih stavova zaključili nešto drugo, što ni mi sami ne želimo? U načelu, zašto da mijenjamo poznati izraz Knjiga Poslanika islama je mudžiza i da kažemo Poslanikova mudžiza je Knjiga, što se može tumačiti na pogrešan način?!

Među posljednjim djelima navođenog, uvaženog pisca jeste esej Kur'an i kompjuter, objavljen u časopisu Felek (izdanje studenata Fakulteta za jezik i književnost u Teheranu), koji se može shvatiti kao ispravljanje njegovog stava po pitanju nadnaravnosti i kao znak postepenog usavršavanja njegove misli.

U tom eseju razmatran je prijedlog pretvaranja kur'anskih riječi u kompjuterske znakove kako bi se iskoristilo ovo ogromno očitovanje ljudske civilizacije u svrhu otkrivanja kur'anskih zbilja.

Ovaj je prijedlog, naravno, sasvim na mjestu i dat je u pravom trenutku. Nakon toga, on ukazuje na ono što su neki egipatski naučnici uradili na ovom polju i ono što neki od muslimanskih inžinjera Iranaca namjeravaju uraditi ili su već uradili. Potom pisac u prilogu pod naslovom Kako se može dokazati nadnaravnost Kur'ana?, otvara zanimljivu raspravu na ovom polju. Pisac, također, u eseju spominje vrijednu knjigu Tok razvoja shvatanja Kur'ana, koja je nedavno objavljena. On hvali vrijedno otkriće pisca koji je dokazao da su kratkoća i dužina ajeta i postepeni rast broja riječi objavljenih Poslaniku tokom dvadeset i tri godine prošli precizan, uređen i neuobičajen krivudav put.

On dodaje: “Koji je to govornik u svijetu koji može na osnovu dužine izraza odrediti godinu izgovaranja svake njegove rečenice? Naročito kada ovaj tekst nije knjiga koju je, kao jedno naučno ili književno djelo, pisac sjeo i napisao ili spjevao u jednom određenom i neprekinutom razdoblju, već su to riječi koje su izrečene tokom 23 godine burnoga života jednog čovjeka. Posebno ako to nije knjiga koju je pisac napisao o određenoj temi ili određenoj oblasti, već tekst koji sadrži objašnjenja i obrazloženja koja su data od strane vođe kao odgovor na raznovrsna pitanja koja su se javljala postepeno, u skladu sa potrebama društva, pitanja koja su se nametala od strane ljudi, te događaje i zbivanja koji su se dešavali na putu dugotrajne borbe. Kasnije je to sabrano i uređeno kao knjiga.”

Izvor: Murteza Mutahari, Uvod u islamski svjetonazor 2 – Objava i poslanstvo, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2011., sa prezijskog prevela: Mediha Imamović