Razvoj djetetovih urođenih sklonosti
Potrebno je da roditelji, u skladu sa procesom dječijeg usavršavanja, djetetu daju određenu slobodu, da ga prepuste njemu samom, da ono u toku igre i trčanja ispolji svoj osjećaj neovisnosti i težnju za otkrivanjem nečega novog – čime će ono sticati samopouzdanje. Potpuna pažnja i briga o djetetu podrazumijevaju da mu se ne dopušta veća sloboda nego što je to neophodno, da ono ne bi počelo zloupotrebljavati svoje moći.
Pametni roditelji u ovom osjetljivom razdoblju puštaju dijete da bude slobodno u onoj mjeri koliko je potrebno da bi moglo ispoljiti svoje kreativne sposobnosti i da se u njemu razvije inovativnost, da bi se tako moglo razvijati u samostalnu i neovisnu ličnost. Neuki pak roditelji pretjerivanjima – bilo da djetetu daju pretjeranu slobodu ili mu uvedu pretjerane zabrane – uništavaju djetetovu budućnost. Nekada pretjeranom slobodom, a nekada oduzimanjem potrebne slobode nanose udarac djetetovom samopouzdanju i neovisnosti. Ono tako gubi osjećaj samostalnosti i biva gurnuto ka bezličnosti i nesretnosti.
Neki roditelji, da bi skinuli breme obaveza vezanih za odgoj sa svojih pleća, ili zbog prekomjerne ljubavi, daju djetetu pretjeranu slobodu i u cjelokupnom ponašanju i govoru prepuste ga njemu samom. Neće proći dugo, a ono će odrasti i neće znati ništa o životnim obavezama. Tada ga roditelji upozoravaju na njegove dužnosti i neprekidno mu ukazuju na obaveze, ali bez odgovarajućeg učinka, zato što je propuštena prilika odgoja u pravo vrijeme.
Ima i takve djece kojoj sve treba po nekoliko puta ponoviti: ustani, pogledaj ono, nemoj se udariti, očisti svoje nokte i uši, očisti nos, idi putem pravo, nemoj cijepati svoje knjige, ne prljaj sveske, sa kućepaziteljem budi uljudan, ne pričaj previše itd.
Ovakva djeca, pa čak i njihovi roditelji, čine nas umornim. Ne znamo koga da krivimo. U ovom slučaju treba ukoriti roditelje, jer nisu dali djetetu potreban odgoj kada je to bilo potrebno i nisu cijenili njegova djela. Na ovaj način djeca koja su mogla biti korisni i sretni članovi zajednice postaju teret drugima i, nažalost, uglavnom više nisu podložna upućivanju te su stalno ovisna o tuđoj pomoći.[1]
Ovakva djeca nemaju samopouzdanja ni osjećaja neovisnosti. Zbog lošeg roditeljskog odgoja ona su uvijek na teretu drugih. To su djeca koja stiču kompleks niže vrijednosti i do kraja života pate od boli koja proizlazi iz ove bolesti.
Neki roditelji ne ostavljaju djetetu dovoljno slobode te mu ne dopuštaju razvijanje radoznalog i istraživačkog duha i ličnih djelatnosti. Oni smetaju i bez potrebe se miješaju u sve njegove pokušaje da nešto samo učini te mu na taj način ubijaju duh samostalnosti i neovisnosti i time mu onemogućavaju potreban razvoj i duhovno uzdizanje. Oni ovo neprijateljstvo iskazuju pod plaštom prijateljstva i ljubavi i nesvjesno dijete uvode u predvorje mraka i nesreće.
Gilbert Rubin je kazao:
Dijete je naravno ukras našeg života, ali ga ne treba zato posmatrati kao voćku ili lijep cvijet. Jer, ako ono svoje životne sokove i hranu uzima od nas, to ne znači da je sastavni dio “bića našeg stabla”. Ono je, ustvari, neovisna “biljka”. Potrebno je njegovo korijenje i grančice, koji su ga vezali za naše stablo, presjeći da ono ne bi tako obustavilo vlastiti razvoj, da mu tako ne onemogućimo upijanje njegovih vlastitih sokova života. Mlada majka s ponosom kaže: “Ono je od moje krvi i od moga mesa!”, ali nažalost, uskoro će se čuti njen bolni uzdah, jer je ovaj odnos prekinut. Najčešće čujemo sljedeću izjavu: “Toliko ga volim, jer ja na Ovom svijetu nikoga osim njega nemam.”
Međutim, dijete treba držati podalje od ovako žestoke emocionalne veze. Ne trebamo biti sebični i moramo znati da naše dijete ima svoj samostalan život. Čak su i riječi naše dijete suvišne, jer ćemo odgojni uspjeh postići onda kada se prema djetetu budemo odnosili kao “da nije naše” i da pripada samo sebi, da ima neovisan život koji ga vuče sebi. Ukratko, treba ga odgajati radi njega, a ne radi nas. Mi smo samo povezujuća karika u životnom ciklusu i nismo vlasnici svoga djeteta.[2]
Mudra roditeljska pomoć djetetu koje u školi nije dobro shvatilo učiteljevu lekciju je da mu tu lekciju kod kuće polahko ponove, da bi je ono moglo dobro razumjeti. Ali ako roditelji, nastojeći da pomognu, na sebe preuzmu obavezu rješavanja njegovih matematičkih zadataka, ili ako mu oni ispišu pismenu vježbu i tako ga oslobode obaveze, takvo dijete nikada neće biti učeno i ovakva pomoć je, zapravo, nenadoknadivo nasilje prema tom djetetu. Dakle, roditeljska neumjesna i pretjerana pomoć djetetu dok je ono malo na štetu je djeteta i ovakva pomoć je prepreka razvoju njegove ličnosti. Neodmjerena ljubav i neprimjerena pomoć gase u djetetovoj duši plamičak samostalnosti i samopouzdanja i pretvaraju ga u parazita i nedostojnog čovjeka.
Nikada ne uskraćujte djetetu odgovarajuće prilike kojima će ono lično steći nova iskustva i isprobati razne pokuse, što znači da mu ne trebate pomagati u svakom poslu. Jer, ukoliko mu se bude pomagalo više nego što je neophodno, ono će steći naviku da mu se uvijek mora pomagati te će tako izgubiti vlastitu samostalnost i nikada neće biti u stanju da se osloni i pouzda u sebe i u svoje sposobnosti.[3]
Najbolje doba za odgoj osjećaja lične odgovornosti i stvaranje neovisnosti i samopouzdanja jeste doba djetinjstva. Pritom je neophodno da roditelji svoje dijete doživljavaju kao stvarnog i samostalnog čovjeka te da se i u svojim postupcima prema njemu ophode kao prema odraslom čovjeku. Potrebno je da svoj sistem odgoja postave na ispravnoj osnovi i da svoje dijete od početka odgajaju kao neovisno i odgovorno za svoje postupke.
Podsticanje i kazna
Roditelji su dužni da u prvim godinama života, u skladu sa razvojem i razumijevanjem djeteta, djecu savjetuju i stave im do znanja da su odgovorna za svoje dobre i loše postupke. Potrebno je da ih bodre i podstiču na dobra djela, a za loša djela u odgovarajućoj mjeri kažnjavaju. Roditelji se moraju kloniti nepotrebne i pretjerane ljubavi, ali isto tako i nasilja. Ovu metodu odgoja roditelji trebaju krajnje dosljedno primjenjivati toliko dugo dok dijete ne stekne uvjerenje u svoju samostalnost i ne ovlada svojim ličnim odgovornostima. Kada se dijete odgaja po ovom sistemu, kada napuni deset godina života, ono postaje samostalno i dobro shvata svoju ličnost.
Odgajatelj priprema dijete za život. Prema tome, treba dijete staviti ispred svojih očekivanja. Odgajatelj sluša naredbe svog razuma i srca i sa onim koga odgaja treba postupati ljudski i nikada ne treba izgubiti osjećaj humanosti. Treba imati ljudski odnos bez ikakve sebičnosti i umišljenosti. Treba istovremeno biti i čovjek i nepristran. Pravedni roditelji i odgajatelji su oni koji mogu djetetu dati nepristrane savjete i od njega načiniti potpunog, a ne ovisnog i podložnog čovjeka. Prema djetetu će iskazati ljubav koja neće biti slijepa i gluha i koja će biti zbiljski izvor života.
Ova ljubav nikada ne zaboravlja svoje obaveze i načela rada i uvijek čuva uravnoteženost. Jer, uravnoteženost i pravičnost predstavljaju utočište za dijete.
Ukoliko otac bude pravedan, onda njegova ozbiljnost i strogost neće ostaviti nepovoljne tragove na djetetu. Moguće je da životni put djeteta bude i trnovit, ali pošto će osnova njegova odgoja biti čvrsta, ono neće osjetiti štete.[4]
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić
[1]Će midanam (Terbijate etfal došvar), str. 72.
[2]Će midanam (Terbijate etfal došvar), str. 61.
[3]Ma ve farzandane ma, str. 41.
[4]Će midanam (Terbijate etfal došvar), str. 60.