Četiri obaveze roditelja

Prva i osnovna obaveza roditelja je izgraditi kod djeteta ispravno poimanje i razumijevanje i pravilno ga usmjeriti. Druga obaveza roditelja prema djetetu jeste da mu zadaju samo ono­liko koliko može podnijeti. U nekim pitanjima koja su ozbiljnija ne tre­bamo nuditi teške i razumske odgovore. Ako je dijete postavilo teško pi­tanje onda mu treba odgovoriti tako da ga ono može razumjeti. Jedan od kršćanskih mislilaca rekao je kako je jedan od uzroka sklonosti djece ka materijalizmu davanje pogrešnih odgovora na njihova pitanja o vjeri. Neki pobožni roditelji primjenjuju metode bez naučnog utemeljenja, nas­tojeći dijete odgojiti u vjeri, ali ono – odrastajući i dolazeći u dodir s nauč­nim raspravama – uviđa pogreške. Možemo zaključiti da je druga obaveza roditelja prema djetetu pratiti njegov duhovni razvoj te se prilagoditi razini njegovog razumijevanja. Treća obaveza roditelja jeste sveobuhvatno gledanje na dijete i nje­gove mogućnosti. Na dijete treba gledati kao na veliki potencijal i neo­brađenu materiju u kojoj postoje mnoge sposobnosti, te ih stoga treba rav­nomjerno razvijati. Čovjek treba biti potpuno razvijen kada je riječ o nje­govoj  duhovnoj prirodi jednako kao i čovjek u svojoj fizičkoj pojavi. Do­voljno je da jedan organ nije dovoljno razvijen i već je vidljiva bolest. Kako je samo Poslanik, s.a.v.a., primjenjivao ispravne metode prema djeci kada se četveronoške povio i posjeo djecu na svoja leđa. Četvrta obaveza roditelja jeste da zauzmu pravilan stav. Vrijeme se po svojoj biti mijenja i usavršava. Vrijeme u kojem odrastaju naša djeca razlikuje se od vremena u kojem smo mi živjeli, te se stoga moramo pri­lagoditi novim okolnostima. Imam Ali, a.s., u Stazi rječitosti kaže: ”Odgo­jite djecu za vrijeme u ko­jem će živjeti.”

Ispunili bismo svoju obavezu prema djetetu ako bismo ga odgajali u skladu s razumnim načelima, gledajući u budućnost sa jednim sveobuhvatnim pristupom. A da bismo ispunili ovu obavezu na ispravan način, prirodno je da i sami moramo imati neku spoznaju vjere, društvenih ­prilika i psihologije. Ako sami nismo stekli spoznaju o spomenutim stvarima u našoj prošlosti, prepustili smo naše dijete drugima, tj. društvu, da ga ono odgaja. Ako sami nismo imali prilike da se obrazujemo i is­punimo ovakvu dužnost prema djetetu, dobro je da odgoj prepustimo čovjeku koji to poznaje. U slučaju da ispunimo ovu obavezu prema d­jetetu, sami učestvujemo u svim dobrima naše djece i potomstva sve do Sudnjega dana. S druge strane, ako ne odgojimo našu djecu i ona našom krivicom odu stranputicom, prirodno je da ćemo i mi sudjelovati u nji­hovim lošim djelima i grijesima do Sudnjega dana. U slučaju da ne ispunimo našu obavezu onako kako treba, a dijete nam ipak krene ispravnim putem, mi nikakve koristi nećemo od toga imati. Ako nam dijete krene krivim putem, onda smo mi saučesnici u svim njegovim postupcima.

Predaja u kojoj se kaže da su dobra djeca jedno od dobrih djela koja ostaju za roditeljima uvjetovana je nekim činjenicama. Mušrici i nevjernici čija su djeca prihvatila islam na Sudnjem danu neće imati nikakve koristi od ibadeta svoje djece. Veza između njih je prekinuta, a veza koja vlada kroz stvaranje razlikuje se od one veze koja je konvencionalne prirode.

U razgovoru koji Kur’an prenosi između Stvoritelja i Nuha, a.s., či­tamo:

وَنَادَى نُوحٌ رَّبَّهُ فَقَالَ رَبِّ إِنَّ ابُنِي مِنْ أَهْلِي وَإِنَّ وَعْدَكَ الْحَقُّ وَأَنتَ أَحْكَمُ الْحَاكِمِينَ قَالَ يَا نُوحُ إِنَّهُ لَيْسَ مِنْ أَهْلِكَ إِنَّهُ عَمَلٌ غَيْرُ صَالِحٍ فَلاَ تَسْأَلْنِ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنِّي أَعِظُكَ أَن تَكُونَ مِنَ الْجَاهِلِينَ

Kada je došla poplava Nuh, a.s., se obrati se Bogu: ”Ovo je moj sin, od mog poroda, a Tvoje obećanje je istina, a Ti si sudija najpravedniji!  Bog mu reče: O, Nuh on nije od tvoje porodice, on je činio loša djela i nemoj da me pitaš ono o čemu ti nemaš znanja!” (Hud, 45–46)

Pitanja konvencionalne prirode imaju vrijednost samo u određenom trenutku, dok na Sudnjem danu nemaju. Nuh je na Ovom svijetu imao sina i to je nešto šta bismo mogli označiti konvencionalnom prirodom, ali on nije bio njegov duhovni sin, jer je činio loša djela zbog kojih nije zaslužio Božiju milost.

Izvor: Ekber Eydi, Pouka o odgoju, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2006., s perzijskog preveo: Ertan Basarik