Adab hazreti Jakuba
Jednu od dova koju Allah, dž.š., prenosi od Svojih poslanika jeste i ona od Jakuba, a.s., nakon što su se njegovi sinovi vratili iz Egipta bez Benjamina i Jehude: Onda se otac od njih okrenu i reče: “Tugo moja Jusufe!”, a oči su mu zbog tuge pobijeljele, jer sav skrhan je bio. “Tako nam Boga” – braća rekoše – “toliko spominješ Jusufa da ćeš s uma sići, ili ćeš upropastiti se!” “Na svoj jad i tugu Allahu se žalim, a ja od Allaha imam znanje o onome što vi ne znate.”[1] Hazreti Jakub svojim sinovima kaže da je njegova istrajnost u sjećanju na Jusufa žal srca, koju pred Boga iznosi, te da nije u beznadežnosti spram Božije milosti i da On može dovesti Jusufa na način kakav se ne može ni pretpostaviti. Ovo je adab poslanika spram svoga Gospodara, koji podrazumijeva da su u svim stanjima okrenuti ka Njemu i da sve svoje pokrete i mirovanja čine na Njegovom putu. Ovo se veoma lahko može shvatiti iz kur’anskih ajeta, jer je Uzvišeni Bog jasno rekao za svoje poslanike da ih je uputio ispravnim putem: To su oni koje je Allah uputio…[2], a posebno za Jakuba je rekao: I darovasmo mu Ishaka i Jakuba i svakog uputismo…[3], a s druge strane o sljedbenicima strasti rekao je da su to oni koji su zastranili i zalutali: …i ne povodi se za strašću jer će te ona s Allahova Puta odvest…[4]
Iz rečenog se može shvatiti da Božiji poslanici – vođeni i upućeni Božijom uputom – nikad ne slijede strasti.
Osjećanja i unutrašnji porivi, znači strast, srdžba, ljubav, mržnja, radost, tuga i svako drugo stanje duše koje stoji u vezi sa ovosvjetskim pojavama, kao što su imetak, djeca, brak, hrana i piće, kuća i sl., oni sve to koriste na Božijem putu i u tome ne traže ništa drugo, osim Božijeg zadovoljstva. Ukratko, put koji čovjek slijedu u životu ili je put na kojem se slijedi istina, ili je put na kojem se slijede strasti; drugim riječima, ili je put Boga, ili put zaborava Boga.
Božiji poslanici, neka je mir na sviju njih, budući da su upućeni uputom gore pojašnjenom, tj. činjenicom da ne slijede porive strasti, oni su stalno oživljeni sviješću o Bogu. Poslanici u svojim kretanjima i mirovanjima ne traže ništa drugo, do li Božije zadovoljstvo. Oni se ni po bilo kojoj životnoj potrebi ne obraćaju drugima, niti kucaju na druga, osim na Božija vrata. Obraćanje na izvanjske uzroke ne odvodi ih u zaborav od Prvotnog uzroka Uzvišenog Boga. Poslanici imaju svijest da uzroci i njihovi učinci dolaze od Boga. Poslanici nikako ne poriču uzroke, niti ih doživljavaju kao nepostojeće, niti odriču njihovu uzročnost. Uzroci se ne mogu poreći jer je to suprotno ljudskoj prirodi i čovjekovom razumijevanju svijeta. Poslanici se oslanjaju na uzroke, ali im ne pridaju značaj neovisnosti. Oni su vjerovanja da svaka stvar ima svoj položaj u pogledu uticajnosti koju im je odredio Uzvišeni.
Budući da je oslanjanje poslanikâ na Boga onakvo kako tome dostoji, oni su mogli ispuniti zahtjeve adaba robovanja i očuvanja Njegova Gospodstva. Poslanici nisu ništa ni željeli, ni odbacivali, osim radi Njega, i ninašto se nisu oslanjati, a da prije i poslije tog oslanjanja, Uzvišeni Bog nije bio u prvom planu. Budući da je stanje poslanikâ, neka je mir Božiji njima, takvo kakvim smo ga opisali, njihov temeljni i krajnji cilj u svim stanjima jeste Uzvišeni Bog.
U svjetlu rečenog i hazreti Jakubove riječi: Na svoj jad i tugu Allahu se žalim…, imaju sljedeće značenje: Ako me vidite da sam stalno u žalosti i boli za Jusufom, to nije isto kao vaša bol i tuga pri gubitku neke blagodati, jer kada vi nešto izgubite, tada se u svom neznanju žalite drugom, koji ne raspolaže niti dobrom, niti štetom, a ja svoju bol i tugu iznosim pred Uzvišenog Gospodara i moja žal nije neispunjiva, jer znam ono šta vi ne znate.
Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović
[1] Jusuf, 84-85.
[2] En’âm, 90.
[3] En’âm, 84.
[4] Sâd, 26.