Čovjek i svijet nakon Sudnjeg dana

Velika promjena 

Uvjerenje u Kijamet jeste nakon tevhida najvažnije vjerovanje u islamu. Prema kur'anskom kazivanju, lice svijeta prirode prije kijametskog dešavanja će se posve izmijeniti, sva Nebesa i Zemlja će se raspasti, a Sunce i zvijezde će izgubiti sjaj: “Doći će vrijeme kada će se Sunce pomračiti i ugasiti se, zvijezde više neće imati sjaja, mora će kao lonci uzavreti i pretvoriti se u paru.” Onda će, nakon dugog razdoblja, stvorenja ponovo dobiti život u novom obliku i na izvjestan način će steći vječni i beskonačni život. 

Zbilja proživljenja 

Premda se u Kur'anu ne govori o povratku duše u tijelo, neki muslimanski učenjaci razmatrali su povratak duše u isto ono tijelo koje se raspalo i postalo zemlja. Oni su uvjereni da će se ovo stanje materijalnog života kakvo danas imamo ponoviti na istom ovom materijalnom svijetu, isto ovo Sunce, Mjesec i Zemlja bit će ponovo stvoreni, i mi ćemo se vratiti u isti ovaj današnji oblik i stanje te ćemo nakon proživljenja iskusiti posve materijalnu egzistenciju na Zemlji u ovom sadašnjem obličju. Međutim, takav stav ne može se prihvatiti, jer Kur'an nas obavještava o zamjeni ove Zemlje drugom Zemljom na Sudnji dan. Pored toga, teorija kako će se duša ponovo vratiti u ovozemaljsko tijelo i nastaviti život u istom ovom stanju i po ovim zakonitostima jeste neka vrsta “reinkarnacije” koju islam odbacuje.

Druga teorija jeste da će na Dan kijameta samo ljudska duša dobiti život i bez tijela se vratiti u svijet Božije gospodstvenosti (‘alem-i-rububi). No, ni ova teorija nije u skladu s kur'anskim ajetima u kojima se ističe da će tijelo na Sudnjem danu biti proživljeno.

Na osnovi treće teorije, koju nazivamo “teorija usavršavanje materije”, svijet prirode će nakon uništenja biti ponovo proživljen i otpočet će postepeno usavršavajuće kretanje ka Kijametu. Kao rezultat te promijene, njegov poredak će biti u potpunosti promijenjen. Prema tome, na Dan kijameta svijet prirode se neće vratiti u ovaj sadašnji materijalni oblik niti će biti zauvijek uništen, nego će svijet materije, kroz jednu kvalitativnu promjenu, steći savršeniji život. Shodno ovoj teoriji, na Dan kijameta neće samo ljudska duša zakoračiti u svijet neprolaznog života i tamo iskusiti vječno življenje, nego će i svijet materije i prirode, pa i ljudsko tijelo skupa s drugim dijelovima prirode, na kraju dugog usavršavajućeg kretanja, steći život bez starenja i propadanja. Ova teorija je u skladu s kur'anskim ajetima koji govore o tjelesnom proživljenju te može objašnjavati povratak svih bića kroz jedno uspinjuće i usavršavajuće kretanje ka Bogu. Na temelju ove teorije, umjesto da kažemo kako će se na Dan kijameta duša spustiti i ponovo se vratiti u ljudsko materijalno tijelo, kažemo da se tijelo i materijalna priroda kroz usavršavajuće kretanje uspinju u svijet duha i stižu ka duši. 

Dokazivanje proživljenja 

U Kur'anu nam u oči upadaju različiti argumenti koji se tiču proživljenja. Kur'anski ajeti proživljenje smatraju ciljem i svrhom stvaranja te se stvaranje Nebesa i Zemlje bez postojanja proživljenja ubraja u besmislen posao u neskladu s Božijom mudrošću:

أَفَحَسِبْتُمْ أَنَّمَا خَلَقْنَاكُمْ عَبَثًا وَأَنَّكُمْ إِلَيْنَا لَا تُرْجَعُونَ

Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?”[1] 

Čovjek je najuzvišenije stvorenje u svijetu prirode i cijela priroda stoji u službi njegovog razvoja i procvata njegovih potencijala. Stvaranje tako izvanrednih potencijala u čovjeku i pripravljanje svih ovih mogućnosti u prirodi za njegov razvoj samo radi jednog kratkog životnog razdoblja ne bi bilo mudro djelo. Nakon što čovjek prevaziđe doba djetinjstva i iskusi mladalačko doba, kad može razmišljati zrelo i upotrijebiti svoja iskustva i iskusiti bolji život, nastupa doba starosti i već se mora oprostiti od života. U slučaju da je smrt za čovjeka kraj svega, provesti ovaj kratki i prolazni život uz mnoge muke i nelagodnosti, te pripraviti sve ove mogućnosti kako bi generacije ljudi jedni iza drugih iskusile ova brzo prolazna životna razdoblja, neće biti mudar posao.

U drugim kur'anskim ajetima odgovoreno je na argumente nevjernika kojima su poricali Kijamet. Njihov argument nije bilo ništa drugo već da je ponovno oživljenje čovjeka nevjerovatno! Govorili su se kako je nemoguće da čovjek koji je umro i čije su kosti istruhle opet oživi. Kur'an im prosto odgovara:

وَضَرَبَ لَنَا مَثَلًا وَنَسِىَ خَلْقَهُ قَالَ مَنْ يُحْيِى الْعِظَامَ وَهِىَ رَمِيمٌ ۝ قُلْ يُحْيِيهَا الَّذِى أَنشَأَهَا أَوَّلَ مَرَّةٍ وَهُوَ بِكُلِّ خَلْقٍ عَلِيمٌ 

I Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: “Ko će oživjeti kosti, kad budu truhle?” Reci: “Oživjet će ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio.”[2]

Onosvjetski život 

Ovaj i Budući svijet jesu dvije međusobno povezane cjeline, koje se nalaze u izravnoj međusobnoj vezi i odnosu. Svako djelo na Ovom svijetu ostavlja za sobom trajne tragove koji su vidljivi na Onom svijetu:

فَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ خَيْرًا يَرَهُ ۝ وَمَن يَعْمَلْ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ شَرًّا يَرَهُ

Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga.[3]

Odrazi naših ovosvjetskih djela na Onom svijetu jesu blagodati ili muke koje će nam se dešavati u Džennetu ili Džehennemu.

Nematerijalne i trajne zbilje naših djela postoje već sada i spoznatljive su, ali mi ne posjedujemo potrebna sredstva kako bi ih percipirali i osvjedočili se u njih. Međutim, Božiji prvaci mogu se još na Ovom svijetu osvjedočiti u zbiljske i nadmaterijalne posljedice svojih djela.

Povezanost Ovog i Onog svijeta podrazumijeva da je čovjekova sreća na Ovom svijetu u sprezi sa srećom na Onom svijetu te čovjek koji dosegne ahiretsku sreću također i na Ovom svijetu iskusi sretan život. Znači, grijesi koji uništavaju onosvjetski život i na Ovom svijetu su uzrokom propasti života pojedinca i društva. Nasuprot tome, poštivanje vjerskih propisa koji osiguravaju ljudsku sreću u vječnom onosvjetskom životu može čovjeku osigurati zdrav život, praćen mirom i stvarnim zadovoljstvom i na Ovom svijetu. 

Individualni identitet na Ahiretu 

Tog dana zbilja ljudi bit će jasna i svačiji vanjski lik će odražavati njegovu unutarnju stvarnost. Dobročinitelji će imati svijetla lica, dok će zločinitelji ružne naravi dobiti životinjski lik.

Prema tome, svaki čovjek će na Onom svijetu biti prisutan sa istim onim identitetom i ličnošću kakve je imao na Ovom svijetu. Oni će u novom liku imati isti onaj pristup i osjećaj kakav su prema sebi imali na Ovom svijetu, i drugi će ih u tim novim ahiretskim likovima prepoznavati upravo prema onom njihovom dunjalučkom identitetu. Stoga će ona skupina koja se sa svojim poznanicima na poprištu Kijameta suoči u ružnom liku biti obuzeta neopisivim stidom. 

Otjelovljenje djela

Prema mnogim ajetima Časnog Kur'ana, kazne koje na Sudnjem danu sustignu čovjeka jesu otjelovljenje i zbiljski odraz upravo njegovih ružnih djela na Ovom svijetu. Otrovni škorpioni koji tako grozno ujedaju grješnike na Sudnjem danu jesu onosvjetsko obličje bolnog otrova kojeg je čovjek svojim otrovnim jezikom sipao na srce drugih. Ovo pitanje jasno je izloženo u sljedećem ajetu:

إِنَّا أَنذَرْنَاكُمْ عَذَابًا قَرِيبًا يَوْمَ يَنظُرُ الْمَرْءُ مَا قَدَّمَتْ يَدَاهُ وَيَقُولُ الْكَافِرُ يَا لَيْتَنِى كُنتُ تُرَابًا

Mi vas na skoru patnju upozoravamo, na Dan u kome će čovjek djela ruku svojih vidjeti, a nevjernik uzviknuti: “Da sam, bogdo, zemlja ostao!”[4] 

ili:

وَوُضِعَ الْكِتَابُ فَتَرَى الْمُجْرِمِينَ مُشْفِقِينَ مِمَّا فِيهِ وَيَقُولُونَ يَا وَيْلَتَنَا مَالِ هَذَا الْكِتَابِ لَا يُغَادِرُ صَغِيرَةً وَلَا كَبِيرَةً إِلَّا أَحْصَاهَا وَوَجَدُوا مَا عَمِلُوا حَاضِرًا وَلَا يَظْلِمُ رَبُّكَ أَحَدًا

I Knjiga će biti postavljena i vidjet ćete grešnike prestravljene zbog onog što je u njoj. “Teško nama!” – govorit će – “Kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!” – i naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti.[5]

يَوْمَ تَجِدُ كُلُّ نَفْسٍ مَّا عَمِلَتْ مِنْ خَيْرٍ مُّحْضَرًا وَمَا عَمِلَتْ مِن سُوَءٍ تَوَدُّ لَوْ أَنَّ بَيْنَهَا وَبَيْنَهُ أَمَدًا بَعِيدًا وَيُحَذِّرُكُمُ اللهُ نَفْسَهُ وَاللهُ رَؤُوفُ بِالْعِبَادِ

Onoga dana kada svaki čovjek pred sobom nađe dobro djelo koje je uradio i hrđavo djelo koje je učinio – poželjet će da se između njih i njega nalazi udaljenost velika. A Allah vas na Sebe podsjeća i Allah je milostiv prema Svojim robovima.[6] 

Kao rezultat, nije moguće da kijametska kazna bude veća od količine grijeha počinjenih na Ovom svijetu. Naime, ovosvjetsko djelo i onosvjetska kazna za njega nisu dvije odvojene zbilje pa da jedna može biti veća od druge. Kada je kazna za djelo isto to djelo, tu se više ne može govoriti o umanjenju ili uvećanju.

S obzirom na to, moguće je da djelo koje je na Ovom svijetu učinjeno za kratko vrijeme donosi dugotrajnu kaznu. Razlog je taj što, iako je djelo na Ovom svijetu oduzelo malo vremena, uticaj zbilje tog djela na ljudsko je vječan i neograničen. Naprimjer, mada se grijeh nevjerovanja i poricanja Boga dešava u ograničenom vremenu, on u čovjekovom biću ostavlja vječni mrak i tamu. Ili, moguće je da se u nekoliko minuta izvrši ubistvo čitave skupine ljudi, ali ružnoća zbilje tog nedjela ne može se mjeriti mjerilom vremena. Takvo je stanje i u pogledu dobrih djela. Ispravno vjerovanje i lijepa unutarnja svojstva te neka prikladna ponašanja, poput požrtvovanosti na Božijem putu, svojom zbiljom imaju vječni uticaj na biće čovjeka, te, kao rezultat, on se ispoljava i na onosvjetski život.

Onosvjetska kazna 

Prostranost Džehennema i njegova strašna dubina jesu upravo u mjeri dunjalučkih želja svakog čovjeka. Baš kao što su dubine ovosvjetskih želja i strasti čovjeka odanog Ovom svijetu beskrajne, a njegove ovosvjetske želje i prohtjevi, strast i srdžba, škrtost i gramzivost ili zloćudnost i zlobnost nemaju kraja, i strašne džehennemske provalije koja su stvarni odraz tih unutarnjih svojstava, za takvu osobu nikada neće imati kraja i dna.

S obzirom da svi ljudi koji su privrženi Ovome svijetu nisu u istoj mjeri utonuli u močvaru gramzivosti i ovosvjetskih strasti, stoga i njihovo stradanje u džehennemskim provalijama nije jednako i iste mjere; neki su izloženi manjim mukama, a neki su u strašnijoj vatri i na težim mukama. Svačije patnje su u mjeri obima i dubine mraka i iskvarenosti koji su obuzeli njihovu dušu, jer:

إِنَّ اللهَ لاَ يَظْلِمُ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ

Allah neće nikome ni trunku nepravde učiniti.[7]

Skupine dženetlija 

Oni bliski (muqarrebin), sretni (ashabi-jemin) i nesretni (ashabi-šimal) jesu tri skupine na koje je ukazano u Kur'anu. Skupina bliskih uživa najviši stepen na ahiretu, ashabi-šimal su u Džehennemu, a ashabi-jemin su srednja skupina. Skupinu ashabi-šimal nipošto neće obuhvatiti Božija milost, a skupina muqarrebina predstavlja manjinu. Većina ljudi će na Onom svijetu činiti treću skupinu, onih koji su činili i grijehe i dobra djela. Ta skupina, ako neko vrijeme i bude izložena patnji, naposljetku će ući u Džennet te stići do vječne sreće i spasa. Kur'an o ovoj skupini kaže:

وَآخَرُونَ اعْتَرَفُواْ بِذُنُوبِهِمْ خَلَطُوا عَمَلاً صَالِحًا وَآخَرَ سَيِّئًا عَسَى اللهُ أَن يَتُوبَ عَلَيْهِمْ إِنَّ اللهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali i koji su dobra djela s drugim koja su hrđava izmiješali, njima će, može biti, Allah oprostiti jer Allah prašta i samilostan je.[8]

Izvor: Sejjid Ali Reza Sadr Husejni, Islamska naučavanja, Fondacija “Mulla Sadra, Sarajevo, 2012., sa perzijskog preveli: Muamer Kodrić i Akbaš Lutfi

[1] El-Mu'minun, 115.

[2] Ja-Sin, 98.

[3] Ez-Zilzal, 7-8.

[4] En-Nebe’, 40.

[5] El-Kehf, 49.

[6] Ali ‘Imran, 28.

[7] En-Nisa’, 40.

[8] Et-Tevbe, 103.