Cilj božanskih djela

Jedno od pitanja koje se nameću u vezi s božanskim djelima je i to da li Uzvišeni Bog u vezi sa svojim djelima ima cilj ili ne? A ako ima, šta je taj cilj?

Radi odgovora, najprije treba objasniti pojam cilja.

Pojam cilja

Čini se da riječ cilj u leksičkom korijenu ima značenje tačke ili mete koju strijelac nišani i prema kojoj odapinje strijelu. U uobičajenoj upotrebi pod ciljem u ljudskim djelima podrazumijeva se korist koju donosi neki posao i voljni vršilac tu korist uzima u obzir pa radi njenog ostvarivanja preduzima svoju radnju, kao da je korist cilj koji nišani, i svoju radnju usmjerava k njemu.

To je u skladu s filozofskom sintagmom finalni uzrok, kad voljni vršilac prvo predočava, a zatim potvrđuje finalni uzrok te radi njega vrši radnju. Ali u uobičajenoj upotrebi se ponekad smatra da su cilj i svrha korist koju čovjek želi postići u nečemu te preduzima radnju za postizanje tog vrijednog cilja, a što je povezano s njegovom vrijednošću potvrđenom razumom. Zato, ako neko vrši neku radnju bez razumnog cilja, za njega kažu da je učinio uzaludan posao.

Ovdje treba obratiti pažnju na nekoliko stvari:

1. U načelu, svi voljni poslovi imaju jednu vrstu cilja i svrhe, ali je ponekad taj cilj vrijedan i razumski prihvatljiv, a ponekad nije. Čak ni ona djela za koja tek tako kažu da su besciljna, ako se pažljivo razmotre, uočit će se da nisu takva. Naprimjer, kad vidite prijatelja da hoda poljem i pitate ga zašto hoda, on će reći da nema neki razlog. Ovaj odgovor u umu stvara predodžbu da se neka radnja može činiti i bez cilja, ali ako obratimo pažnju, razumjet ćemo da je hodao radi rekreacije i da bi postigao duševni mir. Pošto je uobičajeno da se hoda i kreće da bi se stiglo do nekog cilja, onda se za nekoga ko nema ovaj cilj i hoda radi rekreacije kaže da nema cilj, iako razlog za hodanje postoji, ali taj razlog nije uobičajen.

2. Ponekad čovjek ima u vidu neki cilj, hoće da stigne do tog cilja i preduzima korake koji su u skladu s njim. Kasnije shvati da činjenju tog posla prethode neke uvodne radnje i da dok njih ne učini, neće moći uraditi taj posao. Naprimjer, neko hoće da ode na hadž i njegov cilj je obavljanje obreda hadža (naravno, obredi također imaju cilj, a to je približavanje Bogu). Kad shvati šta to podrazumijeva, uočava da odlazak na hadž nije moguć bez nekih uvodnih radnji. Potrebno je pripremiti pasoš, avionsku kartu itd. Dakle, iz namjere da se ide na hadž proistječe neka druga namjera, a to je namjera da se pripremi ono što je neophodno za putovanje. Zašto se rađa ovo htijenje i namjera? Zato što se bez tih uvodnih radnji ne može obaviti posao. Naprimjer, vi idete s namjerom da podignete pasoš. Ako bi vas neko upitao zašto idete, moguće je da vi odgovorite kako idete podići pasoš, a moguće je da odgovorite kako hoćete da idete na hadž. Oba odgovora su istinita. Vi tu, ustvari, činite nekoliko radnji koje slijede jedna nakon druge i svaka od njih ima poseban cilj. Onaj cilj koji donosi rezultat vaš je krajnji cilj, ono što se treba obaviti prije toga jesu srednji ciljevi, a prvo što treba obaviti jeste prvi i uvodni cilj.

Dakle, moguće je da jedan posao ima nekoliko ciljeva koji slijede jedan nakon drugog tako da svaki od njih bude u odnosu na onaj drugi uvod i sredstvo. Ovako je kad od početka uzimate u obzir onaj krajnji cilj. Tad će sve ove aktivnosti biti podređene onom krajnjem cilju kojem stremite i bit će dio njega. Ali ako zanemarite krajnji cilj i uzmete u obzir jedan od srednjih ciljeva, onda će vaš krajnji cilj biti upravo taj srednji cilj. Ukratko, čovjek u svom poslu može imati mnogobrojne ciljeve, a glavni cilj je upravo onaj koji će od početka biti uzet u obzir i zbog kojeg se preduzimaju uvodne aktivnosti.

3. Kad obratimo pažnju na svoja djela i razmotrimo njihove ciljeve i svrhu, vidjet ćemo da su svi ovi ciljevi, u slučaju da budu u skladu s razumom, radi ispunjenja jedne od naših potreba i radi zadovoljenja jedne od naših unutarnjih i psihičkih želja i stremljenja. Kad jedemo hranu, činimo to da bismo zadovoljili nagon za hranom, a kad stječemo znanje, zadovoljavamo naš nagon traganja za istinom itd.

Moguće je da čovjek ponekad čini ispravno i razumno djelo od kojeg on nema nikakve koristi za sebe te da ga čini isključivo radi drugog. Naprimjer, čovjek vidi nemoćnog bolesnika i osjećaj humanosti podstakne ga da mu pomogne. Također, neke osobe samoinicijativno rade za svoju domovinu i svoje društvo pa čak i sebe žrtvuju, a neke rade Boga radi i kažu da ne djeluju za svoju korist i čak ne uzimaju u obzir ni onosvjetsku nagradu, već djeluju samo radi Njegova zadovoljstva. Moguće je da izgleda kako u svim tim slučajevima cilj nije lična korist, ali ako obratimo pažnju, vidjet ćemo da je u svim tim slučajevima glavna pobuda pribavljanje koristi sebi i otklanjanje svoje potrebe.

Negdje smo vidjeli jednog bolesnika, osjećaj humanosti nas je podstakao, imali smo psihičku potrebu, mi smo zadovoljili ovaj osjećaj i, iako je naše djelo donijelo korist bolesniku, ono je neizravno donijelo korist nama. Onaj koji služi svojoj domovini također je imao osjećanje domoljublja, humanosti i ljubavi prema društvu i svoje djelo je činio da bi zadovoljio ovo osjećanje. Ili je u pogledu svoga djela vjerovao u njegovu moralnu vrijednost pa je, da bi dosegao ovu vrijednost, činio ovo djelo ili je razmišljao tako da će, u slučaju da bude ubijen služeći domovini, ostati na njega lijepa uspomena i bit će nacionalni junak.

S bilo kojim od ovih mišljenja u njemu se pojavljuje psihička potreba i s činjenjem ovog djela ta potreba biva zadovoljena. Dakle, opet su sva ova djela bila radi njega samoga. Čak i onaj koji radi Boga radi, činjenjem djela otklanja svoju potrebu. Kako je on vjernik, kad djeluje radi Božijeg zadovoljstva, njegovo djelo ima veću vrijednost i zaslužit će veću blagodat. On ima potrebu za tom blagodati i, da bi otklonio tu potrebu, čini određeno djelo radi Boga.

Dakle, glavni cilj u svim ovim slučajevima je osiguranje lične dobrobiti vršioca, izravno ili neizravno, osim ako čovjek dospije do nekog položaja ili dosegne neko stanje u kojem će zaboraviti na sebe i u kojem neće smatrati sebe nezavisnim spram veličine Božije. To je neko drugo stanje koje podrazumijeva druga pravila. Inače, dok čovjek vidi sebe i dok je njegova pobuda nefsanskog karaktera, neizbježno je da na koncu sebe ima u vidu.

Zaključak: u našim djelima cilj i svrha su ona korist koju čovjek ima u vidu tokom vršenja djela i radi čijeg postizanja ulaže napor. Može li se smatrati da u tom značenju postoji cilj i svrha božanskih djela?

S obzirom na spomenute činjenice, odgovor je negativan, jer Bog Uzvišeni nema potrebu ni za čim da bi nešto činio s ciljem pribavljanja toga. On je Apsolutno Savršenstvo i šta god neko imao i šta god u Univerzumu postojalo, to potječe od Njega. On u Svojoj Biti nije manjkav u pogledu bilo čega da bi nekom radnjom došao u posjed toga. Prema tome, nemoguće je da Bog ima neki cilj onako kako taj cilj postoji u ljudskim djelima. To je ono što podrazumijevaju osobe koje kažu da božanska djela nisu uzrokovana motivima. Znači, Bog nije kao čovjek da ima neki cilj izvan Svoje Biti i da bude u savršenstvu nedostatan te da posredstvom nekog djela to nadomjesti.

Ovdje se nameće sljedeće pitanje: ako Bog u Svojim djelima nema cilj, zar to ne znači da je Božije djelo besciljno i besmisleno? Kazali smo da Božija volja nije besmislena, da On ne čini besmisleno i uzaludno djelo. Rezultat ove rasprave je da Bog nema neki motiv i cilj izvan Svoje Biti. Dakle, Božije djelo ne čini se radi cilja, a djelo koje se ne čini radi nekog cilja uzaludno je i besmisleno!

Odgovor: ono što se negira jeste da u Božijem djelu postoji onakva vrsta motiva kakva postoji u ljudskim djelima, to jest negira se da postoji cilj i motiv koji je izvan Biti i koji je osiguravatelj potrebe koju ima Bit. Ovakav cilj i motiv ne mogu se pripisati Bogu. Ali, negiranje takvog cilja ne znači apsolutno negiranje cilja, već se za božanska djela može, uz suptilnije značenje, utvrditi cilj.

Na početku rasprave o Božijim svojstvima rekli smo da postoje mnoga značenja koja mi koristimo u vezi sa stvorenjima, a također ih koristimo u vezi s Bogom i to ne podrazumijeva zajedničko učestovanje Boga i stvorenja u svojstvima, već se ovi pojmovi moraju odvojiti od materijalnih svojstava i neegzistencijalnih implikacija. Ono izdvojeno značenje u kojem su izostavljeni aspekti nepostojanja i nedostatnosti može se pripisati Bogu.

Cilj i motiv u svojim djelima mi na neki način shvatamo, i to sa svojstvima koja se ne mogu pripisati Bogu. Ako bismo izostavili neegzistencijalne i nedostatne aspekte, to jest ako izostavimo aspekt da cilj treba da bude ono što otklanja potrebu, ili ako izostavimo aspekte o kojima smo govorili u vezi s preduzetim radnjama, da čovjek vrši neki posao da bi stekao mogućnost za neki drugi posao, onda se može reći da Božija djela također imaju cilj.

Naravno, u pogledu Boga Uzvišenog ciljevi koji slijede jedan nakon drugog ne podrazumijevaju da Bog ne može bez posredovanja nekog posebnog djela učiniti neko drugo djelo. Također smo kazali da uvjeti koji postoje za egzistenciju kontigentnih bića postoje zbog manjkavosti u stvorenjima, a ne zbog manjkavosti moći Božije. Ako čovjek mora biti stvoren od zemlje, to je zato što je čovjek uvjetovan zemljom i on je jedno biće od zemlje. Ovaj aspekt odnosi se na čovjeka, a ne na moć Božiju. U Njegovoj moći nema ograničenosti. Također, ako Bog čini neko djelo da bi nakon njega učinio neko drugo djelo, to nije zbog ograničenosti Njegove moći, nego zbog toga što je drugo djelo uvjetovano ranijim djelom. Znači da zamisao ostvarenja drugog djela počiva na tome da se ostvari prvo. Da bismo ovo približili razumijevanju, možemo se poslužiti brojevima. Naime, predodžba broja tri slijedi nakon predodžbe broja dva. Ako bi se ta predodžba ostvarila prije broja dva, onda ona ne bi bila broj tri.

Kad izuzmemo ove aspekte nedostatnosti, koji su u našim djelima, i kažemo da je cilj nešto zbog čega se čini neko djelo, a ograničenja ne uzimamo u obzir, onda se ovo izbrušeno značenje može također pripisati Bogu. Dakle, može se iznaći zaključak između dva stava: između onoga koje kazuje da Božije djelo ima cilj i onoga koje kazuje da Božije djelo nije uzrokovano motivima, a zaključak je da Božija djela nisu uzrokovana motivima izvan Biti. (Ovo je upravo ono što su kazali filozofi: u božanskim djelima je djelatni i finalni uzrok jedan, iako mi ovdje nećemo iznositi filozofsku raspravu i dokaz). U istom izbrušenom značenju može se kazati da Bog čini djelo radi koristi stvorenja, a ne radi Sebe (“Nisam stvorio stvorenja da steknem neku korist, već da robovima Svojim budem darežljiv”). Ova tvrdnja da cilj Božijih djela nije pribavljanje koristi Njemu, već koristi robovima Njegovim je u određenom smislu istinita. Kako se ovo dokazuje?

Iako je pribavljanje koristi robovima Božijim nešto što je izvan Biti, ovo je ipak srednji cilj. Krajnji cilj je sama Bit, a krajnji cilj ne ostavlja mjesta pitanju. Ovdje se ipak ponovo nameće pitanje zašto pribavlja korist robovima Božijim? Dakle, ovo nije krajnji cilj. Krajnji cilj nema zašto na kraju.

Naprimjer, pitamo:

“Zašto si uzeo knjigu?”

“Da bih čitao.”

“Zašto da čitaš?”

“Da bih naučio.”

“Zašto da naučiš?”

“Da bih znao.”

“Zašto da znaš?”

“Zato da bi Bog bio zadovoljan.”

Ovdje više nema zašto. Moguće je da neko kaže da želi da zna kako bi stekao poštovanje ljudi.

“Zašto da stekneš poštovanje ljudi?”

“Zato što mi se to sviđa.”

“Zašto ti se sviđa?”

Više nema zašto. Prema tome, šta god da je bio krajnji cilj, on više nema zašto. Ako smo rekli da je Bog stvorio Sunce i Mjesec da bi se robovi Božiji okoristili, onda se nakon toga nameće pitanje zašto da se robovi Božiji okoriste. Da bi postigli savršenstvo. Zašto da postignu savršenstvo? Zato što to zahtijeva Bit Božija. Nakon toga više nema zašto, Bog je dakle Onaj Koji hoće korist za robove Svoje. To je implicitno Biću Božijem, to jest Biće Božije je Biće Koje zahtijeva pribavljanje koristi drugima, i to je načelo koje je u Biti Božijoj. Bog je ovakav, Bog je Milostivi, to je svojstvo koje pripada isključivo Biti Njegovoj, apsolutna milost i dobrota isključivo su Božije (naravno, grubo rečeno). Bog je Onaj Koji je Dobrostivi Svedarivatelj.

Ovdje nema zašto. Dakle, krajnji cilj se vraća na ono što zahtijeva Bit Božija i što su zahtjevi lijepih imena Božijih i uzvišenih svojstava Njegovih. Filozofskim jezikom kaže se da je cilj sama Bit, a irfanskim jezikom pak da Bog voli manifestirati Svoja svojstva i, na koncu, ono što čini je zbog Njega Samoga, jer voli Sebe, ali, naravno, ne da bi sebi pribavio neku korist, već zato što voli Sebe, voli i učinke Svoga stvaranja i stvara ih. Prema tome, cilj ne proizlazi iz djela, već mu prethodi. To je zaključak govora o tome da su u Božijem djelu finalni i djelatni uzrok jedno.

Osim krajnjeg uzroka, što je sama Bit, može se smatrati da postoje i srednji uzroci izvan Biti. Ovi uzroci su ustvari finalni uzroci stvorenja, a nisu ciljevi Božiji. To su koristi koje postižu stvorenja, a finalni uzrok u Njegovoj biti je savršenstvo Njega Samoga. Dakle, osim onog krajnjeg uzroka i dalekog cilja, što je Sam On, u božanskim djelima se kao uzroci mogu smatrati srednji ciljevi, a ti ciljevi su ustvari ciljevi stvorenja, savršenstva koja se odnose na stvorenja i ispoljavanje Njegovog savršenstva. S ovim uvodom postalo je jasno da se za božanska djela u jednom značenju mogu kao uzroci navesti ciljevi koji nisu isto što i Bit Božija. Ovaj uvod bio je zasnovan na racionalnom i filozofskom mišljenju, to jest, osim leksičkih i pojmovnih analiza, zasnovan je na racionalnoj argumentaciji. No, kakvo je stanovište Kur ’ana?

Stanovište Kur’ana

Jedno od Božijih imena koje je spomenuto u Kur’anu jeste Mudri. Ono što zahtijeva ovo svojstvo jeste to da su sva Božija djela učinjena s mudrošću. Ono što je mudro je suprotno besmislenom i uzaludnom djelu, što znači da sva Božija djela imaju razumski prihvatljivu svrhu. Dakle, svi ajeti u kojima se govori o mudrosti Božijoj ukazuju na jedno značenje, a to je da sva Božija djela imaju ispravan cilj. Osim ovih, postoji i nekoliko skupina kur’anskih ajeta koji podrobno govore o ovoj temi.

Prva skupina su ajeti koji Božija djela opisuju istinitim. U njima se kaže da je neko djelo Bog učinio s istinom. Druga skupina su ajeti u kojima se negira da su Božija djela neistinita, besmislena i učinjena radi igre i zabave, iz čega proizlazi isti zaključak da su Božija djela istinita. Treća skupina su ajeti u kojima se podrobno objašnjavaju Božija djela iz aspekta stvaranja i zakona pa se objašnjava šta je suština stvaranja, zašto je stvoren čovjek, zašto je stvoreno ono što je na Zemlji i zbog čega postoje blagodati. Čak se objašnjavaju propisi jedan po jedan, pojedinačno se navode razlozi propisa, zbog čega su doneseni i s kojom je namjerom uspostavljen određeni zakon. Iz svake ćemo skupine kao primjer navesti po jedan ajet, a iz mnogih ajeta može se izvesti zaključak da je stvaranje nebesa, Zemlje i općenito svih stvorenja Božijih bilo s istinom. Tako se, naprimjer, kaže:

وَهُوَ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ بِالْحَقِّ

I On je nebesa i Zemlju s istinom stvorio...[1]

Kasnije ćemo dati objašnjenje o istini i neistini (حق و باطل).

Iz druge skupine ajeta u kojima se negira neistinitost navest ćemo kao primjer ajet:

وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَـٰذَا بَاطِلًا

I oni koji razmišljaju o stvaranju nebesa i Zemlje: “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio”…[2]

U vezi sa stvaranjem čovjeka:

 أَفَحَسِبْتُمْ أَنَّمَا خَلَقْنَاكُمْ عَبَثًا وَأَنَّكُمْ إِلَيْنَا لَا تُرْجَعُونَ

Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili…[3]

Pošto je ovo negacijsko pitanje, odgovor na njega je negativan:

وَمَا خَلَقْنَا السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ وَمَا بَيْنَهُمَا لَاعِبِينَ

Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih da bismo se igrali.[4]

مَا خَلَقْنَاهُمَا إِلَّا بِالْحَقِّ

Nismo ih stvorili osim po istini…[5]

Iz ajeta se može razumjeti da je nasuprot istini neistina i igra.

وَمَا خَلَقْنَا السَّمَاءَ وَالْأَرْضَ وَمَا بَيْنَهُمَا لَاعِبِينَ 

Mi nismo stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih da se zabavljamo.[6]

لَوْ أَرَدْنَا أَن نَّتَّخِذَ لَهْوًا لَّاتَّخَذْنَاهُ مِن لَّدُنَّا إِن كُنَّا فَاعِلِينَ 

Da smo htjeli da se zabavljamo, zabavljali bismo se onako kako Nama dolikuje...[7]

U vezi s ovim ajetima postoji mnogo rasprava o tome šta se njima želi reći. Ono na što se mi pozivamo jeste to da su lehv ( لهو ) i le‘ib ( لعب ) približno sličnog značenja ili se u konkretnom slučaju podudaraju. Lehv znači zabava. To znači da su dokolica, zabava, besmislenost i neistina ono što je suprotno istini. Istina je ono što ima mudar cilj.

Zaključak je da je Bog u stvaranju Onaj Koji je mudar. Značenje riječi mudar upravo je ono koje je objašnjeno u ovim ajetima na različite načine. Da bi se značenje ovih ajeta ispravno razumjelo, potrebno je objasniti riječi istina (hak ‒ حق ), neistina (batil ‒ باطل ), zabava (lehv) i igra (le‘ib).

Hak (istina): leksičko značenje riječi hak je postojanost, potvrđivanje, trajanje. Koristi se također kao atribut te znači postojan, trajan, neosporan. Međutim, kod uobičajenih načina korištenja ima različita značenja, iako se u svima njima uzima u obzir neki vid postojanosti. Međutim, pošto se u svakom pojedinom slučaju uzima u obzir posebna namjera, onda je slična polisemičnim izrazima.

1. Ponekad se riječ hak koristi za Boga Uzvišenog i kaže se da je Sam Bog Istina. Ovdje se misli na postojanost koja se odnosi isključivo na Boga, a u filozofiji kažu da je Nužna Egzistencija po Biti Istina, što znači da On Sam od Sebe ima postojanost i u Njegovoj Biti nema ni na koji način nepostojanja i neistinitosti, ni u kojem mjestu niti vremenu i niti iz bilo kojeg aspekta. Dakle, u ovom slučaju hak znači Postojan po Biti, što je približno jednako izrazu Nužna Egzistencija.

2. Ponekad se riječ hak koristi za nešto trajno, iako ono nije trajno po biti nego po drugome, ali je trajno u odnosu na egzistenciju koja propada, koja biva uništena i nema trajnost. Ovdje se podrazumijeva postojanost, ali iz aspekta vremena, a ne iz aspekta biti.

3. Ponekad se riječ hak koristi u pogledu uvjerenja, i to ispravnog uvjerenja spram neispravnog uvjerenja. To podrazumijeva ono uvjerenje koje je u skladu sa stvarnošću. Ovdje se koristi u vezi sa samom stvarnošću. Bog je Istina u značenju da je Njegova Egzistencija po Biti. Ondje se sama zbilja opisuje kao istina dok ovdje, kad kažemo da je uvjerenje ispravno, mislimo da je uvjerenje koje otkriva zbilju ispravno. Kad je nešto opisano kao istinito, onda je ono takvo s obzirom na njegovu usklađenost sa zbiljom. Pošto je ovdje sad dan, onda je uvjerenje da je sad ovdje dan istinito uvjerenje jer je u skladu sa zbiljom, a uvjerenje da je noć je neistinito uvjerenje.

4. Ponekad se riječ hak koristi u vezi s govorom pa se kaže istinit (hak) govor ili neistinit (batil) govor. Ovdje istinito znači ono što je u skladu sa zbiljom. Ako neko govori u skladu sa zbiljom, onda je taj govor istinit. Ovdje je riječ hak (istinit) jednaka značenju riječi sidk ( صدق– istinit). Govor možemo okarakterizirati riječju hak ili riječju sidk jer su one ovdje sinonimi.

5. Ponekad se riječ hak koristi u vezi s obećanjem koje trenutno u vanjskom svijetu nema svoj objektivni primjer na koji bi se odnosilo, ali ako se ispuni u mjeri u kojoj je to moguće, onda je to istinito obećanje, a ako se ne ispuni u potpunosti, onda je to neistinito obećanje. Upravo se u tom značenju u Kur’anu nalazi sljedeći ajet:

Doista je Allahovo obećanje istina.

Znači da će se Božije obećanje, koje je istina, sigurno ispuniti. Ovdje također postoji određena vrsta postojanosti (postojanost onoga što je obećano u svome opsegu) i s obzirom na tu postojanost ovo obećanje nazivaju istinom (حق).

6. Ponekad se riječ hak ( حق ) koristi u vezi s djelom (raniji primjeri govorili su o samoj zbilji i uvjerenju i govoru koji otkriva zbilju, te o obećanju koje treba da se ostvari u svome opsegu), i to istinitim i neistinitim djelom. Ovdje također ima različite aspekte:

a) Nekad govorimo u slučaju voljnih djela da je neko djelo istinito jer se okončava s ciljem koji je vršilac namjeravao ostvariti (šta god bio taj cilj). Suprotno tome je neistinito djelo koje nema cilja i nije polučilo rezultat.

b) Nekad se više uzima u obzir aspekt da je istinito ono djelo koje ostvari cilj, a taj cilj bude mudar, razuman i prikladan vršiocu i njegovom savršenstvu.

7. Nekad se riječ hak ( حق ) koristi u vezi s konvencionalnim pitanjima u oblasti prava i to prava koja su utvrđena za neke društvene kategorije. Tu postoje različite vrste upotrebe tog pojma, a njegova sveobuhvatna vrijednost u tome je da sve te upotrebe imaju konvencionalnu postojanost. Trebamo razumjeti značenje kur’anskih ajeta u kojima se kaže: “Mi smo nebesa i Zemlju stvorili s istinom, a ne s neistinom.”

Naravno, treba imati u vidu da se u mnogim slučajevima značenja riječi hak podudaraju i da dolazi do pogrešnog izvođenja zaključaka. Naprimjer, kažu da je čovjek biće koje traga za istinom (حق). Značenje traganja za istinom može biti da hoće spoznati zbilju, to jest da pronađe ispravno uvjerenje. Moguće je, također, da znači da se hoće djelovati u skladu s društvenim i konvencionalnim pravima i da se ne želi uzurpirati tuđe pravo, a to je drukčije značenje koje ne podrazumijeva onoga koji traga za istinom. Nekad traganje za istinom znači traganje za Bogom. Čovjekova iskonska priroda traga za istinom, što znači da traga za Bogom.

Oni koji ne obraćaju pažnju miješaju značenja ovih izraza. Oni kažu da je čovjek onaj koji prirodno traga za istinom, a Bog je Istina, pa je, prema tome, čovjek onaj koji traga za Bogom. Također kažu da obožavanje Boga znači da čovjek bude onaj koji traga za istinom, da ne bude onaj koji traga za neispravnim uvjerenjima i da poštuje prava drugih ljudi. To je zamjena značenja i pogrešno izvođenje zaključka zbog toga što se radi o višeznačnim pojmovima. Kad kažemo da je onaj koji obožava Istinu onaj koji obožava Boga, a da onaj koji traga za istinom hoće da razumije zbilju, onda su to dva značenja. Iako je Bog jedan od objektivnih primjera onoga na što se odnosi riječ istina (حق), ipak je obožavanje Boga nešto drugo u odnosu na čovjekovo traganje za istinom. Dakle, treba obratiti pažnju na pogrešna izvođenja zaključaka zbog izraza.

Pitanje koje se nameće je sljedeće: koja su značenja izraza da je stvaranje nebesa i Zemlje s istinom (حق), a nije s neistinom (باطل)?

Da li to znači egzistenciju po Biti? Pošto se ovo odnosi isključivo na Boga, je li to onda podrazumijeva značenje postojanosti? Odgovor je opet negativan jer vidimo da su bića stalno u stanju nestajanja. Znači li to da je Bog tokom stvaranja nekome ili nečijem pravu nanio nepravdu? Pitanje prava hak  uopće se ne odnosi na Boga jer niko spram Boga nema nikakvo pravo, a posebno što su nasuprot značenja te riječi izrazi zabava (لهو), igra (لعب) i besmislenost ((عبث.

وَمَا خَلَقْنَا السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ وَمَا بَيْنَهُمَا لَاعِبِينَ

Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih da bismo se igrali.[8]

مَا خَلَقْنَاهُمَا إِلَّا بِالْحَقِّ

Mi smo ih stvorili samo s istinom…[9]

Dakle, istina je nasuprot igri. U drugom se ajetu istina spominje nasuprot zabavi uzaludnosti  i neistini. Ovaj primjer pokazuje da se pod istinom (حق) podrazumijeva da je neko djelo učinjeno u skladu s ispravnim ciljem. Da bismo bolje objasnili temu, razmotrit ćemo značenja izraza koji su suprotni izrazu istina (حق):

‒ neistina (باطل) – izraz koji je tačno nasuprot istini (u svim njenim značenjima) i na svakom mjestu ima posebno značenje. Zato se, posebno u ovom slučaju, radi ustvrđivanja značenja riječi hak (حق), ne može koristiti ovaj izraz (باطل). Istina (حق) i neistina (باطل) korelativni su pojmovi.

‒ besmislenost (عبث) – ovaj izraz obično se koristi u tom značenju da se voljni vršilac, koji nešto čini svojom voljom (i on ima taj status da za svoje djelo uzima u obzir poseban cilj), prilikom činjenja nekog djela ne ponaša tako, to jest ne uzima u obzir ispravan cilj tako da ovakvo djelo postaje beskorisno.

‒ igra (لعب) – ovaj se izraz obično koristi u značenju da čovjek preduzima neka djela koja imaju čak uređenu formu i koja također kao rezultat imaju neki cilj, ali je to cilj koji samo zadovoljava maštu, a ne razum. Takve su dječije igre i neke igre odraslih. Postoje različite vrste igara i određeni pokreti vrše se u skladu s posebnim pravilom. Takve igre također podrazumijevaju rezultat, pobjedu i poraz, ali rezultat koji se dobija samo zadovoljava čovjekovu maštu i čovjeku koji se igra ne razotkriva objektivnu zbilju jer je to igra. Moguće je kazati da se čovjek bavi sportom i tako postaje snažan.

Činjenica je da ova tjelesna snaga nije nastala od igre. Posebna forma i pravila nisu uzrok jačanja. Naprimjer, iako nogometne utakmice povećavaju čovjekovu tjelesnu snagu, čovjekovo bi se tijelo također ojačalo kad bi se i kod kuće bavio sportom. Dakle, pošto se radi o igri, njome se postiže zamišljeni cilj koji je zapravo pobjeda ili poraz.

‒ zabava (لهو) – misli se na zabavu općenito, bilo da ima posebna pravila ili ne. Čovjek nešto čini kako bi proveo određeno vrijeme bez posebnog cilja, osim što je cilj da svoje misli odvrati od drugih problema. On se zabavlja nečim i moguće je da ga to eventualno čini sretnim. Naziva se zabava s tog aspekta što čovjeka odvraća od bavljenja ozbiljnijim poslom. Razumnom čovjeku priliči da stremi vrednijim rezultatima, ali on ostaje uskraćen za te rezultate i bavi se nečim drugim. Ovdje je također moguće da se postignu neki rezultati i da oni eventualno budu poželjni, ali da to bude prepreka za dosezanje vrednijih ciljeva. Moguće je katkad da zabava donosi štetu, kakav je slučaj sa zabranjenim igrama, ili da šteta koju donosi takva zabava bude veća od koristi.

وَإِثْمُهُمَا أَكْبَرُ مِن نَّفْعِهِمَا

Samo je šteta od njih veća od koristi…[10]

Dakle, možda se može kazati da između pojmova zabava (لهو) i igra (لعب) postoji odnos superordinacije i subordinacije (nadređenost i podređenost).

Kod igre postoje neke kretnje, ali uređene, dok kod zabave poseban red nije obavezujući. Ponekad taj red postoji, što također obuhvata stvarne primjere i neke zabave i neke igre, a nekad nema nikakvog reda pa se radi samo o zabavi. U vezi s ovim, ponekad je moguće da postoje neki ciljevi i neki sistem koji vodi određenom cilju; čak je moguće da cilj iz nekog aspekta bude poželjan. Ali kod svih ovih primjera čovjek biva odvraćen od onoga što priliči razini čovječnosti i zato kažu: “Zabava je ono što odvraća od sjećanja na Boga”, odnosno priroda ovog posla je takva da čovjeka odvraća od onog vrlog cilja kakav je zaokupljenost sjećanjem na Boga. Naravno, ovo se odnosi na čovjeka. U svakom slučaju, svojstvo zabave je da zaokuplja i odvraća.

Nasuprot tome je istinito djelo koje je u skladu s prikladnim ciljem, to jest s onim ciljem koji je u skladu s položajem vršioca, a ako je vršilac onaj koji je potrebit, onda ono otklanja njegovu potrebu. Dakle, ajeti koji govore o tome da je stvaranje svijeta s istinom  podrazumijevaju da stvaranje ima cilj koji je prikladan božanskom položaju. Tu nema besmislenosti, uzaludnosti i besciljnosti. Ne samo da nema besciljnosti nego čak nema ni cilja koji nije u skladu s božanskim položajem. Cilj je prikladan vršiocu, a pošto je vršilac Apsolutno Savršenstvo, onda Njegov cilj također treba nositi savršenstvo.

S obzirom na ono što je rečeno u uvodu, o kakvom se onda značenju može govoriti u vezi s ciljem Božijeg djela? Je li značenje ovih ajeta u skladu s onim što je kazano ili je suprotno tome? Rekli smo da nije ispravno ono značenje cilja u vezi s Božijim djelom koje govori o cilju na način da postoji cilj koji je izvan Božije Biti te da Bog hoće posredstvom tog djela ostvariti taj cilj.

To bi značilo da Bog ima neku manjkavost koju želi tim djelom otkloniti i postići neko savršenstvo. Nema nikakve manjkavosti u Biti Božijoj. Čak je pogrešna zamisao i ako neko zamisli da je Bog bio sam pa se zato rastužio i stvorio je svijet da bi ga posmatrao – “niti zbog samoće koja Te obuzela jer nema nikog osim Tebe”. Bog ne pati zbog Svoje samoće, ona Mu prija jer je Njegova Bit u skladu s jednoćom i samoćom.

Dakle, šta god da stvori, to ne mijenja Njegovu samoću. Samoća je imanentna Božijoj Biti i ako se napusti to stanje samoće, to bi značilo da postoji neki drugi bog, što je nemoguće. Prema tome, Bog neće imati neki cilj stvaranja koji je izvan same Biti. Krajnji cilj svih Božijih djela i sveg stvaranja nije ništa osim Biti. Zahtjev Biti je da stvara, Njegova svojstva zahtijevaju da stvori svijet, da održava njegovo postojanje i da ga vodi ka savršenstvu u mjeri u kojoj to zahtijeva Njegova mudrost.

Svi drugi ciljevi koji se spominju u vezi s Božijim djelom, u skladu s onim što je rečeno u uvodu, jesu srednji ciljevi. Znači da postoji konačno zašto. Dakle, svi drugi ciljevi su sekundarni, a suštinski cilj je sam Bog. Drugi ciljevi mogu zbog Biti na različitim razinama sebi priskrbiti to svojstvo da su cilj i svrha, ali je krajnji cilj samo Bit Njegova i to je upravo značenje onoga da su djelatni cilj i krajnji cilj u Biti Njegovoj jedno. Jesu li ajeti koji kažu da je stvaranje svijeta s istinom, a nije besmisleno niti zabava, suprotni ovoj tvrdnji? Ne, nema nikakve suprotstavljenosti zato što ovi ajeti samo potvrđuju da svijet nije stvoren radi nekog niskog cilja suprotnog mudrosti. Ali, nije nužno da ovaj cilj bude otklanjanje neke potrebe vršioca stvaranja, nego cilj mora biti prikladan vršiocu. Postojanje cilja ne podrazumijeva to da cilj mora obavezno biti nešto što otklanja potrebu.

Dakle, nema suprotstavljenosti s tom racionalnom tvrdnjom. Naravno, ovaj racionalni iskaz potvrđuje i tradicija.

Kur’an kaže: “Bog je bogat”, a predaja kaže da nema nikakvu potrebu -“niti zbog samoće koja Te obuzela, jer nema nikog osim Tebe”. Bog je suštinski (po Biti) bez ikakve potrebe (bogat).  U Kur’anu se kaže:

 إِن تَكْفُرُوا أَنتُمْ وَمَن فِي الْأَرْضِ جَمِيعًا فَإِنَّ اللَّـهَ لَغَنِيٌّ حَمِيدٌ 

Ako budete nezahvalni i vi i svi drugi na Zemlji, pa Allah je doista bogat i hvale dostojan.[11]

Ako cijeli svijet bude suprotstavljen vjeri u Boga, to nimalo neće umanjiti veličanstvenost Njegovu. Zapravo, to će štetu nanijeti njima. Dakle, Bog nema nikakvu potrebu i djela koja čini nisu radi Njegove koristi. Šta je s koristi za ljude? Može li se kazati da tu postoji krajnji cilj? Prvo, ovo se pitanje postavlja u vezi s djelima koja se ne odnose na princip stvaranja. Sve dok nema čovjeka, ne može se govoriti o njegovoj koristi.

Osim toga, na mjestu je pitanje “zašto Bog donosi korist Svojim stvorenjima” sve dok ne dođemo do odgovora “da to zahtijeva Bit Božija”, odnosno da to zahtijeva božanstvenost Božija – Bit nema uzroka. Nakon ovoga više ne ostaje mjesta za pitanje.

Dakle, nije proturječno kazati da je motiv nekih Božijih djela donošenje koristi stvorenjima, ali da je to opet srednji cilj. Krajnji cilj je Bit Njegova. Ovo je razumski obzir (potvrđen tradicijom) i u odnosu na navedene ajete nema nikakve suprotstavljenosti i proturječnosti.

Šta je cilj?

Razumjeli smo da Bog ima cilj koji je u skladu s Njegovom Biti. Sad želimo saznati šta je taj cilj. O ovoj temi postoji mnogo ajeta. O stvaranju svijeta i upravljanju svijetom općenito govori ajet koji kaže da je cilj stvaranja svijeta to da ljudi budu iskušani:

وَهُوَ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ فِي سِتَّةِ أَيَّامٍ وَكَانَ عَرْشُهُ عَلَى الْمَاءِ لِيَبْلُوَكُمْ أَيُّكُمْ أَحْسَنُ عَمَلًا

On je u šest dana nebesa i Zemlju stvorio – a Njegov prijesto je iznad vode bio – da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati…[12]

Naravno, o ovom ajetu mnogo je raspravljano, što nema mnogo veze s onim o čemu ćemo govoriti i o tome šta to znači da se stvaranje nebesa i Zemlje zbilo u šest dana. O tome ćemo govoriti u dijelu knjige o kosmologiji (gdje.također nemamo kategoričan odgovor). Ajet u kojem se kaže “a Njegov prijesto je bio iznad vode” jedan je od manje jasnih kur’anskih ajeta. Šta je to Božiji prijesto (Arš) i šta znači da je Arš bio iznad vode? Možda možemo kazati da se time sugerira da je primarna materija svijeta bila u jednoj fazi tečna, kao što je bila u jednoj fazi u gasovitom stanju, te da su Božije zapovijedi provedene nad vodom (o tome će se govoriti u dijelu o kosmologiji). Ono na šta se pozivamo jeste rečenica “da bismo vas iskušali”  koja, sažeto kazano, ne oskudijeva tajnovitošću. Kaže se: “Mi smo nebesa i Zemlju stvorili da bismo vas iskušali”, a nas još nije bilo. Kako je cilj stvaranja nebesa i Zemlje iskušavanje nas, ljudi?

Objašnjenje: u uvodu rasprave naveli smo jednu činjenicu i to – u pogledu čovjekovih djela nekad postoji glavni cilj kojem čovjekova volja stremi. Kasnije uviđamo da taj cilj zahtijeva uvodne radnje koje su neophodne zbog naše manjkavosti ili zbog toga što je suština djela takva da se bez tih radnji ono ne može ostvariti, to jest razina njegove egzistencije je takva da ako Bog hoće da djeluje upravo tim putem, On djeluje, a to je uvjet djela, a ne vršioca djela.

U pogledu božanskih djela također se razumijeva ovakvo što, naravno ne zato što Bog ima potrebu za uvodnim djelima, nego zato što egzistencijalna razina djela slijedi nakon tih uvodnih djela. Samo to djelo uvjetovano je tim uvodnim djelima. Božija volja je to da čovjeka stvori kao biće slobodne volje. Zahtjev božanske mudrosti je da takvo biće treba da bude materijalno. Slobodna volja koja treba da postoji u čovjeku i uzrok je njegovog usavršavanja obavezno mora biti u materijalnom svijetu. Dakle, potrebno je da postoji materijalni svijet pa je, prema tome, taj svijet uvod za stvaranje čovjeka.

Pred čovjekom, prilikom njegova izbora, moraju stajati dva puta jer inače ne bi stigao do savršenstva do kojeg treba stići putem odabira. Dakle, ispravno je da kažemo da je stvaranje svijeta uvod za stvaranje čovjeka, a čovjek je stvoren da bi morao odabrati jedan od dva puta i tako položio ispit. Zaključak je da je stvaranje svijeta bilo radi iskušavanja čovjeka. Naravno, samo iskušavanje je uvodno djelo na putu do nekog drugog cilja, ali je ovdje božansko poučavanje i odgoj i božansko upravljanje (u vrijeme spuštanja ovog ajeta) obratilo pažnju na to da čovjeka poduči da je cijeli život na ovom svijetu radi iskušavanja. Na ovoj se temi insistira te se zato kaže: “Ovaj svijet smo stvorili da bismo te iskušali, ne samo da smo tebe stvorili radi iskušavanja nego je, općenito, stvaranje svijeta bilo radi tvoga iskušavanja, pa zar nećeš onda očekivati iskušavanje?!”

وَلَقَدْ فَتَنَّا الَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ 

A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih..[13].

Općenito, sve je stvoreno radi iskušavanja, zar se onda može desiti da se

odustane od tog cilja? Moguće je da se na drugom mjestu govori o nekom

drugom cilju, naprimjer:

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ

A džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi robuju.[14]

U drugom kur’anskom ajetu kaže se:

وَلَا يَزَالُونَ مُخْتَلِفِينَ

Oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti.[15]

إِلَّا مَن رَّحِمَ رَبُّكَ ۚ وَلِذَٰلِكَ خَلَقَهُمْ ۗ وَتَمَّتْ كَلِمَةُ رَبِّكَ لَأَمْلَأَنَّ جَهَنَّمَ مِنَ الْجِنَّةِ وَالنَّاسِ أَجْمَعِينَ

Osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio…[16]

Ako ovo zato (ذلك) ukazuje na milost, onda spominje jedan uzvišeniji cilj, što znači “iskušavamo vas da biste izabrali pravi put i tako zaslužili milost, te da bi vam se Bog smilovao”. A ako ukazuje na razilaženje, onda je to ishod iskušenja, jer se ljudi kao slobodna bića razilaze kad se nađu ispred dva puta. Svaki od njih odabire put. Dakle, Bog ih je stvorio da bi se razišli, što označava jednu fazu kao ishod iskušavanja.

U svakom slučaju, ova tema da je “svijet stvoren da bismo bili iskušani” oslanja se na jedan od srednjih ciljeva prije kojeg postoje i drugi ciljevi (svijet je stvoren da bi se pripremio teren za nastanak čovjeka) i poslije kojeg također postoje ciljevi, to jest bit ćete iskušani (da biste se pokazali dobrim i lošim, te da bi oni postigli svoje rezultate). Zašto? Zašto On hoće da se robovima Svojim smiluje? Ovo je već zahtjev Božije Biti, ovdje više nema zašto. Dakle, krajnji cilj je Bit. Na koncu, pošto to nije nešto što svi ljudi mogu potpuno razumjeti, u Kur’anu ovo značenje nije objašnjeno, iako je moguće da se iz nekih ajeta izvede ovaj zaključak. Naprimjer, sljedeći ajet: “Zaista sve okončava kod tvoga Gospodara”( وَأَنَّ إِلَىٰ رَبِّكَ الْمُنتَهَىٰ).[17]

Ili ajet u kojem se kaže:

وَأَنَّ إِلَىٰ رَبِّكَ الْمُنتَهَىٰ

A Allahu se sve vraća.[18]

I Njemu se sve vraća…[19]

وَإِلَيْهِ يُرْجَعُ الْأَمْرُ كُلُّهُ

A Gospodaru tvome će se, doista, svi vratiti![20]

Drugo je ako se djela koja nastaju djelovanjem voljnog vršioca iz aspekta egzistencijalne vrijednosti razlikuju međusobno i jedna se naslanjaju na druga. Ustvari, ono što ima veću vrijednost predmet je mudre volje, dok je ono drugo popratno.

Zahtjev Biti Božije je da izljeva više Svoje milosti. Ako takva milost nužno zahtijeva stvaranje nekih bića koja ne zahtijevaju tu milost, ali se bez njih ta milost ne pojavljuje, u tom će slučaju ti drugi biti popratni ciljevi. Da bi se sve lakše razumjelo, objasnimo to ovako: ako želite iz rudnika izvući komad brilijanta, kupit ćete zemljište, godinama ćete ulagati trud da biste došli do rude. Tragajući za tim brilijantom nailazite i na određenu količinu olova, bakra i zlata. Ovdje je cilj brilijant, ali u međuvremenu pronalazite i te rude. Naposljetku, da biste ga pronašli, izvadit ćete veliku količinu zemlje i kamena; čak ćete morati uništiti veliku količinu zemljišta i kamena da biste došli do glavnog cilja. Kasnije sve to odbacujete jer je taj glavni cilj bio brilijant.

Bez poređenja i izuzimajući aspekte manjkavosti iz primjera, zamislite da uvodna djela zahtijevaju stvaralački odnos (ne da postoji potreba za njima onako kako je navedeno u primjeru). Bog hoće da stvori Vjerovjesnika, s.a.v.a., i ostale Čiste, mir s njima, tako da je jedna osoba među njima dragocjena kao sve galaksije. Ovo biće je toliko dragocjeno da je cijeli svijet od početka do kraja spram njega ništa. Mi ne možemo procjenjivati, Bog je Taj Koji poznaje dragulj. Ali, pojava jednog takvog bića i njegovo voljno postizanje savršenstva podrazumijeva neke uvjete. Potrebno je da postoji materijalni svijet, ljudi, tvrdoglavi neprijatelji koji će protiv njega ratovati, a on treba položiti ispit da bi postigao savršenstvo. Cilj je pojava upravo pojedinca. Ovdje nije pitanje količine i ovo pitanje je, prema mišljenju filozofa, ostalo skriveno. Oni su smatrali da je potrebno da u svakoj vrsti većina dosegne savršenstvo, ali nije tako. Ako osim tog pojedinca, koji će dosegnuti savršenstvo, ne bude drugog cilja, postoje razlozi da svi budu stvoreni radi njegovog savršenstva. Nije pitanje količine, jer kolika je težina jednog brilijanta? Vi ste odbacili tovare kamena i zemlje radi njega. Jedan vjernik je kod Boga toliko vrijedan da je sav materijalni svijet spram njega ništa. Dakle, krajnji cilj stvaranja su te spomenute osobe, ostali su usputni gosti. Ako se u predajama kaže da je “sve stvoreno radi nas (Čistih)”, onda se nemojte iznenaditi. Doista vrijede toliko da je sav svijet stvoren radi njih. Spram vrijednosti njihova postojanja čak je i vrijednost vjernika ništa, a kamoli drugih bića.

Dakle, može se kazati da je svijet stvoren za čovjeka. Postoji mnogo potvrda ovakvog stanovišta u kur’anskim ajetima:

هُوَ الَّذِي خَلَقَ لَكُم مَّا فِي الْأَرْضِ جَمِيعًا

On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio…[21]

وَالْأَرْضَ وَضَعَهَا لِلْأَنَامِ

A Zemlju je za stvorenja razastro.[22]

وَالْخَيْلَ وَالْبِغَالَ وَالْحَمِيرَ لِتَرْكَبُوهَا وَزِينَةً ۚ وَيَخْلُقُ مَا لَا تَعْلَمُونَ

I konje, i mazge, i magarce – da ih jašete, i kao ukras..[23].

Čovjek je toliko vrijedan kod Boga da je On radi njega stvorio ukrase. Dakle, tačno je da sve postoji radi čovjeka, ali radi koga postoji čovjek?

Cilj stvaranja svijeta i čovjeka

Nakon što je dokazano časnim kur’anskim ajetima da božanska djela imaju mudar cilj, nameće se pitanje šta je Božiji cilj stvaranja? Općenito smo kazali da je zaključak koji proizlazi iz racionalne argumentacije, pri kojoj se oslanjamo na Objavu, sljedeći: princip stvaranja i darovanje egzistencije stvorenjima je nešto što je zahtjev božanskih uzvišenih svojstava i u činjenju djela stvaranja i upravljanja svijetom nije cilj nešto što je izvan Biti Božije.

Ono što Bog Uzvišeni stvara je, u skladu s razumskom pretpostavkom, biće koje u trenutku postojanja posjeduje sva savršenstva koja su za njega moguća (iako izraz trenutak ovdje nije odgovarajući). Drugim riječima, Božija stvorenja su ili nematerijalna ili materijalna i vezana su za materiju. Ako se radi o potpuno nematerijalnom biću, u skladu s razumskom pretpostavkom (čije dokazivanje je drugo pitanje), ono će imati sva egzistencijalna savršenstva i za njega ne postoji neko očekivano stanje. Takvo biće je ponad mjesta i vremena. U skladu s ovim, u njemu nije moguća promjena, premještanje s jednog mjesta na drugo mjesto i slično. U njemu se ne podrazumijeva razvoj, usavršavanje i povećanje savršenstava, egzistencijalni cilj takvog bića nije izvan njegove egzistencije. Ne može se postavljati pitanje zašto je stvoreno takvo biće, biće koje nema mogućnost usavršavanja i razvoja i je li stvoreno radi savršenstva nekog drugog bića. Takvo što nije pojmljivo.

Ali ako se radi o čisto materijalnim bićima kakva su tjelesa, ili nematerijalnim bićima koja su vezana za materiju, kao što su duše vezane za tijelo, onda ta bića imaju određeni cilj u egzistenciji koji je nešto drugo u odnosu na osnovu njihove egzistencije, to jest egzistencijalni cilj i cilj njihove egzistencije savršenstva su koja ona postižu. Za ovakva bića može se reći da ih je Bog stvorio u okviru te promjene i usavršavanja kako bi dosegli ona savršenstva kojih su dostojni, kako bi uvećali svoju sposobnost zadobijanja blagodati i bivanja dostojnim milosti Božije. Svijet koji mi poznajemo i s kojim smo u doticaju je, prema stanovištu Kur’ana (nebesa, Zemlja i ono što je između njih), materijalni i tjelesni svijet koji postoji u okviru mjesta i vremena i koji je promjenjiv. Zato je moguće postaviti pitanje šta je, osim zadobijanja egzistencijalne suštine i božanske milosti, cilj njihova stvaranja.

Općenit odgovor je da je cilj njihova stvaranja usavršavanje i dostizanje više pripravnosti za savršenstva. Možda će neko pitati zašto Bog ovim bićima nije od početka darovao usavršenost. Zašto stablo, koje ima sposobnost razvijanja i davanja određene količine jabuka nakon deset godina, nije stvoreno da od samog početka daje tu količinu jabuka? Zašto neka životinja, koja nastaje u neznatnom obliku u sjemenu ili maternici, da bi kasnije kroz razvoj i napredovanje stigla do jedne savršenije egzistencijalne razine, nije stvorena od početka na toj konačnoj razini?

Ovo je nezrelo i površno pitanje koje proizlazi iz nedovoljne razvijenosti uma onoga koji postavlja pitanje. Ako bi jedno biće od početka imalo sva svoja savršenstva, onda ovo biće više ne bi bilo materijalno nego nematerijalno, a naša pretpostavka odnosi se na materijalno biće. Ako jedno nematerijalno biće bude imalo mogućnost postojanja, onda ga je Bog stvorio i bio je velikodušan. Bog je stvorio mnogo toga što je od početka imalo sva svoja savršenstva i mi o tome nemamo znanje. Primjer ove pretpostavke su meleki (svi ili neki od njih) koji su neka od nematerijalnih bića, od početka su imali svoju potpunost i oni se ne uspinju s jedne razine na drugu, višu razinu.

Možda se mogu pronaći neki kur’anski ajeti i predaje radi približavanja ove teme:

Nehdžu-l-belāga (Staza rječitosti): pri kraju prve hutbe Imam kaže: “Neki od njih su na sedždi i ne vraćaju se na rukû, drugi su na rukûu i ne ustaju”. Neke meleke Bog je stvorio u obliku u kojem su na sedždi, oni su stalno u stanju sedžde, nikad ne razmišljaju o tome da budu na rukûu i ne vraćaju se na rukû. Druga skupina je uvijek u stanju rukûa i ne misli da se uspravi. Možda se može razumski približiti (ili primaknuti ljudskom razumijevanju) ako se kaže da se u njihovoj egzistenciji ne dešava promjena.

Sura Es-Sāffāt:

وَمَا مِنَّا إِلَّا لَهُ مَقَامٌ مَّعْلُومٌ 

Svakome od nas mjesto je određeno.[24]

Ajet jezikom meleka kaže da svako od nas ima određeno mjesto. Možda se iz ovoga značenja može zaključiti da se nijedan melek ne može sa svoga mjesta podići naviše, na neki viši stepen, jer je ovakav stvoren i do kraja će ostati isti.

U Nehdžu-l-belāgi u prvoj hutbi kaže se: “Onda je On stvorio otvore između nebesa visokih pa ih ispunio vrstama meleka svojih”.

Bog je ispunio nebesa melekima. Znači da na nebesima ne postoji mjesto na kojem nema meleka. Ako se pod nebesima podrazumijevaju nematerijalni svjetovi, a pod mjestom se misli na egzistencijalnu razinu, onda to znači sljedeće: Bog je sve stvorio na onoj razini na kojoj je to što je stvoreno imalo mogućnost postojanja, i tu nije bilo iznimke.

Prema tome, ona bića koja od početka imaju savršenstvo nematerijalna su. Nakon što su ovi svjetovi napunjeni, to jest nakon što je upotpunjena nematerijalna razina, a Bog ništa nije izostavio i nije ostavio prazno mjesto, došao je red na materijalni svijet. Da li da Bog stvori materijalni svijet ili ne? Ako stvori, onda taj materijalni svijet iziskuje postepenost, usavršavanje, promjenu, sukob i ostale nužnosti materije, a ako ne stvori, onda će jedan dio svijeta, koji ima mogućnost postojanja, biti uskraćen za svjetlost egzistencije, a bivanje Boga Apsolutnim darovateljem dobra nije u skladu s prestankom darivanja dobra. Božanska milostivost iziskuje da svemu što ima mogućnost postojanja dadne postojanje. Kad je odlučeno da bude stvoren materijalni svijet, neizbježno je da bića ovog svijeta budu pogođena promjenama i transformacijama, a među tim promjenama su i one koje su uzrok njihovih novih savršenstava.

Drugim riječima, materija će pod utjecajem promjena koje se dešavaju u njoj zadobiti sposobnost primanja novih darova od Boga, zemlja će pod utjecajem promjena zadobiti sposobnost da se pretvori u biljku, kap sjemena će zadobiti sposobnost da u nju bude udahnut ljudski duh, same promjene postaju mogućnosti za nova dobra.

I naposljetku, jedno biće koje će možda nastati na ovom svijetu je čovjek koji je, prema onome što mi razumijevamo i možemo zaključiti iz kur’anskih ajeta i predaja, najsavršenije biće koje je Bog stvorio u materijalnom svijetu. A s obzirom na pitanje je li Bog stvorio još neko materijalno biće sa slobodnom voljom ili ne, odgovor je pozitivan. Džin također sudjeluje s čovjekom u ovoj osobini. Prema tome, iz vanjskih značenja kur’anskih ajeta može se zaključiti je da je džin materijalno biće stvoreno od materijalne vatre i ima svoje obaveze. Postoje džini vjernici, nevjernici, poslušni i neposlušni. Šejtani pripadaju džinima koji su postali nevjernici spram Boga Uzvišenog.

U svakom slučaju, prema spoljašnjem značenju nekih ajeta, džini su sudionici obaveza s ljudima jer se u brojnim primjerima kur’anskog obraćanja skreće pažnja ljudima i džinima zajedno:

فَبِأَيِّ آلَاءِ رَبِّكُمَا تُكَذِّبَانِ

Pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete![25]

Ova zamjenica koja ukazuje na dvojinu podrazumijeva obraćanje ljudima i džinima.

يَا مَعْشَرَ الْجِنِّ وَالْإِنسِ

O skupino džina i ljudi…[26]

Također, postoje ajeti u kojima je pitanje koje će biti postavljeno džinima i ljudima na Sudnjem danu:

يَا مَعْشَرَ الْجِنِّ وَالْإِنسِ أَلَمْ يَأْتِكُمْ رُسُلٌ مِّنكُمْ

O skupe džina i ljudi, zar vam iz redova vas samih poslanici nisu dolazili?[27]

Ne samo prema vanjskom značenju kur’anskih ajeta nego izričito prema ovim ajetima, džini su također materijalna bića i sudionici s ljudima u obavezama. Čak se može izvesti opći zaključak da je čovjek od džina plemenitiji. Ali mi nemamo jasan tekst o tome je li na drugim planetama ili u prijašnjim vremenima živjelo neko biće slično čovjeku ili o tome hoće li se u budućnosti takvo što dogoditi, iako se u nekim predajama nepotpunog lanca prenosilaca (mursel) kaže da je prije hazreti Adema i njegovih potomaka postojao neki drugi Adem. Ipak, nismo pronašli pouzdane podatke o ovoj temi.

Dakle, u svijetu koji mi poznajemo, prema vanjskim značenjima Kur’ana i predaja, čovjek je najsavršenije biće i zato kažu da je čovjek velikodostojnik među stvorenjima. Naravno, svi ljudi nisu na istom stupnju i ponekad su niži od životinja:

أُولَـٰئِكَ كَالْأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ 

Oni su kao stoka, čak i gori…[28]

A neki dosežu razinu koja je viša od one na kojoj su meleki i postaju dostojni toga da im meleki čine sedždu ili da im služe na ovome svijetu, kao što su služili plemenitom Vjerovjesniku, s.a.v.a., i Čistim imamima, mir s njima, ili će dosegnuti taj stupanj na budućem svijetu jer će meleki služiti vjernike u Džennetu.

Osobina da čovjek može svojom voljom sebe toliko uniziti da bude niži i od životinja i toliko napredovati da bude iznad meleka je osobina bića koje živi u materijalnom svijetu. Znači da se u njemu treba desiti promjena da napreduje ili da propada, da oboje bude moguće. Biće s ovim osobinama nema mjesta u nematerijalnom svijetu, tamo je svijet stalnosti u kojem nema promjene.

Prema tome, da bi takvo biće bilo stvoreno i da bi imalo ove osobine, ono mora postojati u materijalnom svijetu. Dakle, može se pretpostaviti da je materijalni svijet jedan uvod za nastanak čovjeka ili jednog bića sličnog čovjeku, bilo savršenijeg, bilo nižeg u pogledu savršenstva. Među bićima koja mi poznajemo Zemlja i nebesa uvod su za stvaranja čovjeka. Ako se pronađe pouzdan dokaz da će doći neko savršenije biće ili da ono postoji na drugim planetama, ili da je postojalo ranije, to nije proturječno ovome, onako kako ni stvaranje džina nije proturječno stvaranju čovjeka.

Dovde smo iznijeli ove pretpostavke u skladu s razumom. Sve ovo potvrđeno je i Kur’anom:

وَهُوَ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ فِي سِتَّةِ أَيَّامٍ وَكَانَ عَرْشُهُ عَلَى الْمَاءِ لِيَبْلُوَكُمْ أَيُّكُمْ أَحْسَنُ عَمَلًا

On je u šest razdoblja nebesa i Zemlju stvorio – a Njegov prijesto je iznad vode bio – da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati…[29]

Iz ovog ajeta može se izvesti zaključak da je stvaranje materijalnog svijeta, koje je bilo postepeno i, prema kur’anskom kazivanju, desilo se u šest dana, bilo uvod za nastanak jednog bića koje će se postepeno usavršavati i koje će imati mogućnost napredovanja ili propadanja, kao što se u ovom kur’anskom ajetu kaže: “Da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati.” Ono što je u ovom ajetu sažeto kazano mogli bismo kazati i ovako: “Nebesa i Zemlju je stvorio da biste vi nastali i vas je stvorio da bi vas dovodio u iskušenja, da bi vam pokazao put dobra i put zla i da biste vi izabrali put dobra.”

Naravno, izraz usavršavanje (evolucija) ima mnogo značenja i treba razumjeti šta znači dosezanje krajnjeg savršenstva, što je Božija blizina. To znači voljno usavršavanje (evolucija), a ne darvinovsko usavršavanje.

Kad kažemo da je čovjek stvoren radi usavršavanja, mislimo na to da je stvoren da bi svojom voljom dospio u Božiju blizinu. Ali, svi kur’anski ajeti koji objašnjavaju temu stvaranja svijeta i čovjeka nemaju iste izraze. Postoje različita značenja, posebno u vezi sa stvaranjem čovjeka i objašnjavanjem cilja njegovog stvaranja:

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ

Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi robuju.[30]

Ovo spominjanje džina i ljudi jednih uz druge potvrda je da su obaveza i slobodna volja zajedničke osobine ovih dviju vrsta. Ne kaže se “meleka sam stvorio”. Da bi se približilo razumijevanju, može se reći da, iako meleki robuju Bogu, njihovo robovanje nije isto što i robovanje ljudi. Njihov je život hvaljenje Boga (tesbih). Međutim, ljudi i džini nalaze se pred dva puta. U drugom ajetu govori se o stvaranju života i smrti:

 الَّذِي خَلَقَ الْمَوْتَ وَالْحَيَاةَ لِيَبْلُوَكُمْ أَيُّكُمْ أَحْسَنُ عَمَلًا ۚ وَهُوَ الْعَزِيزُ الْغَفُورُ

Onaj Koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati…[31]

Ali na šta se misli kad se kaže smrt i život? Postoje različita mišljenja čije bi se navođenje oduljilo. Je li riječ o smrti i životu čovjeka ili o stvaranju živih i neživih bića i nizu drugih pitanja? Ovdje se opet govori o stvaranju (stvaranje čovjekove smrti i života ili svijeta apsolutno) i iskušavanju čovjeka ‒ “da bi iskušao koji od vas”…

Postoji ajet koji na sličan način govori o stvaranju zemaljskih bića:

 إِنَّا جَعَلْنَا مَا عَلَى الْأَرْضِ زِينَةً لَّهَا لِنَبْلُوَهُمْ أَيُّهُمْ أَحْسَنُ عَمَلً

Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.[32]

U prethodnom ajetu govorilo se o razlogu za stvaranje nebesa i Zemlje, ovdje se govori o onome što nastaje na zemlji, spominju se zemaljska bića i pojave, kakve su drveće, vrtovi, životinje… Ukras je nešto što je uzrok ljepote neke druge pojave. Zemlja, izuzimajući biljke i životinje, i nema mnogo privlačnosti, ona sama ne privlači sebi čovjekov duh. Ali ova različita stvorenja na Zemlji privlače čovjekovu pažnju. “Zašto smo ih stvorili? Da bismo vas iskušali.” Dakle, njihovo stvaranje je uvod u razine na kojima će čovjek biti iskušavan. Privlačne stvari vuku ga na svoju stranu da bi on tako izabrao jednu stranu. Ako njih ne bude, mjesto iskušavanja bit će nedostatno. Zemlja je mjesto čovjekovog iskušavanja. Ona će biti upotrebljiva onda kad budu pripremljena sva sredstva iskušavanja. Bog je učinio ova djela da bi iskušao šta je ono što će čovjeka privući: Bog ili ovaj svijet.

مِنكُم مَّن يُرِيدُ الدُّنْيَا وَمِنكُم مَّن يُرِيدُ الْآخِرَةَ

Neki od vas žele ovaj svijet, a neki od vas žele onaj svijet…[33]

U drugom ajetu kaže se:

وَلَا يَزَالُونَ مُخْتَلِفِينَ  إِلَّا مَن رَّحِمَ رَبُّكَ ۚ وَلِذَٰلِكَ خَلَقَهُمْ 

Oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio…[34]

Rekli smo da u vezi s izrazom zato (لِذَٰلِكَ) postoje dvije mogućnosti: prva – da bi se razilazili i druga – da bi im se smilovao.

U svakom slučaju, znamo da čovjek neće ostati na ovome svijetu i da je čovjekovo bivstvovanje i življenje na tome svijetu prolazni period u kojem on treba da bude iskušan. Nakon toga preći će u drugu fazu života da bi ishodi iskušavanja postali jasni. Na onome svijetu nema novog iskušavanja, ko god je ušao u taj svijet došao je do konačnog ishoda. Koliko god tražio:

قَالَ رَبِّ ارْجِعُونِ

Gospodaru moj, povrati me! [35]

dobit će odgovor:

كَلَّا

Nikada…[36]

Opet se na određeni način iz ajeta može zaključiti da kad čovjek uđe u Drugi svijet, nema mogućnost da ispravi ono što je prošlo, a zahtjev onih koji žele nadoknaditi svoju mračnu prošlost je povratak na ovaj svijet. Njima je jasno da tamo nije mjesto ispravljanja propuštenog.

رَبَّنَا أَبْصَرْنَا وَسَمِعْنَا فَارْجِعْنَا نَعْمَلْ صَالِحًا إِنَّا مُوقِنُونَ ‎

Gospodaru naš, vidjeli smo i čuli smo, pa nas povrati da dobra djela činimo, mi,

doista, čvrsto vjerujemo! [37]

Oni ne traže priliku da ondje učine prikladno djelo, oni znaju da taj svijet nije svijet slobodne volje, tamo ne postoje dva puta, kretanje prema Džennetu ili Džehennemu je prisilno i bez odstupanja. Zato mole da budu vraćeni u svijet slobodne volje na kojem su dva puta. Dakle, usavršavanje koje je posljedica voljnih djela odnosi se isključivo na ovaj svijet:

“Zaista je danas dan djelovanja i nije Dan obračuna, a sutra je Dan obračuna i nije dan djelovanja”.[38]

Ako neko tamo bude činio ibadet, to je vrsta ibadeta koji čine meleki, to nije ibadet radi nekog ishoda koji je obaveza. U predajama se kaže da će neki vjernici na Danu sudnjem u Džennetu uživati čineći ibadet Bogu, ali tamo ibadet nije sredstvo usavršavanja, on je isto što i savršenstvo.

U svakom slučaju, djelo koje je uzrok usavršavanja ili uzrok propadanja je djelo kojemu prethodi slobodna volja na ovome svijetu. A slobodne volje nema na onome svijetu, zato će obaveza na onome svijetu biti ukinuta. Dakle, ovaj je svijet mjesto iskušavanja, mjesto obaveze. Prema tome, možemo kazati da je cilj stvaranja čovjeka na ovome svijetu da bude iskušavan jer je ovaj svijet mjesto iskušavanja. Zašto kamen i drvo nisu stvoreni radi iskušavanja? Zato što se sadržaj iskušavanja u njima ne ostvaruje. Dobro je promisliti o iskušavanju. Šta je iskušavanje?

U uobičajenoj upotrebi to znači da onaj koga iskušavaju ima svijest i slobodnu volju i treba po svojoj slobodnoj volji neka djela obaviti, a neka ostaviti. Da bi postalo jasno šta će uraditi, pripremit ćemo teren kako bi izabrao jedno i praktično proveo odluku. Naprimjer, ako je potrebno da pouzdanom službeniku povjerimo neke poslove, moramo provjeriti je li ta osoba vrijedna povjerenja. Zato je treba iskušati i dati joj mogućnost da učini jedno od dva međusobno oprečna djela. Naravno, iskušavanjem mi otklanjamo svoje neznanje. Neki učitelj iskušava svoga učenika da bi provjerio je li učio. Nekad to čini da bi otklonio svoje neznanje, a nekad da bi imao dokaz o učenikovom znanju u slučaju da on protestira.

Dakle, suština iskušavanja je u tome da se pripremi teren za nečije voljno djelovanje čime bi se obznanilo ono što neko krije ili da bi se nečija potencijalna sposobnost iskazala kroz djelovanje. U hemijskoj laboratoriji se vrše pokusi da bi postalo jasno kakve su posljedice neke sinteze, mogućnosti se aktueliziraju i mi to činimo da bismo otklonili neznanje.

Naravno, Bog Uzvišeni ne iskušava da bi otklonio neznanje, Bog zna ono što je bilo na svijetu i ono što će biti, On jednako zna prošlost i budućnost, vanjsko i unutarnje:

إِنَّ اللَّهَ عَلِيمٌ بِذَاتِ الصُّدُورِ

Zaista Allah dobro zna šta je u grudima svačijim.[39]

يَعْلَمُ خَائِنَةَ الْأَعْيُنِ وَمَا تُخْفِي الصُّدُورُ

On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.[40]

Dakle, ako Bog iskušava čovjeka, onda to nije radi otklanjanja neznanja, nego je cilj pripremanje terena za ispoljenje čovjekovih skrivenih potencijala na polju slobodne volje. Prema tome, ako Bog hoće da iskuša čovjeka, šta onda zahtijeva to iskušavanje?

Smisao iskušavanja zahtijeva da se pripreme sredstva da bi čovjek koji se nalazi pred dva puta obznanio ono što je u njemu skriveno i ispoljio svoj potencijal.

Dakle, ovo iskušavanje nikad samo sebi nije krajnji cilj. Ono se vrši kako bi se otklonilo neznanje onoga koji iskušava ili neke druge osobe ili da bi se praktično ispoljili potencijali. Iskušavanje je uvod, a ne cilj. Samo iskušavanje nije ono što se suštinski želi. Šta je onda cilj iskušavanja? Iskušavanje voljnog bića je s ciljem da se ostvari rezultat slobodne volje.

Je li svaki rezultat koji se postigne onaj koji se primarno želi ili su neki rezultati primarno poželjni, dok su drugi rezultati poželjni sekundarno, odnosno popratno? Bog stvara čovjeka i stavlja ga pred dva puta da bi on izabrao jedan od njih. Da li su za Božiji cilj oba puta jednaka ili ne, da li se jedan primarno uzima u obzir dok se drugi sekundarno podrazumijeva pošto je njegov pratilac?

Da li Bog primarno stvara čovjeka da bi ga odveo u Džehennem ili, obrnuto, da bi ga odveo u Džennet, a taj se Džennet postiže putem voljnog djelovanja? Dakle, biće koje se iskušava mora imati slobodnu volju, a ta slobodna volja podrazumijeva postojanje dva puta. Prema tome, jedan je cilj primaran, a drugi je popratan.

Možda možemo zaključiti iz 120. ajeta sure Hud da je cilj primarno milost Božija. U nekim se ajetima spominje oboje uporedo i čak je ponekad prvo navedena patnja jer je upotrijebljena kao upozorenje.

إِنَّا عَرَضْنَا الْأَمَانَةَ عَلَى السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَالْجِبَالِ فَأَبَيْنَ أَن يَحْمِلْنَهَا وَأَشْفَقْنَ مِنْهَا وَحَمَلَهَا الْإِنسَانُ ۖ إِنَّهُ كَانَ ظَلُومًا جَهُولًا

Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i neznalica. [41]

لِّيُعَذِّبَ اللَّهُ الْمُنَافِقِينَ وَالْمُنَافِقَاتِ وَالْمُشْرِكِينَ وَالْمُشْرِكَاتِ وَيَتُوبَ اللَّهُ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ وَالْمُؤْمِنَاتِ ۗ وَكَانَ اللَّهُ غَفُورًا رَّحِيمًا

Da bi Allah licemjere i licemjerke, i mnogobošce i mnogoboške kaznio, a vjernicima i vjernicama oprostio. A Allah prašta i samilostan je.[42]

Bog je emanet (koji je obaveza ili ono što mu prethodi, to jest razum ili ono što je njegov ishod, odnosno blizina Božija) stavio na čovjekova pleća da bi, zatim, kaznio licemjere i mnogobošce i da bi se smilovao vjernicima.

Može se kazati da postoje dva cilja: milost i kazna, ili se može kazati da je cilj milost, a da je kazna ono što ona zahtijeva. Biće koje želi da dosegne ovu milost treba da bude biće slobodne volje, a ono što iziskuje slobodna volja jeste postojanje dva puta.

Da li za čovjeka, nakon što ode s ovoga svijeta i zadobije milost, postoji neki cilj?

Rekli smo da na onome svijetu ne postoji usavršavanje u ovom značenju. Dakle, ono do čega on stiže jeste ono što će zadobiti nakon izvršenja obračuna i to će biti okončan posao bez promjene. Oni koji su u Kući milosti:

خَالِدِينَ فِيهَا أَبَدًا 

Ostat će u njoj vječno..[43].

A i oni koji su u Kući patnje:

خَالِدِينَ فِيهَا أَبَدًا 

Ostat će u njoj vječno…[44]

Dakle, za ahiretsko biće, nakon što dođe na krajnje mjesto i prođe ona mjesta koja su bila uvod, obaveza će biti okončana. Uzvišeniji cilj za ovo biće ne postoji.

No, nameće se pitanje zašto Bog ovo čini. Prihvatljivo je da više nema nekog cilja za stvorenje, ali šta je Božiji cilj da daje beskrajnu kaznu i milost? Krajnji cilj Boga Uzvišenog je Njegova Bit i ono što iziskuju Njegova svojstva. Dakle, može se kazati da je krajnji cilj za čovjeka beskrajna milost, a da je kazna nešto što je akcidentalno. Cilj stvaranja svijeta je nastanak čovjeka, a cilj stvaranja čovjeka je njegovo iskušavanje kako bi putem iskušavanja odabrao robovanje:

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ

Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi robuju.[45]

Cilj je Pravi put:

وَأَنِ اعْبُدُونِي  هَٰذَا صِرَاطٌ مُّسْتَقِيمٌ 

Meni robujte, to je Put pravi.[46]

Ali, pošto postoji slobodna volja, potrebno je i krivudavi nepoznati put, a putevi se okončavaju onosvjetskim ishodima, to jest milošću Božijom, što je primarni cilj, ili kaznom Božijom, što je akcidentalni cilj.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja – Teologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] El-En‘ām, 73.

[2] Ālu ‘Imrān, 191.

[3] El-Mu’minūn, 115.

[4] Ed-Duhān, 38.

[5] Ed-Duhān, 39.

[6] El-Enbijā’, 16.

[7] El-Enbijā’, 17.

[8] Ed-Duhān, 38.

[9] Ed-Duhān, 39.

[10] El-Bekare, 219.

[11] Ibrāhīm, 8.

[12] Hūd, 7.

[13] El-‘Ankebūt, 3.

[14] Ez-Zārijāt, 56.

[15] Hūd, 118.

[16] Hūd, 119.

[17] En-Nedžm, 42.

[18] El-Bekare, 210; Ālu ‘Imrān, 109; El-Enfāl, 44; El-Hadždž, 76; Fātir, 4; El-Hadīd, 5.

[19] Hud, 123.

[20] El-‘Alak, 8.

[21] El-Bekare, 29.

[22] Er-Rahmān, 10.

[23] En-Nahl, 8.

[24] Es-Sāffāt, 164.

[25] Er-Rahmān, 13, 16.

[26] Er-Rahmān, 33.

[27] El-En‘ām, 130.

[28] El-A‘rāf, 179.

[29] Hūd, 7.

[30] Ez-Zārijāt, 56.

[31] El-Mulk, 2.

[32] El-Kehf, 7.

[33] Ālu ‘Imrān, 152.

[34] Hūd, 118, 119.

[35] El-Mu’minūn, 99.

[36] El-Mu’minūn, 100.

[37] Es-Sedžde, 12.

[38] Nehdžu-l-belāga, Fejz, str. 119, kraj 42. hutbe.

[39] Ālu ‘Imrān, 119; El-Mā’ide, 7; Lukmān, 23.

[40] Gāfir (Mu’min), 19.

[41] El-Ahzāb, 72.

[42] El-Ahzāb, 73.

[43] En-Nisā’, 122.

[44] En-Nisā’, 169.

[45] Ez-Zārijāt, 56.

[46] Jā-Sīn, 61.