Jednoobraznost ili višeobraznost društva u pogledu suštine

Analiziranje ovog pitanja je nužno u svakoj školi mišljenja. Na osnovu ovog pitanja razjašnjava se mogu li sva ljudska društva biti sljedbenici jedne ideologije, ili shodno broju i vrstama ideologija i društva treba da budu brojna i raznovrsna. Znači, svaki narod i svaka zajednica, svaka civilizacija i kultura trebaju imati svoju posebnu ideologiju, jer ideologija podrazumijeva skup strategija i metoda koje društvo upućuju i vode u pravcu savršenstva i sreće.

S druge strane znamo da svaka vrsta ima posebne osobine i mogućnosti i da je očekuje posebno savršenstvo i sreća. Nikada savršenstvo i sreća jednog konja nisu istovjetni savršenstvu i sreći jedne ovce ili čovjeka. Dakle, ako sva društva – uz pretpostavku njihove izvornosti i predmetnosti – imaju jednu bit, jednu prirodu i jednu suštinu, onda postoji mogućnost da imaju i jedinstvenu ideologiju, a njihove razlike će biti u granicama individualnih razlika jedne vrste.

Svaka živa ideologija može posjedovati sposobnost prilagođavanja u granicama individualnih razlika. Međutim, ako društva imaju različite biti, prirode i suštine, prirodno je da će imati i raznovrsne strategije, metode, ideje, savršenstva i sreće – sve ih ne može obuhvatiti jedna ideologija.

Istovjetna sličnost postoji i kada su u pitanju promjene i preobražaji društava tokom vremena. Mijenjaju li društva tokom promjena i preobražaja svoju suštinu i tipične osobine? Vrijedi li načelo promjene vrsta, ali u djelokrugu društva? Jesu li društvene promjene i preobrazbe poput promjena i preobrazbi jedne osobe, kod koje tipične osobine i suština ostaju sačuvani i kroz promjene i preobražaje?

Prvo pitanje se odnosi na društva, a drugo na historiju. Mi ćemo se sada usmjeriti na prvo pitanje, a drugo pitanje ostavljamo za raspravu o historiji.

Sociološka istraživanja mogu iznijeti stav o tome postoji li među društvima određeni niz zajedničkih suštinskih osobina ili ne postoji? Odnose li se razlike među društvima na pojave koje se posmatraju kao površne i posljedica su onoga što je izvan suštine i prirode društva, dok je sve ono što se odnosi na bit i prirodu društva jedinstveno? Jesu li, u osnovi, društva različita u svojoj suštini i prirodi i djeluju li različito, čak pod pretpostavkom da su istovjetna u pogledu vanjskih uvjeta? Ovo je jedan od načina koji predlažu filozofi za razlučivanje nejasnoća oko tipskog jedinstva i mnoštva stvari.

Ovdje postoji i jedan kraći put, a to je sam čovjek. Jasna činjenica koja se tiče čovjeka jeste to da je on jedinstvena vrsta. On se u biološkom pogledu od početka, od kada se pojavio, do danas nije promijenio. Neki naučnici tvrde da je priroda, nakon što je tok razvoja živih bića stigao do stepena čovjeka, promijenila svoj pravac, razvoj je prenesen iz biološkog u društveni prostor pa je pravac kretanja toka razvoja premješten s fizičkog i tjelesnog područja u duhovni djelokrug.

Ranije smo, u raspravi o društvenosti čovjeka, zaključili da je čovjek – koji je jedna, a ne više vrsta – društven usljed svoje prvobitne prirode. Dakle, čovjekova društvenost, njegovo postajanje društvenim, stjecanje i posjedovanje kolektivnog duha proističe iz suštinskog obilježja njegove vrste, koje je i njegovo prirodno obilježje. Za dostizanje savršenstva i potpunosti za koje posjeduje sposobnosti, čovjekova vrsta ima težnju prema društvenosti i osigurava uvjete za pojavu kolektivnog duha. Sam kolektivni duh je poput sredstva koje čovjeka dovodi do krajnje potpunosti.

Prema tome, tipična osobina čovjeka je ta koja određuje tok i pravac kolektivnog duha. Drugim riječima, kolektivni duh je, na svoj način, u službi ljudske prvobitne prirode. Ljudska prvobitna priroda je djelatna i djelotvorna sve dok postoji čovjek. Dakle, oslonac kolektivnog duha je individualni duh; drugim riječima, ljudska prvobitna priroda je čovjek, a pošto je čovjek jedinstvena vrsta, ljudsko društvo također ima jedinstvenu bit, prirodu i suštinu.

Naravno, kao što jedna osoba ponekad skrene s puta svoje prvobitne prirode i postane izobličena, isto se dešava i s društvom.

Raznovrsnost društava je poput moralne raznovrsnosti pojedinaca koja, u svakom slučaju, nije izvan okvira ljudske vrste. Dakle društva, civilizacije, kulture i, na kraju krajeva, kolektivni duh vladajući u raznim društvima, sa svim razlikama oblika i boja imaju boju tipične ljudske osobine i nemaju neljudsku suštinu.

Zaista, ako prihvatimo četvrtu teoriju o kompoziciji društva pa ljude ne posmatramo drugačije osim kao bezobličnu materiju i praznu, besadržajnu posudu i, na kraju krajeva, poreknemo načelo prvobitne prirode, možemo govoriti o različitosti vrsta i suštinskoj razlici društava. Ova teorija, u svom dirkemovskom obliku ni u kom slučaju nije prihvatljiva. Prvo pitanje koje ostaje bez odgovora jeste: ako prvobitni zameci kolektivnog duha ne proističu iz individualnosti i prirodne, biološke, dimenzije ljudi, gdje je onda njihovo izvorište? Je li kolektivni duh nastao iz potpunog ništavila?

Je li za objašnjenje kolektivnog duha dovoljno da kažemo da od kada postoji čovjek, postoji i društvo? Pored toga, sam Durkheim je uvjerenja da su socijalne činjenice – znači pojave koje se odnose na društvo i koje je stvorio kolektivni duh, kao što su vjera, moral, umjetnost i sl. – postojale, postoje i postojat će u svim društvima i, prema njegovim riječima, određuje ih vremenska neprekidnost i prostorna raširenost. Upravo je ovo dokaz na osnovu koga Durkheim kolektivnom duhu pripisuje jedinstvenu suštinu i vrstu.

Islamsko učenje, koje smatra vjeru općenito jedinstvenom, razlike u zakonima (šerijatima) smatra drugostepenim, a ne suštinskim razlikama. S druge strane, znamo da vjera nije ništa drugo do li raspored pojedinačnog i društvenog usavršavanja. Ovo je samo po sebi pokazatelj da je zasnovana na jedinstvu društva, jer ako bi društva bila raznovrsna, onda bi krajnji cilj i načini stizanja do njega bili različiti i brojni. Shodno tome, suštine vjera bi bile

brojne i različite. Časni Kur'an uporno i snažno naglašava učenje da u svim područjima, društvima i u svim vremenima i razdobljima postoji samo jedna vjera. Sa stanovišta Kur'ana, nisu postojale vjere, u množini, nego je postojala samo vjera, u jednini. Svi poslanici su pozivali jednoj vjeri, jednom putu i jednom osnovnom cilju.

شَرَعَ لَكُم مِّنَ الدِّينِ مَا وَصَّىٰ بِهِ نُوحًا وَالَّذِي أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ وَمَا وَصَّيْنَا بِهِ إِبْرَاهِيمَ وَمُوسَىٰ وَعِيسَىٰ ۖ أَنْ أَقِيمُوا الدِّينَ وَلَا تَتَفَرَّقُوا فِيهِ ۚكَبُرَ عَلَى الْمُشْرِكِينَ مَا تَدْعُوهُمْ إِلَيْهِ ۚ اللَّـهُ يَجْتَبِي إِلَيْهِ مَن يَشَاءُ وَيَهْدِي إِلَيْهِ مَن يُنِيبُ 

On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte.”[1]

U Kur'anu postoje mnogi ajeti koji govore da je vjera jedna u svim vremenima i mjestima, na svim jezicima istinskih Božijih poslanikā, a da su razlike u vjerozakonima zapravo razlike između nedostatka i savršenstva. Zaključak da vjera ima samo jednu suštinu, a ne više njih, zasnovan je na sljedećem svjetonazoru o čovjeku i ljudskom društvu: čovjek je jedinstvena vrsta, a ne više njih – isto kao što je ljudsko društvo jedna objektivna činjenica, jedne, a ne više vrsta.

Budućnost društava

Pretpostavimo da današnja društva, civilizacije i kulture nisu različitih vrsta i suština. Ne može se poreći da su ona različita po svojstvu, obliku i boji. Kakva će biti budućnost ljudskog društva?

Hoće li ove kulture, civilizacije i ova društva i narodi ostati u ovakvom stanju ili će se čovječanstvo kretati u smjeru jedinstvene civilizacije i kulture, jedinstvenog društva, tako da će svako od njih u budućnosti izgubiti svoju posebnu boju i postati jedinstveno i u jednoj osnovnoj boji – boji ljudskosti?

I ovo pitanje je povezano s pitanjima suštine društva i vrstom povezanosti i međusobne zavisnosti kolektivnog i individualnog duha. Na osnovu stanovišta o izvornosti ljudske prvobitne prirode i činjenice da su čovjekovo postojanje u društvu, njegov društveni život i, na kraju krajeva, kolektivni duh društva sredstva koja je odabrala prvobitna priroda čovjekove vrste za dostizanje svog konačnog savršenstva, jasno je i treba reći da se društva, kulture i civilizacije kreću u pravcu ujedinjavanja, izjednačenja i u konačnici međusobnog stapanja. Budućnost ljudskih društava je usavršeno i jedinstveno svjetsko društvo u kome će se ostvariti sve moguće ljudske vrijednosti, tako da će čovjek stići do svog istinskog savršenstva, stvarne sreće i svoje izvorne ljudskosti.

Ovo pitanje je, sa stanovišta Kur'ana, potpuno jasno: konačna vladavina će biti vladavina istine i potpuno uništenje neistine i zablude. Vladavina će pripasti bogobojaznima.

U tefsiru El-Mizan [2]se kaže: „Duboko promatranje stanja stvorenja pokazuje da će i čovjek kao dio stvorenja u budućnosti postići svoje savršenstvo i svrhu. U Kur'anu se navodi da je prevlast islama u svijetu ostvariva i neizbježna što ukazuje na to da će čovjek ostvariti potpuno savršenstvo. Kur'an kaže:

مَن يَرْتَدَّ مِنكُمْ عَن دِينِهِ فَسَوْفَ يَأْتِي اللَّـهُ بِقَوْمٍ يُحِبُّهُمْ وَيُحِبُّونَهُ

Ako neko od vas od vjere svoje otpadne, – pa, Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole.[3]

Ovim se pretpostavlja sljedeće: ako vi otpadnete od svoje vjere, Uzvišeni Bog će umjesto vas dovesti drugi narod da bi dostavio svoju vjeru čovječanstvu i da bi je učvrstio, ustvari želi se ukazati na nužnost stvaranja i kraja priče o čovjeku.

Također, u časnom ajetu se kaže:

وَعَدَ اللَّـهُ الَّذِينَ آمَنُوا مِنكُمْ وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ لَيَسْتَخْلِفَنَّهُمْ فِي الْأَرْضِ كَمَا اسْتَخْلَفَ الَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ وَلَيُمَكِّنَنَّ لَهُمْ دِينَهُمُ الَّذِي ارْتَضَىٰ لَهُمْ وَلَيُبَدِّلَنَّهُم مِّن بَعْدِ خَوْفِهِمْ أَمْنًا ۚ يَعْبُدُونَنِي لَا يُشْرِكُونَ بِي شَيْئًا

Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurnim namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im sigurno vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati,[4] i također:

أَنَّ الْأَرْضَ يَرِثُهَا عِبَادِيَ الصَّالِحُونَ

Zemlju (će) Moji čestiti robovi naslijediti.“[5]

U tefsiru El-Mizan također, u temi Granica islamske zemlje je uvjerenje, a ne geografsko ili sporazumno ograničenje se kaže: “Islam je odbacio načelo podjele naroda kao utjecajan činilac u nastajanju “zajednica”. Glavni činioci ove podjele su dvije stvari: jedna je prvobitni plemenski život koji je zasnovan na srodnom odnosu, a druga je različitost geografskih područja. Ovo su glavni činioci razdvajanja ljudske vrste na narode i plemena i uzrok razlike u jezicima i boji kože. Ova dva činioca su, također, u narednom stepenu uzrokovala da svaki narod određeno područje pripiše sebi, da mu da naziv domovine i nastoji ga odbraniti. Iako je ovo usmjerenje nešto čemu je priroda usmjerila čovjeka, u njemu se nalazi nešto što je oprečno izvornoj ljudskoj prirodi koja iziskuje da ljudska vrsta živi u obliku jedne ‘cjeline’ i ‘jedinstva’. Zakon prirode djeluje na skupljanju rasutog i ujedinjavanja razjedinjenog te na taj način priroda ostvaruje svoju svrhu. Ovo je pojava koja se jasno vidi u tome kako se osnovna materija javlja u obliku elemenata…, zatim u obliku biljke, životinje i na kraju čovjeka.

Razdijeljenost na države i plemena, pored toga što ujedinjuje pripadnike jedne zemlje ili jednog plemena, istovremeno ih stavlja u položaj nasuprot druge države ili plemena tako da jedinke jednog naroda smatraju jedan drugog braćom, a druge postavljaju naspram sebe i na njih gledaju kao što gledaju na predmete, odnosno kao na sredstva koja vrijede samo za iskorištavanje… Zbog toga je islam razdijeljenost ljudi na narode i plemena (koja komada ljudskost) isključio i kao osnovu ljudske zajednice postavio uvjerenje (otkrivanje istine koja je jednaka za sve i težnja za njom), a ne rasu, narod ili državu. Čak je i u bračnom odnosu, kao i u nasljeđivanju, zajedništvo u vjerovanju i uvjerenju postavio kao mjerilo.”[6]

Također, u tefsiru El-Mizan, u temi pod naslovom Istinska vjera na kraju pobjeđuje se kaže: “Čovjekova vrsta po zahtjevu prvobitne naravi koji je položen u nju traga za savršenstvom i svojom istinskom srećom u obliku društva, tj. za ostvarivanjem najuzvišenijih stepeni materijalnog i duhovnog života i jednog dana će to i ostvariti.

Islam, koji je vjera jednoboštva, predstavlja upute za ostvarivanje takve sreće. Odstupanja koja se na ovom dugom putu javljaju kod čovjeka ne trebaju se pripisivati neisprav- nosti ljudske prvobitne prirode i njenoj smrti. Glavni vladar nad čovjekom uvijek je odredba prvobitne prirode. Odstupanja i propusti predstavljaju vrste greške u primjeni. Onaj krajnji cilj i savršenstvo koje čovjek traži, shodno odredbi svoje nemirne prvobitne prirode koja teži savršenstvu, jednog dana će – prije ili kasnije – biti ostvareni. Ajeti sure Er- Rum koji počinju 30. ajetom i rečenicom:

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا ۚ فِطْرَتَ اللَّـهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا

Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio,

a završavaju riječima:

لَعَلَّهُمْ يَرْجِعُونَ 

…Ne bi li se popravili,[7]

ukazuju upravo na ovo značenje, to jest da je na koncu odredba ljudske prvobitne prirode neizbježna i da čovjek, nakon niza skretanja, lutanja i iskustava, na kraju pronalazi svoj put i više ga ne napušta. Ne treba slušati riječi onih koji islam posmatraju kao jedno razdoblje ljudske kulture koje je okončalo svoj zadatak i koje pripada historiji. Islam, onako kako ga mi poznajemo i raspravljamo o njemu, podrazumijeva čovjeka u njegovom krajnjem savršenstvu do koga će, po nužnosti zakona stvaranja, jednog dana stići.”[8]

Suprotno ovom stavu, neki tvrde da islam ni u kom slučaju nije zagovornik i zastupnik jedinstva i ujedinjenja ljudske kulture i ljudskih društava, nego da je zagovornik raznovrsnosti kultura i društava i da ih priznaje u toj raznovrsnosti i brojnosti. Pristalice ovog stava govore: Ličnost, identitet i ja jednog naroda je kultura koja je kolektivni duh tog naroda i taj kolektivni duh gradi posebna historija naroda koja nema ničeg zajedničkog s drugim narodima. Priroda gradi pripadnost čovjeka nekoj vrsti i historiju njegove kulture, ustvari njegovu istinsku ličnost, karakter i njegovo ja. Svaki narod ima posebnu kulturu s posebnom suštinom, bojom, okusom, mirisom i drugim osobinama koje određuju karakter tog naroda, tako da je odbrana te kulture odbrana identiteta naroda. I kao što ličnost i identitet svakog pojedinca pripada tom pojedincu, tako i njihovo napuštanje i zapostavljanje i prihvaćanje drugog identiteta i ličnosti znače poricanje samog sebe, otuđenje od sebe. Svaka druga kultura mimo kulture s kojom je jedan narod tokom historije postojao, za taj narod predstavlja nešto strano. To što svaki narod ima jednu vrstu osjećanja, ukusa, stavova, izbora, književnosti, muzike, sklonosti, navika, običaja i prihvata određene stvari koje su suprotne onome što je prihvatljivo kod drugog naroda zbog toga je što je ovaj narod tokom historije, iz različitih razloga – uspjeha, neuspjeha, izobilja i neimaštine, klime, seoba, veza i komunikacija, istaknutih ličnosti i genija koji su postojali u njemu, postao prepoznatljiv po određenoj kulturi i ta posebna kultura je u posebnom obliku i dimenzijama izgradila njegov nacionalni i kolektivni duh. Filozofija, nauka, književnost, umjetnost, vjera i moral predstavljaju skup elemenata koji tokom zajedničke historije jedne skupine ljudi poprima oblik i sastavlja se na takav način da egzistencijalnu suštinu te skupine ljudi razlikuje od drugih ljudskih skupina. Iz tog spoja stvara se duh koji osobama jednog skupa u obliku dijelova jednog tijela daje organsku i životnu vezu i taj duh tom tijelu ne samo da daje nezavisno i posebno postojanje, nego i jednu vrstu života na osnovu koga se tokom historije prepoznaje u odnosu na druge kulturne i duhovne oblike. Taj duh se može zapaziti i razlikuje se od drugih u kolektivnom ponašanju, načinu razmišljanja, običajima, ljudskim reakcijama i utjecajima u odnosu na prirodu, život i pojave, osjećanja, želje, ideale, vjerovanja, čak u svim naučnim, tehnološkim i umjetničkim ostvarenjima i općenito, u svim materijalnim i duhovnim očitovanjima ljudskog života tog naroda. 

Pristalice ovog mišljenja ističu da je vjera jedna vrsta ideologije, posebno uvjerenje, osjećanje i djelovanje koje to uvjerenje nužno iziskuje. Međutim, nacionalnost je ličnost i predstavlja istaknuta obilježja koja stvara zajednički duh pojedinačnih ljudi sa zajedničkom sudbinom.

Prema tome, odnos između nacionalnosti i vjere je odnos između ličnosti i uvjerenja. Zastupnici ovog stava također kažu da protivljenje  islama rasnoj diskriminaciji i etnocentrizmu ne treba posmatrati kao protivljenje islama postojanju različitih naroda u ljudskim društvima. Proglašavanje načela jednakosti u islamu ne znači poricanje nacija, naprotiv, to znači da islam prihvata načelo postojanja naroda kao sigurne i neporecive činjenice.

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن ذَكَرٍ وَأُنثَىٰ وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَفُوا ۚ إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِندَ اللَّـهِ أَتْقَاكُمْ

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji.[9]

Ovaj ajet se koristi da bi se pokazalo da islam ne poriče, ne odbacuje niti ukida podjele na narode, nego upravo suprotno, potvrđuje i odobrava postojanje naroda. Ajet na početku govori o podjeli prema spolu, što je prirodna podjela, a nakon toga nedvosmisleno govori o podjeli ljudi na narode i plemena, što ukazuje na to da je podjela i spajanje ljudi u narode i plemena jedna prirodna i božanska (Božija) podjela, kao što je to i podjela na muškarce i žene.

Ovim se pokazuje da islam, kao što prihvata poseban odnos između muškarca i žene i ne poriče spolnost i njene učinke, također prihvata odnose između naroda na ravnopravnoj osnovi i ne podstiče na ukidanje narodnosti. To što Kur'an uspostavljanje naroda dovodi u vezu s Bogom kao i stvaranje spolova ukazuje na to da je postojanje određenih naroda prirodna činjenica u stvaranju.

To što Kur'an navodi da je svrha i filozofija egzistencije različitih naroda njihovo međusobno upoznavanje ukazuje na to da jedan narod može spoznati i otkriti sebe tek kada se nađe naspram drugog naroda. Jedan narod tek u susretu s drugim narodima utvrđuje svoje postojanje i dobija životnost. Nasuprot uobičajenom mišljenju, islam podržava nacionalizam u njegovom kulturnom značenju i ne protivi mu se. Ono čemu se islam protivi je nacionalizam u značenju rase – tj. rasizam.

Ova teorija [10] je neprihvatljiva iz nekoliko razloga:

1. Zasnovana je na svojevrsnoj teoriji o čovjeku, elementima i načelima ljudske kulture, tj. filozofiji, nauci, umjetnosti, etici itd., koje su neprihvatljive.

U ovoj teoriji pretpostavlja se da je čovjek u svojoj suštini, u misaonom pogledu, po tome kako vidi svijet, kako ga u emotivnom i dinamičnom pogledu razumijeva, kojim putem, u vezi sa svojim željama, želi da ide i do kog cilja da stigne, oslobođen bilo kakvog, pa čak i mogućeg sadržaja i oblika.

Njegov odnos prema svim mišljenjima, osjećajima, putevima i ciljevima je istovjetan, tj. čovjek je prazna posuda, bez oblika, boje i u svemu je podložan sadržaju koji u nju dospije. Svoje ja, svoju ličnost i karakter, put i cilj preuzima iz sadržaja. Kakav god karakter, oblik, put i cilj bio dat u sadržaju te posude, čovjek ih prihvata. Njegov sadržaj – i ustvari njegov prvi sadržaj – jest bilo koji oblik, boja, osobina, put i cilj koji mu se da i to je ustvari njegov istinski oblik, istinska boja, istinska ličnost i istinski put i cilj. Činilac njegovog ja je taj prvi sadržaj i sve što mu se kasnije pridoda, što bi mu moglo oduzeti tu ličnost, boju i oblik, za njega je strano – oprečno je njegovom prvom karakteru, karakteru koji je izgrađen slučajem historije. Ustvari, ova teorija proističe iz četvrte teorije o izvornosti pojedinca i društva koja govori o potpunoj izvornosti i samostalnosti društva o čemu smo ranije raspravljali.

O čovjeku se – kako u filozofskom, tako i u islamskom smislu – ne može tako suditi. Shodno svojoj posebnosti čovjek, barem na nivou mogućnosti, ima određeni karakter i određeni put, cilj koji opstaje njegovom Bogom danom prvobitnom prirodom i njegovo istinsko ja određuje ta njegova prvobitna priroda.

Izobličenost ili neizobličenost čovjeka može se procijeniti i mjeriti mjerilima prvobitne prirode i ljudskosti, a ne mjerilima historije. Svako učenje i kultura koji su srazmjerni i koji odgovaraju ljudskoj prvobitnoj prirodi čovjeka i unapređuju je, predstavljaju i izvornu kulturu, iako možda nije prva kultura koju je historija nametnula čovjeku.

Svaka kultura koja ne odgovara ljudskoj prvobitnoj prirodi čovjeka za njega je strana i predstavlja neku vrstu otuđenosti od sebe i preobražaja istinskog identiteta čovjeka i promjenu ja u njegovu negaciju, makar bila proizvod njegove nacionalne historije.

Naprimjer, vjerovanje u dvojstvo i svetost vatre je preobražaj i promjena ljudskosti Iranca, iako se smatra proizvodom njegove historije. Međutim, jedinstvo, jednoboštvo i odbacivanje obožavanja svega osim Boga predstavlja povratak njegovom istinskom ljudskom identitetu, iako nije proizvod njegove zemlje i naroda.

Što se tiče elemenata ljudske kulture, također je pogrešno pretpostavljeno da su oni poput bezbojnih sirovina koje nemaju posebnost i oblik i da njihov oblik i vrijednost određuje historija.

Znači, filozofija je u svakom slučaju filozofija, nauka je nauka, vjera je vjera, moral je moral, umjetnost je umjetnost, u bilo kom da su obliku i boji. Kakav će oblik, boju i osobinu imati uvjetna je stvar i zavisi od historije. Iz historije i kulture svakog naroda proističu filozofija, nauka, vjera i moral koji su posebni za taj narod i, drugim riječima, kao što je čovjek u svojoj biti bez identiteta i oblika i kao što mu njegova kultura daje oblik i identitet, tako su i temeljna načela i sirovine ljudske historije u svojoj biti bez oblika, boje i lica, a historija je ta koja im daje poseban identitet, oblik, boju i lice. Neki su u ovoj teoriji otišli tako daleko da su ustvrdili da je čak i “način i mjerilo matematičkog mišljenja pod utjecajem posebnog mjerila svake kulture”.[11]

Ovo je upravo ona teorija o uvjetnosti ljudske kulture. Mi smo u Načelima filozofije raspravljali o bezuvjetnosti i uvjetnosti načela mišljenja i pokazali smo da su i apstraktne nauke i praktična opažanja uvjetni. Opažanja su ta koja su u različitim kulturama, usljed različitih vremenskih i prostornih uvjeta, različita. Opažanja iznad sebe nemaju metafizičku stvarnost koja bi bila mjerilo njihove istinitosti ili neistinitosti.

Teorijske nauke, opažanja i mišljenja koje grade filozofiju i teorijska znanja čovjeka – kao što su načela svjetonazora vjere i osnovna načela morala – jesu bezuvjetna, stabilna i potpuna načela.

Nažalost, sada ne možemo o ovoj temi ovdje više govoriti.

2. Kada se kaže da je vjera uvjerenje, a nacionalnost ličnost i da je odnos ovo dvoje odnos uvjerenja i ličnosti te da islam potvrđuje i priznaje nacionalnu ličnost onakvom kakva jest, to znači poricanje najvećeg zadatka vjere. Najveći zadatak vjere – i to vjere poput islama – jest poklanjanje jednog svjetonazora, izgrađenog na osnovama ispravne spoznaje o univerzalnom sistemu postojanja, utemeljenog na jednoboštvu i izgradnji duhovne i moralne ličnosti ljudi na osnovu tog svjetonazora te odgajanje članova društva na tim temeljima – što nužno iziskuje utemeljenje nove kulture koja je kultura čovječanstva, a ne nacionalna kultura.

To što je islam svijetu ponudio kulturu koja je danas poznata kao islamska kultura nije zbog toga što se svaka vjera, manje ili više, isprepliće s postojećom kulturom svoga naroda, prima od nje utjecaje i istovremeno manje ili više utječe na nju, nego je zbog toga što se izgradnja kulture nalazi u srži zadaće ove vjere. Zadaća islama je da ljude oslobodi elemenata koje imaju – a ne trebaju ih imati, i oplemenjivanje onim što nemaju – a trebaju imati, kao i učvršćivanje onih elemenata kulture koje imaju i koje trebaju zadržati. Vjera koja nema dodira s različitim kulturama naroda i koja je usklađena sa svim različitim kulturama, vjera je koja koristi samo za odlazak u hram jednom sedmično i ništa više. 

3. Značenje časnog ajeta kada kaže:

Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo,

nije: “Mi smo vas stvorili od dva spola”, da bi se moglo reći kako je ukazano na podjelu ljudi prema spolu, a odmah zatim na podjelu na narode, pa zaključiti: kao što je podjela na spolove

prirodna, tako su i razlike među narodima prirodne. Časni ajet želi ukazati na to da su svi ljudi stvoreni od jednog čovjeka i jedne žene bez obzira na to želi li se time ukazati da svi ljudi potiču od Adema i Have ili se želi istaći da su svi ljudi jednaki u tome što svi imaju jednog oca i jednu majku.

4. Riječi da biste se upoznali koje su navedene kao svrha ne znači da su narodi učinjeni različitima “da bi se upoznali” i da se iz toga izvuče zaključak da narodi nužno treba da zadrže svoj različit karakter kako bi se mogli međusobno upoznavati. Da je tako, onda bi trebalo umjesto da bi ste se upoznali reći: “da bi se upoznali”, jer se ljudima govori da se ovakva podjela na plemena i narode temelji na svojevrsnoj mudrosti u samoj suštini stvaranja, a to je da vi, pojedinci, jedni druge upoznajete na osnovu pripadnosti narodima i plemenima, a znamo da ova mudrost nije uvjetovana time da ti narodi i plemena nužno moraju ostati kao ličnosti koje su nezavisne jedne od drugih.

5. Ono što smo ranije rekli o stavu islama o jednoobraznosti i višeobraznosti suštine društava; o tome da je prirodni i stvaralački tok društava usmjeren prema jednom društvu i jednoj kulturi te da je temeljni cilj islama krajnje uspostavljanje ovakve kulture i ovakvog društva, dovoljno je da bi se odbacila gornja teorija.

Filozofija Mehdevijjeta u islamu zasnovana je na ovakvom pogledu na budućnost islama, čovjeka i svijeta.