Značaj i položaj filozofije morala
Značaj etike odgoja i uljepšavanja ljudskih srca nije nikome skriven. Među važnim činiocima koji dovode do sreće i na Ovom i na Onom svijetu jesu i lijep moral te otklanjanje onoga što je ružno i ukrašavanje onim što je lijepo. Nakon vjerovanja u Boga i Poslanika, s.a.v.a., moral je, sa stanovišta islama, najvažnije pitanje. Moguće je da se desi da slabost u pogledu moralnog pročišćenja dovede do gubljenja osnovnih uvjerenja. Kur’an je ovo pitanje razotkrio i pokazao je da neke loše navike i ćudi sprečavaju čovjeka da uzvjeruje u Boga.
Poslanik, s.a.v.a., o kršćanima iz Nedžrana je rekao: “Razlog njihovog neprihvatanja islama nije bio to što nisu shvatili istinitost islama, nego njihova privrženost pijenju alkohola i jedenju svinjetine.” Iz ovoga možemo shvatiti duboku vezu koja postoji između morala i uvjerenja.[1]
Kako je mnogo onih kojima su njihov lijep moral i pohvaljena svojstva bili razlog upućivanja na put Istine, a pred mnogima su loša djela i ružna svojstva zatvorila put shvatanja i spoznaje istina.[2] Zbog ovoga se, sa stanovišta islama, nauka etika i rasprave vezane za etička pitanja ubrajaju među najznačajnija i najčasnija znanja. Jedan od glavnih ciljeva slanja Poslanika i nebeskih poruka bio je odgoj morala i čišćenje i ukrašavanje duša:
On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.[3]
Božiji Poslanik, s.a.v.a., u veoma poznatoj predaji kao cilj svoga slanja predstavio je upotpunjenje moralnih vrlina: “Poslan sam da bih upotpunio vrline ćudoređa.”[4]
Etika u islamu, pored toga što je uz uvjerenja i fikh predstavljena kao jedan od triju stubova islamskih učenja, podučava i od Boga odobrenom ispravnom putu života, ispravnom načinu kretanja ka krajnjem savršenstvu i povezanosti sa Uzvišenim Bogom. Islamski učenjaci i mislioci upravo iz ovog razloga od davnina su u svjetlu islamskih i kur’anskih spoznaja pitanju etike poklanjali posebnu pažnju. Na svakom mjestu i u svakom vremenu u islamskim društvima su postojali odgovorni odgajatelji i slobodni upućivači koji su ljude odgajali i upućivali. Oni su svojim praktičnim zalaganjem u kontinuitetu očuvali primamljivost morala. Ponekad bi, pored praktičnog asketizma koji su primjenjivali, posezali i za pisanjem vrijednih i vječnih djela na polju etike, kao što su: Resailu ihva ni-s-safa’ ve hillani-l-vefa’, Es-Se‘ade ve-l-is‘ad fi-s-sireti-l-insanijje, Tehzibu-l-ahlak ve tathiru-l-a‘rak, Ahlak-e Naseri, Ihjau ‘ulumi-d-din, El-Mehadždžetu-l-bejda’ fi tehzibi-l-Ihja’, El-Murakabat – a‘malu-s-sene, Džami‘u-s-se‘ade i desetine drugih djela.
Nažalost, pored svih ovih vrijednih i cijenjenih napora, u usporedbi sa ostalim islamskim pitanjima i spoznajama, poput uvjerenja i fikhskih pitanja, o etici i o naučnim i filozofskim pitanjima nije urađeno Bog zna koliko posla. Naravno, to za što su se muslimanski učenjaci manje bavili etičkim pitanjima – zapravo, u nekim periodima, kako to Gazali kazuje: “etička pitanja su u potpunosti iselila iz islamskog društva i prepuštena su zaboravu”[5] – ima brojne sociološke, psihološke i doktrinarne uzroke i povode, bavljenje kojima bi nas udaljilo od naše teme. U svakom slučaju, ovaj nedostatak, naročito kada je riječ o pitanjima vezanim za polje filozofije morala, u potpunosti je jasan i uočljiv, do te mjere da su ova pitanja bila skrivena čak i od pogleda učenjaka koji su o etici i etičkim pitanjima pisali knjige i o njima promišljali. A stanje je takvo da – prije nego što se pozabavi pitanjima filozofije morala i zauzme odgovarajući stav na ovom polju – ulazak u pitanje nauke etike nije logičan, jer rasprava o osnovama i principima jedne nauke prethodi samoj toj nauci. Suprotno tome, u zapadnima zemljama, iako su kod njih moralne vrline blijede i imaju slabe osnove, o nauci etici i filozofiji etike napisana su mnoga djela. Posebno je smjer filozofije morala na njihovim univerzitetima privlačan smjer, koji ima brojne pristalice, a o ovim pitanjima su u posljednje vrijeme obavili veoma obuhvatna i značajna istraživanja, iako u rješavanju pitanja filozofije morala nisu imali nekog uspjeha i na tom polju imaju brojne nejasnoće i zbunjenosti. Sama pojava brojnih etičkih škola među njima govori o tome da još nisu došli do postojanih i čvrstih osnova kojima bi riješili pitanja ovog smjera.
Izvor: Mohammad Taqi Mesbah Yazdi, Osnove filozofije morala, Izdavaštvo „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2025, s prezijskog preveo: Lutfi Akbaš
[1] Mesbah Yazdi, “Ahlak dar Kor’an (2)”, u: Ma‘refat, str. 17–18.
[2] Mesbah Yazdi, “Ahlak dar Kor’an (1)”, u: Ma‘refat, str. 18.
[3] El-Džumu‘a, 2.
[4] Biharu-l-envar, sv. 67, pogl. 59, hadis 18.
[5] Ihjau ‘ulumi-d-din, sv. 1, str. 10.