Područje etike i njezin značaj

Etika ukazuje na to koja vrsta djela je dobra i ispravna. Drugim riječima, etika raspravlja o ispravnosti i valjanosti čovjekovih djela u svim poljima života. Uzevši u obzir različita polja života, potrebno je da se područje etike jasnije odredi i da se smjesti u definiciju ove nauke. U općoj podjeli čovjekova djela se razvrstavaju u dvije skupine.

Prvu skupinu predstavljaju djela koja čovjek čini u vezi sa samim sobom, odnosno ona djela koja nisu vezana ni za koga i ni za šta osim za njega samog. Drugu skupinu čine djela koja se tiču drugih osoba ili stvari. Osobe i stvari koje su vezane za čovjekova djela su dvojake: ili su ograničeni i prolazni egzistenti, ili su pak vječni i neograničeni.

Djela vezana za neograničeno i vječno biće obuhvataju vezu između čovjeka i Boga, a djela koja su vezana za ograničena i prolazna bića uspostavljaju i uređuju vezu sa čovjekovim okruženjem. Čovjekovo okruženje je dvojako; ono može biti ljudsko i prirodno okruženje. Prirodno okruženje obuhvata cjelokupnu prirodu, poput planina, rijeka, mora, nizina, šuma itd., a ljudsko okruženje podrazumijeva sve ljude i ljudske proizvode. Na taj način, ljudsko okruženje čine ljudi, društva (poput klasnih, 12 rasnih, nacionalnih, internacionalnih…), industrijske mašine i alati, gradske sredine (zgrade, ulice, javna i privatna dobra…) itd.

Dakle, različiti odnosi čovjeka prema kojima se dijele čovjekova djela su:

  1. relacija čovjeka sa njim samim,
  2. relacija čovjeka sa Bogom,
  3. relacija čovjeka sa okruženjem:
  4. relacija sa prirodnim okruženjem,
  5. relacija sa ljudskim okruženjem: individue, društvo, gradsko okruženje, čovjekovi proizvodi.

Etika može polemizirati o svim vrstama relacija čovjeka i u svakom polju predstaviti ispravna djela. U davna vremena etičari su više pažnje poklanjali relacijama čovjeka sa njim samim i čovjeka sa Bogom, ali se u islamu pažnja poklanja raznovrsnim čovjekovim relacijama. Danas se javljaju novi ogranci u etici, a među najpoznatijim su medicinska etika i bioetika. Postoje i drugi ogranci u etici koji govore o kvalitetu relacije čovjeka sa radnom okolinom, školom i tome slično. Uzevši u obzir ono što je dosada rečeno, etika se može definirati ovako: “Etika je nauka koja nas uči kako da uredimo svoje različite relacije kako bismo mogli postići krajnji cilj svoje stvorenosti.” Ova definicija postavlja određena pitanja. Naprimjer, moguće je da neko upita:

  • Da li se u etici raspravlja o uvjetima i odredbama vlasništva nad prirodnim resursima ili sredstvima proizvodnje?
  • Da li se u etici raspravlja o kaznama vezanim za zločine nad drugim ljudima?

Za odgovor na ovakva pitanja potrebno je poznavanje razlika između etike i nekih drugih nauka i to treba posebno analizirati.

Značaj etike kao nauke

Etika kao nauka je značajna zbog morala. Značaj morala može se razmotriti iz različitih aspekata. Moral obuhvata sve četiri vrste čovjekovih relacija. U skladu s tim, uređenje morala znači uređenje svih čovjekovih relacija, što će za posljedicu imati postizanje stvarne ravnoteže kod čovjeka. Stvarna ravnoteža kod čovjeka podrazumijeva da mu se želje i djela usaglase sa njegovim sposobnostima, potrebama i egzistencijalnim ciljem. Da bi se spoznale odlike uravnoteženog čovjeka, potrebno je krenuti od jestosti, tj. potrebno je spoznati cilj njegovog egzistiranja, sposobnosti i potrebe. A tada se njegovi poticaji mogu usmjeriti prema ostvarivim željama koje odgovaraju njegovoj egzistencijalnoj časti i položaju i mogu se prirediti potrebni uvjeti za stizanje do tih želja.

Najvažniji preduvjet za stizanje do čovjeku dostojnih želja jeste obaviještenost o savršenosti i putevima stizanja do nje, a upravo etika čovjeku stavlja na raspolaganje ovu obaviještenost. U svim razdobljima povijesti ljudi su ulagali napore da bi stizali do individualne i društvene uravnoteženosti i sva su društva, bilo religijska bilo nereligijska, uređivala svoje odnose u okviru zakona i pravila. Veliki dio ovih pravila bila su etička pravila. Uvijek kada su etička pravila dobijana putem Objave, bila su učinkovitija i ispravnija, međutim to ne znači da moral pripada samo vjernicima. Potrebu za moralom shvata i čovjekov razum, kao što on može shvatiti ispravnost nekih djela i neispravnost i ružnoću nekih drugih. Bog je u moralnu savjest čovjeka utkao svijest i sklonost ka dobru, iako je ona samo općenita. Čovjekov razum u najmanju ruku percipira potrebu za moralom u okviru društvenih relacija.

Kako god da shvataju neophodnost zakona za uspostavljanjem sistema, ljudi također shvataju neophodnost moralnih zakona zarad uspostavljanja pravednog sistema koji jamči mir. Čovjek shvata da mu je poželjnije ono društvo koje je vođeno i čuvano moralnim pravilima, kao što razumije da put stizanja do umjerenosti, smirenosti i uspjeha prolazi kroz obavezanost moralom.

Hazreti Ali, a.s., rekao je: “Kada se ne bismo nadali Džennetu i nagradi, niti strahovali od Vatre i kazne, bilo bi potrebno da tražimo plemenite ćudi, jer i one, zbilja, upućuju na put spasenja.”[1]

Ova predaja ima mnoga značenja. Jedno od mogućih je i to da, kada ne bi bilo Ahireta i kada bi se čovjekov život svodio samo na ovozemaljski, i pored toga plemenite ćudi bile bi poželjne, jer život čine ugodnim, a čovjeka uravnoteženim i smirenim. Drugo moguće značenje ove predaje je to da su dobrota i poželjnost plemenitih ćudi takve da čak i ukoliko ne bi bilo nikakve nagrade za dobra djela niti kazne za loša, opet bi nas shvatanje dobrote i poželjnosti plemenitih ćudi potaklo da ih želimo. U ovom značenju nisu posljedice plemenitih ćudi u poboljšanju ovosvjetskog života uzete kao razlog njihove poželjnosti, već je u obzir uzeta dobrota plemenitih ćudi u njihovoj biti. Postoje i druga moguća značenja ove predaje, koja sada nećemo navoditi. Značaj morala je tako velik da časni Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Zbilja, poslan sam da bih upotpunio plemenite ćudi.”

Iz ove predaje može se razumjeti da je moralno odgajanje ljudi makar jedan od važnih religijskih ciljeva. Isto tako od Poslanika se prenosi: “Islam je lijepa ćud.”[2]

Također je rekao: “Lijepa ćud je pola vjere.”

Isto tako: “Najpotpuniju vjeru imaju oni vjernici koji imaju najbolju ćud.”[3]

Ove predaje govore o značaju morala za čovjekovu vjeru. Važnost morala za Ovaj svijet također je uzeta u obzir u predajama.

Zapovjednik pravovjernih hazreti Ali, a.s., kaže:“Čovjek čije ćudi budu lijepe imat će ugodan život.” Ovi govori ukazuju na značaj morala, i kada god neka tema ima ovoliki značaj, znanje (nauka) o njoj će također biti značajno. Etika vodi i upućuje ljude prema korisnim učincima lijepog morala, upoznavanju s načinima njegovog stjecanja, težnji ka plemenitim ćudima i činjenju dobrih djela. Čovjek bez etike ne može doseći svoje savršenstvo onako kako je to neophodno. Etika je čovjekov vodič, a i poslanici su vodiči ljudi na putu koji vodi ka savršenosti. Da čovjek nema potrebu za moralnim upućivanjem, jedan od velikih ciljeva Božijih poslanika ne bi bilo moralno upućivanje ljudi. Ne kažemo da se moral ograničava samo na vjernike, već kažemo da čovjek bez vjerske upute ne može stići do željenog moralnog savršenstva. Upravo zbog toga poslanici su poslani kako bi ljudi bili moralno upućeni.

Cilj i koristi etike

Cilj etike je odgovaranje na dvije vrste pitanja koja su već spomenuta. Ovaj je cilj podređen važnijem cilju, a to je, naravno, krajnji cilj čovjekovog života. Krajnji cilj čovjekovog života je savršenstvo, tj. postizanje moći utkanih u čovjekovo biće. Etika, predstavljajući ispravna djela i pokazujući vrline i poroke, upućuje čovjeka na ostvarenje savršenstva.

Odgovori etike na spomenuta pitanja pomažu čovjeku da svoje ponašanje i postojana svojstva ustroji na način koji će mu omogućiti stizanje do krajnjeg cilja. U skladu sa ovim, krajnji cilj etike je pomaganje u postizanju cilja čovjekovog života, a neposredni cilj etike je predstavljanje dobrih i loših djela (vrlina i poroka). Spoznavanje vrlina i poroka, pored utjecaja koji ima na čovjekovo kretanje ka savršenstvu, ima i druge koristi. Spoznavanjem lijepih i ispravnih postupaka uređuju se i društveni odnosi, jer je moralno ponašanje članova društva povod za izgradnju prikladnog odnosa među njima, a spoznavanje ispravnog ponašanja neophodan je uvjet za moralno djelovanje.

Dakle, jedna od koristi etike je stvaranje zdravog društva sa zdravim odnosima. Isto tako, u koristi etike ubraja se i stvaranje prikladnih duševnih i psihičkih uvjeta kod pojedinca. Upravo kao što smo kazali, etika je vodič čovjeku u dvome: u popravljanju djela i ponašanja i u postizanju postojanih vrlina u duši. Čovjek upoznavanjem ispravnog ponašanja i njegovim ispoljavanjem s jedne strane postiže da se njegova moralna savjest osjeća spokojno, a s druge strane biva potvrđen i prihvaćen u društvu.

Potvrđivanje od društva i spokojnost moralne savjesti dovode do psihičke uravnoteženosti čovjeka i sprječavaju pojavu stresa prouzrokovanog unutrašnjim i vanjskim sukobima. Čovjek koji ima ispravno moralno ponašanje manje podliježe osjećaju grješnosti i ne uznemirava ga anksioznost kao posljedica osjećaja grješnosti. Takva osoba ne upada u unutrašnji konflikt i u njenom biću se ne javlja sukob između moralne savjesti i djela iz prošlosti. Upravo ova spokojnost biva razlogom osjećaja sreće koja je priprema za konstruktivne napore za ostvarivanje životnih ciljeva. Osobe prihvaćene od društvenog okruženja dobijaju prostor za saradnju s drugima i ostvaruju potrebne uvjete za društveni uspjeh.

Čovjek čije je ponašanje iz moralnog aspekta ispravno, stječe povjerenje drugih ljudi, dobijajući na taj način više prilika za društveni i ekonomski angažman. Ljudi koji imaju lijep moral imaju uspješnije porodične i poslovne odnose, i što imaju više uspjeha, to u njima više raste osjećaj zadovoljstva životom i čilost za ulaganje većih napora.

Potreba za odgajateljem

Čovjek ima potrebu za moralnim odgajateljem iz više aspekata:

  1. iz aspekta spoznaje svojih savršenosti i vrijednosti te moralnih dužnosti,
  2. iz aspekta dobijanja i očuvanja podsticaja za kretanje,
  3. iz aspekta praktične upute te praktične primjene stečenih spoznaja.

Razlog zbog kojeg čovjek ima potrebu za moralnim usmjeravanjem u određenoj mjeri spomenut je u prethodnim poglavljima. Čovjek ima potrebu da se spoji sa izvorom apsolutnog znanja usljed toga što je Allah obaviješten o svim aspektima čovjekovog bića te zna njegova stvarna savršenstva i puteve stizanja do njih, a istovremeno je čist od svake škrtosti i nemoći. Božija mudrost iziskuje da On ne liši Svoje stvorenje stizanja do savršenstva i da mu stavi na raspolaganje obaviještenost kao osnovni uvod u kretanje prema savršenstvu. U skladu s tim, istinski odgajatelji čovjeka su Bog, poslanici i evlije, a.s. Međutim, pored toga što stjecanje znanja o etici zavisi od učitelja, čovjek postaje sklon prema djelu tek kada vidi vanjsko ostvarenje moralnih pravila.

S tim u vezi, poslanici, savršeni ljudi i istinski sljedbenici Objave također su čovjekovi odgajatelji i oni stvaraju i jačaju u čovjeku poticaj za kretanjem. Oni su uzori koji kod čovjeka bude želju za postizanjem savršenstva.

Sljedeća činjenica je da su za djelovanje u skladu s moralnim obavezama te uspinjanje stepenicama ka savršenstvu i približavanje Bogu potrebni ponavljanje i vježba. Bez ponavljanja, vježbe, pokušaja i pogrešaka ne mogu se steći praktične vještine. Naprimjer, čovjek koji izučava informatiku i želi postati stručan u radu na računaru sjeda pred računar i sve ono što teorijski nauči, pretoči u praksu, i do te mjere ponavlja korake dok se greške ne svedu na minimum i dok se u radu ne stekne potrebna vještina. Ukoliko pak pokušaji i pogreške na nekom polju podrazumijevaju prihvatanje rizika, u tom se slučaju stjecanje vještina ne može prepustiti pokušajima i pogreškama. Naprimjer, neko ko želi naučiti upravljati automobilom, nakon što odsluša teorijski dio priprema, ne smije početi upravljati autom bez prisustva instruktora vožnje, jer je moguće da dovede u opasnost i svoj i tuđi život.

Ovaj rizik je veći kada je riječ o upravljanju avionom i zbog toga se u ovom segmentu osjeća znatno veća potreba za instruktorom. Instruktor je osoba koja se nalazi uz čovjeka i prati njegove pokrete i djela, i dok kod pojedinca ne uoči potrebnu vještinu za obavljanje nekog posla, ne dozvoljava mu da bilo šta učini bez njegovih uputa. Etika se bavi čovjekom, a čovjek je veoma zamršeno biće. Ovo zamršeno biće ne može olahko biti usmjereno ka savršenstvu, već je potrebno steći odgovarajuće vještine da bi se ono vodilo prema savršenstvu, u suprotnom, na putu će biti izloženo ogromnom riziku i opasnostima.

Ne može se reći da neko moralne upute provodi u djelo metodom pokušaja i pogreški, kako bi postepeno prepoznao svoje slabe tačke i greške i kako bi na taj način mogao ispravno provesti u djelo upute poslanika. Moralne greške nekad uzrokuju nepostizanje savršenstva i propast pojedinca i zbog toga što je ovo ogroman rizik, čovjek se ne može pustiti bez odgajatelja. Čovjek bez odgajatelja ili će propasti ili neće ostvariti ni minimum savršenstva primjerenog njegovim mogućnostima. Od Imama Zejnulabidina, a.s., prenose se riječi:“Propao je ko nema mudraca da ga upućuje.”[4]

 

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Mustedreku-l-vesail, sv. 2, str. 283.

[2] Biharu-l-envar, sv. 71, str. 385.

[3] Isto, str. 373.

[4] Biharu-l-envar, sv. 78, str. 158.

Pitanja i odgovori