Vjerovanje i privrženost sklopljenim ugovorima

Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ – Oni će uspjeti. Oni koji se Allahu i Poslaniku Njegovu budu pokoravali, koji se Allaha budu bojali i koji od Njega budu strahovali – oni će postići ono što budu željeli.[1]

Rasprava o ovom pitanju izuzetno je važna kada je riječ o vjerovanju, a to znači da obaveze i odgovornosti jednog vjernika nisu sporadične i proizvoljne. Ne može biti vjernik onaj ko želi sebe smatrati vjernikom kad god to zahtijeva njegov lični interes i dobrobiti. Kad god u ime vjere i posredstvom djela, pretvarajući se, uspije ostvariti svoje prohtjeve, poziva se na vjeru i djelovanje, ali kada mu vjerovanje i djelovanje ne donose ličnu i prijestupničku korist, okreće leđa islamu, vjerovanju i djelovanju prema obavezama i odgovornostima koje proizlaze iz vjerovanja. Mi smo ovdje ovo svojstvo, koje se u Kur’anu spominje u različitim prilikama i oblicima, pripisali koristoljupcima i kazali smo da su oni takvi. Svi su ljudi na svijetu koristoljubivi, pa zar postoji iko da sebi želi štetu?

Ono što mi podrazumijevamo pod ovim izrazom jesu oni koji su spremni zarad ličnih interesa žrtvovati sve ovosvjetske koristi, to su koristoljupci koji prelaze mjeru. Njihov je način djelovanja takav da oni prihvataju i vole vjerovanje i djelovanje sve dok je to u njihovu ličnu korist i kada, u ime vjerovanja i pretvarajući se da rade dobra djela, mogu sebi priskrbiti neku korist. Ovi ljudi s islamskog stanovišta nisu vjernici, kur’anski ajet jasno obznanjuje da takvi ljudi nemaju vjerovanje. Stoga, na polju rasprave o vjerovanju – rasprave koja se trebala naći, a i našla se na prvom mjestu kada je riječ o nizu pitanja o misaonoj spoznaji islama – došli smo do rezultata da je vjerovanje s dužnostima i obavezama, a ako je vjerovanje bez dužnosti i obaveza, bez osjećaja odgovornosti i bez izvršavanja obaveza i dužnosti, kako Kur’an kaže, bez dobrog djela, to se ne može smatrati vjerovanjem i posljedice i tragovi vjerovanja ne mogu se vezivati za suhoparno i mentalno vjerovanje. Osim ovoga, treba imati u vidu i da su obaveze i dužnosti trajne i sveobuhvatne. Onaj ko je vjernik i želi ostati vjernik, te nastoji da stekne plodove svoga vjerovanja, on mora prema svim Božijim propisima imati osjećaj odgovornosti i na svim mjestima treba se osjećati odgovornim.

Onaj ko vjeruje da vjerovanje u Boga i vjerovanje u poslanstvo Njegovog Poslanika donosi odgovornost, a ta odgovornost je da svi trebaju postati Božiji robovi, treba da se trudi da sve učini Božijim robovima. Vjerovanje u Poslanika, s. a. v. a., i svjedočenje koje znači – ja potvrđujem poslanstvo Poslanika, s. a. v. a., donosi odgovornosti i obavezu da ću slijediti Poslanika, s. a. v. a., i da ću se kretati njegovim putem. Ako ja ovo potvrđujem i prihvatam, ako prihvatam tu obavezu i odgovornost, više nema smisla da zauzimam stav kojim ću se prikazati kao pravi musliman kada se sretnem s nekom malom pojavom koja je suprotna načinu i putu Božijeg Poslanika, s. a. v. a., a kada se suočim s nečim većim, nečim što izaziva veću glavobolju, što je opet nešto suprotno načinu i smjeru vjerovjesništva i poslanstva, da zaboravim na svoju odgovornost.

Pjesnik je rekao: Prema meni si lav, a u ratovima si noj! Što znači da si lav prema slabima i da kao lav ričeš na ljude koji su malo loši, ali ne sukobljavaš se s jako lošim ljudima. S ljudima koji čine jako loše stvari ti se ne sukobljavaš! Prema meni si lav, a u ratovima si noj! Ovo je stih iz arapske poezije koji se koristi kao poslovica. Ova poslovica poručuje – prema nama se odnose kao da su lavovi, ali kada se u ratovima susretnu s naoružanim, snažnim neprijateljima, koji u rukama nose sablju, tada su poput noja. Zar se noj bori protiv nekog? Ima li noj pandže i oštre zube? Pa ovo nije sezonski ugovor, ugovor na određeno vrijeme, pa da obaveza nekada važi a nekada ne važi, da se na nekog odnosi, a na ne kog ne odnosi, ovaj ugovor je važeći za sve i za svako vrijeme.

Časni Kur’an spominje jevreje, one koji su jednoglasno kazali da njihova braća – misleći na jevreje – moraju biti zaštićeni kao najmiliji srodnici, ali kada su u pitanju bili njihovi lični interesi, tu svoju braću ubijali su u ratovima, uzimali su ih kao roblje i prodavali i novac iz te prodaje su trošili. Časni Kur’an, prekoravajući Benu Israil, kaže: Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?![2] Znači, vjerujete u jedan dio vjere, vjerujete i obavezujete se dijelovima vjere koji vam ne donose glavobolju i koji su vam lahki, a u neke druge dijelove ne vjerujete? Može li biti nešto ovako? Mogu li se razdvojiti dva govora i dvije zapovjedi koji dolaze iz jednog Izvora i izviru s jednog Mjesta?

Naš veliki predvodnik u vjeri, Imam Bakir, a. s., u jednom poznatom predanju koje se nalazi u poglavlju o naređivanju dobra i zabranjivanju zla u vrijednoj knjizi El-Vafi – naravno, ovo predanje nalazi se i u El-Kafiju[3] , u vjerodostojnim knjigama sljedbenika Poslanikovog, s. a. v. a., Ehli-bejta, a. s., a el-Vafi Fejza Kašanija[4] u sebi objedinjava četiri poznate hadiske knjige, kada otvorite poglavlje o naređivanju dobra i zabranjivanju zla, ovo je prva predaja koju navodi – spominje upravo ovakve ljude, ljude koji prihvataju vjerovanje i drže se samo namaza i posta, koji im ne mogu zadati glavobolje i probleme, a princip naređivanja dobra i zabranjivanja zla, koji zadaje velike glavobolje i koji naizgled donosi dosta štete, ne prihvataju, niti obraćaju pažnju na njega. Ovdje Imam Bakir, a. s., više ne govori o tome jesu li oni vjernici ili nisu, ne govori jesu li grešnici ili licemjeri, ali o ovome imamo jasan kur’anski ajet koji kazuje da nisu vjernici oni koji zbog ličnih interesa zanemaruju vjeru. U vezi s onima koji se pokoravaju presudi i vlasti Božijeg Poslanika, s. a. v. a., u slučaju u kojem su u pravu, a kada nisu u pravu i kada znaju da presuda neće biti u njihovu korist, ne pokoravaju se presudi i vlasti Božijeg Poslanika, s. a. v. a., Kur’an kazuje: Zar su se uplašili? Je li se u njima pojavila sumnja? Jesu li oni posumnjali u ispravnost i istinitost vjere?, a druga mogućnost je: Ili se plaše da će Allah i Poslanik Njegov nepravedno postupiti protiv njih?[5]

Ovo graniči s nevjerstvom. Jesu li se uplašili da će Bog i Poslanik Njegov prema njima nepravdu učiniti? U svim presudama, u svim pitanjima, u svim aspektima života, čovjek vjernik je odgovoran, a ne samo onda kada stvari idu njemu u korist. Međutim, vjera čiji je Poslanik, s. a. v. a., poslan da bi podučio i odgojio ljude, Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči…[6] Dakle, Bog je poslao Poslanika, s. a. v. a., da bi podučio čovječanstvo, da bi ga uzdigao i da bi ojačao pogled i razum u ljudima. Vjera se bori protiv svega onoga što se bori protiv ljudskog razuma. Vjera se bori protiv svega što staje na put razmišljanju, razumu i shvatanju kod ljudi. Vjera ne dozvoljava život nijednom faktoru koji ne dozvoljava ljudima da razmišljaju i razumijevaju. To je vjera, a ono što su kazali, “vjera je opijum za narod”, to je nešto sasvim drugo.

U Kur’anu nema nikakvog traga toj vjeri. Također, ni u postupcima našeg Poslanika, s. a. v. a., ni naših vjerskih vođa ne postoje nikakvi znakovi takve vjere. Islam koji se bori protiv nevjerstva, bori se i protiv takve vjere. Naš Zapovjednik pravovjernih, taj veliki islamski vođa, kazuje da je Bog slao poslanike da bi potaknuli i probudili skrivene riznice razuma u ljudima: “…i da bi im probudili skrivene riznice razuma.”[7]

Dakle, sve ono što još više ukopava ove zakopane riznice u ljudima, sve što tu moć razmišljanja i promišljanja koja se nalazi u ljudima zakopava ispod raznih fanatizama ili lažnih mišljenja, ili ispod onoga što zagušuje tu moć ili je ugnjetava, ili je skriva i zaklanja, svaki faktor koji djeluju na ove načine, nalazi se tačno nasuprot filozofiji i mudrosti slanja vjerovjesnika, a. s., bez obzira koji su to faktori i u kojem se vremenu oni nalaze. Vjerovjesništva se bave ljudskim mišljenjem i razumom. Što su mišljenja i razum tačniji i ispravniji to su vjerovjesništva prihvatljivija, zbog toga se vjerovjesnici trude da podignu nivo razmišljanja i mišljenja ljudi. Bilo ko, bilo koji uzrok, bilo koja moć, bilo koja želja da postoji u samom čovjeku ili izvan njega, ako sprečava napredak i razvoj razuma, mišljenja i svijesti kod ljudi, ako mu ne daje mogućnost djelovanja, ako ljudi ne mogu pod svjetlom vlastitih misli i viđenja nešto shvatiti, pronaći put i slobodno koračati tim putem, sve što je prepreka na putu ovakvih aktivnosti protiv je vjere i suprotno je vjeri.

Također, obećanja koja su data vjernicima za ovakvo su vjerovanje, a ne za onakvo vjerovanje. Ako je rečeno da će vjernici pobijediti, to je rečeno za takve vjernike, i to će sigurno biti tako. Ako je rečeno da je Božija pomoć i podrška uz vjernike, to je rečeno za istinske vjernike. Ako je rečeno da priroda sarađuje s vjernikom, to se odnosi na istinske vjernike. Ne na mene i na vas. Dakle, najmanja korist koju imamo od ove rasprave jeste da ako vidimo da naše vjerovanje nema tragove, posebne osobine i radosne vijesti koje vjerovanje donosi, radosne vijesti koje su Kur’an i Bog dali vjernicima, tada ne treba da se čudimo jer smo shvatili da vjerovanje koje sobom nosi sve te radosne vijesti nije ovo vjerovanje. Sada ću prevesti ove ajete: Zaista smo spustili ajete jasne.[8]

Dakle, kur’anski ajeti rasvjetljavaju, a oni koji sebi ne dozvoljavaju razumijevanje Kur’ana, jadnici su koji će ostati uskraćeni za njegovu jasnoću i rasvjetljavanje. A Bog upućuje onoga koga On želi na Pravi put.[9] Šta znači Božija želja? Znači li da Bog nekog želi, a nekog ne želi? Na neke posebno gleda, pa ih privuče i odvede, a druge odbija? Nije to tako. Božija volja – naravno, u običnim primjerima – ne očituje se osim u formi prirodnih uzroka. Ako želite, odlučite i odete da poslušate govor koji upućuje i rasvjetljava pa se uputite, to je bila Božija volja da se uputite. Također, ako ste lijeni, slabašni, ako ste put razumijevanja zatvorili pred sobom, Bog je odlučio da vi ne shvatate i ne razumijevate. Božija volja znači prisutnost i odsutnost uobičajenih sredstava i uzroka. Ako su uobičajena sredstva i uzroci za pojavu ove posljedice nastali vašom voljom i htijenjem, kažemo da je to Božija volja, a ako vi niste željeli, jasno je da ni Bog to nije želio, ali ne tako da Božije neželjenje uzrokuje da vi ne želite. Ne, vi ste u svojoj volji slobodni i imate slobodu izbora.

Kada se kaže da Bog ne želi, to znači da nisu pripremljeni potrebni uzroci i to znači da Bog nešto nije htio. Dobro, zašto onda ne govorimo da ne postoje potrebni uzroci, nego govorimo da Bog nije želio? To je zato što je stvoritelj svih uzroka i njihovih osobina Bog. Ako ovdje gori vatra i ja u nju stavim ruku i ruka mi izgori, Bog je želio da mi ruka izgori. Ako ne stavim ruku u vatru i moja ruka ne izgori, Bog je želio da moja ruka ne izgori. Šta to znači? Bog je želio da izgori, znači da su postojali prirodni uzroci da ruka izgori. Šta su njeni prirodni uzroci? To su postojanje vatre, nepostojanje prepreke, moja volja i stavljanje ruke u vatru. Kada u drugom slučaju kažemo da Bog nije želio da ona izgori, to znači da prirodni uzroci sagorijevanja nisu pripremljeni, što znači da se nisam približio vatri, ili da je ruka mokra, ili je tijelo bilo mokro, ili je vatra bila slaba i slično tome. Da, a zašto ono što je vezano za uzroke pripisujemo Bogu? Zato što je Bog stvoritelj svih uzroka. Zbog toga svi izrazi onoga koga On želi, u cijelom Kur'anu imaju ovo značenje. I govore: ‘Mi vjerujemo u Allaha i Poslanika i pokoravamo se’ – zatim neki od njih glave okreću.[10]

Ovdje nije riječ o nevjernicima, nije riječ o otpadnicima koji su se odjednom naljutili i izašli iz islamskog svijeta i otišli, ne, ovdje je riječ o ovim običnim vjernicima koji žive u islamskim društvima. Zatim u nastavku o njima kazuje: Oni nisu vjernici.[11] Jasniji od ovog jeste ajet: Kad budu pozvani Allahu i Poslaniku Njegovu da im on (Poslanik) presudi, neki od njih odjednom leđa okrenu.[12] Dakle, takvi nisu spremni da odu do Božijeg Poslanika, s. a. v. a., i da čuju njegovu presudu. Vanjština ajeta govori o presuđivanju.

Riječ vlast u Kur’anu većinom, ne kažem da je stalno tako, znači ‘presuđivati’, upravo ono što mi nazivamo suditi i presuđivati, ali značenje sadržaja ajeta je općenito. Ne odnosi se ovo samo na one koji ne prihvataju presuđivanje Božijeg Poslanika, s. a. v. a. Ne, ovaj ajet obuhvata i one koji nisu spremni pokoriti se naredbi Božijeg Poslanika i u slučajevima koji se ne tiču presuđivanja, to je jasno. I govore: ‘Mi vjerujemo u Allaha i Poslanika i pokoravamo se’ – zatim neki od njih glave okreću. A u nastavku se kaže: Samo ako znaju da je pravda (istina) na njihovoj strani, dolaze mu poslušno.[13] Ondje gdje je presuda u njihovu korist, oni su poslušno predani vjeri, ondje gdje je vjerovatno da će presuda biti na njihovu štetu, ne prihvataju vjeru. Ovdje, ustvari, Kur’an od njih traži pojašnjenje zbog takvog ponašanja. Zašto ne prihvatate vjeru i onda kada nešto nije u vašu ličnu korist? Razlog tome je jedna od tri stvari:

Da li su im srca bolesna, ili sumnjaju, ili strahuju da će Allah i Poslanik Njegov prema njima nepravedno postupiti?[14] Da li su im srca bolesna? Boluju li od licemjerstva? Boluju li zbog strasti i prohtjeva? Boluju li od neznanja i oholosti? U srcima su im ove bolesti pa ne prihvataju presudu? Ili je nešto gore od toga? Ili sumnjaju? Ili, ustvari, sumnjaju u samu vjeru? Ako ne sumnjaš u vjeru i nisi u nedoumici u vezi s vjerom, zašto si onda, kada ti nije u korist i kada ti je teško kada vjera nešto kaže, spreman da je baciš pod noge i porekneš čitavu vjeru, odnosno tu vjersku presudu? Ili ima gore i od toga? Ili strahuju da će Allah i Poslanik Njegov prema njima nepravedno postupiti? Ovo je gore od sumnje, ovo je samo nevjerstvo! Da čovjek toliko ne zna i ne vjeruje da Bog i Poslanik Njegov, s. a. v. a., pri presuđivanju ne čine nepravdu! Onaj ko ima ovakav strah, ko strahuje da će mu Bog ili Njegov Poslanik, s. a. v. a., učiniti nepravdu, uopće ne poznaje Boga i Poslanika i ne prihvata ih. Ustvari, oni su nepravedni![15]

Bog nikome ne čini nepravdu, oni su ti koji nepravdu čine i prema sebi i prema Istini. Ako dođu do visokih položaja, onda oni čine nepravdu i prema sebi, i prema Istini i prema drugim ljudima. Ako dođu do još viših činova, onda čine nepravdu čitavom čovječanstvu, zločinci su i tirani. A kakvi su vjernici? Vjernici nisu takvi. Pogledajte kakav je kur’anski rječnik. Kur’an govori posebnim jezikom i ima vlastiti rječnik. Vjernik u kur’anskoj terminologiji ono je što se u ovom ajetu pojašnjava: Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ [16]

Kao što sam i kazao, slušati znači shvatati, slušanje ne znači samo puko percipiranje zvuka, ako slušamo, znači da slušamo cijelim bićem i srcem. Izraz sem’a, odnosno sluh,…ili koristi sluh u stanju kada je svjedok[17], u Kur’anu se na mnogim mjestima upotrebljava u značenju shvatanja i razumijevanja, a ne u značenju pukog slušanja uhom, kao posebnim organom. Znači, ovi govore – mi smo shvatili, što znači – svjesno smo postali vjernici. To je isto ono o čemu smo ranije govorili, da vjerovanje mora da bude zasnovano na obaviještenosti i znanju. Znači, nakon što smo svjesno vjerovali, onda smo se i pokorili.

U nastavku ajeta se kaže:…a ti takvi su oni koji će uspjeti.[18] Izraz felah znači ‘uspjeh, pobjeda, dolazak do cilja i namjere’, naravno, u nekim rječnicima se spominje ‘spasenje’ i ‘biti spašen’, ali izraz felah, koji se uglavnom upotrebljava za vjernike, bolje se slaže s ovim značenjem koje smo mi naveli i koje je uobičajeno značenje u leksikonu. A takvi su oni koji će uspjeti postići svoj cilj. Oni koji se Allahu i Poslaniku Njegovu budu pokoravali, koji se Allaha budu bojali i koji od Njega budu strahovali – oni će doći do cilja.[19] Naredna dva ajeta i nemaju neku vezu s našom raspravom pa želim govoriti o ajetu nakon njih, u kojem se kaže: Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti…[20] Ovo je Božije obećanje, također, ovo je obećanje vjernicima, vjernicima koji ispunjavaju svoje dužnosti i odgovornosti. Pazite, Božije obećanje u ovom ajetu jasno glasi: Mi smo obećali vjernicima da će vlast na Zemlji pripadati vama, vaše mišljenje, ideja i škola natkrilit će svijet, vaš strah bit će zamijenjen sigurnošću. Ako ste tokom historije trpjeli nepravdu i tlačenje, nakon ovoga živjet ćete u blagostanju, bez problema, nevolja, obožavat ćete Boga i porazit ćete Božije neprijatelje. To je Božije obećanje u ovom ajetu. Ako je Bog ovakvo što obećao muslimanima, onda se ovo obećanje odnosi na vjernike i to na vjernike koji izvršavaju svoje obaveze i odgovornosti.

Neki potpadaju pod vesvese, razmišljaju učmalo i govore da se ovo odnosi samo na vrijeme Imama Mehdija, a. s. Ne sumnjamo da je vrijeme dolaska Imama Mehdija, a. s., potpuni primjer ovog ajeta, nema tu nikakve nedoumice, ali gdje u ovom ajetu piše da se on isključivo odnosi na to vrijeme? Recite da i mi vidimo! Gdje se nalazi neka predaja koja govori da se ovaj ajet odnosi isključivo na to vrijeme? Zašto ograničavate ajet? Zar Bog nije ispunio obećanje iz ovog ajeta kada je riječ o vjernicima s početka objave islama? Ovaj je ajet bio proveden u praksu. Došli su u Medinu i osnovali vlast. Bilali (mujezini) koji nisu smjeli od mnogobožaca izgovoriti “Nema božanstva osim Allaha!”, sada su mogli slobodno i glasno s munara izgovarati tekbire i “Nema božanstva osim Allaha!”. Oni koji su bili primorani da čine sedždu pred tri stotine kipova koji nisu imale ljudske oblike i nekolicinom koji su imali ljudske oblike, pred kipovima od svojih strasti i prohtjeva, da svaki dan i svaku noć pred njima padaju ničice i da im iskazuju apsolutno obožavanje i pokornost pripisujući Bogu sudruga, došli su u tu sigurnu zemlju i vječno islamsko društvo i počeli su živjeti normalnim životom bez najmanje brige i straha. Nisu Bogu pripisivali drugove, ni velike ni male, ni žive ni mrtve, ni od sebe, a ni od drugih. Vidimo da je ovaj ajet već jednom primjenjivan u praksi i da se može primjenjivati još hiljadu puta, ali pod kojim uvjetom?

Uvjet je da se početak ajeta praktično primijeni: Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih...[21]

Šta, dakle, znači – sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih… Mi mislimo da su vjernici od postanka svijeta, gdje god da su bili, uvijek bili slabi i podređeni, općenito, znanje muslimanskog naroda o povijesti i njihov svjetonazor jeste takav da misle da vjerovanje znači neuspjeh, da biti musliman, biti vjernik, biti na Božijem putu znači podnositi teškoće, zlostavljanja i trpjeti poraze. Ovo je potpuno oprečno onome što nam Kur’an želi kazati. Jednom smo pojašnjavali ovo pitanje (kada sam držao časove tefsira u vjerskoj školi “Mirza Džafer”, prije dvije ili tri godine, držao sam tada dva ili tri časa o ovoj temi). Pojasnili smo da je vjera od samog začetka pa do danas samo napredovala i da nije nazadovala ni za jedan korak. Po našem uvjerenju, vjera do sada nije nazadovala niti se povukla ni za jedan korak. Ono za što misle da je nazadovanje, ustvari je napredovanje. U svakom slučaju, Zemlja će biti u rukama vjernika i vlast će biti njihova isto onako kako se to desilo s vjernicima koji su živjeli u epohama prije ove. U nastavku Kur’an kazuje:…i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti.[22]

Učvrstit će im vjeru koju je za njih odabrao, koja im priliči, što znači, upravo vjeru islam koja obuhvata oba svijeta, obuhvata i sadašnjost i budućnost, i tijelo i dušu, ukratko, sve aspekte života i zadovoljava sve potrebe. Strah će im zamijeniti sigurnošću, radi čega? Šta će raditi u okrilju te sigurnosti? Znači li sigurnost da će vjernici ljeti sjediti negdje u vrtu i ispijati čaj u hladovini? Je li sigurnost u ovakvim stvarima? Da imaju sigurnost da bi mogli bezbrižno se izležavati, ljenčariti i biti besramni? Ne, ova sigurnost je radi toga da bi mogli napraviti jedan korak, deset koraka ka čovjekovom krajnjem cilju života, a to znači savršenstvo, i da bi se mogli tome približiti. Sigurnost je tu da bi mogli biti Božiji robovi i da bi se s njih skinuli okovi ropstva Božijim robovima, da bi mogli biti potpuno i skrušeno predani Bogu i da bi time mogli sebe uzvisiti i usavršiti. Može se govoriti o svakoj riječi. Oni će samo Mene obožavati, i neće druge Meni ravnim smatrati.[23]

Ipak, na kraju ovog ajeta stoji i upozorenje koje glasi: A oni koji i poslije toga budu nevjernici (budu druge Bogu smatrali ravnim) – oni su pravi grešnici.[24] Dakle, ako nakon što budu vjerovali, Bogu pripišu druga, u tom slučaju se za njih kaže da su postali fasikun (oni koji su izašli iz vjere), a fasik znači ‘onaj koji je izašao iz vjere’.

Gospodaru naš! Učini naša srca iskrenim u svemu onome što govorimo i činimo i sve to samo Tebi posvećenim! Gospodaru naš! Tako ti Muhammeda i porodice Muhammedove, podari nam da iskusimo slast vjerničkog života! Gospodaru naš! Tako ti Muhammeda i porodice Muhammedove, otkloni mnogoboštvo iz okrilja naših srca! Gospodaru naš! Tako ti Muhammeda i porodice Muhammedove, ne uskrati nam dobra od Tebe, i otkloni svaku oholost, nesreću, nevolju i nered od muslimana. A neprijatelje muslimana, o Gospodaru, zabavi njima samima!

Izvor: Sejjid Ali Hamenei, Islamska misao u Kur'anu, sv.1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2024., sa prezijskog preveo Ermin Klepo

[1] En-Nur, 51–52.

[2] El-Bekare, 85.

[3] El-Kafi, knjiga o džihadu, poglavlje o naređivanju dobra i zabranjivanju zla, predaja broj 1.

[4] Muhammed Kašani (1007–1091. po Hidžri), poznat pod nadimkom Mulla Muhsin Fejz, bio je islamski pravnik, muhaddis, apologeta i veliki filozof, koji je stjecao znanje kod velikih učitelja kao što su Mulla Muhammed Taki Medžlisi, šejh Behaija, Mir Damad, Mir Fendereski i Mulla Sadra. Neka od njegovih poznatih dijela jesu tefsir Es-Safi, knjiga El-Vafi i Mehadždžetu-l-bejda.

[5] En-Nur, 50.

[6] Alu ‘Imran, 164.

[7] Nehğu-l-belage, govor 1.

[8] En-Nur, 46.

[9] En-Nur, 46.

[10] En-Nur, 47.

[11] En-Nur, 47.

[12] En-Nur, 48.

[13] En-Nur, 49.

[14] En-Nur, 50.

[15] En-Nur, 50.

[16] En-Nur, 51.

[17] Kaf, 37.

[18] En-Nur, 51.

[19] En-Nur, 52.

[20] En-Nur, 55.

[21] En-Nur, 55.

[22] En-Nur, 55.

[23] En-Nur, 55.

[24] En-Nur, 55.