Uporišta za kretanje prema moralu

Treba znati da je cjelokupno ljudsko postojanje ovijeno velom tajni i čuda, do te mjere da je čovjek nazvan suštinom svijeta stvaranja i biti duhovnog i materijalnog svijeta i on je jedino stvorenje koje zaslužuje Božije namjesništvo na Zemlji.

Ne treba zaboraviti da je odlika čovjeka da je on spoj zemlje i božanskog udahnuća bolja od univerzuma. Prema tome, on ima moć da bude prisutan na raznim poljima svijeta egzistencije, tako da može biti niži od stoke i viši od meleka. Uzvišeni Bog je radi upućivanja čovjeka u smjeru duhovnog uspinjanja i savršenstva u njegovu nutrinu i iskonsku prirodu usadio određene mogućnosti i sposobnosti. Međutim, ove mogućnosti i sposobnosti se ne razvijaju dobro zbog slabosti i težnje ka mirovanju i niskostima i ne donose čovjeku sreću i razvoj, osim da mu poslanici pomognu u upućivanju i pripreme uvjete i mogućnosti za razvoj i odgoj te upotrijebe sredstva koja bi ga primorala ili navela da uloži trud i nastojanje.

Upravo zbog toga ćemo u ovom predavanju ukazati na neka uporišta za postizanje morala, kako bi se ovim podsjećanjem izazvala veća motivacija da se sa znanja pređe na djelo i kako bi naše znanje, prodiranjem u dubinu duše, postalo ustaljeno svojstvo, ne bi li nam to postalo zaliha i poputnina za sreću i na Ovom i na Onom svijetu.

Ljudska savjest i zahtjev iskonske prirode[1]

Ljudska savjest i unutrašnje shvatanje čovjeka predstavljaju najvažniji kriterij za određivanje ružnog i lijepog, a to je i najveći činilac koji pokreće čovjeka u smjeru dobra i najbolji sud za odvraćanje čovjeka od činjenja lošeg.

Ovu čudesnu posebnost Bog je smjestio u ljudsku prirodu i njegovo stvaranje je izdvojio u odnosu na stvaranje drugih bića, kao što kaže Kur'an:

وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا ۝ فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا

I duše i Onoga Koji je stvori, pa je nadahnu da shvati u čemu je njena nevaljalost a u čemu čestitost.[2]

Uzvišeni Bog ne samo da je u ljudsku nutrinu smjestio moć raspoznavanja dobra od zla već je ljudsku prirodu i fitret izgradio na temelju sklonosti prema tevhidu i izvoru svih dobara:

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِى فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ

Ti iskreno upravi lice svoje vjeri, stvaranju Allahovom, prema kojem je On ljude stvorio; nema nikakve promjene u stvaranju Allahovom.[3]

Ljudska savjest je takva da poput saosjećajnog učenjaka i učitelja upoznaje ljude sa onim što je dobro i poput dobrohotnog mudraca i odgajatelja odvraća čovjeka od činjenja grijeha. Ona poput pravednog vladara i sudije u ljudskoj unutrašnjosti uspostavlja sudnicu, navodi čovjeka na pokajanje zbog njegovih grešaka te ga usmjerava prema nadoknađivanju ružnih i u smjeru činjenja dobrih djela.

Čestiti ljudi, koristeći se božanskim fitretom (bogomdanom prirodom) i vlastitom savješću, upotrebljavaju najpouzdanije jamstvo morala i idu u smjeru vlastite sreće te sreće i dobra svoje zajednice. Nevaljali ljudi traže izlike i opravdavanja, ne pridržavaju se činjenica i ne vrše dobra djela, mada su pri tome svjesni svoje nutrine i mogu percipirati istine, a posebno na Sudnjem danu, kada će biti uklonjene sve prepreke i nemar, kao što Kur'an ukazuje:

بَلِ الْإِنسَانُ عَلَى نَفْسِهِ بَصِيرَةٌ ۝ وَلَوْ أَلْقَى مَعَاذِيرَهُ

Sam čovjek je svjedok protiv sebe, iako opravdanja iznosi.[4]

Ljubav prema sebi

Jedna od najvažnijih odlika čovjeka je da teži zdravlju, razvoju i napretku, a da bježi od štete, zaostajanja i gubitka. Pored udobnosti i spokoja koje ima danas, čovjek teži osiguravanju sreće i u budućnosti. Ne samo da misli o spašavanju od propasti i nesreće već razmišlja i o postizanju većih položaja i dostizanju viših stepena. Ova njegova odlika proizlazi iz ljubavi prema sebi odnosno samoljublja. Postojanje ovakve motivacije u čovjeku predstavlja jedan od najvažnijih činilaca koji ga podstiču da poštuje moralna načela i da se pridržava istine i ispravnosti.

Uzvišeni Allah također ukazuje na ovu istinu u mnogobrojnim ajetima i podstiče ovu korisnu i plodonosnu motivaciju, kako bi čovjek koračao putem istine i zbilje i zalagao se radi vlastitog razvoja i odgoja, kao što o tome kaže Kur'an:

وَمَن تَزَكَّى فَإِنَّمَا يَتَزَكَّى لِنَفْسِهِ

Onaj ko se očisti, očistio se za svoje dobro.[5]

Uzvišeni Bog je poslao veliki broj poslanika da upućuju ljude, a za razvoj i usavršavanje čovjeku je dao mnogobrojne sposobnosti i moći te mu je na taj način omogućio sretan život:

مِن نُّطْفَةٍ خَلَقَهُ فَقَدَّرَهُ ۝ ثُمَّ السَّبِيلَ يَسَّرَهُ

Od kapi sjemena ga stvori i skladnim ga učini, i Pravi put mu lagahnim učini.[6]

Međutim, Bog nije primorao čovjeka da prihvati istinu, već ga je upoznao s njom tako da će mu ukoliko prihvati put upute pripasti živototvorni plodovi, a ako zaluta pogodit će ga loše i štetne posljedice toga. Na ovaj način Bog u čovjeku pobuđuje osjećaj za samoljublje, kako bi on sam vlastitom voljom i željom išao u smjeru čistote i ispravnosti:

قُلْ يَا أَيُّهَا النَّاسُ قَدْ جَاءَكُمُ الْحَقُّ مِن رَّبِّكُمْ فَمَنِ اهْتَدَى فَإِنَّمَا يَهْتَدِى لِنَفْسِهِ وَمَن ضَلَّ فَإِنَّمَا يَضِلُّ عَلَيْهَا

Reci: “O ljudi, Istina vam dolazi od Gospodara vašeg, i onaj ko se uputi Pravim putem – uputio se za svoje dobro, a onaj ko krene stranputicom, krenuo je na svoju štetu.”[7]

Ljudska odgovornost

Ljudska odgovornost za vlastita djela predstavlja jedan od najvažnijih činilaca poštivanja moralnih načela te čestitosti i ispravnosti u pojedinačnim i zajedničkim djelima. Ljudska odgovornost se nekad vezuje za način upotrebe dijelova tijela, sredstava i mogućnosti koje su čovjeku na raspolaganju, kao što to sam Kur'an ističe:

إِنَّ السَّمْعَ وَالْبَصَرَ وَالْفُؤَادَ كُلُّ أُولئِكَ كَانَ عَنْهُ مَسْؤُولاً

I sluh, i vid, i srce (razum), za sve to će se, zaista, odgovarati.[8]

Svijest o ovom ispitivanju predstavlja upozorenje za čovjeka koji ove dijelove tijela koristi za dobro i nikada ih ne koristi na putu nasilja i griješenja. Također, nekada se ljudska odgovornost odnosi na način izvršavanja pojedinačnih i zajedničkih obaveza, kao i vraćanje amaneta. Slabost i nedostatnost u izvršavanju ovih odgovornosti vodi čovjeka u propast, kao što kaže časni Kur'an:

إِنَّا عَرَضْنَا الْأَمَانَةَ عَلَى السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَالْجِبَالِ فَأَبَيْنَ أَن يَحْمِلْنَهَا وَأَشْفَقْنَ مِنْهَا وَحَمَلَهَا الْإِنسَانُ إِنَّهُ كَانَ ظَلُومًا جَهُولًا

Mi smo Nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, nepravedan i neuk.[9]

Čestiti ljudi sa sviješću o težini vlastite odgovornosti ulažu krajnji trud i napor kako bi na Ovom svijetu, pred onima koji imaju neko pravo kod njih, bili dostojanstveni i kako bi na Drugom svijetu na sudu Božije pravde bili čista obraza. Oni veoma dobro znaju da ako na Ovom svijetu uspiju izbjeći ispitivanje od strane onih koji kod njih imaju neko pravo, na Drugom svijetu neće biti nikakvog izlaza i zasigurno će biti pitani, kao što Kur'an kaže:

وَقِفُوهُمْ إِنَّهُم مَّسْئُولُونَ

I zaustavite ih, oni će biti pitani.[10]

Tamo neće biti nikakve prilike za poricanje. Uzvišeni Bog kaže:

اقْرَأْ كَتَابَكَ كَفَى بِنَفْسِكَ الْيَوْمَ عَلَيْكَ حَسِيبًا

Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas što ćeš sam pred sobom svoj račun polagati![11]

Nagrada i kazna

Vjera u nagradu za dobročinitelje i kaznu za prestupnike predstavlja još jedan od najvažnijih činilaca ljudske odanosti moralnim načelima i kretanja prema ispravnosti i iskrenosti. Ako čovjek zna da će za svako dobro djelo biti nagrađen i da će biti ohrabren za svako lijepo djelo i unapređujuće djelovanje, onda će svakoga dana sve više činiti dobra djela, a ukoliko zna da će za svako učinjeno loše djelo biti kažnjen, onda će se suzdržavati od činjenja bilo kakvog ružnog djela.

Neki poticaji i kazne se ostvaruju upravo na Ovom svijetu, poput pohvale, zahvalnosti, dodjele nagrade, davanja viših položaja, isplate plaća i beneficija, ili pak uvrede, poniženja, plaćanja kazne, zatvora, protjerivanja, izvršavanja Šerijatom propisanih kazni kojima se kažnjavaju prestupnici i kriminalci. U Berzahu i na Sudnjem danu Uzvišeni Bog će čestitim ljudima dati blagostanje, spokoj, brzo će svoditi njihove račune i dodijelit će im mnogobrojne nagrade u vječnom Džennetu, kao što možemo vidjeti u Kur'anu:

جَنَّاتُ عَدْنٍ تَجْرِى مِن تَحْتِهَا الْأَنْهَارُ خَالِدِينَ فِيهَا وَذَلِكَ جَزَاءُ مَن تَزَكَّى

Edenski vrtovi kroz koje će rijeke teći, u njima će oni vječno ostati, i to će biti nagrada za one koji se budu od grijeha očistili.[12]

I u drugim ajetima govori se o ovome:

وَهُمْ فِى مَا اشْتَهَتْ أَنفُسُهُمْ خَالِدُونَ ۝ لَا يَحْزُنُهُمُ الْفَزَعُ الْأَكْبَرُ وَتَتَلَقَّاهُمُ الْمَلَائِكَةُ هَذَا يَوْمُكُمُ الَّذِى كُنتُمْ تُوعَدُونَ

I vječno će u onom što im budu duše željele uživati, neće ih brinuti najveći užas, nego će ih meleci dočekivati: “Evo ovo je vaš dan, vama obećan!”[13]

S druge strane, Veličanstveni i Silni Bog će nevaljale ljude kazniti tegobama u Berzahu i na Mahšeru, a zatim će ih kazniti džehennemskom vatrom: 

إِلَّا مَن تَوَلَّى وَكَفَرَ ۝ فَيُعَذِّبُهُ اللَّهُ الْعَذَابَ الْأَكْبَرَ ۝ إِنَّ إِلَيْنَا إِيَابَهُمْ ۝ ثُمَّ إِنَّ عَلَيْنَا حِسَابَهُمْ

A onoga koji glavu okreće i neće da vjeruje, njega će Allah najvećom mukom mučiti. Nama će se oni, zaista vratiti i pred Nama će zbilja račun polagati![14]

Sažetak

– Ljudska savjest je jedan od najvažnijih činilaca koji čovjeka obavezuje da čini dobra i moralna djela, a odvraća od ružnih djela.

– Samilost i ljubav prema samome sebi predstavlja jedan od činilaca odvraćanja ljudi od ružnih djela. Kod velikog broja ljudi ovaj činilac ima uticaja onda kada se upoznaju sa ružnoćom grijeha.

– Postojanje Sudnjeg dana i polaganja računa ljudi za njihova djela i ponašanje, kao i uspostavljanje sistema nagrađivanja i kažnjavanja, predstavlja još jedno jamstvo za ispoljavanje ćudoređa kod ljudi.