OPROST I TOLERANCIJA U POGLEDU RAZMIRICA I MEĐUSOBNIH PRAVA

Vjera koja kaže „na nepravdu se može uzvratiti jednakom mjerom“, u svojim etičkim razmatranjima kaže i: na loše odgovorite dobrim, a Bog ovim ajetom upućuje ljude na to da izlaze u susret jedni drugima i sve ih poziva na opraštanje, prelaženje preko propusta i popustljivost u pogledu kažnjavanja: …i koji dobrim zlo uzvraćaju…[1]

Razlog je taj što društvo svoje savršenstvo može postići samo uz etičnost.

Dakle, nije dovoljna samo pravednost, iako je ljudskome društvu potrebna i pravda, jer: Allah naređuje pravednost![2]

Pravednost, međutim, jeste potporanj civilizacije, dok je činjenje dobra njena površina, pa tako navedeni ajet u nastavku naređuje činjenje dobra: …i (naređuje) činjenje dobra.[3]

Društvom se, znači, može upravljati posredstvom provođenja pravde i dobročinstva, a stvari poput održavanja rodbinskih veza, oprosta, darežljivosti, milosrđa, pomirenja zavađenih, potpore ugroženima, obzirnosti prema pravima drugih predstavljaju primjere dobročinstva.

Islamska naučavanja nude brojne upute u tom smislu, a ovdje ćemo ukazati na neke od njih.

Jedinstvo i solidarnost

Jedinstvo i okupljanje oko osovine vjere te pravednog predvodnika imaju poseban značaj u islamu. Kur'an kaže: Svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nemojte se razilaziti.[4]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Šejtan je čovjeku kao vuk ovcama – uvijek napada ovce koje zaostanu ili se udalje od stada. Stoga se klonite podjela (političkih i sektaških), a na vama je da budete u zajednici, na skupovima i u džamiji.”[5]

Na drugom mjestu kaže: “…Političko jedinstvo oko pravednog vladara jeste blagodat čiju vrijednost niko ne zna.”[6]

Prema tome, odvajanje od skupine vjernika ne samo da ne vodi ka približavanju Bogu, već vodi padu u šejtanove ruke.

Posljedice jedinstva i međusobne ljubavi

Popravljanje odnosa među ljudima – što se naglašava u Kur'anu[7] – te udaljavanje od podjela ima pozitivne ovosvjetske i onosvjetske posljedice na ličnoj i društvenoj razini, a ovdje ćemo ukazati na neke primjere:

Srđenje šejtana

Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je: “Kad se dvojica muslimana raziđu (posvađaju se), šejtan se uvijek obraduje, a kad se njih dvojica pomire, šejtanu zaklecaju koljena, njegovi okovi se raspadnu i on zavapi: ‘Teško meni, kakva me nesreća snađe!’”[8]

Vrijednost veća od jednogodišnjeg namaza i posta

Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: „Pomiriti dva čovjeka bolje je od godine dana (neobaveznog) namaza i posta.“ [9]

Prednost pri ulasku u Džennet

Ako dvojica muslimana budu tri dana u svađi, onaj od njih dvojice koji prvi progovori sa svojim bratom (poduzimajući korak ka pomirenju), na Dan polaganja računa prije će ući u Džennet.”[10]

Zabrana stvaranja podjela, smutnje i nereda

Izbjegavanje podjela, smutnje i društvenih nereda još je jedno važno pitanje u islamu s aspekta društvene etike, a ostvarenje toga ima pozitivne tragove poput mira, jedinstva, ljubavi, materijalnog i duhovnog napretka za pojedinca i društvo. Upravo zato, to je uvijek bilo predmetom pažnje i značaja za Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i čiste Imame, mir neka je s njima, i ti velikani su uvijek podsticali ljude na činjenje takvih djela.

Jednog dana Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je svojim ashabima: “Hoćete li da vas obavijestim o nečemu što je bolje od namaza, posta i zekata?” “Hoćemo, Božiji poslaniče!”, odgovorili su. On reče: “To je popravljati odnose među ljudima, jer kvarenje odnosa među ljudima iskorjenjuje vjeru.”[11]

Također, Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “O ljudi, bojte se Boga i popravljajte vaše međusobne veze!”[12]

Imam Bakir, mir neka je s njim, rekao je: “Šejtan uvijek unosi razdor među vjernike…, pa neka se Allah smiluje onom ko između dvojice naših prijatelja stvara prijaznost. O skupino vjernika, budite prijazni međusobno i volite se!”[13]

Opasnost od podjela i odvajanja od zajednice

Oni koji stvaraju razdor i podjele slijedeći šejtanove stope, izlažu se pokliznuću i zastranjenju. Onaj ko ide stranputicom i upušta se u sukobljavanja, kao da svjesno priziva Božiju kaznu: Čekaju li oni da im Allahova kazna dođe iz vedra neba?[14]

Iako je moguće da stvaratelji podjela jezikom izgovaraju: „Bože, ne kazni nas!“, oni ipak jezikom svoga stanja i pretpostavkama koje stvaraju od Boga zazivaju kaznu, jer ne samo da slijeđenjem šejtanovih puteva čine nepravdu prema samima sebi, nego islamsko i ljudsko društvo guraju u podjele i time zarađuju kaznu Božiju. Upravo zato oni će biti kažnjeni na Ovom svijetu, u Berzahu i na Ahiretu, i njihova kazna je sasvim izvjesna.

Zapovjednik vjernika, Ali, mir neka je s njim, pozivajući sve na veliku blagodat jedinstva i bratstva, o opasnosti od podjela i odvajanja od zajednice kaže: “Budite s većinom, jer zaista je Ruka Božija na zajednici (džematu). Čuvajte se razilaženja, zato što je onaj koji se odvoji od ljudi plijen šejtanu, isto kao što je ovca koja se odvoji od stada plijen vuku.”[15]

“…Uistinu, Allah Uzvišeni nije dao nikome dobro nikakvo iz raskola, bilo među onima koji su minuli, bilo među onima koji postoje.”[16]

Ova rečenica ne predstavlja samo iskustvo i povijest, nego Božiji nepromjenljivi zakon, pa stoga Imam Ali, mir neka je s njim, u ovoj rečenici govori da, kako u prošlosti, tako ni u budućnosti niko neće ostvariti nikakvo dobro posredstvom raskola, što se slaže sa nepromjenljivim zakonom Božijim.

“Ne prezirite jedni druge, jer zaista to iskorjenjuje vjeru.”

Zloba i raskol jesu poput oštre britve koja svakoga dana siječe osnove i tijelo vjere; vjera tad ne raste i nestaju svi njeni plodovi, baš kao što prevlačenjem britve preko glave nestaje kose.[17][18]

Zabrana svađe i neprijateljstva

Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Muslimanu nije dopušteno da više od tri dana prekine veze sa svojim bratom muslimanom.”[19]

Također je rekao: “Ne budite neprijatelji jedni drugima, ne budite zlobni i ne zakrećite se jedan od drugoga. O robovi Božiji, budite međusobno braća! Muslimanu nije dozvoljeno da više od tri noći prekida veze sa svojim bratom.”[20]

Izvor: Dževadi Amoli, Ključevi života sv.3, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018, prijevod: Muamer Kodrić

[1] Er-Ra'd, 22.

[2] En-Nahl, 90.

[3] En-Nahl, 90.

[4] Ālu ‘Imrān, 103.

[5] Džāmi ‘u-s-sagīr, vol. 1, str. 309.

[6] Nehdžu-l-belāga, Govor 192.

[7] El-Hudžurāt, 9-10.

[8] El-Kāfi, vol. 2, str. 346.

[9] Sevābu-l-a'māl , str. 148.

[10] El-Kāfi, vol. 2, str. 345.

[11] Tenbīhu-l-havātir, vol. 1, str. 39.

[12] ‘Ujūnu ahbāri-i-Ridā, vol. 2, str. 46.

[13] El-Kāfi, vol. 2, str. 346.

[14] El-Bekara, 210.

[15] Nehdžu-l-belāga, Govor 126.

[16] Isto, Govor 175.

[17] Isto, Govor 86.

[18] Tasnīm, vol. 10, str. 297.

[19] El-Hisāl, vol. 1, str.183; Vesāilu-š-šī'a, vol. 12, str. 263.

[20] Mustedreku-l-vesail, vol.9, str. 97.