Svijest o Bogu i sjećanja na Njega

I pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam bila milost ukazana, i nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.[1]

Kršćanski monasi uveli su monaštvo[2] da ne bi svoje skute zaprljali grijesima i tražili su utočište u pećinama, planinama i zabačenim mjestima. Časni Kur’an kazuje: A monaštvo su oni kao novotariju uveli, nismo im ga mi propisali.[3] Islamski učenjak ne poznaje monaštvo, ne osamljuje se i ne bježi. Islamski učenjak jest onaj koji se trudi da spasi utopljenika.[4] Osviješten musliman trudi se da spasi utopljenika, bolesnika i onoga ko boluje od kuge, što se ne može spojiti s bježanjem. Musliman čini sebe svjesnim Boga, posjednikom svijesti o Bogu, dakle, navlači na sebe neophodnu opremu i štit i ulazi u prostor gdje se čine grijesi da bi spasio grešnike, ukratko, to je takvaluk, svijest o Bogu. Kada se prihvati ovakvo značenje takvaluka, pitamo se je li takvaluk uvod i sredstvo za pobjedu ili ne? Veoma je lahko odgovoriti, takvaluk je sredstvo kojim se ostvaruje pobjeda.

Kako da onaj ko želi pobijediti bolest na nekom području spasi bolesne od mikroba ako se stalno bude plašio da mikrobi i bakterije ne ostave neki trag na njegovom tijelu? On mora biti svjestan, mora pokazati pribranost pa tek onda ući među one koji su zahvaćeni bolešću da bi ih spasio, tek tada slijedi pobjeda. Samo će tako s lahkoćom obaviti taj posao.

I budite svjesni Allaha, da biste uspjeli, i čuvajte se vatre za nevjernike pripremljene, i pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam bila milost ukazana.[5]
Nema razlike između pokornosti Bogu i Njegovom Poslaniku, s. a. v. a., pa zbog čega je onda kazano i pokoravajte se Allahu i Poslaniku? Zar istovremeno spominjanje i Boga i Poslanika nije suvišno? Ne, da je spomenuta samo pokornost Bogu bez ukazivanja na pokornost Poslaniku, oni koji se nalaze nasuprot Božijem Poslaniku, s. a. v. a., mogli bi reći da se i oni pokoravaju Bogu. Može se tvrditi šta god se želi, svako može javno tvrditi da stremi vjeri, vjerovanju i takvaluku.
Svako može tvrditi da je Božiji rob i da je Njemu pokoran. Božiji Poslanik, s. a. v. a., tvrdio je da robuje Bogu i da je Njemu pokoran, ali su u isto vrijeme to tvrdili i oni koji su se suprotstavljali njemu, koji su protiv njega ratovali, koji su remetili poredak, a isto su tvrdili i kršćanski monasi i jevrejski učenjaci.
I jevreji i kršćani kažu: ‘Mi smo djeca Božija![6]
Tom su tvrdnjom sebe uzdizali iznad Božijeg Poslanika, s. a. v. a. On je govorio da je Božiji rob, a oni su govorili da su Božija djeca i Njegovi sinovi. Mislili su da je pokornost Bogu u cijelosti u njihovim rukama. Drugim riječima kazano, neki koji su nepokorni Bogu, ne razmišljajući o tome, sebe predstavljaju pokornim Bogu. Ima i onih koji u trenucima osame shvataju da je njihova knjiga djela crna, shvataju da je ono što govore i tvrde zapravo laž, ali se ljudima predstavljaju kao dobri Božiji robovi, koji su Njemu pokorni i koji samo Njemu robuju. Ovakve treba jasno identificirati i razdvojiti od ljudi koji teže istini i pravdi. Da bi vjernicima objasnio značenje i potrebu pokornosti, Bog Uzvišeni kazuje: pokoravajte se Allahu i Poslaniku. Da nije rekao i Poslaniku, neprijatelji Božijeg Poslanika, s. a. v. a., također bi govorili da su i oni pokorni Bogu, stoga se moralo odrediti šta znači pokornost Bogu. Oni koji sebe smatraju Božijim robovima, ali nisu robovi Božijih zakona, ne djeluju po njima, oni se ne obavezuju obavezama ovog robovanja, pa kako onda mogu za sebe da kažu da su Božiji robovi? I pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam bila milost ukazana.[7]

Šta znači Božija milost? Šta znači biti predmet Božije milosti? Uporedimo kur’anski govor i naše uobičajeno razumijevanje. Mi kazujemo – ako smo grešnici, ako smo bili nepokorni Bogu, ako nismo djelovali po Božijim propisima, obavezama i dužnostima, ako se nismo povukli pred Gospodarevim zabranama, imamo samo jednu jedinu nadu. Šta je ta nada? To je Božija milost. Da Bog s nama postupi po Svojoj milosti, da nam se smiluje. Ovo su naše riječi i to je uobičajeno razmišljanje našeg društva i našeg naroda. Za šta tražimo Božiju milost? Za slučajeve kada nismo djelovali. Za slučajeve u kojima smo bili nepokorni Bogu, u kojima smo prelazili granice koje je Bog odredio i kada smo Božije zabrane stavljali pod noge, kada nismo uzimali u obzir odgovornosti i obaveze koje nam je Bog naložio. Za ovakve prilike i slučajeve kazujemo: “Mi nemamo nikakvih djela, osim ako nam se Bog smiluje.” Milost, Božiju milost, milost Gospodara smatramo konkurentnim svome djelovanju i zamjenom za djelovanje. Kur’anski ajet upravo govori suprotno, kazuje – radite, budite pokorni, pa će vam se možda milost Gospodara ukazati. Božija milost nastupa onda kada jedan narod djeluje odgovorno.

Bog se jednom narodu smiluje onda kada Mu se pokorava i izvršava svoje obaveze. Treba li sedam stotina miliona muslimana sjediti i čekati da iz oblaka Božije milosti na njih padne kiša i pritom otvoriti puteve nasrtljivcima na čast i kradljivcima vjere da dođu i odnesu im sve, treba li da sjede nadajući se Božijoj milosti? Ako treba, reci im onda neka nastave da sjede!
I pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam bila milost ukazana. Šta znači pokornost Bogu? Kako se očituje ta pokornost? Pokornost Bogu znači da na svoja pleća primimo sve dužnosti, obaveze i Božije dokaze, da prihvatimo date obaveze i da ih i izvršavamo. Kur’an u svome časnom ajetu poručuje da su vjernici oni koji se prilikom nekog spora obraćaju Božijem Poslaniku, s. a. v. a., a kada on donese presudu: I da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.[8]
Istinski vjernik je ovakav. Tek onda kada se jedan narod, jedna skupina ovako pokori Božijim naredbama, bit će obuhvaćena milošću i bezgraničnom dobrotom Gospodara, i tada jedan narod dolazi do gospodstva, tek će tada doći do napretka u svojoj ljudskosti, tek tada će se osloboditi okova i lanaca koji se nalaze na njihovim nogama i rukama, samo se tada izlijeva Božija milost na taj narod. I pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam bila milost ukazana.[9]

I hitajte oprostu Gospodara svoga.[10] Ovdje je megdan na kojem se odvija takmičenje i stječe prednost, hitajte i postignite prednost za oprost od Gospodara svoga:…i Džennetu prostranom kao nebesa i Zemlja, pripremljenom za one koji se Allaha boje.[11] Tamo je spomenut jedan znak i rezultat takvaluka, a ovdje će se znakovi takvaluka navoditi jedan za drugim.
O čovječe, koji si spreman da se utrkuješ za pedalj zemlje i malo vode, za malo blata u nekom dijelu svijeta, spreman si da ostaviš druge iza sebe, spreman si da upotrijebiš sve svoje
moći samo da bi se domogao komada zemlje, nekog kapitala, neke trgovine, dijela neke zemlje da bi otvorio neku tvrtku u nekom dijelu svijeta, da bi stekao što više materijalnih povlastica, za sve to spreman si da se utrkuješ, da brzo hitaš ka tome, da druge ostaviš iza sebe, pa čak, ako treba, spreman si da pogaziš dostojanstvo i čast, o čovječe! Niko ti ne govori da ne hitaš, niko ti ne govori – ostani u kući i spavaj i ne upotrebljavaj svoju snagu. Onaj ko ti to govori u ime vjere, taj te laže i on je neznalica.

Vjera ne govori da umrtviš svoje moći, vjera ti kazuje – hitaj koliko možeš, utrkuj se koliko možeš, ali prema čemu i zbog čega? Prema onim stvarima koje su te dostojne, ne prema malom komadu zemlje i šačici vode, ne prema nekom beznačajnom iznosu, ne prema materijalnom životu ovoga svijeta jer sve što je na njemu tebi je malo i neznatno. O veliki čovječe! Hitaj onome što odgovora tvojoj veličini i položaju – čovjek je najuzvišenije stvorenje ovoga svijeta, najveličanstveniji bitak nakon Gospodara nalazi se upravo u ovom ograničenom i majušnom tijelu – o veliki čovječe, hitaj, utrkuj se, ali prema čemu? I hitajte oprostu Gospodara svoga i Džennetu, treba hitati prema oprostu Gospodara, prema Džennetu, u usporedbi s kojim su sva nebesa mala a cijela Zemlja beznačajna. Šta to znači? Obratite pažnju na kur’anski iskaz da biste dobro shvatili. Kur’an govori – ako želiš da stremiš nečemu, i Zemlja i nebo mali su ti i neznatni, zato treba da stremiš nečemu što je veće od njih zajedno. O veliki čovječe! Tebi je važan oprost. Oprost je najveći, a nakon oprosta, najveće je ono čija je vrijednost i veličanstvenost iznad nebesa i Zemlje.

Šta znači oprost? Doživjeli smo, naprimjer, da smo nekoga uvrijedili pa smo tražili oprost od njega, kazali smo mu da želimo da mu se izvinimo. On je također, suzdržano i oholo, ili pak ljubazno i dobrostivo, kako god već, kazao da nam je oprostio. Ili neko, naprimjer, na nekom mjestu nenamjerno napravi neki prekršaj pa se obraća onome čije je pravo prekršeno moleći ga i govoreći mu – gospodine, oprostite, budite dobrostivi – i on na kraju mu bude rečeno – pa dobro, oprostio sam ti.

Negdje u nekom uredu, u državnoj instituciji, određuju ti neku taksu prema nekom obračunu, ispravnom ili neispravnom, pa odeš da ukažeš poštovanje, zamoliš, izgovoriš dvije-­tri rečenice, nekog povedeš sa sobom ili poneseš neko pismo, preporuku ili neko ih nazove telefonom pa ti kažu – dobro, oslobađamo te plaćanja jednog dijela tog iznosa.
Kada vidimo ovakva praštanja, možemo umisliti i da je Božiji oprost sličan. Naprimjer, neko je uradio neku nepravdu, po­ činio neki zločin, uradio neki grijeh, činio i poticao nered na Zemlji pa zaslužio Božiju kaznu, a zatim, na Sudnjem danu, zbog prolivenih suza, ukazane pažnje i traženja oprosta da mu Bog kaže – dobro, kad je već tako, prešao sam preko tvojih grijeha i oprostio sam ti. Zar je Božiji oprost ovakav? Govore li Božije riječi i hitajte oprostu o tome? Ne. Mnogo sam govorio o značenju oprosta. Kažem – govorio sam – radi toga da biste se vi, braćo, koji ste uglavnom bili prisutni na mojim predavanjima, prisjetili onoga što sam govorio. Da to iznesete na vidjelo iz skrivenih kutaka svoga pamćenja. Oprost znači učiniti da nešto zaraste, zacijeli, oprostiti znači nešto spojiti i popuniti neku prazninu.

Vaše tijelo zadobije neku ranu, ova noga, ova ruka zadobije duboku posjekotinu i razdvoji se meso, pa na ranu stavljaju mehlem, daju lijek, počnete koristiti vitamine, daju vam injekcije da bi se rana zatvorila, da bi meso zaraslo i spojilo se i da bi na kraju to meso, taj mišić, pored sebe stvarao sebi slično tkivo. Vaš organizam djeluje, rana se zatvara i zarasta i zacjeljuje. Obratite pažnju na ovo zacjeljivanje rane da biste to uporedili s oprostom, da vidite šta je zapravo oprost.
Ako vaš duh uporedimo s tijelom, sa svakim grijehom koji počinite vaš će duh primiti udarac i na njemu će se stvorit rana. Zašto? Zašto kažemo da je grijeh udarac na duh? Zato što se duh treba uzdići i napredovati, a grijeh je sve ono što čovjekov duh za jedan korak zaustavlja na njegovom planiranom putu prema uzdizanju i usavršavanju. Raniti, u ovoj usporedbi, znači napraviti rascjep na tijelu tvoga duha. Kada se učini grijeh, onda se javlja i nedostatak. Neko je, ne dao Bog, bespravno prisvojio tuđi imetak, pio alkohol, uzimao kamatu, počinio blud, lagao, nekog je klevetao – svako od ovih nedjela stvara rascjep na čovjekovom duhu, na tijelu njegovog duha, a kada je duh ranjen, onda je manjkav i zaostaje na putu do krajnjeg savršenstva. Taj grijeh treba da pronađe put do oprosta.

Šta znači oprost? Oprost znači popunjavanje ove praznine, znači otklanjanje ovih manjkavosti duha, ove rane koja se pojavila na duši. Ovo je oprost (gufran). Kako se otklanja nedostatak koji je nastao u tvojoj duši nakon učinjenog grijeha?
Nadoknađivanjem. Osoba koja je, čineći grijeh, učinila da joj duša doživi mali pad i da se udalji od vrhunca čovječnosti, od usavršavanja i od tačke ljudskog polijetanja, ovaj nedostatak može nadoknaditi svojim uzdizanjem.
Navest ću još jedan primjer. Ušli ste u automobil i idete na putovanje dugo 350 kilometara. Ako se vaše vozilo negdje na putu zaustavi, šta se događa? Zaostajete. Kako se može nadoknaditi to zaostajanje? Ne preostaje ništa drugo osim da se počnete brže kretati, bez stajanja i bez odmora, da biste stigli navrijeme na određenu destinaciju. Inače, budete li tamo sjedili i govorili – Bože, pogriješio sam, sjeo sam ovdje u kafanu prije sahat, kasno sam krenuo, Bože, pogriješio sam – ovo neće riješiti nikakav problem. Kako god, pogriješili ste, što prije krenite, malo brže vozite da biste nadoknadili svoje kašnjenje i zaustavljanje od sahatak vremena. Božiji oprost je ovakav.
Uzvišeni Bog ne kaže – budući da si počinio grijeh, koliko god da sada činiš dobrih dijela, neću poništiti taj tvoj grijeh.
Bog nije pakostan. I uistinu, Ja sam Onaj Koji mnogo prašta...[12]

Ja nisam pakostan, Ja sam Onaj Koji mnogo prašta. Ja nisam svojeglav, i nisam inadžija. Ja sam spreman da pređem preko grijeha koji su počinjeni, grešaka koje su nastale, ali ako budu nadoknađene. Ne kažem – ti si jednom pogriješio pa si se sto puta više trudio da to nadoknadiš, ali tvoj trud ništa ne znači jer si jednom pogriješio. I uistinu, Ja sam Onaj Koji mnogo prašta...
Ja sam Onaj Koji mnogo prašta, Ja popunjavam praznine i spajam i liječim rane. Ali kome?
Onome ko se pokaje i uzvjeruje i radi dobro, zatim se uputi. [13]

Šta znači pokajati se? Pokajati se znači vratiti se. Put vašeg usavršavanja prolazio je ovuda, trebali ste ići ovim putem. Ja sam spreman da vam oprostim. Kada? Onda kada krenete putem usavršavanja, kada se vratite na ispravan put, onome ko se pokaje, znači, onome ko se povrati. Pokajanje znači – vratiti se. Jačati soje vjerovanje, činiti dobra djela. Djela! Ne treba zaboraviti na djelovanje i zadovoljiti se samo pričanjem i lijepim raspoloženjem.
Stoga, oprost znači popunjavanje praznina, koje su rane čovjekove duše i čijim popunjavanjem čovjek stiže do savr­šenstva. Čovjek treba da se trudi na svome putu, da se utrkuje i da hita. Oprost je veoma važan. Oprost nije to da Uzvišeni Bog bezrazložno, bez ikakve osnove, proizvoljno, učini nekoga predmetom Svoje dobrote, bez truda za Njegovu dobrotu.
I hitajte oprostu Gospodara svoga i Džennetu prostranom kao nebesa i Zemlja, pripremljenom za one koji se Allaha boje.
Ovo je poznata rečenica – gospodine, vi ste dženetlija i idete u Džennet, ako Bog da, ako vam dozvole. Rečenica je na mjestu. Svi želimo ući u Džennet i svi u svojim dovama tražimo Džennet. Nekada nas ne zadovolji ni traženje samog Dženneta pa u svojim dovama nabrajamo redom jednu po jednu i dženetske odlike koje želimo, tražeći dženetske hurije[14], ukusnu hranu, ptičije meso[15] i druge dženetske užitke. Međutim, sam Bog kazuje da je Džennet stvoren za ljude koji imaju takvaluk, da su te trpeze pripremljene za posebne ljude koji će sjediti za ovom trpezom i ući u taj prostor. Ko su ti ljudi? To su oni koji imaju takvaluk. Ko je taj ko ima takvaluk? Kaže se pripremljenom za one koji se Allaha boje. Ko su ljudi koji imaju takvaluk? To su: Oni koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju.[16]
Udjeljivanje je jedan uvjeta takvaluka. O udjeljivanju sam do sada govorio više puta i pojasnio sam šta znači udjeljivanje, ali nije zgoreg da ponovimo jer su ovo riječi koje prije niste čuli pa što se više ponavljaju toliko veći trag ostavljaju na srce.

Udjeljivanje se razlikuje od trošenja. Trošiti znači da čovjek troši novac koji ima, udjeljivanje je također trošenje, ali ne svako trošenje. Udjeljivanje je trošenje kojim se popunjava neka praznina i kojim se otklanja neka stvarna potreba.
Gdje su oni koji su potrošili milione i koji naizgled troše za dobra djela da im kažemo kur’anskim jezikom da su oni najnesretniji ljudi jer njihovo trošenje nije bilo udjeljivanje. Reci:‘Hoćete li da vam kažemo čija djela neće nikako priznata biti?’ To su oni čiji je trud na Ovom svijetu uzaludan bio a u stanju kada računaju da oni čine djela dobra.[17]
Novac i dragocjenosti koji se troše za hranjenje gladnih, svi ti silni lažni ukrasi, to nije udjeljivanje. Zašto? Zato što ne popunjavaju nikakvu prazninu?

Gospodine! Ako ovu marku dadnete nekome ko u svome džepu ima još deset takvih kovanica i još novčanicu od deset maraka, a u stanju je da pribavi još deset maraka, to što ste uradili nije udjeljivanje, ali ako ste dali marku nekome kome ta marka treba da bi kupio hljeb u pekari i da napuni svoj stomak, e to je udjeljivanje. Naravno, ne želim ovom rečenicom da kažem da idete da dajete po marku gladnima i prosjacima da biste napunili njihove trbuhe, ne. Nekada ni hranjenje gladnih nije udjeljivanje, to je tako u nekim uvjetima. U uvjetima u kojima se siromaštvo i glad šire i rastu poput korova na zemlji, u takvim uvjetima hranjenje jednog gladnog jeste poput rezanja korova makazama. Koliko vrijedi taj korov u poljani? Na kraju, eto jedan korov manje, ali koliko je to temeljito? Vrijedi li taj posao uopće? Veoma
malo i beznačajan je. Prema tome, udjeljivanje je ono što popunjava neku prazninu, ono što otklanja neku potrebu.
Jedan narod ima veliku potrebu za nečim a vi mu kao pomoć dajete nešto sasvim drugo, u ovom slučaju niste udjeljivali, nego ste upropastili novac. Dakle, udjeljivanje nije posao za svakoga, udjeljivanje je posao pametnih i pronicljivih ljudi.
To su oni koji znaju gdje su praznine i potrebe i koji su spremni da popune te praznine i otklone potrebe. Udjeljivanje je veoma važno. Oni koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, to su znakovi onih koji imaju takvaluk. Oni udjeljuju i kad su u obilju i kad su u oskudici.
…I oni koji savlađuju srdžbu…[18]
Šta znači – oni koji savladavaju srdžbu? Znači da ne djeluju na osnovu emocija i osjećanja, već u svemu upotrebljavaju svoj razum. Međutim, i srdžba ako je utemeljena, može biti razumna. Zar ne vidite da Kur’an kazuje: Žestoki su prema nevjernicima, milosrdni međusobno.[19]

Riječi i oni koji savlađuju srdžbu ne znače da da želimo reći da srdžba jednog naroda, jednog čovjeka, jednog društva, prema onima prema kojima se treba srditi, ne treba postojati. Ne. Ni Kur’an ne kaže – ne srdite se, već – ne činite nešto na temelju srdžbe. Dakle, i oni koji savlađuju srdžbu, a ne oni koji zaboravljaju na srdžbu. Onda kada se srdžba umiri, čovjek može razumno uraditi ono što i treba činiti i što je dostojno da se čini. …I oni koji praštaju ljudima…[20]
Treba opraštati greške i grijehe i prelaziti preko ljudskih posrtaja. Ne treba praštati grijeh koji nije bio pogreška, a ni Bog lahko ne prašta takav grijeh. Ne treba praštati djelo koje je urađeno namjerno i iz inata, ali što se tiče posrtaja i grešaka koje prave obični ljudi, to je ono što treba oprostiti i preko čega treba preći. …I oni koji praštaju ljudima – a Allah voli dobročinitelje.[21] Koji su to još znakovi onih koji posjeduju takvaluk? I one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole…[22]
Dakle, u dolini nemara ne ostaju zadugo. U Kur’anu postoji jedan veoma začuđujući ajet i govori o sjećanju na Boga, a odnosi na one koji imaju takvaluk.

Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se…[23]
Onda kada jedna skupina šejtana – šejtan u onom širokom značenju koje ima – dakle, kada oni koji imaju šejtanska svojstva opkole čovjeka da bi ga odveli u zabludu i na stranputicu da bi zaboravio na Boga, on se odjednom sjeti Boga. Allaha se sjete. Takvo je sjećanje na Boga. Sjećanje na Boga oružje je koje se nalazi u našim rukama i koje upotrebljavamo protiv šejtana. Sjećanje na Boga uže je spasa u našim rukama kojim se spašavamo iz ambisa koji su za nas pripremili naši domišljati neprijatelji. Sjećanje na Boga veoma je vrijedno i neprocjenjivo. Kada urade neko nedolično djelo ili kada prema sebi učine nepravdu, Allaha se sjete, pa onda oprost za grijehe svoje zamole i traže da im se zaliječe rane od grijeha, međutim, ni ovo nije moguće bez Božije pomoći. Kada grijeh po­ čine ili se ogriješe prema sebi, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole. Trude se da popune ovu prazninu, ali ni ovo nije moguće bez Božije pomoći:
A ko će oprostiti grijehe ako ne Allah?[24]

Treba se truditi i raditi, a Bog će dati berićet, dakle, mi ćemo se zalagati, a naš Bog će primiti naša djela. Prema tome, nemamo pravo zanemariti trud: I neće ustrajati na onome što su činili u stanju kada znaju.[25]
Dakle, ne ustrajavaju na onome za što znaju da je grijeh. Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova.[26]
Za ovakve ljude, ljude koji ne odustaju od truda i zalaganja, koji traže oprost za svoje grijehe i ne ustrajavaju u njima i ne ustrajavaju u neposlušnosti, nagrada je oprost od Gospodara njihova.
I dženetske bašče kroz koje će rijeke teći u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili![27]
Dakle, i u ovom ajetu spominje se nagrada za one koji budu djelovali, za one koji budu radili. Pitanje djelovanja veoma je važno pitanje.

 

Izvor: Sejjid Ali Hamenei, Islamska misao u Kur'anu, sv.1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2024., Svijet sa prezijskog preveo Ermin Klepo

[1] Alu ‘Imran, 132–134.

[2] Rehbanijjet dolazi od harfova ra­ha­ba, što na arapskom znači ‘stalni strah’, a monasi ili rehbanijuni jesu oni koji su živjeli povučenim životom i napuštali su užitke ovoga svijeta.

[3] El-Hadıd, 27.

[4] Aluzija na Sadijeve stihove:
Jednom dođe u školu prijatelj srca iz hanikaha,
Pa prekinu zavjet druženja s ljudima tarikata.
Upitao sam šta bi razlika između znalca i abida,
Pa si sada ostavio one, a izabrao ove?

Reče, oni se trude da iz poplave spase ćilim svoj,
A ovi se trude da spase onoga koji se utapa.

[5] Alu ‘Imran, 130–132.

[6] El-Ma’ide, 18.

[7] Alu ‘Imran, 132.

[8] En-Nisa’, 65.

[9] Alu ‘Imran, 132.

[10] Alu ‘Imran, 133.

[11] Alu ‘Imran, 133.

[12] Ta-Ha, 82.

[13] Ta-Ha, 82.

[14] Kao što se spominje u suri Ed-Duhan u 54. ajetu: Eto, tako će biti i Mi ćemo ih hurijama, krupnih očiju, ženiti.

[15] Kao što se spominje u suri El-Vaki‘a u 21. ajetu: I mesom ptičijim kakvo budu željeli.

[16] Alu ‘Imran, 134.

[17] El-Kehf, 103–104.

[18]

[19] El-Feth, 29.

[20] Alu Imran, 134.

[21] Alu Imran, 134.

[22] Alu Imran, 135.

[23] El-Araf, 201.

[24] Alu Imran, 135.

[25] Alu Imran, 135.

[26] Alu Imran, 136.

[27] Alu Imran, 136.

Pitanja i odgovori