Odnosi čestitih ljudi prema njihovim uposlenicima – III dio

Povjerljivost, važan islamski zakon

Opseg Božijih amaneta obuhvata sva nacionalna bogatstva, kulturna naslijeđa i historijske spomenike, čijim čuvanjem svi članovi društva trebaju potvrđivati svoju povjerljivost i suzdržavati se od njihovog rušenja i uništavanja.

Pored imetaka, sve društvene odgovornosti, vjerske nadležnosti te državni i vojni položaji se ubrajaju u Božije amanete. Svi ljudi trebaju nastojati da ti amaneti budi predati dostojnim pojedincima i da nedolični ljudi i izdajice vjere i naroda ne nađu put do tih položaja.

Također, djeca i mladi u društvu, blistavi potencijali budućih naraštaja, intelektualci i učenjaci – svi zajedno predstavljaju ljudska bogatstva i Božije amanete za čiji razvoj i odgoj je potrebno pripremiti odgovarajuće uvjete i pružiti im neophodne mogućnosti kako bi dali plodove. Prema tome, sva materijalna i duhovna bogatstva te vjerska učenja predstavljaju amanete koje treba dostaviti onima koji su ih dostojni.[1]

Upravo zbog toga Uzvišeni Bog u obliku islamskog zakona poručuje:

إِنَّ اللّهَ يَأْمُرُكُمْ أَن تُؤدُّواْ الأَمَانَاتِ إِلَى أَهْلِهَا

Allah vam zapovijeda da amanete onima koji su ih dostojni povjeravate.[2]

Iz ovog časnog ajeta može se jasno zaključiti da nema izuzeća kada je riječ o povjeravanju amaneta, a svaki musliman je dužan da amanet vrati njegovom vlasniku i ne smije nikoga izdati ni prevariti. Ovo je pokazatelj da se islam pridržava poštivanja ljudskih prava muslimana i nemuslimana i to je jedno od načela povelje o ljudskim pravima u islamu. U skladu s tim, povjerljivost i čuvanje amaneta je jedan univerzalni i opći islamski propis na polju društvenih odnosa,[3] a iz njega proizlazi povjerenje pripadnika drugih religija u muslimane. To je i jedan od najvažnijih činilaca širenja saradnje u društvu, što znatno olakšava međusobno podređivanje i upošljavanje.

Povjerljivost, temeljni uvjet širenja zdravih društvenih odnosa

Povjerljivost je najvažniji uvjet širenja zdravih društvenih odnosa među članovima društva, privrženosti ugovorima, kontinuiteta poslovanja i saradnje među ljudima. Povjerljivost čestitih ljudi je najbolji jamac sigurnosti u vrijeme poslovanja s drugim ljudima, a poštenje čestitih ljudi je najbolja zamjena za jamstvo i zalog u vrijeme pozajmice i dugoročne kupovine od drugih ljudi, jer osoba koja nekome pozajmljuje najviše se boji prevare i svojeglavosti onoga kome pozajmljuje. Međutim, čestiti ljudi u svjetlu islamskih učenja odani su svojim dogovorima, plaćaju svoje dugove i amanete vraćaju njihovim vlasnicima. Oni se javno i tajno pridržavaju bogobojaznosti, kao što možemo pročitati u Kur'anu:

فَإِنْ أَمِنَ بَعْضُكُم بَعْضًا فَلْيُؤَدِّ الَّذِى اؤْتُمِنَ أَمَانَتَهُ وَلْيَتَّقِ اللّهَ رَبَّهُ

A ako jedan kod drugog nešto pohranite, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje i neka se boji Allaha, Gospodara svoga.[4]

Iz ovog časnog ajeta može se zaključiti da u islamskom društvu čestiti ljudi imaju lijepo mišljenje jedan o drugom i zahvaljujući pouzdanju u povjerljivost drugih veoma lahko s njima posluju i svoje društvene odnose proširuju, a dužnici, vraćajući na vrijeme svoje dugove, utiču na kontinuitet postojećeg mira i sigurnosti u društvu te sprječavaju svaku vrstu neslaganja i lošeg mišljenja.

Kritika izdaje i prevare

U islamskoj kulturi, kako se preporučuje poštivanje amaneta u društvenim odnosima, tako se izdaja u različitim dimenzijama života kritizira. Izdaja Božijih i zapovijedi nebeskih predvodnika predstavlja početak ljudskog pada i nazadovanja.[5] Izdaja drugih u pogledu društvenih odnosa predstavlja početak razaranja društva i ljudima uskraćuje prednosti koje društveni život nosi sa sobom. Loši učinci izdaje svima su veoma jasni i upravo zbog toga Uzvišeni Bog sve poslanike smatra u potpunosti čistim od svih vrsta izdaje i upozorava na sramotu izdajica na Sudnjem danu:

وَمَا كَانَ لِنَبِىٍّ أَن يَغُلَّ وَمَن يَغْلُلْ يَأْتِ بِمَا غَلَّ يَوْمَ الْقِيَامَةِ

Nezamislivo je da Vjerovjesnik šta utaji! A onaj ko nešto utaji – donijet će na Sudnji dan to što je utajio.[6]

Čestiti ljudi u okrilju učenja Kur'ana i Poslanika, s.a.v.a., kao da pred svojim očima gledaju prizore Sudnjeg dana i upravo zbog toga se suzdržavaju od svake vrste izdaje i strašno se boje kraja koji čeka izdajnike.

Važna napomena

Treba znati da svaka vrsta prevare i varanja u poslovanju i u društvenim ugovorima slabi temelje pouzdanosti u društvu, a širenje prevara među ljudima potresa opće povjerenje. To uništava najveći ekonomski oslonac naroda i društvu donosi nenadoknadive štete, a neke od loših posljedica toga su neslaganje i loše mišljenje među upravnicima i radnicima te poremećaj u međusobnom podređivanju i upošljavanju, kao i uzajamnoj saradnji. Da bismo se upoznali sa ovom društvenom bolešću, ukazat ćemo na jedan primjer izdaje i prevare u društvu.

Kritika zakidanja na vagi

Zakidanje na vagi predstavlja jednu od društvenih i ekonomskih pokvarenosti. Ova odlika potiče od materijalizma, slabosti i lijenosti ljudi, koji žele otimanjem prava drugih sebe ojačati i uz pomoć neznatnog rada i na nezakonit način postići veliku korist.

Zakidanje na vagi nekada se javlja među trgovcima, ponekad među radnicima i dužnosnicima zbog nerada i nepažnje, a ponekad se opet javlja i među profesorima zbog omaški prilikom poučavanja te učenjacima u vidu nejasnoće naučnih teorija.

Zakidanje na vagi u nekim društvima toliko je rašireno da se borba protiv ovog društvenog problema nakon pozivanja u monoteizam smatra najvažnijom obavezom poslanika, kao što možemo pročitati o Šuajbu, a.s.:

قَالَ يَا قَوْمِ اعْبُدُواْ اللّهَ مَا لَكُم مِّنْ إِلَهٍ غَيْرُهُ قَدْ جَاءَتْكُم بَيِّنَةٌ مِّن رَّبِّكُمْ فَأَوْفُواْ الْكَيْلَ وَالْمِيزَانَ وَلاَ تَبْخَسُواْ النَّاسَ أَشْيَاءَهُمْ

“O narode moj” – govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte.”[7]

Zakidanje na vagi je znak moralne pokvarenosti i nedostatka vjerovanja u Sudnji dan, a ima veoma štetne posljedice na društvene odnose. Upravo zbog toga časni Kur'an upozorava na tragično skončavanje onih koji zakidaju na vagi:

وَيْلٌ لِّلْمُطَفِّفِينَ ۝ الَّذِينَ إِذَا اكْتَالُواْ عَلَى النَّاسِ يَسْتَوْفُونَ ۝ وَإِذَا كَالُوهُمْ أَو وَّزَنُوهُمْ يُخْسِرُونَ ۝ أَلَا يَظُنُّ أُولَئِكَ أَنَّهُم مَّبْعُوثُونَ

Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kada od drugih kupuju, a kada drugima mjere na litar ili na kantar – zakidaju. Kako ne pomisle da će oživljeni biti.[8]

Sposobnost, uvjet povjerljivosti

Prilikom prihvatanja odgovornosti ili prepuštanja odgovornosti ili posla nekom drugom treba uzeti u obzir da moć i sposobnost izvršavanja nekog posla predstavlja uvjet poštivanja amaneta.

Jasno je da koliko nesposobni i izdajstvu skloni “stručnjaci” vode društvenu zajednicu u propast i pokvarenost – isto toliko i nemoćni i nesposobni pobožnjaci nanose štetu društvu. Prema tome, prepuštanje posla i odgovornosti njima je u sukobu sa poštivanjem amaneta.

Sposobnost i povjerljivost čestitih ljudi predstavlja jedan od najvažnijih činilaca njihovog brzog zapošljavanja, kao što možemo vidjeti iz kazivanja o hazreti Musau, a.s. Kada su Šuajbove kćerke vidjele njegovu sposobnost prilikom napajanja ovaca i njegovu čednost i povjerljivost prilikom razgovora i kretanja, rekle su ocu:

يَا أَبَتِ اسْتَأْجِرْهُ إِنَّ خَيْرَ مَنِ اسْتَأْجَرْتَ الْقَوِىُّ الْأَمِينُ

“O oče moj, uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i povjerljiva.”[9]

Sposobnost i povjerljivost čestitih ljudi toliko privlače pažnju drugih i poslodavaca da se među njima razvijaju najsnažniji ljudski osjećaji i društveni odnosi. Tako je Šuajb, a.s., predložio Musau, a.s., da oženi jednu od njegovih kćerki:

قَالَ إِنِّى أُرِيدُ أَنْ أُنكِحَكَ إِحْدَى ابْنَتَىَّ هَاتَيْنِ عَلَى أَن تَأْجُرَنِى ثَمَانِىَ حِجَجٍ

“Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje” – reče on – “ali treba da me osam godina služiš.”[10]

Sažetak

– Čuvanje amaneta predstavlja jedno od najvažnijih načela ponašanja vjernika, koje je naglašeno i preporučeno u Kur'anu.

– Povjerljivost uzrokuje širenje i produbljivanje društvenih odnosa u zajednici.

– Nasuprot povjerljivosti, izdaja i prevara uzrokuju pad i propadanje društva i pojedinaca, pa se Kur'an na nju žestoko obrušava.

Izvor: Grupa autora, Vrline čestitih u Kur'anu, Fondacija “Mulla Sadra”,Sarajevo, 2012, preveo sa perzijskog:Sedad Dizdarević