Međusobno slaganje – činioci i prepreke
Jedan od činilaca koji osiguravaju pogodne uvjete za uspješne odnose sa drugim ljudima jeste lijepo mišljenje o njima. Sumnjičavost prema drugima predstavlja razarajući činilac u vezama i povod je zahlađenju odnosa među članovima društva. U časnom Kur’anu Uzvišeni Allah zabranjuje ružno mišljenje o drugima: O vi koji vjerujete! Čuvajte se mnogih sumnjičenja, jer neke sumnje su zaista grijeh.[1]
Sumnjičavost je prepreka ispunjavanju prava drugih ljudi. Sumnjičavost nastupa u trenutku kada smatramo da se vanjsko ponašanje nekog čovjeka razlikuje od onoga što je u njegovoj nutrini. Ne prihvatamo njegovu lijepu formu i vanjštinu, već pretpostavljamo kako njegova nutrina i pored ispravne vanjštine nije ispravna. Ovakva pretpostavka čini da uvažavanje i ispunjavanje prava koje on ima kao musliman, vjernik, brat po vjeri, prijatelj itd., postane teško postići, zato što čovjek koji je uvjeren da se neko pretvara da je musliman i vjernik ili pak da se drži Sunneta, prema njemu ne može da se ponaša kao prema muslimanu ili vjerniku ili bogobojaznom čovjeku. Htio ili ne, prema njemu će se odnositi kao prema nekom ko nije istinski musliman ili vjernik. Prema tome, sumnjičavost će imati dva nepoželjna učinka: prvi je da sprječava onog ko sumnja da ispunjava svoju obavezu prema drugima, zbog čega ostaje udaljen od svoga cilja, to jest od savršenstva, a drugi je otežavanje i zahlađenje međuljudskih odnosa. Zbog loših učinaka koje sumnjičenje sa sobom donosi, islam ljude poziva lijepom mišljenju i kada su u pitanju muslimani osnova je da im se pristupa sa mišljenjem da su dobri ljudi.
Zapovjednik pravovjernih, a.s., kaže: “Posao svoga brata protumači na najbolji način, dok ne učini nešto što će to promijeniti. Ne budi sumnjičav zbog riječi koju je izgovorio tvoj brat, ako je možeš protumačiti kao dobru.”[2] Na temelju ovog savjeta, koliko god je moguće treba djela brata muslimana tumačiti na lijep način i treba ga poštovati poput drugih vjernika i ispunjavati njegovo pravo, sve do trenutka dok njegova djela i riječi ne budu očito neispravni i neprimjereni. Sa vjernicima treba postupati na temelju vanjštine njihova ponašanja i ne slušati loše riječi drugih ljudi o njima: Ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite.[3]
Preporuka o lijepom mišljenju, a zabrana sumnjičenja, nije savjet da budemo naivni ili da varamo sami sebe. Vjernik je pametan i svoje djelovanje treba mudro i svjesno odabrati. Imam Ali, a.s., kaže: “Kada ispravnost zavlada vremenom i ljudima njegovim, pa neki čovjek bude loše mislio o drugom čovjeku od kojeg se nikada nije doživjelo neko zlo – onda je on nepravedan. A kada pokvarenost zavlada vremenom i ljudima njegovim, pa čovjek neki bude lijepo mislio o čovjeku lošem – on je sam sebe obmanuo.”[4]
Da bi se spriječilo širenje sumnjičavosti u društvu potrebno je čuvati se od lošeg govora o drugima, ispraviti svoj govor i ponašanje, uskladiti svoju vanjštinu i nutrinu i udaljiti se od svega što potiče druge na sumnjičenja. Imam Ali, a.s., rekao je: “Ko sebe dovede u priliku potvore, neka nikako ne krivi onoga koji ga sumnjiči.”[5]
Saosjećanje i dobronamjernost
Čovjek koji odbaci od sebe sumnjičavost druge smatra dobrim poput sebe, pa čak i boljim, na vjernike gleda kao na ljude koje Bog voli, te dobročinstvo prema njima smatra dobročinstvom prema istinskom Voljenom biću. Ovaj osjećaj dovodi do međusobnog zbližavanja vjernika koji jedni prema drugima postaju dobronamjerni. Sreća drugih ih čini sretnima, tuga drugih ih čini tužnima. Vjernik na vjernike gleda kao na sebe i ono što ne voli sebi ne voli ni drugima, ono što smatra dobrim za sebe, to smatra dobrim i za druge. Imam Ali, a.s., kaže: “Sinak moj, učini sebe mjerom u onom što je između tebe i drugih. Tako, želi drugom ono što želiš sebi, a mrzi za njega ono što mrziš za sebe. Ne čini nepravdu, kao što i ne želiš da ti bude učinjena nepravda. Čini dobro, kao što želiš da dobro bude činjeno tebi. I ono što smatraš lošim kod drugih, smatraj lošim i kod sebe. Zadovolji se od ljudi onim čime si zadovoljan za njih od sebe.”[6]
Međusobna veza vjernika temelji se na saosjećanju i dobronamjernosti. Saosjećanje i dobronamjernost se postižu sa željom i zadovoljstvom, a izviru iz zajedničke povezanosti sa Bogom i bliskih međusobnih odnosa. Imam Sadik, a.s., kaže: “Vjernik je brat vjerniku. Oni su poput jednog tijela: ako se jedan dio ozlijedi, bol zbog toga širi se cijelim tijelom. Njihove duše su od jedne duše. Zbilja, duša vjernika je jače vezana sa Allahovim ruhom, negoli su sunčeve zrake vezane sa suncem.”[7]
Duhovna spona među vjernicima je povod privlačenja Božije milosti i naklonosti jer vjernici, pod utjecajem ovakve spone postaju dobronamjerni jedni prema drugima, a Bog voli takav međusobni odnos. Prenosi se od Imama Alija, a.s.: “Zaista Allah Slavljeni voli da čovjek prema ljudima ima lijepu namjeru.”[8] Također se od njega prenosi da je dobronamjernost prema drugim povod spuštanja Božijeg dobra i milosti: “Najbolje za stjecanje obilne milosti Božije jeste biti dobronamjeran prema svim ljudima.”[9] Osjećaj povezanosti s drugim vjernicima i dobronamjernost prema njima uzrokuje pojavu lijepog ćudoređa i ophođenja u međusobnim odnosima, kao i saradnju, neuznemiravanje i brojne druge lijepe učinke. Svaki od ovih učinaka za sebe činilac je boljeg slaganja među članovima društva i čini život na putu stizanja do savršenstva lagodnijim i primamljivijim.
Ljubaznost i lijepo ophođenje prema drugima
Lijepa narav i lijepo ophođenje prema ljudima jačaju društvene odnose. U takvom stanju, odnosima među ljudima vladat će ljubav, a potreba za zakonom i sudijom će biti neznatna. Vjernik ima prijatnu pojavu i ponašanje: “Vjerniku je radost na licu, a tuga u srcu njegovu.”[10]
Po riječima hazreti Alija, a.s., vjernik je mirne naravi i čuva se brzopletosti i plahovite reakcije. Lijepa narav čini da Ovaj svijet bude lagodan, a Onaj svijet sretan i ugodan. Časni Poslanik je rekao: “Nema bolje stvari koja će na Sudnjem danu biti položena na vagu čovjekovih djela od lijepe naravi.”[11] Pitali su Imama Sadika, a.s., o suštini dobre naravi, na što je on rekao: “Budi blag, lijepo govori i brata vjernika susreći ljubaznog i nasmijanog lica.”[12]
Skromnost i poštovanje prema drugima
Skromnost je unutarnje stanje koje čovjeku ne dopušta da se smatra boljim od drugih ljudi, a dovodi do poštovanja i uvažavanja drugih. Skromnost i poniznost pred drugima su povod Božijeg zadovoljstva, a na Ovom svijetu donose veličinu i čast. Čovjek koji se ne smatra manje vrijednim i ne osjeća slabost i nedostatnost pred drugim ljudima, može zarad Allaha pred ljudima biti skroman i ponizan, a čovjek koji mjerilo dobrote i veličine vidi u bliskosti Bogu, bit će skroman pred svakim vjernikom, nalazeći u toj skromnosti povod uzdizanja svoga položaja kod Allaha.
Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Nije niko bio skrušen radi Allaha, a da ga Allah nije uzdigao.”[13] Uzvišeni Allah hvali Svoje robove zbog skrušenosti kada kaže: A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji skrušeno hodaju.[14] Isto tako, Uzvišeni naređuje Svome časnom Poslaniku ovu lijepu narav: I budi skrušen prema onima od vjernika koji te slijede.[15]
Zapovjednik pravovjernik, a.s., opisujući bogobojazne kaže: “Način života im je skrušenost”[16], a također skrušenost ubraja u moral poslanika: “Jer da je Allah ikome od robova Svojih dopustio uznositost, On bi to dopustio odabranim vjerovjesnicima i prijateljima Svojim. Ali, Uzvišeni im je učinio mrskim uznesenje oholo i zadovoljan je da oni budu ponizni. Zato, oni su polagali obraze svoje na zemlju, spuštali lica svoja u prašinu, bili skrušeni pred vjernicima.”[17]
Ukoliko skromnost izvire iz vjerovanja i zbog ukazivanja počasti vjernicima, kao takva je korisna za stizanje do čovjekovog krajnjeg cilja. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Na Nebesima su dva meleka zadužena za ljude, pa ko bude ponizan zarad Allaha oni ga uzdignu, a ko bude ohol, oni ga ponize.”[18]
Vrijedni plodovi poniznosti zavise od toga da li je namjera onog ko je ponizan u ime Allaha. Zapovjednik pravovjernih, a.s., kudi poniznost radi stizanja do ovosvjetskih koristi, smatrajući je činiocem koji uništava vjeru: “Onom ko se pred bogatim čovjekom ponaša skromno zbog njegovog bogatstva propala je trećina njegove vjere.”[19]
Poštovanje vjernika zbog toga što su vjernici, predstavlja poštovanje Boga. Kao što Allah poštuje vjernika i podiže njegovu čast na nivo časti i svetosti Kabe. Vjernikovo srce je Božija kuća, a vjernikova duša je postala vrijedna zahvaljujući ulasku vjere, tako da je poštovanje prema njemu ustvari poštovanje Boga. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Kome dođe brat musliman i on mu ukaže počast, pa zaista je ukazao čast Bogu.”[20]
Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik
[1] El-Hudžurat, 12.
[2] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 2, str. 316.
[3] El-Hudžurat, 6.
[4] Nehdžu-l-belaga, izreka 114.
[5] Isto, izreka 159.
[6] Nehdžu-l-belaga, pismo 31.
[7] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 3, str. 357.
[8] Gureru-l-hikem ve dureru-l-kelim, sv. 1, str. 271
[9] Šerhu Gureri-l-hikem ve dureri-l-kelim, sv. 2, str. 476.
[10] Nehdžu-l-belaga, izreka 333.
[11] Usulu Kafı, dio El-Iman ve-l-kufr, glava Husnu-l-huluk, sv. 2, hadis 2.
[12] Isto, glava Husnu-l-bišr, sv. 2, hadis 4.
[13] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 1, str. 395.
[14] El-Furkan, 63.
[15] Eš-Šu‘ara’, 215.
[16] Nehdžu-l-belaga, govor 192.
[17]Isto, govor 191.
[18] Usulu Kafı, dio El-Iman ve-l-kufr, glava Et-Tevadu‘, sv. 2, hadis 2.
[19] Nehdžu-l-belaga, izreka 228.
[20] Usulu Kafı, dio El-Iman ve-l-kufr, glava Iltafu-l-mu’mini ve ikramuh, sv. 2, hadis 3.