Determinizam i sloboda volje

U oblasti ideja i mišljenja malo je tema koje su poput determinizma i slobode volje okupirale ljudske umove, i niti jedna filozofija koja se bavila pitanjem čovjeka nije zanemarila raspravu o ovom pitanju. Ovo pitanje ni u kom slučaju nije ograničeno na filozofe i mislioce i ovo je jedna od rijetkih rasprava koja je sveobuhvatna i koja je zaintrigirala i umove običnih ljudi. Historija islamskog kelama jasan je pokazatelj značaja ovog pitanja u sferi našeg religijskog mišljenja. Iako u prvom stoljeću po Hidžri ne nailazimo na specifične i dosljedne misaone pravce i tokove u vezi s ovim pitanjem, individualne i sporadične rasprave o njemu ukazuju na korijene i preduvjete za pojavu različitih škola mišljenja o pitanjima kao što su determinizam i slobodna volja među muslimanima.

Glavne preduvjete širenja ideje determinizma među muslimanima moguće je tražiti među sljedeća tri glavna faktora:

a) Determinizam nije bio novo mišljenje među muslimanima ranog islama, ovo je uvjerenje postojalo među Arapima džahilijeta i idolopoklonicima Arapskog poluostrva, o čemu svjedoči Kur’an: Mnogobošci će govoriti: “Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjenim učinili.”[1]

“Da Milostivi hoće” – govore oni – “mi im se ne bismo klanjali.” Oni o tome ništa ne znaju, oni samo nagađaju. [2]

b) Vjerovanje u determinizam i njegovo afirmisanje bilo je pogodno političko sredstvo u rukama političkih vladara muslimanskog društva za opravdavanje postojećeg stanja i pokrivanje njihove nepravde i promašaja. Mnogi umajadski vladari i Mervanidi[3] koristili su se ovim sredstvom. U nekim historijskim djelima navedeno je da je Muavija bio prva osoba koja je sva ljudska djela pripisivao Božijoj volji.[4] Muavija je onima koji su se usprotivili postavljanju Jezida za predvodnika muslimana navodio sljedeću argumentaciju: “Uistinu je vladavina Jezida jedna od Božijih odredbi i ljudi nemaju pravo na izbor u svojim poslovima naspram Božijeg određenja.”[5] Omer bin Sa’d, zapovjednik Jezidove vojske na Kerbeli i jedan od odgovornih za ubistvo Huseina, a.s., da bi se opravdao za ovo zločinačko djelo, također se služio varkom determinizma.[6]

c) Pogrešno razumijevanje Božijeg vječnog znanja i pitanja predodređenja (kada i kader) i njegovo poistovjećivanje s determinizmom. Drugim riječima, ona grupa ajeta koja ukazuje na Božije znanje o ljudskim djelima i na Božije ranije određenje svih stvari, neke je ljude odvela u zabludu pa su negirali slobodnu volju kod ljudi.

Determinizam se široko odrazio i utjecao na mnoga pitanja i rasprave koje se odnose na čovjeka i uzrokovao je brojne probleme i zamršenosti. Na neke od njih ćemo ukazati u nastavku. Ako je determinizam činjenica, niti za jedno djelo ne može se pripisati moralna odgovornost onome ko to djelo vrši. Na osnovu determinizma, determinirajući faktori glavni su uzrok ljudskih djela i vršilac djela nije ništa više od faktora i sredstva bez volje. Skidanje moralne odgovornosti za djela s ljudi uzrokuje da osuda i kritikovanje grješnika kao i pohvala i nagrađivanje dobročinitelja postaju nerazuman i neispravan čin. Teološka refleksija determinizma jeste to da slanje poslanika, Božije naredbe i zabrane i tumačenje Zakona postaju nepotrebno i besmisleno djelo. Jer determinirajući faktori određuju način čovjekovog djelovanja i ponašanja, a ne volja i sloboda izbora njih samih, e da bi u sjeni poziva poslanika i nastojanja ljudi došlo do unutarnje transformacije u njima i da bi se promijenila njihova sudbina. Ali, a.s., u sljedećoj predaji ukazuje na ova dva neprihvatljiva rezultata determinizma: Misliš li da je Božije predodređenje (kada i kader) konačno i nužno, tako da je čovjeku u potpunosti uskraćena slobodna volja? Ako bi tako bilo, onda će Božija nagrada i kazna, naredba i zabrana biti besmisleni i Božije obećanje nagrade i prijetnja kaznom će postati besmisleni i neće biti pokude za grješnika i pohvale za dobročinitelje.[7]

Na osnovu determinizma, svaka osoba jedino se mogla ponašati onako kako se i ponašala i nije bila u stanju da se ponaša drugačije. Ovo gledište je čvrsta brana na putu čovjekove dinamičnosti i nastojanja za znatnije napredovanje i takav pristup životu ostavlja značajan destruktivni psihički utjecaj na čovjeka. Determinizam u psihičkom pogledu stvara preduvjete za filozofski očaj i nihilizam, a u praktičnom pogledu slijedi ga predaja i dekadencija. Jasno je da se ovi utjecaji pokazuju kod osoba koje su i u sferi mišljenja i teorije deterministi kao i u sferi individualnog djelovanja i života. Prema tome, od negativnih rezultata determinizma sačuvana je ona grupa ljudi koja samo u fazi mišljenja i ideja ima sklonost ka determinizmu, dok u sferi realnosti ne slijedi logične rezultate tog determinizma i, oslanjajući se na svoju volju i nastojanje, pokušava promijeniti postojeće individualno i društveno stanje.

S obzirom na široku refleksiju pitanja determinizma i slobodne volje, na što je djelimično ukazano, od posebnog je značaja da se o ovom pitanju dođe do jasnih rezultata i zaključaka. Historijska trajnost ovog pitanja i raznovrsni i suprotstavljeni stavovi i teorije religija i različitih filozofskih pravaca o ovoj oblasti, svestrano i široko bavljenje pitanjima determinizma i slobodne volje u praksi čini teškim. Ovdje ćemo ukratko pokušati da načinimo opći pregled najvažnijih rasprava. Deterministi u negiranju čovjekove slobodne volje ne nastupaju na istovjetan način, nego su se vodili raznovrsnim orijentacijama u svojim stavovima o determinizmu. Zbog toga ćemo raspravljati o različitim determinizmima. Pristalice filozofskog determinizma smatrale su da vjerovanje u opći kauzalitet i to da svaka posljedica neminovno nastaje od svog uzroka, ne ostavlja prostora za ljudsku slobodu izbora. Pristalice društvenog determinizma ukazuju na veliki utjecaj društva na individuu, dok pristalice fiziološkog determinizma smatraju da je uloga prirodnih faktora značajna u razlikama ponašanja ljudi. Neki teolozi i vjernici smatraju da su neka religijska učenja o Božijem znanju i moći neuskladiva sa čovjekovom slobodom izbora i slobodnom voljom i vjeruju u božanski determinizam. Prije iznošenja argumenata determinista potrebno je da ponudimo jasna značenja dviju riječi: determinizam i slobodna volja. Jer percipiranje slobode izbora i slobode volje zatvorit će put mnogim neumjesnim zaključcima i raspravama i osigurat će jasne preduvjete za konačan sud.

Pojam slobode izbora

Sintagma sloboda izbora ili sloboda volje (ikhtiyar, ar./per.) korištena je u brojnim značenjima i na neke će ovdje biti ukazano:

a) Djelo izvršeno slobodnom voljom jeste ono koje se ne vrši usljed vanjskih pritisaka i nametanja. Naprimjer, u jednom političkom sistemu zasnovanom na diktaturi, ona djela koje se vrše zbog straha od političke moći neće biti djela izvršena slobodnom voljom. I u fikhu (islamskom pravu) značenje djela slobodnom voljom je otprilike identično ovom jer se koristi nasuprot djelu iz prinude ili činu iz nužde. Djelo koje je čovjek primoran izvršiti iz nužde ili zbog neimanja drugog izbora također se u fikhu tretira kao djelo bez slobodne volje. Poslovi koji se sklapaju pod prijetnjom ili prinudom zbog nepostojanja uvjeta slobodne volje, smatraju se nevažećim. Također, u slučajevima kada je izvršilac djela zbog nužde primoran da izvrši neki čin, kao što je jedenje zabranjenog (haram) mesa, čin će biti opravdan. Jer to nije učinjeno slobodnom voljom. Kao što se može zapaziti, iako je u ovim slučajevima vršilac djela svojom voljom i odlukom pristupio tom djelu, ova djela se tretiraju kao djela koja nisu izvršena slobodnom voljom jer je vršilac pod pritiskom i prinudom izvršio određeno djelo.

b) Djelo slobodnom voljom je ono koje vršilac vrši svojom voljom i htijenjem. Ova definicija naglašava potrebu proučavanja duševnih stanja kao što su želja, htijenje i sklonost prije izvršenja samog djela i djelo slobodnom voljom smatra posljedicom težnji i sklonosti; naravno, misli se na težnje i sklonosti koje su rezultat svijesti i saznanja o specifičnim uvjetima datog djela. Ova definicija ne insistira na definisanju i ograničavanju faktora i korijena pojave želje i sklonosti i svaku vrstu želje i sklonosti tretira kao faktor pojave djela slobodnom voljom čak i kada su posljedica uvjeta i činilaca koji su izvan čovjekove kontrole i izbora i koji su prinudno nastali u čovjeku.

c) Sljedeće značenje slobodnovoljnog djela zasnovano je na indeterminizmu[8] u domenu čovjekovih slobodno voljnih djela. Prema ovom gledištu, čovjekova volja se formira neovisno o preduvjetima, kako psihološkim tako i fiziološkim. Drugim riječima, čovjekova slobodna volja ne proističe iz specifičnih uzroka i ne izvire iz ličnosti vršioca djela na uređen i definisan način. Prema tome, upoznavanjem vršioca i njegovih motiva i uvjeta ne mogu se predvidjeti njegova slobodnovoljna ponašanja. Shodno ovoj definiciji, ako neko djelo ima jasne i specifične uzroke, onda više neće biti slobodnovoljno.[9]

d) U slobodnovoljnom djelu vršilac ima moć i sposobnost da se ponaša različito od onoga što je učinio u realnom svijetu. Oni koji odbacuju čovjekovu slobodnu volju tvrde da ljudi čine samo ono za što imaju moć i sposobnost, a ono što nisu učinili isključivo je zbog njihove nemoći.[10]

Slobodnovoljno djelo u ovom značenju iziskuje izbor djela njegovog vršitelja i raščlanjuje se na sljedeća tri elementa:

1.Vršilac biva suočen s raznovrsnim oblicima djela od kojih svako pobuđuje neku težnju unutar čovjeka.

2.Vršilac djela vrši procjenu koja podrazumijeva analizu i poređenje konkurentnih i suprotstavljenih djela i to na osnovu dominacije ideala i ličnih ciljeva.

3. Vršilac donosi odluku i vrši izbor: daje prednost jednom djelu u odnosu na ostala, a ostala napušta.[11]

Slobodna volja u četvrtom značenju čini osnovu narednih rasprava. Oni koji su uvjereni u slobodnu volju smatraju da čovjek, unatoč svim vanjskim faktorima i uvjetima okoline i uprkos svim unutarnjim htijenjima i težnjama, ima moć izbora i kada odabere neko posebno djelo, izvršava ga. On je imao tu sposobnost i mogućnost da umjesto odabranog, izvrši neko drugo djelo. Međutim, deterministi insistiraju na tome da je djelo čovjeka u svakom trenutku jedino što je on mogao tada učiniti i da ta osoba nije imala moć da učini nešto drugo. Raznovrsna deterministička gledišta saglasna su u ovom stavu, a njihove razlike su u određenju uzroka ovakve ograničenosti u čovjeku.

Slobodna volja nije očita

Naspram determinizma, njegovih različitih ogranaka i brojnih i dugotrajnih rasprava s ciljem njegovog negiranja i odbrane čovjekove slobodne volje, jedna grupa mislilaca je, ukazujući na činjenicu da je slobodna volja stvar intuicije i svijesti, izabrala veoma kratak put za negiranje determinizma. Prema njihovom mišljenju, s obzirom na unutarnju svijest svakog čovjeka o ličnoj slobodnoj volji i na to da svaki čovjek jasno u sebi razumijeva i svjestan je svoje slobode volje i izbora, ne postoji potreba za svim ovim intelektualnim naporom u odbrani slobodne volje i i odbacivanju sumnji determinista.

Svaka teorija koja želi braniti čovjekovu determiniranost ustvari se nalazi pred očitim i svjesnim fenomenom kao što kaže Mevlana:

To što kažeš da li da učinim ovo ili ono

Samo po sebi je dokaz slobodne volje, o voljeni.

Zagovornici očitosti slobodne volje nekada ovu svjesnost i razumijevanje u srcu nazivaju “osjećaj slobode“[12] i tvrde da čovjek u svom biću direktno osjeća svoju slobodnu volju.[13] Ako se ovaj osjećaj i iskustvo analiziraju u okviru introspekcije, onda to nije ništa drugo nego da mi prije vršenja slobodnovoljnih djela imamo moć odlučivanja. Naravno, mi u sebi osjećamo postojanje te moći, međutim, da li će samo to razumijevanje i osjećaj biti dovoljni da se dokaže čovjekova slobodna volja? Treba obratiti pažnju da taj osjećaj i intuicija samo ukazuju na postojanje odluke, želje i težnje prije ostvarenja djela, ali nikada ne definišu kako i zašto se ta želja i težnja javljaju u nama. Imamo li mi ikakvu kontrolu i nadzor nad tim stvarima ili ih samo prihvatamo? Ovaj osjećaj i iskustvo bit će dokaz i potvrda čovjekove slobodne volje onda kada determinističko tumačenje i analiza ne budu zasnivali pojavu i ostvarivanje želje i težnje u čovjeku na vanjskim uzrocima i faktorima koji su izvan njegove kontrole.

Deterministi potvrđuju da ljudi, prije izvršenja dobrovoljnih djela, imaju želju i moć odlučivanja i izbora, međutim, smatraju da su ove mentalne i psihičke pojave posljedica neželjenih faktora izvan čovjekove kontrole. Čovjek, dakle, nema nikakvog udjela u njihovom nastanku i on ih samo prima i prihvata. Prema tome, deterministi ne negiraju samo postojanje odluke i volje u čovjeku, ali ne prihvataju njihovo pripadanja čovjekovoj slobodnoj volji. S njihovog stanovišta, možda je odluka i htijenje čovjeka da izvrši neko djelo proistekla iz jednog niza kompleksnih uzroka i povoda koji su skriveni vršiocu djela i on samo osjeća svoju volju (posljedicu), a zanemaruje i ne zna za postojanje uzroka i povoda pojave te volje.

Neki drugi se za dokazivanje očitosti ljudske slobodne volje umjesto referiranja na “osjećaj slobode” pozivaju na uopćenost i ukorijenjenost vjerovanja u slobodnu volju. Zanemarujući pri tome da raširenost nekog vjerovanja nikada ne može biti dokaz i svjedočanstvo njegove ispravnosti. Osim toga, opće uvjerenje u čovjekovu slobodnu volju jeste to da ljudi uglavnom mogu učiniti ono što žele. Drugim riječima, njihova djela se dešavaju u skladu s njihovim željama. Upravo kao što je prethodno ukazano, deterministi ne odbacuju takav kontekst jer oni ne odbacuju samo postojanje želje, ali ne prihvataju da je ona pod kontrolom čovjeka i da je njegov izbor.[14] Potrebno je napomenuti da osjećaj posjedovanje slobodne volje i to da mi po svojoj želji pristupamo izvršenju nekog djela – a da nismo htjeli bili smo u stanju da ga ne učinimo – iako ne može slobodnu volju predstaviti kao očitu stvar koja ne zahtijeva raspravu i argumentaciju, ipak upućuje na čovjekovu slobodnu volju na nivou zahtijevanja (muktezi) vjerovanja u čovjekovu slobodnu volju. Značenje zahtijevanja jeste to da ako se dokaže nedovoljnost i nepotpunost svih determinističkih objašnjenja čovjekovog ponašanja i djelovanja, onda će ova svijest i intuicija biti iskustveni dokaz i svjedočenje o čovjekovoj slobodnoj volji. Poništavanjem determinističkih opravdanja i tumačenja, više neće biti prepreka da se ova svijest i osjećaj slobodne volje smatraju realnim. Prema tome, čovjekovo posjedovanje slobodne volje nije nešto očito, što nema potrebu za raspravom i argumentacijom. To je realnost koju potvrđuje svjedočanstvo svijesti i iskustva pod uvjetom da uspijemo pobiti sva objašnjenja i tumačenja koja determinizam nudi o čovjekovom ponašanju i njegovim preduvjetima.

Na tom putu ne možemo, oslanjajući se samo na intuiciju i osjećaj posjedovanje slobodne volje, odbaciti i pobiti deterministička objašnjenja i tumačenja. Tek nakon naučne i teorijske rasprave i dokazivanja neispravnosti i nedovoljnosti različitih pravaca determinizma, osjećaj slobodne volje kao stvarni osjećaj i iskustveno svjedočanstvo čovjekove slobode zavrijedit će stvarnu pažnju.

Ukazivanja religijskih tekstova na slobodnu volju

Pažljivo razmatranje sadržaja ajeta i predaja potvrđuje ideju da čovjek posjeduje slobodnu volju. To ne znači da je čovjek potpuno slobodan i oslobođen utjecaja i dominacije nad njegovim ponašanjem i postupcima, nego se misli da je, uprkos svim faktorima i uvjetima i uz očuvanje dominacije Božije volje i moći, čovjek u stanju vršiti djela koja, ako tako odluči, može i da ih ne izvrši i da se ponaša na drugi način. Dakle, čovjek je odgovoran za svoja voljna djela i nad njim ne vlada apsolutni determinizam. Ovo je moguće potvrditi na nekoliko načina:

a) Slanje poslanika i spuštanje Objave s namjerom upućivanja čovjeka, bez njegove slobode i slobode volje, besmislen je i uzaludan čin. Insistiranje božanskih učenja na pozivanju u vjerovanje, odazivanje ljudi na pozive poslanika i prihvatanje Objave, s jedne strane, i kritika i prigovori zbog odbacivanja i nevjerstva čovjeka i njegova ravnodušnost prema pozivima poslanika, s druge strane, nemaju nikakvo opravdanje osim pod pretpostavkom da čovjek posjeduje slobodu volje. Ako su uputa i zabluda, vjerovanje i nevjerstvo, pokornost i pobuna, determinisana djela, onda neće biti mjesta za poziv u vjeru i pokornost Bogu i za kritiku nevjerstva i neposlušnosti. U nekim kur’anskim ajetima eksplicitno se ukazuje na čovjekovu slobodu volje u vezi s prihvatanjem upute poslanika i poziva Božije Objave: Mi mu na pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti.[15] A što se tiče Semuda, upućivali smo ih, pa su više voljeli sljepilo od Upute.[16] Ko se upućuje – pa samo se upućuje za svoju korist; a ko luta, pa samo luta na svoju štetu.[17] I reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!’ [18]

b) Ajeti koji govore o iskušavanju čovjeka jasno ukazuju na čovjekovu slobodnu volju, jer iskušavanje i propitivanje razumno je samo ako iskušavani i propitivani ima moć izbora i slobodnu volju: Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi.[19]Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.[20]

c) Moralna odgovornost za djela obuhvatat će ljude jedino onda kada u vršenju djela budu imali slobodu i slobodu volje. Bog u Kur’anu moralnu odgovornost za čovjekova djela pripisuje samom čovjeku. Jer je, prije svega, sudbinu čovjeka na drugom svijetu povezao s njegovim djelima i dao je obećanje da će ga ispitivati i ukoriti: Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio.[21] I zaustavite ih, oni će biti pitani![22] On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.[23] Drugo, Bog čovjeka smatra zaslužnim za nagrade ili kazne zbog svojih djela i na brojnim mjestima u časnom Kur’anu prijeti se kaznom i obećava nagrada za učinjena djela; dobročinitelji su pohvaljeni, a nasilnici kritikovani. A pohvala i kritikovanje vršioca djela opravdani su samo ako je on slobodan: Allah obećava vjernicima i vjernicama d‍ženetske bašče kroz koje će rijeke teći.[24] Licemjerima i licemjerkama i nevjernicima Allah prijeti džehenemskom vatrom, vječno će u njoj boraviti.[25]

Ovi vjerski tekstovi jasan su dokaz čovjekove slobode i slobodne volje i njihova jasnoća i nedvosmislenost tolika je da se ni u kom slučaju ne može zanemariti. Pored svega navedenog, neka vjerska učenja o Bogu i čovjeku u svijesti nekih ljudi potakla su zamisli o čovjeku kao biću osuđenom na determinizam. S njihovog stanovišta, čovjek je determinirani akter na scenama koje je postavio veliki reditelj arene postojanja. I pošto su ishodište ovih zabluda neka od svojstava koja su religijskim tekstovima navedena za Boga, ovu vrstu determinizma nazivaju “teološki determinizam”.

Teološki determinizam

Među vjerskim naučavanjima islama deterministi su se, više od svega, pozivali na dvije stvari. Na prvom mjestu je snažno naglašavanje kur’anskih ajeta o obuhvatnosti Božijeg htijenja i volje. Prema spomenutim ajetima, ništa se ne dešava bez Božije dozvole i volje. Prema tome, čovjekova su djela također pod vlašću Božije volje. Svestrana obuhvatnost volje Uzvišenog Boga iziskuje da čovjekova unutarnja i duševna stanja, kao što su težnja, želja i izbor, također slijede Božije htijenje i želju, i s obzirom na to, ne ostaje nikakvog prostora za vjerovanje u slobodnu volju čovjeku. Vjerovanje u Boga također je posljedica Božije želje, i nevjernik je onaj za koga Bog ne želi da vjeruje. Sada ćemo ukazati na neke od ovih ajeta: A vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće![26] Nijedan čovjek nije vjernik bez Allahove volje.[27] Kome Allah ukaže na pravi put – bit će na pravom putu, a koga ostavi u zabludi – taj će izgubljen biti.[28] Ti nisi dužan da ih na pravi put izvedeš, Allah izvodi na pravi put onoga koga On hoće.[29]

I u nekim predajama istaknuta je općenitost Allahove moći i volje u odnosu na ljudska djela. Imam Reza, a.s., rekao je: “Uzvišeni Bog je rekao: O sine Ademov, sve ono što ti želiš za sebe je posredstvom Mojeg htijenja i ti Mi se pokoravaš posredstvom moći koju ti Ja poklanjam.”[30] Imam Sadik, a.s., prenosi od Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Onaj ko misli da dobro i loše ne slijede Božiju volju, lišio je Boga Njegove vlasti, i onaj ko misli da se neposlušnost i grijeh dešavaju mimo Božije moći, Bogu pripisuje laž.”[31]

Drugi izvor vjerovanja u teološki determinizam jeste postojanje one grupe ajeta i predaja koja sve pojave, pa između ostalog i ljudsko djelovanje, dovodi u vezu s Božijim znanjem i svjedoči o Božijem znanju o svim djelima i događajima prije njihovog dešavanja. Prema ovim tekstovima, sve stvari i događaji nastaju na osnovu Božijeg određenja i svi slučajevi i događaji su ranije određeni. Sada ćemo ukazati na neke od ovih ajeta i predaja:

Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi.[32] Reci: “Pogodit će nas samo ono šta nam je Allah propisao.”[33] Allah znanjem Svojim sve obuhvata![34] I nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi.[35] Mi sve s mjerom stvaramo.[36] Imam Reza, a.s., u opisu Boga kaže: “Bog ni u čemu ne čini nepravdu. Stvorenja su pokorna Njegovom znanju i djeluju shodno onome što je navedeno u Njegovoj Knjizi. Ne čine suprotno Božijem znanju i ne žele ništa drugo osim toga.”[37] Sumnja o neusklađenosti vječnog Božijeg znanja i čovjekove slobodne volje ima izuzetno dugu prošlost i okupirala je pažnju mnogih filozofa i teologa. Boetije (Boethius) [38] smatra da je Ciceron prvi koncipirao ovu skepsu i u tekstu pod naslovom “Vječno Božije znanje i sloboda volje” ovako iznosi dokaz o ovoj inkompatibilnosti:

Na osnovu prethodnog Božijeg znanja, ne samo da su djela ljudi u prethodnom Božijem znanju, nego i njihove želje i mišljenja. Prema tome, ne može se učiniti nikakvo djelo, pa čak ni imati težnju ka njegovom izvršenju, a da ono ne bude u prethodnom i bezgrješnom Božijem znanju.

1. Ako se može učiniti neko djelo suprotno prethodnom Božijem znanju, u tom slučaju Njegovo znanje o budućnosti neće biti čvrsto.

2. S obzirom na nepogrešivost Božijeg znanja i to da ljudi ne mogu učiniti nešto što bi bilo suprotno tom znanju, ne može se smatrati da ljudi posjeduju slobodu izbora i slobodnu volju.[39] U stihovima koji se pripisuju Hajamu sadržaj ovog dokaza je izražen jednostavnim jezikom: Bog je od prapočetka znao za moje ispijanje vina Da vino ne pijem, Božije znanje bi bilo neznanje.

Usklađenost slobodne volje čovjeka s univerzalnošću Božije volje

Zabluda o neusklađenosti vladavine Božije volje s čovjekovom slobodnom voljom javila se zbog toga što su zagovornici determinizma umislili da Božija volja biva zamjena za čovjekovu volju i da ne ostaje prostora za primjenu čovjekove volje. Međutim, Božija volja je u jednom vertikalnom poretku, ponad čovjekove volje, a ne u vodoravnom poretku, pored čovjekove volje. Treba skrenuti pažnju na to da je čovjek izravni ili bliski činitelj svojih djela i njegova djela, koja čini izborom i slobodnom voljom, nastaju posredstvom njegove volje i izbora. Istovremeno, ne treba zanemariti da sami svijet postojanja i cijeli svijet kreacije, čiji su dio i čovjek i njegova volja, uspostavljeni Njegovom željom i htijenjem. To što u određeno vrijeme neka osoba vrši djelo “A”, Božijim htijenjem i željom osigurava se mogućnost izvršenja takvog djela i značenje ovih riječi nije primoranost osobe da izvrši djelo “A”, nego je značenje ovih riječi to da osoba ne bi uspjela izvršiti to djelo bez Božijeg htijenja i želje.

Drugim riječima, prihvatanje slobodne volje i toga da čovjek svojim izborom i voljom vrši neko djelo, nikada ne znači nezavisnost čovjeka i dominaciju njegove volje nad Božijom voljom. Tačno je da izbor i volja za izvršenje djela izravno pripada čovjeku, ali ako Bog ne želi i čovjeku ne da dozvolu i priliku, on neće uspjeti da izvrši to djelo. Opstanak i život osobe, njegova sposobnost da provodi volju i postojanje ostalih uvjeta, sve to ovisi o Božijem htijenju i dozvoli, ali ne znači da je Bog izravni vršilac tih djela i Njegova volja nikada ne zamjenjuje volju osobe. Allame Tabatabai o ovoj temi piše: Vezanost Božije volje za djelo ili bilo šta drugo ide uz očuvanje svih egzistencijalnih statusa i svojstava te stvari; kao što je odnos tog djela s njegovim uzrocima i svim uvjetima njegove egzistencije. Drugim riječima, ako se Božija volja bude odnosila na ostvarivanje djela neke osobe, to ostvarivanje nije apsolutno. Pošto je to djelo izvršeno slobodnom voljom određenog vršioca u određeno vrijeme i mjesto, to je bilo u skladu s Božijom voljom. Tajna greške determinista jeste što ne prave razliku između dvije volje u vertikalnom poretku sa dvije volje u vodoravnom poretku. Između dvije volje u vodoravnom poretku dolazi do sukoba i primjena jedne od njih pobija i eliminiše drugu volju.[40]

Značajno je napomenuti da ono što je navedeno u ovim ajetima i predajama o prethođenju Božije volje čovjekovoj volji i o ulozi Njegovog htijenja u uputi i zabludi ljudi ustvari predstavlja primjer jednoboštva u djelovanju. Časni Kur’an u mnogim ajetma ističe jednoboštvo u djelovanju i, osim što se stvari kao što su donošenje Objave, uzimanje duša ljudima i zagovor pripisuju izravnim izvršiocima ovih djela, sve ove stvari tretiraju se kao Božije djelo, što je zasnovano na jednoboštvu u djelovanju. Značenje jednoboštva u djelovanju (tewhid efa’li) jeste to da nijedno stvorenje u svojim djelovanjima i poslovima nije nezavisno, nego je pod vlašću i obdržavanju Uzvišenog Boga. Ako neko biće unatoč Božijem htijenju i volji bude u stanju da učini nešto, time će u stvarnosti njegova moć i vlast biti ograničeni i uvjetovani, dok Bog posjeduje apsolutnu moć.

Prema tome, kada se kaže da su sve upute, vjerovanja, zablude i volje prema htijenju i volji Uzvišenog Boga, to ne znači negiranje čovjekove volje, nego je namjera da se ukaže na dominaciju i vlast Božije volje nad svim voljama, a između nepostojanja volje i njene ograničenosti u okviru Božije volje, postoji velika razlika. U prvom slučaju, u osnovi ne postoji nikakva volja, a u drugom slučaju volja postoji iako je ograničena i ne može nadvladati Božiju volju, nego ono što Bog hoće i on hoće (stvaralački), i ono što je on htio bilo je i Božije htijenje.

Kompatibilnost Božijeg predznanja s čovjekovom slobodnom voljom

Upravo kao što je ranije ukazano, pitanje nesaglasnosti prethodnog Božijeg znanja sa čovjekovom slobodom izbora ima dugu prošlost. Filozofi muslimani i nemuslimani, i također islamski i neislamski teolozi, posebno kršćanski, uložili su određene napore kako bi otklonili ovu nesaglasnost. Ovo je pitanje povezano s problematičnim i dubokim raspravama i njegovo svestrano rješavanje iziskuje odgovaranje na značajna pitanja kao što su: Šta je suština Božijeg znanja i kakav odnos ima s Njegovom Biti? Odnosi li se Božije znanje na pojedinosti i kakav je kvalitet tog znanja? Da li je Bog biće “u vremenu” ili je izvan okvira vremena? Postoji li sigurno znanje o mogućim događajima u budućnosti, posebno ako se radi o djelima slobodne volje?

U historiji filozofskog mišljenja i teologije oblikovane su mnoge i široke rasprave o ovim problematičnim pitanjima, i ukazivanje na sve njih i izbor ispravnog stava izvan je okvira naših rasprava. U ovom radu, bez rasprave o suštini Božijeg znanja, Njegovo znanje o pojedinostima smatramo prihvaćenim i neupitnim. Prihvatanjem Njegovog sigurnog i nepogrešivog znanja o budućim događajima, raspravljat ćemo o kompatibilnosti i saglasnosti ovog znanja sa čovjekovom slobodnom voljom. Ovdje ćemo ukazati samo na ona rješenja koja su predmet interesovanja većine filozofa i teologa. Većina kasnijih islamskih filozofa, kao što je Mir Damad, Mulla Sadra i pristalice Uzvišene mudrosti (Hekmete motea’lije) ponudili su sljedeće rješenje u kontekstu ove kompatibilnosti: Ono što se dešava u vanjskom svijetu u skladu je s Božijim znanjem. Božije znanje nije trpno i ne slijedi vanjske realnosti, nego su te vanjske realnosti i događaji ono što se odvija u skladu s Božijim znanjem. Ovo ne znači čovjekovu determiniranost u njegovom djelovanju. Svaka se stvar dešava onako kako je određena u Božijem znanju i u skladu sa svojim uvjetima. Dakle, ako je u Božijem znanju tako ostavljeno da “A” bude voljno izvršeno, usklađenost vanjskog svijeta s Božijim znanjem iziskuje da “A” bude djelo slobodne volje, a ne pod prisilom, nevoljno, i uplitanjem vanjskih uzroka. Prema tome, ona grupa čovjekovih djela koja su prirodna i nisu slobodnovoljna, i u Božijem znanju poznata su s tim svojstvima, i nužno i sigurno bi se događala s takvim svojstvima, a čovjekova voljna i slobodnovoljna djela nužno i sigurno se odvijaju usljed čovjekove slobodne volje i slobode izbore jer su kao takva poznata u Božijem znanju.

Ova istina se također može izraziti i na sljedeći način:

1.Božije znanje je istovjetno s Božijom Biti. Isto kao što je Božija Bit uzrok stvaranja svijeta i svih vanjskih pojava, Božije znanje je uzrok nastanka cjelokupnog stvorenog svijeta.

2.Uzročnost Božije Biti za stvaranje i kreiranje svijeta ne znači nepostojanje povoda i uvjeta, jer svaka posljedica i stvorenje ulazi u postojanje sa svim svojim odrednicama, povodima i uvjetima.

3.Pošto je Božije znanje identično s Božijom Biti, kauzalnost Božijeg znanja za stvaranje svijeta i njegovih događaja ne znači nepostojanje povoda i uvjeta. Svaki događaj i pojava se dešavaju sa svim odrednicama, uvjetima i uzrocima koje postoje u Božijem znanju. Prema tome, s obzirom na to da je jedan od uvjeta i odrednica slobodnovoljnog djela to da se dešava u skladu sa čovjekovom slobodom i voljom, sigurno je da će se u vanjskom svijetu tako i desiti. Dakle, postojanje Božijeg znanja nema nikakve nesaglasnosti i kontradiktornosti s čovjekovom voljom i slobodom izbora.[41]

Drugo rješenje za saglasnost

Drugo rješenje koje su prihvatili neki kršćanski teolozi utemeljeno je na vječnosti[42] Božijeg znanja, i teolozi, kao što su Boetije i Toma Akvinski i njegovi sljedbenici, branili su ovo rješenje. Shodno ovom gledištu, Bog je vječna egzistencija, a ne vremensko biće. Bića koja se nalaze u okviru vremena imaju postepenu egzistenciju i ne mogu odjednom obuhvatiti cjelokupnu svoju egzistenciju. Vremenito biće živi u okviru vremena i postepeno se kreće od prošlosti ka budućnosti, ali Bog nije takav i On je vječan i bespočetan. Prezentovana su dva tumačenja Božije vječnosti[43]: Prvo, Bog je bezvremenska egzistencija. Njegova nadvremenost je u smislu da on nema nikakav vremenski odnos s događajima prirodnog svijeta i vremenitim bićima i, osim toga, ne može biti obuhvaćen ni vremenskim okvirom koji bi bio Njegova posebnost; znači, nema ni materijalno ni prirodno vrijeme, a ni bilo koju drugu vrstu vremena. S obzirom na bezvremenost Boga, ne može se koristiti izraz prije ili poslije za Njega i za Njegova svojstva. Ono što u pogledu svijeta prirode i vremenitog postojanja ima prošlost ili budućnost, za Njega je istovjetno i sve je na isti način povezano s Njegovim znanjem. Na osnovu ovog tumačenja, Božije znanje, u preciznom značenju riječi, neće biti prethodno, jer korištenje vremenskih odrednica kao što su prije, poslije i prošlost i budućnost neodgovarajuće je i nije prikladno za Njegovo znanje. Prošlost i budućnost, prije i poslije imaju primjenu samo u vezi s vremenskim bićima. Bezvremenost Božijeg znanja uzrokuje da se Božije znanje istovjetno odnosi prema sadašnjim, prošlim i budućim događajima kao da su svi pred Njim prisutni. Djela koja se s našeg stanovišta vrše u budućnosti, nisu takva s Njegovog gledišta. Čovjek može djelovati drugačije nego što je do sada djelovao, i ima slobodnu volju i izbor i kako god da djeluje, Bog o tome ima znanje. Isto kao što znanje jednog vanjskog posmatrača o nečijim događajima u prošlosti i sadašnjosti ne čini te događaje i djela prinudnim i nevoljnim, i Božije znanje o voljnim djelima čovjeka u budućnosti neće ta djela učiniti determiniranim i izvan kontrole čovjeka. Jer sa stanovišta vanvremenske egzistencije, ne postoji razlika između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti.[44]

Drugo tumačenje o vječnosti Boga jeste to da On ima Svoj specifičan i poseban vremenski okvir, i mada je izvan vremenskog horizonta materijalnog svijeta, On opstoji i traje unutar Svog posebnog vremenskog okvira. Iako se vremenski događaji ovog svijeta dijele na prošlost, sadašnjost i budućnost, ipak svi su prisutni u Njegovoj prisutnosti, i kao da se dešavaju u Njegovoj prisutnosti, i On, zbog Svoje vječnosti, jednako gleda na sve njih. I oni, ne samo da su u Njegovom prisustvu samo kada se dešavaju, nego su oduvijek i zauvijek će biti u Njegovom prisustvu. Jer prolaznost i odlazak u prošlost imaju smisla samo za vremenski okvir prirodnog svijeta, a ne za vremenski okvir Božije vječnosti. I pošto nijedan događaj, sa stanovišta Božijeg vremenskog okvira, nema prošlost ili budućnost, svaki voljni vršilac svako djelo vrši iz slobodnog izbora i upravo s tim svojstvom slobodnovoljnosti su znani kod Boga Uzvišenog. Džon Kalvin (John Calvin) u vezi s tim piše:

Kada mi Bogu pripisujemo prethodno znanje, time se misli da je sve zauvijek bilo pod Božijim nadzorom i gledištem i tako će i ostati. Sa stanovišta Njegovog znanja, ništa ne postoji u prošlosti ili budućnosti, nego su sve stvari prisutne kod Njega, a značenje te prisutnosti nije to da On stvari percipira posredstvom umnih formi, kao što se mi prisjećamo stvari u svojim mislima, nego On istinski ima znanje o stvarima i motri ih.[45]

Božije određenje i čovjekova slobodna volja

S obzirom na ono što smo rekli o saglasnosti prethodnog Božijeg znanja i čovjekove slobodne volje sa stanovišta islamskih mislilaca, i pitanje kompatibilnosti Božijeg predodređenja (kada i kader) s čovjekovom slobodnom voljom postaje mnogo jasnije. Značenje Božijeg određenja je to da se svaki događaj dešava s obzirom na njegove povode i uvjete i Sveznajući Bog posjeduje znanje o događajima i njihovim povodima i uzrocima. Dakle, nijedan događaj se ne odvija izvan Božijeg određenja i, također, ništa se ne ostvaruje bez određenih uzroka i povoda. Ono što Bog hoće i odluči to se u vanjskom svijetu ostvaruje putem povoda i uzroka te stvari.

Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu mjeru odredio.[46] Svaka stvar ima veličinu i mjeru i ostvaruje se na osnovu Božijeg određenja.[47] To precizno znači da svaka stvar ima svoj specifični uzrok i Bog, Koji je apsolutni znalac, drži konce svih uzroka i povoda i On zna mjeru svih stvari i svakog bića i egzistenciju čini pojavnom na osnovu njene specifične određenosti i mjere.

I u vezi sa čovjekovim voljnim i slobodnim djelima, postoji Božije određenje, u smislu da Bog posjeduje znanje o povodima i uvjetima ostvarivanja tih djela. Pošto su voljnost i slobodna volja među ostalim uvjetima i odrednicama svakog djela, i u vanjskom ostvarenju tih djela ona se dešavaju na osnovu Božijeg određenja i iz slobodne volje čovjeka. I u islamskim predajama istaknuta je kompatibilnost Božijeg određenja sa čovjekovom slobodnom voljom i osuđeno je pogrešno razumijevanje osoba koje su postojanje Božijeg određenja shvatile u smislu determiniranosti čovjeka. Prenosimo takvu jednu predaju od Alija, a.s. On je u odgovoru osobi koja je postavila pitanje o određenju (kada i kader) rekao: “Vi ni u jednom od svojih stanja niste primorani i prinuđeni.” Jedan starac je rekao: “Kako nismo primorani i prinuđeni kada su svi pokreti, prelazak puta i naše promjene obuhvaćeni Božijim određenjem. Hazreti Ali je u odgovoru rekao: “Zar misliš da su kada i kader konačni i prinudni? Ako određenje uzrokuje čovjekovu determiniranost, onda Božija kazna i nagrada postaju besmisleni…”[48]

Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018, s perzijskog preveo: Sabahudin Šarić

[1] El-En’am, 148.

[2] Ez-Zuhruf, 20.

[3] Potomci Mervana bin Hakema.

[4] ‘Askerı, Ebu Hilal, El-Eva’il, tom 2, str. 125.

[5] Deynurı, Ibn Quteybe, El-imame ve-s-siyase, tom 1, str. 171.

[6] Ibn S‘ad, Tabaqat, tom 5, str. 148.

[7] Et-Tevhıd, str. 380.

[8] Indeterminism –Teorija o apsolutnoj slobodi volje, prema kojoj čovjek (ili bog) u svojim odlukama nije determiniran nikakvim motivima ni uzrocima, nego potpuno spontano odlučuje nezavisno od bilo kakvih unutrašnjih ili izvanjskih faktora. Filozofski rječnik, str. 141, drugo dopunjeno izdanje, grupa autora u redakciji Vladimira Filipovića, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1984. (op. prev.).

[9] Runes, Dagobert D., Dictionary of Philosophy, p.112.

[10] Watson, Gary, Free Will, pp. 45-49.

[11] Dictionary of Philosophy, p. 336.

[12] Feeling of freedom.

[13] An Introduction in Philosophical Analysis, p. 338.

[14] Ibid, p. 339.

[15] El-Insan, 3.

[16] Fussilet, 17.

[17] El-Isra’, 15.

[18] El-Kehf, 29.

[19] El-Insan, 2.

[20] El-Kehf, 7.

[21] El-Muddessir, 38.

[22]  Es-Saffat, 24.

[23] El-Enbija’, 23.

[24] Et-Tevbe, 72.

[25] Et-Tevbe, 68.

[26] Et-Tekvir, 29.

[27] Junus, 100.

[28] El-A’raf, 178.

[29] El-Bekare, 272.

[30] Et-tevhid, str. 338.

[31] Ibid, str. 359.

[32] El-Hadid, 22.

[33] Et-Tevbe, 51.

[34] Et-Talak, 12.

[35] El-An’am, 59.

[36] El-Kamer, 49.

[37] Biharu-l-envar, tom 5, str. 101.

[38] Boethius (480-524) je jedan od mislilaca i učitelja starog Rima. Mnoga Aristotelova djela preveo je na latinski jezik i napisao je mnogo o Aristotelovoj i Ciceronovoj filozofiji.

[39] Rowe, H.B.J., Philosophy of Religion, p. 25.

[40] El-Mızan fı tefsıri-l-Qur’an, tom 1, str. 99.

[41] Ovaj odgovor može se potražiti u sljedećim izvorima: – El-Qabasat, Mır Damad, pripremio Mahdi Mohaqaq, str. 471. i 472. – El-Esfaru-l-erbe‘a, Mulla Sadra Širazi, tom 6, str. 385. – Komentar Allame Tabataba’ıja na šesti tom El-Esfaru-l-erbe’a, str. 318. – Šarhu Manzume, Mulla Hadı Sabzevarı, str. 178.

[42] Eternity.

[43] Za više infomacija vidjeti sljedeći tekst: Pike, Nelson, Divine Omniscience and Boluntary Action.

[44]Aqwinas, St. Thomas, “The Knowledge of God from Summa Theological”, part I, question, 11. Boethius, Divine Foreknowledge and Freedom of the Will Prose, VI.

[45] Philosophy of Religion, p. 47.

[46] Et-Talak, 3.

[47] El-’Usulu mine-l-Kafı, tom 2, str. 568.

[48] Et-Tevhıd, str. 380.