Ibn Sahnūn

Muhammed ibn Abdu-s-Salām Sahnūn ibn Sa‘īd ibn Habīb Tanūkhi Qayrawāni, poznat kao Ibn Sahnūn, rođen je 203. h. god. ili 819. god. po Isau u Tunisu u mjestu Qayrawān, a preselio na Ahiret 256. h. god. ili 870. god. po Isau u području Sāhal. Odrastao je u porodicu u kojoj je vjera i kultura zauzimala posebno mjesto. Njegov otac je bio poznati sudija. Za vrijeme vladavine Abū-l-‘Abbāsa Ahmeda ibn Aghlaba obnašao je funkciju predsjedavajućeg u sudstvu i brinuo se za pitanja naroda zbog čega je dobio nadimak “Svjetiljka Qayrawāna”.[1]

Ibn Sahnūn je živio u vremenu kada je Qayrawān bio grad znanosti i kada su se svi naučnici i ljudi željni islamskog znanja iz zapadnih krajeva sakupljali u ovaj grad. Od sredine prvog stoljeća po Hidžri, nakon što se islam počeo širiti, u Qayrawānu su se pojavila različita učenja i niže škole, a učitelji i odgajatelji su se posvetili podučavanju djece Kur’anu, arapskom jeziku, morfologiji i aritmetici. Džamije su bile najvažnija mjesta gdje se odvijao odgoj i edukacija.[2]

Za vrijeme Ibn Sahnūna mnogi su postali poznati kao učitelji, odnosno kao oni koji se nisu bavili ničim drugim kao zanimanjem osim podučavanjem i odgajanjem. U tom vremenu u Qayrawānu podučavanje je poprimilo široke razmjere, građene su brojne škole tako da su pored dječaka i djevojčice imale naobrazbu. U tim školama dječaci su bili odvojeni od djevojčica i svi su imali osiguranu ishranu.[3]

Ibn Sahnūn je odrastao u jednom ovakvom kulturnom-civilizacijskom okruženju, podučio se znanostima onog vremena i umnogome se okoristio naučnicima iz Egipta[4] i Hidžaza[5]. On je malikijsko pravo učio kod svoga oca i slušao je hadis od vjerodostojnih prenosilaca.[6] Od Abū-l-Hasana Muhammeda ibn Nasra ibn Hadrama se podučio tehnici raspravljanja i diskutiranja i u ovoj vještini je bio duboko upućen. On je još za života svoga oca stekao potpuni uvid u malikijsko pravo i u svojoj kući je držao zasebna predavanja pored očevih, kao i na univerzitetu ‘Aqaba.[7]

Abū-l-‘Arab Muhammed ibn Ahmed u knjizi Tabaqāt ‘ulamā’i ’Afriqā wa Tūnis spominje ibn Sahnūna kao osobu koja ima potpuni uvid u malikijski fikh i njegovo cjelovito djela te da je on od povjerenja u ovom području. Ibn Sahnūn je bio istaknuti naučnik svoga vremena. Kada je obilazio Egipat učenjaci su dolazili da ga dočekaju. Muzanī je bio jedan od onih koji su se nakon susreta sa njima zakleli da u životu nisu sreli učenijeg i oštroumnijeg čovjeka.[8]

Ibn Sahnūn je odgojio brojne učenike. Bio je veoma miroljubiv i nosio je u sebi žar odbrane muslimana i islama. Upravo zbog toga on se u događajima koji su pratili rat sa Rimljanima iselio iz Qayrawāna i otišao do Qasru-t-Tūba. Tamo je on uz pomoć naroda uspio da pobijedi Rimljane i spasi muslimane od njihove pljačke.[9]

Ibn Sahnūn je pisao djela iz različitih područja, kao što su: načela vjere (usūlu-d-dīn), fikh, historija i sira te poduka i odgoj. Na području poduke i odgoja napisao je djelo ’Adābu-l-mu‘llimīn koje je 1348. h. god. ili 1929. god. doživjelo ponovno izdanje u Tunisu pod pokroviteljstvom Tuniskog udruženja za publikaciju manuskripta na arapskom jeziku pod nadzorom Hasana Hasanija ‘Abdu-l-Wahhaba, da bi potom bilo prevedeno na francuski jezik posredstvom La Konta, a štampano 1953. god. u časopisu Islamska istraživanja u Parizu.

Ova knjiga je doživjela i drugo izdanje u okviru knjige At-Tarbiyyatu-l-islāmiyyah koju je uredio Ahmed Fu’ad ’Ahwāni u Kairu 1955. god. Također, dr.Muhammed Naser je ovu knjigu u cijelosti prenio od Ahwānija u knjizi Al-Fikru-t-tarbawi al-islāmi od 19. do 34. stranice. Ibn Sahnūn svoju slavu većinom duguje ovoj knjizi.[10]

Ova knjiga je napisana na temu poduke i odgoja djece. Knjiga tretira djecu koja su po svojim godinama na pragu punoljetstva i mogu se poučiti onome što je potrebno i odgovarajuće, te ovladati vještinama, upoznati se sa vjerom i steći spremnost za izvršenje vjerskih i društvenih obaveza. U ovoj knjizi nije predočeno posebno mišljenje o poduci i odgoju, i niti se može prepoznati osmišljen edukativni sustav, štaviše, uopće nije ukazano na ciljeve edukacije.

Teme koje se obrađuju kroz knjigu nisu sistematski poredane i sređene već su razbacane, tako da su predočene teme o poduci Kur’anu, propisi u vezi sa odabirom učitelja itd. U ovoj maloj knjizi se više nego što je to potrebno raspravlja o plaći učitelja i uvjetima ispravnosti i neispravnosti plaćanja učitelja. Prema mišljenju autora ove knjige položaj učitelja je položaj unajmljenog radnika i njegova poslanica je u veličini ugovorne vrijednosti koju sklapaju skrbnici djeteta i učitelj. Učitelji nemaju druge obaveze osim ove, a budući da je uobičajeno ne ispunjavaju kako bi trebalo, njihovo svjedočenje nije prihvatljivo na sudu.[11]

Ibn Sahnūn je stajališta da poslanica učitelja prije svega proizlazi iz ekonomskog ugovora pa tek onda iz vjerske i društvene obaveze. On smatra da veličinu odgovornosti učitelja određuje imetak skrbnika i roditelja djeteta i veličina materijalne nadoknade za njegov rad. Iako se ova knjiga ne može proučavati kao filozofija poduke i odgoja, iz nekoliko razloga neophodno je da se ona uzme u razmatranje: Ova knjiga je prvo djelo napisano od strane muslimana na području poduke i odgoja i kao takva ostavila je traga na buduća djela na ovom polju.

Naprimjer, Qābusī se kod pisanja Ar-Risāletu-l-mufassalatu li-’ahwāli-l-muta‘llimīn wa ’ahkamu-l-mu‘llimīn wa-l-muta‘llimīn u najvećoj mjeri koristio djelom Ibn Sahnūna. On je na više mjesta jasno dao do znanja da izravno citira Ibn Sahnūna, a u drugim slučajevima u svojoj knjizi navodi njegove rečenice sa neznatnim izmjenama.[12]

Ovo djelo nudi sliku kulturnog okruženja i programa poduke u vremenu Ibn Sahnūna, te izvještava o predmetima u školi koji su se učili, a koji su bili obavezni i neobavezni, i o stanju škola u to vrijeme u Qayrawānu. Također, ova knjiga predstavlja povjerljiv izvor informacija o stanju poduke i odgoja i oblika odnosa između učitelja i učenika na zapadu tadašnjeg islamskog svijeta. Knjiga odražava fikhski način promišljanja malikijskih učenjaka onog vremena o pitanjima poduke i odgoja i kao takva predstavlja važan izvor saznanja kako su oni izvodili zaključke o odgoju u onom vremenu iz temeljnih izvora.

Teorije o odgoju i edukaciji koje su zabilježene u ovoj knjizi postavljene su na temelju metoda malikijskog fikha i karaktera poduke preuzete iz Poslanikovih predaja, te ashaba, tabi’ina i sljedbenika tabi’ina, kao i oslanjanjem na analogiju. Obaveze učitelja, staratelja i učenika pojašnjene su oslanjanjem na predaje i mišljenja velikana malikijskog pravca, a pitanja odgoja su riješena na pravni način. Ibn Sahnūn u fikhu, a posebno kod pisanja ove knjige bio je pod velikim utjecajem mišljenja svoga oca, tako da je duh sudstva ovladao u njegovom pristupu kod odgojnim temama.

Ova knjiga je puna navoda mišljenja učenjaka iz prošlosti. Često temu koju obrađuje počinje riječima Ono što je rečeno o poduci u Kur’anu, Ono što je rečeno u vezi pravednosti među djecom i sl., te navodi lanac prenosilaca navoda i njegova prenosioca. Dakle, ova knjiga je svojevrsni presjek stavova učenjaka o odgoju koji su pripadali malikijskom pravcu i bili prihvaćeni od strane Ibn Sahnūna, a ne ubrajaju se u njegove osobne stavove.

Iako se ova knjiga pripisuje i njegovom ocu Muhammedu Sahnūnu, treba znati da je on okosnicu knjige od oca prenio i zapisao. Dokaz ovoga leži u činjenici da knjiga otpočinje rečenicom Govorio mi je otac Sahnūn, a završava riječima Knjigu o adabima učitelja završava Muhammed ibn Sahnūn prenoseći od svoga oca… Također, u knjizi je na više mjesta zabilježeno Rekao je Sahnūn ili Govorio mi je Sahnūn.[13]

Muhammed ibn Sahnūn bilježi pitanja koja je postavljao svome ocu i njegove odgovore i ujedno se bavi analizom nekih njegovih sudskih presuda. Također, poznato je da je Ibn Sahnūn u sređivanju svoga djela o odgoju bio nadahnut djelom ’Asada ibn Furāta. ’Asad ibn Furāt je učestvovao u pohodu na Siciliju, a poginuo je u Palermu.[14]

Ciljevi poduke i odgoja

U spisima Ibn Sahnūna nisu izravno navedeni ciljevi poduke i odgoja, već se prema tome odnosilo kao prema nečemu potpuno jasnom. Međutim, iz cjelokupnosti njegova djela mogu se sagledati ciljevi koje je on vidio u poduci i odgoju. Većina tih ciljeva proizlaze iz zahtijeva vjerskog odgoja sljedećim redoslijedom:

1.Djeca u društvu koja imaju sposobnost učenja obavezno trebaju da se opismenjavaju, da znaju čitati i pisati i društvo postepeno da izbave iz nepismenosti. Ovo je pohvalno i u očima Zakonodavca i razumnih ljudi i ubraja se u nužna pitanja jedne zajednice. Ibn Sahnūn opismenjavanje svrstava u prioritetna pitanja zajednice i kaže: “Nužna obaveza ljudi je da im učitelji podučavaju djecu, a ako se to ne učini zajednica će ostati nepismena.”[15]

2. Po mišljenju Ibn Sahnūna jedan od ciljeva poduke i odgoja jeste podučavanje Kur’anu i upoznavanje sa njime, jer se upoznavanjem sa Kur’anom mogu primijeniti Božiji zakoni u ovozemaljskom životu i pod okriljem posebne milosti Božije pronaći put usavršavanja i uzdizanja i ostvariti pravi cilj.

Na početku knjige Ibn Sahnūn navodi nekoliko predaja o podučavanju i učenju Kur’ana, koje ukazuju da je podučavanje i učenje Kur’anu vrlina. I učitelj i učenik su pod posebnom Božijom pažnjom i milosti. Uz pomoć Kur’ana oni se mogu uspeti ljestvama savršenstva do krajnjeg cilja. U nastavku ćemo navesti nekoliko tih predaja. Poslanik, s.a.v.a. je rekao: “Najbolji među vama je onaj koji se uči Kur’anu i podučava ga drugima.”[16]

Također, Poslanik je rekao: “Dvije su skupine dobri robovi Božiji.” Neko je upitao: “Koje su to dvije skupine” Poslanik reče: “To su hafizi Kur’ana i izabranici Božije blizine.”[17] Ali ibn Abū Tālib, a.s. prenosi od Poslanika, s.a.v.a. da je rekao: “Gospodar posredstvom Kur’ana uzdiže narode.” Navođenje ovakvih predaja na početku knjige jasno govori o tome da je Ibn Sahnūn učenje Kur’ana i njegovo primjenjivanje u životu smatrao jednim od važnih ciljeva poduke i odgoja.

3. Po mišljenju Ibn Sahnūna učenike treba podučiti vjerskim normama ponašanja i odgojiti ih u kulturi vjere. Jačanjem sklonosti u učenicima ka duhovnim radnjama, s posebnim osvrtom ka vjerovanju u Boga, i formiranjem navike obavljanja namaza, molitvi i dova treba ih obavezati vjerom i vjerskim moralom. Treba stalno brinuti, upućivati i voditi učenike ka dobrim djelima kako ne bi praktično zastranili.

Ibn Sahnūn čestim ponavljanjem izraza “budući da je to njihova vjera”[18] u svom djelu naglašava neophodnost podučavanju vjerskom ponašanju i moralu, a podučavanje pojedinaca vjerskim temeljima ubraja u važne zadaće svakog učitelja. Sljedeći navod od Ibn Sahnūna na dobar način osvjetljava cilj vjerske poduke i odgoja: “Učitelj treba podučiti svoje učenike vjerskoj kulturi i ponašanju, jer je Uzvišeni Bog obavezao učitelje na savjetovanje i brigu o njihovim stanjima.”[19]

Obaveze učitelja

Ibn Sahnūn smatra da učitelj ima veoma važne obaveze. Prije svega on treba na najbolji način ispuniti svoju ulogu oko odgoja djece. Obaveze i zadaće koje učitelj ima sastoje se iz dva dijela:

– Prvi dio se odnosi na zadaće koje proizlaze iz općih obaveza edukacije, a koje učitelj obavezno mora ispuniti nevezano za činjenicu da li to ulazi u okvir ugovora između staratelja djeteta i učitelja, poput podučavanja Kur’anu, ispitivanja prijeđenog gradiva i sl.

– Drugi dio su zadaće i obaveze koje proizlaze iz ugovora između staratelja i učitelja, poput podučavanje pjesništvu, matematici i sl.

Ibn Sahnūn obaveze učitelja pojašnjava kroz pravni (fikhski) pristup ovom pitanju. Zapravo, on nabraja sve ono što učitelj treba raditi i izbjegavati, te pojašnjava koje su inicijative i aktivnosti dozvoljene učitelju, a koje nisu u odgoju i poduci djece. Učitelj treba da se posveti i poduci i odgoju djece i ne treba za sebe pretpostaviti da je njegova jedina zadaća edukacija, a odgoj da zanemari. Ibn Sahnūn i pored toga što je svoju knjigu naslovio Adabi učitelja (’Ādābu-l-mu‘llimīn) pored pitanja edukacije bavi se i pitanjima odgoja, a posebno vjerskog odgoja. Ovakav stav podrazumijeva da je učitelj ujedno i odgajatelj i on se treba posvetiti istovremeno i edukaciji i odgoju učenika, odnosno ne treba odvojeno posmatrati edukaciju od odgoja.

U nastavku ćemo se baviti i preostalim važnim obavezama učitelja iz ugla Ibn Sahnūna. Po njegovom mišljenju zadaće učitelja se dijele na dvije skupine. Prva skupina su posebne teme poduke i odgoja kojim učitelj obavezno treba podučiti ili ih obavezno treba izbjeći, a to su:

1. Jedna od osnovnih zadaća učitelja je ta da učenika poduči pravilima tedžvida i lijepom izgovoru Kur’ana. Također treba da ih poduči i lijepom pisanju Kur’ana kako bi na najbolji način bili podučeni Kur’anu. [20]

2. Podučavanje matematici, pjesništvu, sintaksi i morfologiji arapskog jezika, kaligrafiji,[21] ako staratelj ugovorom ne obavezuje učitelja na poduku ovih predmeta nije obaveza učitelja, ali učitelju dostoji da svoje učenike poduči i o ovim predmetima. Ibn Sahnūn podstiče učitelja na podučavanje ovih predmeta i to naziva dobrovoljnim radom.[22] Ustvari, Ibn Sahnūn ovim želi da učitelji svoj posao ne obavljaju samo radi materijalne koristi ili ispunjenja preuzetih obaveza, već da i svojim radom uđu u skupinu vjernika koje Kur’an naziva “dobrovoljnim davaocima zekata”.[23] To su oni koji pored obaveznih izdvajanja iz imetka i dobrovoljnim darivanjem spašavaju siromahe.

3. Učitelj treba izbjegavati podučavanje pitanjima koja ostavljaju negativnog traga na djecu, poput pjesama sa nemoralnim sadržajem. Također, ne treba podučavati grijehu i onome što potiče na griješenje, poput učenja pjevanja pjesama. Ibn Sahnūn prenosi od Mālika da je horsko učenje Kur’ana novotarija.[24] Prema tome, podučavanje ovakvim načinom učenja Kur’ana za učitelja nije dozvoljeno. U vezi podučavanja kršćanske djece Kur’anu i pisanju Ibn Sahnūn je stajališta da učitelj musliman ne treba da se prihvata te obaveze.[25]

4. Učitelj treba poučiti učenike kako očuvati svetost Kur’ana. Treba ih naviknuti na iskazivanje poštovanje prema Kur’anu i spriječiti ih od nedoličnog ponašanja.

U vezi ovoga Ibn Sahnūn navodi sljedeće momente: Učenik se treba poučiti da rukom ne dodiruje Kur’anski tekst bez abdesta, koliko god da je dozvoljeno bez abdesta čitati i ispisivati Kur’an.[26] Ibn Sahnūn smatra da je učenje Kur’ana u kupatilu i u stanju hodanja čin nepoštovanja Kur’ana. On prenosi od Mālika da je rekao: “Učenja Kur’ana u hodanju, osim za učenika koji radi boljeg pamćenja to čini, kao i učenje u kupatilu nije dozvoljeno.”[27]  Očigledno da je Ibn Sahnūn prenošenjem Mālikovog stava po ovom pitanju htio reći: tretiranje učenja Kur’ana u hodu ovisi o namjeri osobe. Ako je namjera učača da nauči Kur’an, to se ne ubraja u pokuđeni čin nepoštivanja Kur’ana.

5. Važna obaveza učitelja jeste podučavanje vjeri i vjerskom odgoju. Vezano za ovu temu Ibn Sahnūn ističe nekoliko sljedećih momenata:

– Učitelj treba naučiti učenike postupku uzimanja abdesta i propisima vezanim za abdest.

– Također, on treba poučiti učenike obaveznim dnevnim namazima, njihovim dijelovima i vadžibima, kao što su: tekbiretu-l-ihram, kiraet, ruku, sedžda, tešahhud… te adabima i drugim propisima namaza. Učenike treba od sedme godine poticati na obavljanje namaza. Sa desetom godinom odgovornost učitelja iziskuje da kazni one koji još uvijek nisu naučili obavljati namaz.[28] O tome u kojoj godini počinje edukacija, posebno vjerska, Ibn Sahnūn ne iznosi eksplicitno mišljenje. Međutim, iz onoga što je rekao može se zaključiti da podučavanje djeteta namazu, te njegovim propisima i izbjegavanju obredoslovnih nečisti počinje prije sedme godine.

– Učitelj od samog djetinjstva treba svoje učenike podučavati neophodnim saznanjima o Uzvišenom Bogu, upoznati ih sa Božijom Veličinom, podučiti ih kako ispoljiti Njemu svoju molbu i uspostaviti kontakt sa Njime, te kako ljubav gajiti prema Njemu.[29]

– Jedena od najvažnijih zadaća učitelja jeste podučavanje učenika pitanjima morala, te da im održava moralne pripovjedi. Učitelj treba i praktično da bude moralni uzor djeci i da ih stalno pazi i kontrolira da ne bi zastranili u nedoličan i pokuđen moral.[30]

– Podučavanje dženazi namazu i dovi za mrtve, također, je vjerska obaveza učitelja, kao i podučavanje vitr-namazu, bajram-namazu i kišnom namazu i ajet-namazu koji su dio Poslanikova, s.a.v.a. sunneta. Ona djeca koja su naučila namaz za kišu mogu da i sama učestvuju.[31]

Druga grupa učiteljevih obaveza ne tiče se same poduke i odgoja već se većinom odnosi na primjenu različitih metoda koje poboljšavaju rad i uspješnost učitelja i djece, a njihovo neprimjenjivanje uzrokuje poremećaj u poduci i odgoju. To su sljedeće obaveze:

1.Učitelj ne treba praviti razliku između djece, odnosno prema svima se treba jednako odnositi, bilo da su djeca bogatih i uglednih roditelja ili običnih.[32] Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Svaki odgajatelj koji je odgovoran za troje djece iz ovog ummeta i ne poučava jednako dijete bogatog i siromašnog roditelja, na Sudnjem danu će biti proživljen zajedno sa izdajnicima.”[33]

Ibn Sahnūn ovu predaju navodi u poglavlju o pravednosti među djecom. U nastavku on bilježi riječi nekolicine učenjaka: “Ako učitelj sklopi ugovor o nadoknadi za svoj trud i ne poštiva pravičnost među djecom, on je nepravedan.”

2.Budući da mješovita nastava od muške i ženske djece, a posebno starije dobi, predstavlja dobru priliku za pojavu nemorala i grijeha među njima, učitelj ima obavezu da djevojčice odvoji od dječaka na nastavi i ne dostoji muškarcu da podučava djevojčice.[34]

3.Učitelj mora raditi sa djecom po tačno utvrđenom programu i da njihovo vrijeme podijeli na radno i neradno na način da učenik tačno zna koje vrijeme je određeno za koju nastavu. Tako od izlaska sunca učitelj mora podijeliti vrijeme za svaku nastavnu jedinicu na način da se vrijeme do podneva na najbolji način iskoristi i korisno vrijeme se ne protraći beskorisno.[35]

Slobodni dani po Ibn Sahnūnu su petak svake sedmice i praznici kao što su Ramazanski bajram i Kurban-bajram i sl., a učitelj može u odgovarajućim okolnostima nastavu i do pet dana prekinuti.[36]

4.Jedna od obaveza učitelja jeste i to da prati sve aktivnosti učenika u školi[37] i da to vrijeme ne provode osim u potrebnom učenju i čitanju. Također, ako se desi da učenik ne dođe u školu, učitelj treba da njegove skrbnike odmah obavijesti o izostanku ili da pošalje nekog od učenika u potragu za njime. Slanje učenika u potragu za učenikom koji nije prisutan dozvoljeno je u slučaju kada učitelj dobije dozvolu od skrbnika djeteta da tako što poduzme ili kada mjesto gdje se šalje dijete u potragu nije daleko od škole i time dijete tragalac ne gubi od svoga vremena.[38] Učitelj može raspolagati učenicima samo onoliko koliko okvir poduke i odgoja podrazumijeva, a sve izvan toga je uslovljeno dozvolom skrbnika učenika. Na temelju svog pravnog pogleda na stvari Ibn Sahnūn kaže: “Učitelj ne treba učenicima propisivati obavezu koja nije u vezi sa njihovim podučavanjem i odgojem ili da ih koristi za neke njegove lične poslove.”[39]

5. Učitelju je dozvoljeno da nekoga od učenika uzme za pomoć, ali u pogledu podučavanja i razvijanja neophodnih vještina kod učenika i to u slučaju kada sami učenik bude imao koristi od toga.[40] Također, učitelj može dozvoliti učenicima da se bave i drugim poslovima osim nastave kao što je, pisanje pisama, prepisivanje knjiga itd. Naravno, ovo vrijedi pod uvjetom da to ostavi traga na poduku učenika.[41]

6.Šesta obaveza učitelja iz druge grupe obaveza jeste korenje učenika kao metoda poboljšanja poduke i odgoja. Po mišljenju Ibn Sahnūna korenje učenika nije kazna za grijeh i loš postupak. Učenik ne potpada pod kategoriju grešnika koji se obavezno mora kazniti. Zapravo, korenje je jedan od odgojnih metoda kojeg učitelj mora primijeniti radi poboljšanja učenja i ispravnog odgoja ili sprečavanja međusobnog uznemiravanja učenika. Naravno, ovo vrijedi u slučaju kada se korenje primjenjuje spram važnog posla, dok u drugim slučajevima učitelju nije dozvoljeno korenje. Kod učinkovitog korenja kažnjavanje šipkom više od tri uobičajena udarca nije dozvoljeno. Kada učenik učini veći prekršaj, odnosno kada nanese bol drugom učeniku ili otuđi imetak, ili na bilo koji drugi način nanese nepravdu, nakon savjetovanja učenika u pogledu nedoličnosti postupka, a uz dozvolu oca, učitelj može najviše sa deset udaraca kazniti učenika. Učitelj nema pravo ni pod kakvim izgovorom više od deset puta udariti učenika, a ako to počini na Sudnjem danu će biti kažnjen za to.[42]

Učitelj ima pravo kazniti učenika koji je počinio nepravdu tek nakon što se dokaže nanošenje nepravde drugima, a dokazivanje toga po Ibn Sahnūnu je moguće jednim od tri načina:

– ako jedan veći broj učenika posvjedoči protiv njega na način da se stekne uvjerenje u počinjeno;

– ako sam počinilac prizna svoje nedjelo;

– ili da posvjedoče učenici koji su poznati po svojoj istinoljubivosti.[43]

U vezi sa iskazivanjem poštovanja i posebne pažnje prema istinoljubivim učenicima Ibn Sahnūn kaže sljedeće: “Treba vjerovati njihovim riječima, a njihovo svjedočenje prihvatiti i to ne samo u ovakvim slučajevima već i po pitanju ubistava i nanošenje tjelesnih povrjeda.”[44]

Ibn Sahnūn, također, smatra da je korenje dozvoljeno i u slučajevima npr. igre i zabave više od potrebnog, te provođenja vremena u nekorisnom poslu.[45]

Pravne posljedice neispunjavanja obaveza

Učitelj se, također, može kažnjavati i to u slučajevima kada on preuzme obavezu podučavanja i odgoja učenika, a praktično ne može na dobar način to učiniti, ili može, ali ne ispuni svoju vjersku obavezu u pogledu poduke i odgoja što ima za rezultat da učenici ostanu uskraćeni za poduku. U pretpostavljenom slučaju ne samo da učitelj ostaje uskraćen za materijalnu nadoknadu već biva i kažnjen, jer nije radio sukladno svom ugovoru sa skrbnicima djece. Također, ako bude ustanovljena učiteljeva nesposobnost, površan pristup i neispunjavanje obaveza, on biva otpušten sa posla.[46]

Učitelj koji se prihvati poduke i odgoja djece ne treba da se za vrijeme časova bavi nekim drugim zanimanjima, jer je on unajmljen od strane skrbnika djece i to vrijeme on ne može koristiti za lične i neke druge poslove. Na temelju toga Ibn Sahnūn kaže: “Učitelj za vrijeme trajanja nastave ne može napuštati čas radi ispraćaja dženaze ili radi obilaska bolesnika.”[47] Čak u tom vremenu on nema pravo pisati knjige iz područja vjerskog prava ili nečeg drugog.[48] Naravno, u trenucima kada su učenici zauzeti pisanjem ili diktiranjem jedni drugima i ne postoji potreba za učiteljevom pažnjom, tada nema problema da se učitelj posveti i nekom drugom naučnom radu ili da ne radi ništa, jer to nije u suprotnosti sa njegovom obavezom proisteklom iz ugovora za predavanje.[49]

Budući da je po ugovoru predavanje obaveza učitelja Ibn Sahnūn smatra da se on ne treba pomagati učenicima u vođenju nastave, a što će nanijeti štetu njegovoj nastavi ili neće biti koristi od nje, pa čak i u opravdanim slučajevima kada učitelj privremeno ne može prisustvovati nastavi, on treba odabrati ličnost poput sebe za zamjenu i njoj dati novčanu nadoknadu.[50]

Učiteljeva nadoknada

Po mišljenju Ibn Sahnūna skrbnici učenika trebaju podmiriti troškove školovanja, čak i u slučajevima kada sama djeca raspolažu imetkom, jer u vjerskom pravu otac ima obavezu da djeci osigura poduku i odgoj, kao i hranu i odjeću. Dakle, osiguravanje učiteljeve nadoknade, kao i smještaja učenika i sl. obaveza je skrbnika učenika.

U vezi sa ovim Ibn Sahnūn navodi parcijalna pitanja sljedećim redom i pojašnjenjem:

1. Ako učitelj na godinu dana sklopi ugovor, skrbnici djece su obavezni da cijeli iznos isplate učitelju, koliko god da dijete bude spriječeno dolaziti na nastavu zbog putovanja ili sličnog tome.
2. Ako tokom školske godine umre otac djeteta ugovor o edukaciji postaje nevažeći, a troškovi ostatka godine se nadoknađuju iz imetka djeteta.
3. Visina nadoknade učitelja se određuje u skladu sa razinom razumijevanja učenika i truda kojeg učitelj u njegovom slučaju treba uložiti.[51]
4. Ako se sa učiteljem sklopi ugovor o godinu dana edukacije, troškovi njegovog smještaja su u odgovornosti skrbnika djece.[52]
5. Učenje Kur’ana ima svoju nadoknadu. Tako, ako učitelj prouči cijeli Kur’an za učenika on ima pravo na cijeli iznos nadoknade, a ako prouči trećinu Kur’ana ima pravo tražiti trećinu nadoknade, a ako prouči manje od toga nema pravo tražiti nikakvu nadoknadu.
6. Uzimanje poklona od učenika je dozvoljeno, ali učitelj nema pravo da traži od učenika poklon. Zahtijevanje poklona pod prijetnjom ili privoljavanje na darivanje poklona nije dozvoljeno ni na koji način.
7. Osiguravanje šipke za korenje i iznajmljivanje mjesta nastave je obaveza učitelja, dok skrbnici djece nemaju nikakve obaveze po ovim pitanjima.[53]

Ibn Sahnūn iznosi svoje mišljenje u vezi unajmljivanja učitelja radi poučavanja islamskim propisima i vadžibima i novčanom ugovoru:

Na početku svog izlaganja po ovom pitanju Ibn Sahnūn pripisuje Māliku mišljenje da on nije smatrao dozvoljenim sklapanje ugovora o materijalnoj nadoknadi za podučavanje islamskim propisima i vadžibima.[54]

Nakon toga navodi mišljenja nekih od učenjaka iz Andaluzije koji su dozvoljavali sklapanje ugovora o materijalnoj nadoknadi radi podučavanja islamskim propisima, vadžibima, pjesništvu, arapskom jeziku, kao i podučavanja Kur’anu. Potom kaže: “Mālik i naši drugovi to ne dozvoljavaju.” Jer Kur’an razlikuje se iz dva aspekta od ostalih predmeta i zato je dozvoljeno unajmljivanje učitelja Kur’ana, dok za podučavanje drugih navedenih predmeta nije dozvoljeno:

1. Kod podučavanja Kur’anu postoji jasan krajnji cilj i učenici kroz poduku nauče čitati Kur’an, pamte ga, nauče se tehnici lijepog pisanja Kur’ana. Međutim, kod drugih spomenutih nauka ne postoji jasan cilj, on je nepoznat, a dokaz toga su različiti stavovi samih pravnih eksperata.
2. Vrijeme svršetka poduke Kur’anu je jasan i poznat, dok to kod drugih nauka nije slučaj, a jedan od uvjeta sklapanja ugovora o unajmljivanju je određivanje vremenskog roka.[55]

Razlog ovakvih stavova Ibn Sahnūna po pitanju učitelja i njegova posla leži u njegovom pogledu na cijelo pitanje, jer on smatra da temelj učiteljeve odgovornosti proistječe iz ugovora o unajmljivanju.

Izvor: Grupa autora, Stavovi islamskih mislilaca o edukaciji i odgoju, sv. 1, Fondacija „ Mulla Sadra“, Sarajevo 2008., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš i Amar Imamović

[1] Munir Musa, Muhammed,Tārikhu-t-tarbiyyatu fi-sh-sharq wa-l-gharb,str. 34.

[2]  Al-Amin Adnan i drugi,At-Tarbiyyatu wa-t-ta‘lim fi zilli-l-islām,str. 67.

[3]  Ovo se može zaključiti iz knjige Adabu-l-mu‘llimīn od Ibn Sahnūna. Također, vidjeti At-Tarbiyyatu fi-l-islām, str. 358-360.

[4] Munir Musa, Muhammed, Tārikhu-t-tarbiyyatu fi-sh-sharq wa al-gharb, str. 304.

[5]  Dagh Muhammed, Hifzu-r-Rahman i Rashid Awiman, Tārikhi ta‘lim wa tarbiyyat dar islam u prijevodu na perzijski Ali Akbar Kushafer, str. 30.

[6] Ibid.

[7] Tārikhi ta‘lim wa tarbiyyat dar islām, str. 30.

[8] Dā’iratu-l-ma’āref bozorge islāmi, svez. 3., str. 666.

[9] Ibid.

[10]  Munir Musa, Muhamed, Tārikhu-t-tarbiyya fi-sh-sharq wa-l-gharb, str. 305.

[11]  Ibid., str. 355-356.

[12]  Vidi, Risālatu Qābusi, također u knjizi At-Tarbiyyatu fi-l-islām awi-t-ta‘limu fi ra’yi-l-Qābusī, kao i knjizi Tārikhu-t-tarbiyyatu fi-sh-sharq wa-l-gharb.

[13] At-Tarbiyyatu fi-l-islām (Ādābu-l-mu‘llimīn), str. 360-365.

[14]  Tārikhi ta‘lim wa tarbiyat dar islām, str. 53.

[15]  At-Tarbiyyatu fi-l-islām (’Ādābu-l-mu‘llimīn), str. 352.

[16]  Ibid.

[17]  Ibid.

[18]  Ibid., str. 359-361.

[19]  Ibid., str. 359.

[20]  Ibid., str. 358.

[21]  Ibid., str. 336.

[22]  Ibid., str. 358.

[23] At-Tawba, 79.

[24]  At-Tarbiyyatu fi-l-islām, str. 385.

[25]  Ibid., str. 361.

[26]  Ibid.

[27]  Ibid. 361.

[28] Ibid., str. 360-361.

[29]  Ibid., str. 361.

[30]  Ibid., str. 359.

[31] Ibid., str. 361.

[32]  Ibid.

[33]  Ibid., str. 3.

[34]  Ibid., str. 362.

[35]  Ibid., str. 357-359.

[36]  Ibid., str. 356.

[37]  Ibid., str. 357.

[38]  Ibid., str. 356-357.

[39]  Ibid., str. 360.

[40]  Ibid., str. 360.

[41]  Ibid., str. 258.

[42]  Ibid., str. 354-355.

[43]  Ibid., str. 362.

[44]  Ibid.

[45]  Ibid., str. 355.

[46]  Ibid., str. 365-366.

[47]  Ibid., str. 357.

[48]  Ibid., str. 358.

[49]  Ibid.

[50]  Ibid., str. 357.

[51] Ibid., str. 362-363.

[52] Ibid., str. 366.

[53] Ibid., str. 359-360.

[54] Ibid., str. 366.

[55] Ibid., str. 367.