Veličina Božijeg prava i neizbrojivost Njegovih blagodati

O Ebu Zerre, zaista je pravo Boga Uzvišenog veće od toga da ga robovi mogu ispoštovati i zaista su Njegove blagodati brojnije od toga da ih robovi mogu nabrojati, ali svakog jutra i svake večeri vi činite pokajanje!

O Ebu Zerre, zaista ste vi na putanji noći i dana i u životu koji se stalno skraćuje, a djela su vam sačuvana i smrt dolazi iznenada; ko god je činio dobra djela, požnjet će dobro, i ko god je činio loša djela, požnjet će kajanje. Svako će požnjeti ono što je posijao.

O Ebu Zerre, ne može udio onom ko ne žuri oteti drugi i pohlepan ne može postići ono šta mu nije dosuđeno. Kome bude dato neko dobro – Allah mu ga je dao, a onoga ko bude sačuvan od nekog zla – Allah je sačuvao.”

“O Ebu Zerre, zaista je pravo Boga Uzvišenog veće od toga da ga robovi mogu ispoštovati i zaista su Njegove blagodati brojnije od toga da ih robovi mogu nabrojati, ali svakog jutra i svake večeri vi činite pokajanje!”

U ovom dijelu središte rasprave čine oblikovanje osjećanja odgovornosti i važnost izvršavanja obaveza. Nakon što čovjek shvati da svoj život mora koristiti na najbolji način i spozna da mora posjedovati znanje da bi koristio život, vrijeme i lagodnost na najdjelotvorniji način, na red dolazi potreba da ga se potakne na trud i djelovanje te na sticanje znanja, da bi saznao kako se javlja taj poticaj. Za stvaranje poticaja potrebno je obraćanje pažnje na činjenicu da Bog ima pravo nad Svojim robovima, iz čega proizlazi zaključak da čovjek u odnosu na svoga Boga ima obaveze. Čovjek svojim razumom i iskonskom prirodom (fitret) nalazi i shvata da ukoliko neko nad njim ima pravo, to pravo se mora ispoštovati.

Svaki razumni čovjek zna da Uzvišeni Bog ima kod njega najveće pravo. Kada čovjek obrati pažnju na činjenicu da su sve blagodati kojima se koristi – od samoga života, pa sve do ostalih materijalnih i duhovnih blagodati – dar od Uzvišenog Boga, onda nije moguće da zaboravi na svoju obavezu robovanja. On zna da to mora cijeniti i zahvaljivati se svome Darovatelju na blagodati, a samo ovo je najveći poticaj koji pokreće vjernika na izvršavanje njegovih obaveza.

Zbog toga Poslanik, s.a.v.a., u prvoj rečenici ovoga dijela predaje ukazuje na Božije pravo nad ljudima i kaže da čovjek nikad ne može u potpunosti zahvaliti Bogu na blagodatima i ispoštovati Njegovo pravo. Kada čovjek shvati zbilju, sve i da potroši čitav svoj život, ne bi uspio izvršiti sve svoje obaveze, ispoštovati Božije pravo i zahvaliti na Njegovim blagodatima. Stoga se stalno mora smatrati dužnikom; čak i ako nije počinio grijeh, pravo Božije ostaje na njegovom vratu i mora ga ispoštovati. Ne dao Bog da ga šejtan prevari pa da umisli da mu je Bog dužan! Ako se neko, zahvaljujući dobroti i pomoći Božijoj, uspije udaljiti od grijeha, pa se uznese i kaže u sebi: “Hvala Allahu, nisam pogođen grijesima!”, bit će pogođen nemarom i samodopadljivošću.

Dakle, treba imati na umu da čovjek nikad ne može uspjeti ispoštovati Božije pravo i zahvaliti se za sve Njegove blagodati, kako to u Kur'anu Uzvišeni Allah ukazuje:

وَإِن تَعُدُّوا نِعْمَةَ اللَّهِ لَا تُحْصُوهَا

Ako budete brojali Allahove blagodati, nećete ih prebrojati…[1]

Pretpostavimo da čovjek može izbrojati Božije blagodati, ali ipak ne može ispoštovati pravo niti jedne od njih. Čak kada bi bilo dovoljno samo jedno El-hamdu lillah da se ispoštuje pravo jedne blagodati, čovjek opet ne može uspjeti zahvaliti se ni za tu jednu blagodat, jer je izgovaranje El-hamdu lillah uspjeh i blagodat koju mu je Allah darovao i samo za sebe zahtijeva zahvalnost.

Prema tome, za svaku zahvalu obavezna je druga zahvala. Kada bismo do Sudnjeg dana izgovarali El-hamdu lillah, ne bismo se mogli uspjeti zahvaliti niti za jedno El-hamdu lillah, pa kako onda možemo uspjeti zahvaliti se za sve ove blagodati koje stvorenja nisu u stanju nabrojati? Obraćanje pažnje na činjenicu da su Božije blagodati neizbrojive i da On ima mnogo prava nad čovjekom, izaziva kod čovjeka osjećanje malenkosti i skrušenosti. Kada i ne bi činio grijeh, osjećao bi se dužnim.

Onda, ako se čovjek ne može zahvaliti na Božijim blagodatima i ispoštovati pravo Njegovo, najveći posao koji može uraditi jeste da stalno bude u stanju pokajanja, povratka, skrušenosti te priznavanja grijeha i slabosti u izvršavanju obaveza. Ovo samo po sebi čuva čovjeka od samoobmane (gurur) i prevarenosti, jer kada čovjek skrene s Pravoga puta, biva pogođen željom za Ovim svijetom, udobnošću i prepuštanjem strastima. Ali, kada bude usmjeren na Pravi put i kada odluči ispunjavati obaveze, tek tada biva zaražen samoobmanom i samodopadljivošću. Upoređuje se sa drugima i govori sebi da ljudi ne znaju cijeniti Božije blagodati i da su uprljani grijesima, dok on uspijeva izvršavati obaveze i cijeniti Božije blagodati.

Zbog toga trebamo biti od onih koji se trude i djeluju u skladu sa dužnostima i ne trebamo biti pogođeni samoobmanom. Ovo je najveća pouka odgoja koja se dobiva iz govora Ehli-bejta, a.s. U ovom istom govoru plemeniti Poslanik, s.a.v.a., pored toga što podstiče pojedinca na rad, trud, izvršavanje obaveza i opažanje težine Božijeg prava, sprječava ga da bude pogođen samoobmanom i samodopadljivošću.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] En-Nahl, 18.