Ophođenje u skladu sa islamom

U 105. ajetu sure A‘raf, u obraćanju Musaa, a.s., daju nam se do znanja tri važne činjenice. Musa u susretu sa farao­nom kaže: prvo, da će mu predočiti samo istinu, drugo, da će ono što bude kazao biti obrazloženo i treće, da će jasno ukazati šta želi postići tim razgovorom. Cilj koji je Musa, a.s., želio po­stići jeste da njegov narod bude oslobođen, i u tom smislu bi razgovor sa faraonom bio od koristi. Sljedeća stvar na koju nam Kur’an ukazuje jeste neophodnost temeljitog i pre­ciznog načina odgovaranja na postavljeno pitanje. Dru­gim riječima, ukoliko se u nekom razgovoru ne budu davali od­go­vori na postavljena pitanja, od njega nema koristi, ma ko­li­ko u njemu bilo izrečeno istine. Ovo nam kazuje ajet u ko­jem se zahtijeva da se Božijem putu poziva mudrošću, li­je­pim savjetom i najljepšim načinom raspravljanja.

Sljedeća stvar na koju nam islam također ukazuje, a o ko­joj trebamo strogo voditi računa, jeste da budemo svjesni či­njenice da – kada sa nekim vodimo dijalog – moramo po­šti­vati njegove svetinje bez obzira na mogućnost da mi bu­de­mo sasvim u pravu, a sagovornik sasvim u zabludi: ono što je njemu sveto moramo poštovati.

Postojeće stanje u svijetu je začuđujuće; naime, vidimo ka­ko nas muslimane svi optužuju i tretiraju kao nasilnike sk­lo­ne terorizmu. Međutim, obratimo li pažnju na kur’anske pro­pise, naći ćemo da među njima postoji jedna institucija ko­ji se naziva obavezni zekat, koji je raspoređen u osam ka­te­gorija. Za nas je bitno da budemo svjesni ovakvih stvari, jer kada nas već napadaju da smo nasilnici, da smo skloni te­ro­riz­mu, trebamo biti svjesni da ima i ovakvih ajeta, poput 60. aje­ta sure Tevbe, u kojem se kaže:

إِنَّمَا الصَّدَقَاتُ لِلْفُقَرَاءِ وَالْمَسَاكِينِ وَالْعَامِلِينَ عَلَيْهَا وَالْمُؤَلَّفَةِ قُلُوبُهُمْ وَفِي الرِّقَابِ وَالْغَارِمِينَ وَفِي سَبِيلِ اللّهِ وَابْنِ السَّبِيلِ فَرِيضَةً مِّنَ اللّهِ وَاللّهُ عَلِيمٌ حَكِيمٌ

Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sabiraju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i put­niku-namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i mu­dar je.

Dakle, zekat treba da se daje sirotinji i onima koji su is­pod nivoa sirotinje, to su jadnici (miskini), koji nemaju na­čina da privređuju. Također, oni koji su pobrojani i koji se mogu koristiti ovim davanjem muslimana jesu sami sa­ku­plja­­či zekata, koji ga dalje raspoređuju, i oni imaju pravo da uz­mu već precizirani dio. Sljedeća kategorija su oni čije srce treba pridobiti, tj. oni koji nisu muslimani, što mogu biti krš­ćani, ili oni koji uopće ne vjeruju u Boga, kao što su na­pri­mjer komunisti. Postavlja se pitanje zašto takvima davati dio obaveznog zekata. Odgovor glasi: da bi se njihovo srce sme­kšalo, da bi uvidjeli kako ih muslimani nisu odbacili, te da se nalaze pod islamskim plaštom. Arapska sintagma koja se odnosi na ovu kategoriju glasi: mu'ellefetul-kulub, koja zna­či “međusobno zbližavanje srca”, a riječ ulfet (korijen iz ko­jeg je izveden oblik mu'ellefe) ukazuje na prijateljstvo, blis­kost i prisnost. U ovom propisu se kaže da islamska vlast, kada ostvari zalihe zekata, dio sakupljenog treba dati i po­bro­janim skupinama, da ne bi slučajno pomislili kako ih mu­sli­mani poprijeko gledaju. Upravo im se ovim činom daje do zna­nja da muslimanima oni ne samo da nisu mrski, nego da su čak spremni – iskazujući svoju naklonost – iz svoga bu­dže­ta izdvojiti za njih i dati im nepovratna sredstva. U slič­nom kontekstu na drugom mjestu u Kur’anu kazuje nam se da sa sljedbenicima Knjige razgovaramo na najljepši način, osim sa onima koji su nam učinili očito nasilje.

Sljedeća skupina ljudi kojima pripada udio u zekatu su ro­bovi koji su – prema ustaljenim pravilima u ovom po­druč­ju – dogovorili sa onim u čijem su posjedu da će se radom ot­kupiti i već su negdje pri kraju ili im je negdje zaškripilo, pa im nedostaje određena suma novca; njima se može dati iz bu­džeta koji čine sredstva prikupljena od zekata, da bi se od­govorilo na njihovu potrebu i tako im se pomoglo.

Naredna skupina kojoj se daju sredstva prikupljena od oba­veznog zekata su oni za koje se kaže da su “na putu Bo­ži­jem”, kojim se aludira na općenita dobra i koristi, poput onih koje se odnose na izgradnju škola, bolnica, puteva i sl.

Posljednja skupina, koja može biti razlog islamskog po­no­sa, posvećena je onim ljudima koji su otputovali iz svoga mjes­ta, i koji u svojoj državi mogu biti čak i bogati, ali iz od­ređenih razloga – zato što ih je neko pokrao ili zato što su po­trošili sav novac koji su imali – postaju ovisni o tuđoj po­mo­ći i prema njima islamska država kao domaćin ima oba­ve­zu. Kako Kur’an kaže, treba im se pomoći iz već posto­je­ćih zaliha i pritom ne gledati da li su ti ljudi u svojoj do­mo­vi­ni bogati ili nisu. Bitna je, dakle, činjenica da su se neki lju­di u tuđini u određenom trenutku našli u nevolji i zato im tre­ba pomoći. S obzirom na okolnost da je spomenuta sku­pi­na uopćeno opisana, u njen opseg ulaze i muslimani, i krš­ća­­ni, i jevreji, i komunisti, i vjernici, i nevjernici, i svi ostali. Upe­čatljiv je način na koji je predstavljen ovaj čovjek: on je ime­novan kao “sin puta”, znači nema oznake nacionalnosti, rase, boje, nema ništa – trenutno je u nevolji i treba mu se po­moći.

Ako se osvrnemo na nemili događaj kada su neki po­je­din­ci na Zapadu načinili karikaturu našeg Poslanika, ne tre­ba odmah uzvratiti riječima: “Oni su krivci!” – zato što veći dio krivice leži vjerovatno na našim plećima. Nešto što su mu­slimani, naprimjer, propustili dati do znanja onima koji nisu muslimani jeste činjenica da se u obaveznim davanjima u islamskom programu značajno mjesto ili dobar dio bu­dže­ta daje onima koji nisu muslimani.

Kada bismo počeli govoriti o onome što je dobro, to bi bi­la veoma duga lista, u kojoj bi našlo mjesta niz društvenih sku­pina o kojima islamska vlast mora strogo voditi brigu. Da smo uspjeli prikazati pravi lik Božijeg Poslanika, u če­mu se čak ne bismo morali koristiti hadisima, već bi za to bio do­voljan Kur’an, koji nam kazuje da čak i u vrijeme rata mi mu­slimani nemamo pravo kidati, lomiti ili uništavati voće, ne­mamo pravo paliti neprijateljske kuće, usjeve, nemamo pra­vo uništavati njihova prirodna bogatstva, nemamo pravo uz­nemiravati njihove nemoćne starce i žene, pa čak i da nas grde i da na naš račun govore nešto što nam ne godi, ne­ma­mo pravo uznemiravati djecu… Zamislite samo da smo ko­jim slučajem sve ovo uvjerljivo prikazali, kako bi Božiji Posla­nik i vjera pridobili naklonost velikog broja ljudi. U kodek­su islamskog ponašanja, kada musliman na frontu vidi da je po­bijedio i kada neprijatelj okrene leđa da bježi, nema ga pra­vo ubiti, a ukoliko bi to učinio, morao bi platiti krvarinu za tog čovjeka. Nažalost, mi nismo uspjeli ove istine pro­ši­ri­ti i pokazati ovako lijepo lice i uzvišeni kodeks islama. S tim u vezi stoje riječi u 108. ajetu sure En‘am, gdje nam se daje do znanja: Nemojte grditi one kojima se, mimo Allaha, kla­njaju, da ne bi i oni, nepravedno i ne misleći šta govore, grdili Allaha. Zašto moramo poštovati tuđe svetinje? Zato što svaka skupina, svaki narod, svaka vjera u svojim očima ono što radi smatra svetim i lijepim; izvrijeđamo li ono što je drugima sveto i lijepo, zna se šta će biti posljedica takvog čina.

Čuli smo samo jedan dio kodeksa islamskog ponašanja, na­kon čega ne bi bilo loše da se malo vratimo na sebe, na svoj način praktičnog provođenja propisa u djelo. Ne mo­ra­mo čak ići na to kako mi znamo provesti propise u djelo, ni­ti kako mi znamo voditi dijalog sa drugim ljudima, po­gle­daj­mo kako vodimo dijalog sa svojom vlastitom majkom, babom, sa sinom, bratom, sestrom. Mi ustvari nismo pripravni po­šti­vati islamski kodeks čak ni na skučenom životnom terenu ko­ji se tiče nama najbližih stvorenja. Ista stvar je naprimjer me­đu studentima: kako oni raspravljaju, na koji način oni vo­de dijalog u vezi sa nekim naučnim pitanjima. Ozbiljno se zapitajmo da li smo spremni, da li to inače radimo, da li po­štujemo islamske propise.

Što se tiče dijaloga, imamo – ako Bog da – u planu go­vo­ri­ti o ibadetu i odgoju, pri čemu ćemo imati prilike vidjeti da svaka dionica koja je propisana u formi ibadeta, potpo­ma­že neku dionicu koja se tiče našeg odgoja. Naprimjer, jed­nom prilikom Poslanik klanja namaz u džematu. Bili su na otvorenom prostoru i najvjerovatnije su se nalazili na ne­kom putovanju. Iznenada je jedan čovjek, koji je tu bio u pro­lazu, pljunuo kada se našao na jedan metar ispred Po­sla­ni­ka. Poslanik je učio Fatihu i istog je trenutka prekinuo učiti, kre­nuo je korak-dva naprijed, nogom zagrnuo popljuvano mjes­to, vratio se natrag te nastavio namaz. Pazite, ovo je veoma važ­­no. On nije htio pustiti da jedan nekulturan i ne­hi­gi­jen­ski čin ostane u vidokrugu prisutnih ni do kraja namaza. Na taj način dao je do znanja šta treba činiti i odaslao je univer­zal­nu vjersku poruku koja se tiče higijene i kulture, a koja nas uči da moramo voditi brigu o ličnoj higijeni kao i o higijeni svo­je okoline, te o kulturi ponašanja općenito.

Sljedeća tačka u dijalogu jeste da svome sagovorniku da­mo priliku da razmisli o onome šta je čuo, da mu omo­gu­ći­mo da izvrši izbor, jer nije namjera da obavezno nad­vla­da­mo. Evo nečega što je daleko od naše prakse: Kada bi neko do­la­zio da Poslanika nešto upita, on bi ga najprije saslušao pa mu zatim dao odgovor. Ako neko od prisutnih ponovo po­sta­vi to isto pitanje, šta bismo mu mi u takvoj prilici rekli? Vje­rovatno nešto poput: “Eto ti onoga kojem je već odgo­vo­re­no, pa neka ti on kaže!” Međutim, šta čini Poslanik? Po­­no­vo sasluša do kraja isto pitanje i ponovo odgovori. Zna­či, nije nam cilj da mi budemo pobjednici; cilj dijaloga jeste da nešto bude shvaćeno i da ona osoba koja nešto nije ra­zu­mje­la shvati o čemu je riječ.

Sljedeći bitan činilac u dijalogu je oblikovanje atmosfere si­gurnosti, tj. da čovjek sa kojim raspravljamo – ukoliko smo mi naprimjer šef i dali smo mu zaposlenje – ne pomisli da će izgubiti posao ili dobiti umanjenu plaću ako kaže neš­to nepoćudno, već da otvoreno saopći ono što ima da kaže, ali da svoje mišljenje izloži u skladu sa pravilima čovječnosti i po­štenja.

U 6. ajetu sure Tevbe se kaže:

وَإِنْ أَحَدٌ مِّنَ الْمُشْرِكِينَ اسْتَجَارَكَ فَأَجِرْهُ حَتَّى يَسْمَعَ كَلاَمَ اللّهِ ثُمَّ أَبْلِغْهُ مَأْمَنَهُ ذَلِكَ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لاَّ يَعْلَمُونَ

Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga za­šti­ti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjes­to sigurno za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.

Iz ovog ajeta saznajemo za neophodnost da­va­nja davanja prilike čovjeku da shvati i razmisli o onome što mu je rečeno, te obavezu oblikovanja ambijenta sigurnosti. Iz riječi na kraju tog ajeta izvukli smo spomenute činjenice, čime nam se daje do znanja razlog zašto tako postupiti – zato što je riječ o narodu koji ne razumije i ne zna, a filo­zo­fi­ja slanja Poslanika upravo je sadržana u nalogu da čovjek shva­ti i nauči. Jedini način da se to postigne jeste da se oni po­lahko i postepeno naučavaju. Iz ovoga ajeta saznaje se još jed­na veoma značajna činjenica, koja se poklapa sa da­naš­njom praksom odnosa spram neprijatelja. Riječ je o tome da je ovaj ajet objavljen u vrijeme rata između Poslanika i mu­šri­ka. Zadivljujuće, zar ne, iako su bili takvi uvjeti, iako su mu­šrici izazvali sukob, ipak – kada neko od njih nešto upi­ta, bude mu lijepo objašnjeno, nakon čega bude pažljivo is­pra­ćen do za njega sigurnog mjesta. Onaj ko nije prihvatio neš­to što mu je rečeno nije doživio ništa neugodno, niti mu je ži­vot bio ugrožen i nije se razmišljalo o uklanjanju neisto­mi­šlje­nika na temelju pretpostavke da se on, nakon što napusti sre­dinu u kojoj je ispraćen sa punim uvažavanjem, može pro­tiv nje borbeno okrenuti. Komentirajući u svom tefsiru ovaj ajet, Fahrudin Razi primjećuje: “Iz ovoga razumijemo tri načela: načelo vjerovanja u jednoga Boga, načelo vje­ro­va­nja u poslanike, te načelo vjerovanja u poslanstvo.” Kod mu­slimana, vjera u ova načela treba biti na razini sigurnog uvje­renja, jer, kaže dalje Razi: “Sumnja je nedovoljna, što zna­či da ne smije biti ni 20% sumnje, već trebamo biti 100% sigurni.” Nakon toga navodi nam nekoliko ajeta, najprije 28. ajet sure Nedžm, u kojem se kaže: (Mušrici) ne slijede niš­ta drugo, osim sumnje; a u istom ajetu se zaključuje: za­is­ta uz sumnju ne može da se okoristiti istinom. Odmah ćemo ri­ješiti jedan mogući nesporazum. Ovdje se govori da mu­šri­ci rade na osnovu sumnje i kaže se da sumnja ne mo­že za­do­vo­ljiti potrebu za istinom; da li to možda znači da – ako rade oslanjajući se na sumnju – vjernici tako mogu stići do is­ti­ne? Sumnja ne vrijedi i s njom ne možemo doći do is­ti­ne i prem­da su mušrici spomenuti kao primjer, pravilo je op­ćevažeće, vri­jedi, dakle, uvijek, bez obzira o kome da je ri­­ječ, bio on mu­šrik ili ne, bio musliman ili ne, sumnja ni­ko­me ne može po­moći. Jedino se istinom postižu zado­vo­lja­va­ju­ći učinci.

Sljedeće načelo uči nas da gledamo na sadržaj argu­men­ta, a ne na autoritet, tj. na onoga koji nam to izriče. Drugim ri­ječima, uči nas da motrimo šta je rečeno, a ne ko je rekao. Vje­rovatno se sjećate hadisa koji naš Poslanik prenosi od Isaa, a.s.: “Uzmi istinu, pa makar i od čovjeka koji se nalazi na putu neistine!” A s druge strane Isa, a.s., kaže: “Ne uzi­ma­j neistinu, pa makar je rekao čovjek koji se nalazi na putu isti­ne.” Drugim riječima, ne obraćaj pažnju na to ko govori, već neka vam je važno šta je rečeno. Na kraju, Isa, a.s., nam daje savjet: “Budite kritičari govora”, tj. ne opterećujte se ti­me ko vam se obraća i neka vam je važno da znate pro­ci­je­ni­ti govor. Od hazreti Sadika se prenosi da je rekao: “Prije će brdo nestati ili biti pomjereno sa svoga mjesta nego čo­vjek koji svoj svjetonazor stekne iz Kur’ana i sunneta Božijeg Po­slanika.” Dakle, takav će čovjek u životnim nedaćama, u pri­likama i neprilikama, u svim mogućim situacijama sa ko­ji­ma se suoči biti postojan.

Osvrnimo se malo na političku scenu, posebno na pred­iz­bor­nu situaciju. Zašto glasači obično kažu da sljedeće go­di­ne ili na sljedećim izborima neće dati svoj glas za onoga za ko­ga su glasali ove godine? Da li su krivi oni za koje gla­sa­mo ili smo pak mi sami krivi? Sasvim je jasno da smo mi kri­vi. Pitate li zbog čega, pa zbog toga što smo povjerovali u ono šta oni govore, a da uopće nismo obraćali pažnju šta stoji iza toga. Nismo vidjeli da li su ti ljudi stvarno u mo­guć­nosti da ispune ono što obećavaju. Naprimjer, kada kan­di­dat kaže: “Ja ću u svome mandatu obnoviti infrastrukturu či­tave države, zaposlit ću 50.000 ljudi i najniža plaća će iz­no­siti 2.000 maraka”, mi dobro znamo da se takve stvari – ka­da se uzme u obzir trenutno stanje države – ne mogu iz­ves­ti ni za 10 godina, čak i da se oko toga potrudi deset vla­da, a nekmoli jedna, i to za jedan mandat. I oni su krivi, ali veću krivicu snosimo mi. Zato što ne glasamo svjesno i ot­vo­renih očiju. Kada bismo bili sasvim svjesni, onda bismo si­gur­no napravili pravi izbor.

Jedan moj profesor volio je reći: “Naći dobrog muža, ili dob­ru ženu je težak posao, ali život na takvom temelju je veo­ma lahak; međutim, naći bilo kakva muža ili ženu ve­o­ma je lahko, ali je život utemeljen na takvom odabiru veo­ma težak.” Iskoristite savjet jednog psihologa upućen djevoj­ka­ma i mladićima. On kaže: “Što se tiče stupanja u brak, ima­mo kan­cela­rij­sko stupanje i ono koje je utemeljeno na istra­ži­va­nju. Šta je to kancelarijsko stupanje u brak? Naprimjer, dvoje mla­dih zajedno ide na fakultet ili zajedno rade u kancelariji. Naš uposlenik vidi da njegova kolegica elegantno ulazi u kan­celariju, fino se pozdravi, pa lijepo okači svoj sako, sva ona fina, čista. Njeno odmjereno i otmjeno ponašanje pri­vu­če pažnju kolege, što dovodi do trenutka u kojem on kaže: “Ako bih ja ovu oženio, cijeli bi mi život bio skladan, lijep, čist.” Što je odlučio, to i učini: obavlja se vjenčanje, svi su sret­ni, svi misle da je sklopljen još jedan sretan brak. Me­de­ni mjesec je završen i oni se vraćaju u novi dom. On potpuno iz­nenađen vidi svoju dragu kako baca sako na jednu stranu, ča­rape na drugu, ne pere suđe, ne zna kuhati, uopće ga ne uva­­žava, ne trpi njegove roditelje… A on, kao tipični muš­ka­rac, zavali se u omiljenu fotelju i čita novine, očekujući kah­vu, ali od kahve ni traga.

Upravo u vezi sa ovim životnim prilikama se u jednom ha­disu kaže da vjernik mora biti promućuran, tj. mudar, ne u smislu da bude prevarant, već šta god da radi – da to radi od­mjereno i svjesno. U drugom hadisu se kaže: “Čovjek ko­ji poznaje svoje vrijeme ne može biti zatečen, ne može ga niš­ta iznenaditi.” Želimo li biti spremni i pripravni, moramo pom­no analizirati svoj život i vrijeme u kojem živimo. U skladu sa islamskim kodeksom ponašanja, roditelji su dužni voditi bri­gu o svojoj djeci. Između ostalog, otac je zadužen da nad­gleda tok dešavanja vezanih za udaju svoje kćerke, vodeći ra­čuna o tome za koga se ona udaje, što se na neki način, po­sebno u doba raspuštenosti, smatra nekom vrstom ogra­ni­ča­vanja sloboda. Ustvari, to je očeva obaveza, a nije ni­kak­vo ograničavanje. Ocu se daje do znanja da on – kao čovjek koji je stariji, iskusniji, kojem je svašta prešlo preko glave – po­znaje društvo i kretanja u društvu, tako da može – upo­tri­je­bivši svoje iskustvo – sačuvati svoju kćer od nepotrebnih teš­koća i nedaća. S obzirom na iskustvo kao i na okolnost da je riječ o vlastitoj kćeri – znajući usto kao muškarac koje sve relacije i nakane mogu biti prisutne – neophodno je dob­ro ispitati o kome je riječ. Kada dođe trenutak da se kaže: “Slažem se kćeri, neka ti bude sa srećom”, da to ne bude samo formalno slaganje, jer iza riječi pristanka i odobrenja sto­ji velika odgovornost. Ovakvim pristupom kćerki se daje do znanja da treba poštovati oca, koji je milostiv i koji joj že­li samo dobro, nalaže joj se da se lijepo posavjetuje sa oce­m i da se koristi njegovim iskustvom, čija se vrijednost ne može platiti.

Izvor: Akbar Eydi, Predavanja Mladim, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009., preveo sa perzijskog Ertan Basarik