Opservacija i analiza joge

Trebalo bi razmotriti sljedeća pitanja u vezi s jogom:

1. Metodološki ćorsokak

Općenito, kako bi se dokazala neka tvrdnja, može se primijeniti jedan od tri metoda: racionalni, iskustveni i metod nebeske objave. Ako je riječ o tvrdnji koja se ubraja u domen racionalnog, za njeno dokazivanje mogu se upotrijebiti logički argumenti i racionalni dokazi. Ako je riječ o nečemu što se tiče iskustva i osjetila, mogu se upotrijebiti naučni i empirijski metodi prilikom dokazivanja. Naravno, ako je riječ o nekom teološkom stavu, način za njegovo dokazivanje jeste nebeska objava. Ovdje se nameće sljedeće važno pitanje: na koji se metod za dokazivanje svojih načela pozivaju učitelji joge, koji su izložili da ta načela uglavnom sežu od vremena prije Isaovog rođenja? Koji od tri navedena metoda može dokazati stavove poput onih da čovjek posjeduje sedam tijela, da su energetski centri tijela sedam čakri, da čovjek ima bezbrojne nadije ili tri glavne nadije, zajedno s izlaganjem još na desetine sličnih specifičnosti?

Koji metod za dokazivanje svojih načela i principa zagovaraju sljedbenici joge? Nesumnjivo, način za dokazivanje ovakvih stavova i tvrdnji nije nebeska objava, a oni koji vjeruju u jogu nipošto se ne pozivaju na neku nebesku knjigu. Također, ovdje rješenje nije ni metod racionalne argumentacije jer se sljedbenici škole joge ne pozivaju na izlaganje logičkih argumenata i racionalnih dokaza. Jedini preostali put jeste korištenje empirijskog metoda. Oni mogu kazati da su govori prvaka joge, poput Patandžalija, rezultat unutrašnjih iskustava. No, sada se postavlja važno pitanje: može li lično iskustvo jednog ili nekolicine ljudi u minulim stoljećima za čovječanstvo i modernog čovjeka biti put ka dosezanju zbilja? Ako je jedan čovjek, na osnovu svojih unutarnjih otkrića, došao do nekih stvari, jesu li ta otkrića takve razine da on može biti spasiteljem čovječanstva?

Može li se čovjeka povesti putem koji nema zaleđinu u Božijoj objavi niti potporu u racionalnim argumentima i može li čovječanstvo, idući tim putem, stići do cilja? Zar nije bolje da, kako bismo aktivirali unutarnje snage i potencijale, slijedimo onaj put koji je čovjeku kazan od Boga, Stvoritelja bitka i čovjeka? Općenito, pred nama je temeljno i životno pitanje: je li put ljudskog spasa onaj put koji nam pokazuje Bog ili neki čovjek? Valja napomenuti i to da učenja joge neće biti ocijenjena pozitivno ni ako budu podvrgnuta znanstvenom i empirijskom metodu.

David Fontana jedan je od zapadnih mislilaca koji se bavi opširnim izučavanjima na polju psihologije, naročito psihologije religije. S tim u vezi napisao je vrijedno djelo, koje je prvi put objavljeno i ponuđeno čitateljima u izdanju Britanskog psihološkog društva i izdavačke kuće Blackwell 2003. godine. Fontana je u navedenom djelu podrobno izložio rezultate svojih obimnih analiza i istraživanja. On je uvjeren kako pitanje energije u svijetu ili energetskih centara u tijelu nije dokazivo akademskom metodologijom:

U uvjetima u kojima se medicina nije u stanju baviti ustanovljavanjem postojanja suptilnih energija poput či i prane, iskusni kineski i indijski liječnici nemaju nikakve sumnje u njihovo postojanje i veliku ulogu u liječenju tijela, uma i duha. Zapadni liječnici, koji su izučavali metodologiju sveučilišta Istoka, izložili su uvjerenje da či energija nije nešto što se da ustanoviti metodologijom moderne medicine.[1]

2. Kakve veze joga ima s irfanom?

Uzmimo da su sva načela i svi metodi joge ispravni. U tom slučaju, ono što imamo na raspolaganju jeste niz složenih, a ponekad i veoma teških i problematičnih tehnika. Te tehnike i vježbe mogu se pronaći u različitim knjigama. U vezi s tim, samo na perzijskom jeziku, postoji na stotine stranica teksta[2], a kod tih tekstova, naravno, u oči upadaju međusobne razlike, a ponekad i kontradikcije.

Ove tehnike i vježbe, koje se danas podučavaju na različitim kursevima joge, usmjerene su ka ciljevima i koristima koje smo već spomenuli. Važno pitanje koje se ovdje nameće jeste: kakve veze joga ima s irfanom? Koristi i rezultati koji se uglavnom pripisuju jogi jesu prvenstveno tjelesni, nervni i, u najboljem slučaju, mentalni. Danas mnogi koji se bave jogom ne očekuju od joge ništa osim imanja skladnog tijela, liječenja nekih bolesti, umanjenja duhovno-psihičke konfuzije, oslobađanja od srdžbe, umanjenja depresije, olakšanja porođajnih bolova, mršavljenja ili postizanja lijepoga tena. Ako i pretpostavimo da su ova očekivanja od vježbi joge ostvariva, postavlja se pitanje kakvu vezu to ima s irfanom?

Irfan ima svoje osobite elemente, a to su elementi poput: približavanja Bogu, jednostranog usmjerenja, jednog načina življenja, oslobađanja od Ovog svijeta, vremena i prostora, iznalaženja puta do izravnog dosezanja zbilja putem otkrovenja, obzirnosti prema unutrašnjim zbiljama svijeta i čovjeka, korištenja duhovnim vježbama koje je utemeljio vjerozakon te, naposljetku, pronalaska spokoja koji se postiže vjerovanjem u Božiju beskrajnu moć i znanje. Dakle, ako u nekoj školi postoje ovi elementi, onda je ta škola irfanska. Međutim, joga je uskraćena za mnoge od ovih elemenata. Stoga treba znati njene granice i ne miješati je s irfanom.

Joga jeste neka vrsta mentalne vježbe ili metoda za uravnoteženje uma i tijela ili je upotrebljiva za postizanje tjelesnog i mentalnog mira. Ali, nijedna od tih odrednica ne odgovara irfanu. Irfan podrazumijeva približavanje Bogu, a joga nije put kojim se približava Bogu. Put ka Bogu ne postiže se tehnikama i vježbama koje počivaju na postizanju tjelesnih i mentalnih rezultata i koristi. Most koji vodi ka Bogu ne prelazi se preko joge. S druge strane, osnovica većine tehnika i formula joge jeste rad na fizičkom tijelu dok je prvi korak u irfanu odvajanje od tijela i materije, i to je upravo ono što se u vjerskom nauku označava kao enqeta’ (odsijecanje, odvajanje), a vjerozakon je ono što se koristi kako bi se stiglo do tog cilja. Joga je vezana za materiju, a irfan podrazumijeva odvajanje od materije. Stoga je povezivanje joge i irfana u stvarnom smislu nešto što je paradoksalno.

3. Istinski smiraj

Smiraj je jedan od najvažnijih ciljeva i koristi od joge. Obratimo li se Kur’anu s pitanjem: “Kojim putem se postiže smiraj?”, dobit ćemo odgovor: Nijednim drugim putem osim sjećanjem na Boga, pouzdanjem u Njega te oslanjanjem na Njegovo znanje i moć. Srca se ne smiruju osim sjećanjem na Allaha. Ako se čovjek zbog kakvog administrativnog problema obraća šefu ureda, to čini stoga da bi se okoristio njegovom moći. Ako čovjek, kako bi riješio svoj finansijski problem, podnosi molbu direktoru banke, razlog je taj što ovaj ima moć da riješi njegov problem. Ako čovjek ima neki pravni problem, obraća se stručnjaku za pravna pitanja kako bi se okoristio njegovom informiranošću i znanjem. Zajedničko svim navedenim slučajevima jeste to da se čovjek, kako bi riješio svoj problem, obično utječe moći i znanju, a nakon što stekne znanje i moć, postiže relativni smiraj.

Međutim, konačni smiraj, stvarni i postojani, postiže se onda kada se čovjek utekne apsolutnoj moći i znanju, a Bog je Onaj Koji raspolaže potpunim savršenstvom u neograničenom obliku. Dakle, samo i jedino pouzdajući se u Njega i oslanjajući se na Njegovo znanje, moć i milost čovječanstvo može okusiti smiraj. Na važnu kategoriju smiraja može se gledati i na drugi način. Čini se kako postoje dvije vrste smiraja: jedan je površni i tiče se tijela ili tjelesne psihe, a drugi je duboki i primordijalni smiraj. U Kur’anu postoje ajeti koji govore o smiraju prve vrste. Naprimjer, u jednom ajetu se kaže kako je brak način za postizanje smiraja:

وَمِنْ آيَاتِهِ أَنْ خَلَقَ لَكُم مِّنْ أَنفُسِكُمْ أَزْوَاجًا لِّتَسْكُنُوا إِلَيْهَا

I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite..[3]

U drugom ajetu noć se predstavlja kao sredstvo smiraja:

اللَّهُ الَّذِي جَعَلَ لَكُمُ اللَّيْلَ لِتَسْكُنُوا فِيهِ وَالنَّهَارَ مُبْصِرًا

Allah je Onaj Koji vam je dao noć da u njoj počinak imate, i dan da vidite.[4]

Iz ovih i njima sličnih ajeta zaključuje se da postoje postupci za stjecanje smiraja, poput braka ili noći, što vjerovatno podrazumijeva noćni odmor. S druge strane, dubina ljudskog bića ima potrebu za smirajem koji ima tri specifičnosti: jedna je ta da obuhvati najdublje razine ljudskog bića, druga je da bude čist, odnosno daleko od svake prljavštine i treća je da ne bude prolazan i privremen nego trajan. S obzirom na to da postoje dvije vrste smiraja, jedan površni i drugi duboki, može se doći do značajnog zaključka, a to je da za postizanje površnog, dakle tjelesnog odnosno tjelesno-psihološkog smiraja, postoje sredstva i tehnike, a jedna od tih tehnika može biti i joga. Međutim, osnovna čovjekova potreba za smirajem tiče se smiraja druge vrste. Duboki i čisti smiraj postiže se samo u hladu sjećanja na Boga i pouzdanja u Njega. Tako i Kur’an, izričito i posve konkretno, jedinim putem za dosezanje smiraja smatra sjećanje na Boga i ništa drugo:

أَلَا بِذِكْرِ اللَّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

…a srca se, doista, kad se Allah spomene, smiruju.[5]

4. Spoznaja i energija

Iz prethodne rasprave, koja se ticala tijela i čakri ili energetskih centara u jogi, dolazimo do formule prema kojoj razina ljudske osviještenosti ovisi o omjeru prihvatanja energije u različitim tijelima ili čakrama. Drugim riječima, osviještenost, svjesnost i spoznaja ovise o različitim razinama energije. Nasuprot tome, na temelju načela čistog islamskog irfana, stvarna spoznaja mjeri se jedino na temelju bliskosti s Bogom. Stoga su formula joge i formula islamskog irfana u pogledu odnosa prema spoznaji potpuno različite, čak suprotstavljene jedna drugoj.

5. Gdje su korijeni joge?

Korijeni joge su nepoznati i nije rasvijetljeno njeno ishodište. Nije jasno ko ju je i na osnovama čega uspostavio. Neki smatraju da ona svoje korijene ima u Rgvedi, a drugi u njoj nalaze elemente šamanizma. U mitovima i legendama ova učenja pripisuju se indijskim božanstvima (manifestacijama božanske jednosti). Ni Patandžali sebe ne smatra utemeljiteljem tog učenja. Stoga bi se možda moglo kazati kako je korijen pojmova poput tijela, nadija i čakri nepoznat. Jesu li ti pojmovi bili neka vrsta alegoričnog objašnjavanja ljudskog tijela?! Možda je prisustvo ovih elemenata u mitovima i legendama njima dalo neku vrstu svetosti, a kasniji narodi su insistirali na njima i nisu se trudili da dokuče njihovu zbilju. Pojmove koji se razmatraju u jogi medicinska znanost do danas nije potvrdila.

6. Bijeg u jogu!

Glavni razlog ustanovljavanja joge je bio oslobođenje od patnji. Međutim, joga danas, nakon što se proširila na Zapadu, postaje tako obuhvatna da kao svoj cilj postavlja otklanjanje svih duhovnih, psihičkih i tjelesnih problema. Ta obuhvatnost pokazuje da je savremeni čovjek, koji na plećima nosi teret modernog života, postao tako potišten i deprimiran da traži bilo kakvo rješenje za izlječenje i traga za mehlemom za rane svoje duše. Ovdje se pojavljuju liječnici za upućivanje deprimiranih i nude čovjeku bilo koji način, koji je makar malo koristan bolesniku ili kojim se postiže bilo kakva materijalna korist. No, hoće li time biti riješen osnovni čovjekov problem ili će se time samo uvećati košmari i ljudska patnja?

7. Djelovanje s ciljem sprečavanja

S vjerskog gledišta, koje je u skladu sa stvarnošću ljudskog života, čovjekov ovosvjetski život protkan je patnjama, ali u njemu postoje i radost i sreća. Važna činjenica je to da je iskorjenjivanje patnji i bježanje od njih obična iluzija. Kako bi se riješio problem, treba upravljati patnjom, a jedini način za upravljanje njome jeste slijeđenje propisa i praktičnih programa Stvoritelja čovjeka te se, kroz izlaganje ispravnih viđenja o Bogu, bitku, čovjeku i sveobuhvatnim programima, ljudski život može upraviti ka vječnoj sreći. Stoga je nastojanje joge da se odstrani patnja iz ljudskog života nastojanje kojim se želi nešto spriječiti (patnja), a ono ne može uroditi plodom.

8. Nedostatak teologije

U jogi, kao i u ostalim indijskim školama, nema nikakvog govora o Bogu, Bogu Koji je izvor i kraj bitka:

هُوَ ٱلْأَوَّلُ وَٱلْـَٔاخِرُ

On je Prvi i Posljednji![6]

On je put ljudskoga spasa pokazao ljudima posredstvom Svojih poslanika. U jogi se ne govori ni o proživljenju ni o onosvjetskom životu. Prema tome, ideali joge svode se na čovjekov ovosvjetski život, a ovakav pogled na ljudski život nije u suglasju sa očiglednim argumentima o proživljenju.[7]

9. Individualizam

Čovjek je društveno biće. Širina njegovih tjelesnih i duhovnih potreba uzrokom je čovjekove sklonosti ka zajednici u skladu s njegovom primordijalnom naravi. Uspostava zajednice, osim zadovoljavanja ljudskih potreba, stvara pretpostavke za čovjekov napredak i uzvisenje kako bi time ostvario i duhovni napredak. Islam kao religija, više od bilo koje druge religije, obraća pozornost na društvo, ali se pritom nije udaljio od obzirnosti prema individui. Važnost čovjekovih društvenih obaveza ide do te mjere da, čak i kad je riječ o najindividualnijim odredbama, poput namaza i posta, one imaju i društveni karakter.[8]

U jogi, međutim, sve se vrti oko individue i sav trud ulaže se na planu spasenja pojedinca, a ne posvećuje se pažnja društvenom aspektu kao djelotvornom sredstvu za otklanjanje ljudske patnje.

10. Odbacivanje reinkarnacije

Reinkarnacija je prvo načelo i najvažniji princip indijskih gnostičkih učenja. Općenito, indijska kultura u uskoj je sprezi s reinkarnacijom, a, s obzirom na to da je vjerovanje u reinkarnaciju jedno od načela joge, prikladno bi bilo samo osvrnuti se na ovo važno načelo. U islamskim filozofskim djelima ovo pitanje postavljeno je tako da duša može biti prenesena u čovjeka, i to se naziva naskh, ili u životinju, što se naziva maskh, ili u biljku, što se naziva faskh, ili u mineral, što se naziva raskh. Prema tome, na osnovu navedenih termina, reinkarnacija znači samo selidba duše iz jednog ljudskog tijela u drugo ljudsko tijelo dok se u indijskim gnostičkim učenjima reinkarnacija neprecizno koristi kao općenit termin i obuhvata sve četiri navedene kategorije.

S gledišta semantike, reinkarnacija znači prenošenje duše ili duha iz jednog u drugo, drugačije i zasebno tijelo, iz nižeg u plemenitije ili iz plemenitijeg u niže. U ovoj definiciji postoje određeni elementi: prvo, duh mora prijeći iz jednog u drugo tijelo; drugo, to novo tijelo mora biti drugačije i zasebno; treće, to prenošenje mora se desiti na Ovom svijetu. Na temelju navedenog, može se kazati da, ako se ne desi prenošenje duše, ili ako ona nije prenesena u drugo zasebno tijelo, ili ako se to nije dogodilo na Ovom svijetu, tad se ne radi o reinkarnaciji. A prirodno, nijedan od ovih slučajeva nije nemoguć. Jedna od dubokih kur’anskih i islamskih spoznaja jeste ona da čovjek na Ovom svijetu ima svoju vanjštinu i svoju nutrinu. Čovjekovom smrću ispoljava se njegova nutrina, te se na Onom svijetu manifestiraju sva ona unutarnja svojstva i postignuća koja je svojim izborom i voljom priskrbio na Ovome svijetu.

Na osnovu definicije reinkarnacije može se kazati da ispoljavanje unutarnjih i duševnih svojstava i postignuća na Sudnjem danu nema nikakve veze s reinkarnacijom. Naime, s jedne strane, nije došlo ni do kakvog prenošenja duše, a, s druge strane, ispoljavanje unutarnjih svojstava i duševne nutrine dešava se u okvirima Sudnjeg dana i Onog svijeta, dok je kod reinkarnacije riječ o prenošenju duša na Ovome svijetu. Ispoljavanje duhovnih stečevina i svojstava na Onom svijetu izričito je izraženo u brojnim kur’anskim ajetima. Tako Kur’an drži da čovjek po svojoj nutrini može biti poput majmuna ili psa, no čovjek toga na Ovom svijetu nije svjestan i to će biti ispoljeno tek na Sudnjem danu, kao što to kazuje 65. ajet sure El-Bekare:

وَلَقَدْ عَلِمْتُمُ الَّذِينَ اعْتَدَوْا مِنكُمْ فِي السَّبْتِ فَقُلْنَا لَهُمْ كُونُوا قِرَدَةً خَاسِئِينَ

 …kao i to da smo im Mi rekli: ‘Budite majmuni prezreni!’ ili 108. ajet sure El-Mu’minun:

قَالَ اخْسَئُوا فِيهَا وَلَا تُكَلِّمُونِ

Ostanite u njoj prezreni i ništa ne govorite!

Izneseno je mnoštvo dokaza o neispravnosti vjerovanja u reinkarnaciju, a neke od njih navodimo u nastavku. Prvi dokaz: duša se u jednom vremenu odvaja od tijela, a u drugom vremenu se pripaja drugom tijelu, te se radi o dva različita tijela i dva vremena. Sada se postavlja pitanje može li duša u tom međuvremenu, ma koliko ono kratko bilo, biti bez ikakvog tijela, a to je nešto što je nemoguće.[9]

Drugi dokaz: na temelju supstancijalnog kretanja u duši može se kazati da je duša prvo potencijalna, a onda postepeno postiže vlastite aktualnosti. Ukoliko bi reinkarnacija bila tačna, utoliko bi se duša iz aktualne morala vratiti u potencijalnu, a prelazak iz aktualnog u potencijalno je nemoguć, jer aktualnost znači posjedovanje, a potencijalnost neposjedovanje, a posjedovanje se nikada ne pretvara u neposjedovanje.[10]

Treći dokaz: duša je stvoreno biće, koje biva stvoreno u tijelu. Tijelo, stoga, mora posjedovati naročite predispozicije i svaki put kada su te predispozicije stvorene, duša od strane nematerijalnih uzroka biva pridodana određenom tijelu. Stoga posebno tijelo zahtijeva posebnu dušu. Ako bi reinkarnacija bila ispravna teorija, onda bi jedno tijelo trebalo imati dvije duše; jedna duša bila bi ona koja mu svakako pripada, a druga bi bila ona koja dolazi iz nekog drugog tijela. To bi značilo da jedno tijelo posjeduje dvije duše, a to je nemoguće.[11]

Izvor: Mohammad Taqi Fe'ali, Upoznavanje s gnostičkim pokretima, Fondacija “Mulla Sadra”, 2020., s perzijskog preveo Muamer Kodrić

[1] David Fontana, Rawanšenası-ye dın wa m‘anawiyyat (Psychology, Religion and Spirituality), tarğome-ye Sawar, str. 124.

[2] Seema Sondhi, Yuga dar duran-e bardarı, tarğome-ye Mına ‘Azamı; Seema Sondhi, Yuga pas az zayeman; tarğome-ye Mına ‘Azamı; Tova, Yuga -ye surat, tarğome-ye Homa Sayyed Ahmadı; Swami Satyananda Saraswati, Yuga wa lagarı, tarğome-ye Reza Ramez.

[3] Er-Rum, 21.

[4] Gafir, 61.

[5] Er-R'ad, 28.

[6] El-Hadid, 3.

[7] Ğ‘afer Subhanı, El-Ilehıyat ‘ala huda El-Kitab we Es-Sunneh, sv. 4, str. 158; Sadru-d-dın Muhammed Eš-Šırazı, El-Hikmetu-l-mute‘alyeti fi-l- -esfari-l-‘aqliyeti-l-erb‘a, sv. 9, str. 241; Nasırud-dın Tusı, Agaz wa enğam, str. 88.

[8] Pogledati: Morteza Motahharı, Mağmu‘e-ye asar, sv. 2, str. 242.

[9] Sadru-d-dın Muhammed Eš-Šırazı, El-Esfaru-l-erb‘ae, sv. 9, str. 12.

[10] Ibid., str. 2.

[11]  ‘Abdullah Ibn Sına, En-Neğat, str. 386; Hağ Molla Hadı Sabzewarı, Šarh-e Manzume, str. 311.