Definicija kulture i njeno područje

Kultura podrazumijeva karakter i bitne osobine jednog društva i samosvojnost jednog naroda: njegova mišljenja, vjerovanja, ideale – sve to su činioci temelja kulture neke zemlje.[1]

Nauka je također dio kulture, ali moral i moralna dimenzija kulture, ona moralna obilježja u specifikaciji kulture, imaju najveći uticaj na osiguranje budućnosti. Kada kažemo opća kultura, imamo u vidu upravo ono opće značenje kulture; kada kažemo opća kultura, to znači opći moral. Mi smo ove godine kao krilaticu na početku godine iznijeli pitanje savjesnog rada i društvenog poretka i to dvoje se tiče morala.[2]

Vidite, kada mi kažemo kultura, mislimo upravo na ono opće značenje kulture. Kulturna revolucija koja se dogodila u ovoj zemlji je bila stvarnost. Sada je ovo vijeće – Visoko vijeće kulturne revolucije. Kada kažemo kultura, time ne mislimo samo na školsku i pisanu kulturu: mislimo na kulturu u njenom općem značenju. Naravno, ona obuhvata kulturu i u značenju nauke, obrazovanja, univerziteta, škole i tome slično, ali obuhvata i druge ogranke kulture. Dakle, mislimo na sve njih. Kultura obuhvata književnost, umjetnost, nauku, običaje, moral i postojeće tradicije u društvu, a i nacionalne odlike. Neki narodi postaju poznati po nekim odlikama. One nisu suštinske odlike tih naroda i nisu povezane sa klimom, nego su povezane sa odgojem. Kada pogledamo Evropljane – to su ljudi spremni na rizik.

Istočnjaci nisu spremni na rizik kao zapadnjaci, koji obično riskiraju. Znam za brojne primjere koji potvrđuju iznesenu postavku. Nije tako da ukoliko neka zemlja u nekoj fazi ima potrebu da preduzme neki rizik, da ne može za to naći podršku kod svoga naroda, jer se to može postići odgojem. Pitanja društvenog poretka i savjesnog rada – o čemu sam prije dvije-tri godine govorio – tiču se društvenih i karakternih osobina koje su dio kulture zemlje.[3]

Najprije, prihvatimo kao postulat tvrdnju da je kultura jednog društva osnova njegove samosvojnosti. Kada kažemo kultura, to obuhvata i manifestacije kulture – kao što su jezik, pismo itd. – ili ono što je unutrašnjost i konstituirajući temelj organizma nacionalne kulture. Naprimjer, uvjerenja, društveni običaji, nacionalno naslijeđe, lokalne i etničke karakteristike – konstituirajući su elementi i građa kulture jednog naroda. To su osnove identiteta jednog naroda.[4]

Pod kulturom mislimo na mentalitete i gdje god koristim termin kultura, pod njim podrazumijevam njeno opće značenje, znači one dominantne mentalitete nad čovjekovim bićem koji okreću njegovo ponašanje u nekom smjeru te ga ubrzavaju ili usporavaju, a to predstavlja najmanje polovinu određujućih, usmjeravajućih i razvojnih činilaca svekolikog ponašanja.[5]

Značaj kulture

1. Kultura je duša tijela svakog društva

Kultura je osnova našeg djelovanja. Zapravo, kultura je, sa svim njenim sastavnicama – znači, naukom, umjetnošću i drugim – duša tijela svakog društva. Bez ikakve sumnje, kultura je poput duha: upravo ona potiče društvo na rad ili nerad, na brzo ili sporo djelovanje i na posebno usmjerenje ili na ono koje je njemu suprotno. Prema tome, uloga kulture je uloga duše u tijelu društva – u velikom ljudskom organizmu. Potčinjavanje naroda ubrizgavanjem i nametanjem strane kulture nije ništa novo, nego je postojalo još od davnina. Međutim, u posljednjih stoljeće ili dva, pod uticajem nauke koju su zapadnjaci usvojili, oni su sve svoje aktivnosti, pa tako i ovu, ustrojili i uredili te proveli prema ustanovljenim obrascima i nacrtima. Oni znaju kako to treba obaviti i na šta se treba više usmjeriti. Oni su stekli i iskustvo i, iskreno, izuzetni su u propagandi, kultiviranju i nametanju kulture zemljama i narodima. Sada pogledajte: Ako se većini islamskih zemalja kaže kako u privrednom pogledu trebaju stići do određenog vrhunca, one će to prihvatiti. Ali ako im se kaže da u natjecanju sa Amerikom trebaju Ameriku oboriti na koljena, nijedna to neće prihvatiti! Ovo je kultura i ovo je shvatanje koje im je nametnuto, ali se ono ne treba uzeti kao odraz njihovog realističnog poimanja, jer to i nije stvarnost.

2. Kultura je kičma života i samosvojnost jednog naroda

Kultura je kičma života jednog naroda i njegova samosvojnost. Ona je sami temelj samosvojnosti jednog naroda. Kultura jednog naroda je ta koja može taj narod učiniti naprednim, cijenjenim, moćnim, znanim, tehnološkim, stvaralačkim i sa svjetskim ugledom. Ako kultura u jednom društvu bude izložena propadanju i jedna zemlja izgubi svoju kulturnu samosvojnost, čak ni vidovi unapređenja koje drugi potaknu u toj zemlji neće joj moći osigurati dostojno mjesto u zajednici čovječanstva niti sačuvati interese njenog naroda.[6]

3. Kultura je temeljno okrilje čovjekovog života

Mi kulturu smatramo temeljnim okriljem života čovjeka, a ne samo temeljnim okriljem učenja i sticanja znanja. Kultura svake zemlje je temeljno okrilje općeg kretanja te zemlje. Njeno političko i naučno kretanje također je u okrilju kulture. To je ono što jedan narod čini ili hrabrim, marljivim, odvažnim i nezavisnim ili poniznim, poniženim, podređenim, zaostalim i siromašnim. Kultura je veoma značajan činilac. Mi ne smijemo zanemariti kulturu, kulturni razvoj i kulturni odgoj. Kultura je također poput nauke, kultura nije kao samonikla biljka.[7]

Gdje god da je ušao kolonijalizam, ukoliko je mogao da uništi kulturu datog naroda i stavi je pod svoj uticaj i oslabi, učvrstio je ondje i temelje svoje moći. A ako nacionalna i autohtona kultura na nekom mjestu, zbog svoje drevnosti, ukorijenjenosti i izražajnosti, nije uništena i nije iščezla, kolonizatori i okupatori nisu bili u mogućnosti da na duže razdoblje osiguravaju odatle svoje interese i bili su prinuđeni da napuste to područje. Ovo vrijedi za sve ekspanzionizme i osvajanja u prošlim historijskim razdobljima o kojima čitamo u historiji. Osvajači su mogli silom ostati i provoditi ciljeve svoje dominacije na onim teritorijima osvojenim mačem na kojima su mogli kulturu te zemlje uzeti pod svoj nadzor i njome raspolagati.

Ponekad oni iskorjenjuju jednu kulturu tako što u potpunosti unište jezik jedne zemlje.[8]

4. Kultura je kao zrak Kultura je poput zraka. Kada je čovjek udahnuo neki zrak, sa zrakom koji je udahnuo i sa snagom koju je dobio može načiniti dva koraka i kretati se naprijed, pa i sve ostale radnje proističu od onog zraka koji ste udahnuli. Ukoliko se na nekom mjestu zrak otruje, posljedice koje će se pojaviti na organima posljedica su onog otrova koji se nalazi u zraku. Ako se atmosfera zagadi dimom ili narkoticima, kada vi to udahnete, vaše ponašanje će biti primjereno onome što ste udahnuli. Tako je i sa kulturom: mnoge od teškoća našeg društva mogu biti riješene stvaranjem kulture.
5. Svi putevi zaista završavaju u kulturi

Sa bilo koje strane da krećemo, vidimo da stižemo do kulture i putevi zaista završavaju u njoj. Za kulturu treba raditi.[9]

Među živim narodima u svijetu postoji saglasnost u procjeni da, ukoliko jedan narod dozvoli da njegova nacionalna kultura bude uništena navalom tuđih kultura, taj narod je propao. Nadmoćan narod je onaj čija je kultura nadmoćna. Upravo kulturna nadmoć može donijeti privrednu, političku, sigurnosnu, vojnu i svaku drugu nadmoć.[10]

6. Sve ono što oblikuje i jamči budućnost je činilac kulture

Jedno pitanje je stalno u mojim mislima i mnogo sam zaokupljen njime, a to je priželjkivana kreativnost, ona uzorna islamska kreativnost koju želimo da naša zemlja postigne i da u moralnom pogledu bude jedna istaknuta i uzorna zemlja, da u ovoj zemlji ne bude nepravde, da se ne postupa nečovječno, da ljudi budu što bliži ljudskosti, da ljudi budu plemeniti, da i moćnici prema običnom narodu pokažu poštovanje, a i da ljudi sami sebe poštuju, da se ne zaprljaju, kako bi se u ovom društvu uspostavio plemeniti ljudski i islamski moral. To je s jedne strane. S druge strane opet želimo da budemo jedna zemlja napredna u pogledu nauke, da bude u tome predvodnik, da ima velike naučnike, da ima aktivan život, okruženje sa društvenom radošću, da su svi ljudi zauzeti uspješnim trudom i radom, mladi usmjereni ka svijetloj budućnosti, oni u srednjim godinama i stari da se koriste postignućima svog intelektualnog truda, ukratko, da iz ove zemlje isijava rad, kreativnost, nastojanje, nauka, industrija, napredak, dobro i blagodati na druge ljude koji postoje u svijetu, na druge zemlje, da ih se poduči, da im se uputi materijalna i duhovna pomoć.

To je naš ideal i zaista se nećemo zadovoljiti sa nečim manjim od toga. Tačno je da je čast jednog naroda i zemlje u političkom pogledu od izuzetnog značaja, mi to nismo imali prije Revolucije, a danas smo to ostvarili. Tačno je da smo ostvarili ispravno i Božansko usmjerenje, od kojeg smo bili okrenuti za sto osamdeset stepeni, stekli smo političku nezavisnost. Uistinu su ostvarenja Revolucije visoka i u osnovi nije ih moguće izbrojati da bi ih čovjek izračunao. Zapravo su ostvarenja ovog velikog pokreta koji je proveden veoma široka, raznovrsna i različita.

Međutim, ono za čim mi sada imamo potrebu je ono o čemu smo govorili i što još nismo ostvarili i trebamo proći još mnogo puta da do toga stignemo. Ono o čemu smo govorili vezano je za stizanje do one blagodatne i sretne budućnosti koja zaokuplja naše misli – šta mislite koliki postotak čini kulturni činilac za stizanje do te budućnosti? Kada kažemo kulturni činilac naspram drugih raznovrsnih činilaca – novca, nauke, industrije itd. – kada to sebi predočavam, iako se ta moja predodžba ne oslanja na jedan tačan statistički proračun, dakle kada čovjek pogleda općenito na osnovu racionalnih mjerila, mislim da kulturni faktor ima veoma visok postotak.

Naprimjer, pretpostavite da kažemo da je kulturni činilac uticajan sedamdeset i pet posto, a dvadeset i pet posto ostali činioci, po mom mišljenju nismo pretjerali. Zašto? Zar za ostvarivanje takve budućnosti nisu potrebni stalni rad, iskrenost i nastojanje te solidarnost, čežnja, nada? Ako sve drugo imamo, a ovo nemamo, da li možemo igdje stići? Sigurno, ne. Ako jedan narod ima novac, znanje i privredu, a nema nade, ne radi i zapadne u mrtvilo, da li će igdje stići? Bez ikakve sumnje, neće nigdje; izgubit će i ono što ima. Jamac budućih aktualnosti je činilac kulture, što znači da je kulturni činilac jamac i svega onoga što imamo sada. Vi smatrajte da su onih dvadeset pet posto sadašnji aktualni činioci, a onih sedamdeset pet posto su činioci koji jamče očuvanost aktualnih i ostvarenje budućih djelujućih činilaca. Ja mislim da je sve ono što stvara i jamči budućnost zapravo kulturni faktor; inače, novac, podzemni resursi pa čak i industrija i postojeća civilizacija ne čine ništa. Jer ako postojeću civilizaciju ne budu pratile kulturne podrške i kulturne garancije, ona će nestati. Kako dolazi do propasti i nestanka civilizacija? Zbog slabosti kulturnog činioca. To je, po mome mišljenju, uticaj, uloga i udio kulture.[11]

7. Postojanost zemlje je u njenoj kulturi, koja naciju čini nacijom

Ako želimo izraziti novu sintezu i njeno povećanje u jednoj riječi, to je stoga što ja u vrjednovanju u svojim mislima veliku cijenu poklanjam kulturnim pitanjima. Znači, vjerujem da postojanost jedne zemlje zavisi od njene kulture. Naciju nacijom čini njena kultura. Ako obratimo pažnju na razlike među nacijama i promislimo zbog čega je neka nacija – nacija, vidjet ćemo da više nego što se jedna nacija može dovesti u vezu sa jednom vladavinom, jednom državom i jednom političkom organizacijom i konstitucijom te sa nezavisnošću, ona se može dovesti u odnos sa kulturom i skupom onoga što nazivamo kulturom.

Kultura ima ogroman značaj. Ako težimo nezavisnosti, trebamo se obratiti kulturi i raditi na njoj. Ako želimo samodostatnost i opći napredak naroda, ako želimo religioznost naroda i jednu veliku islamsku civilizaciju – što trebamo i što naravno hoćemo – treba da posebno razmišljamo, trudimo se, obratimo pažnju i mnogo ulažemo u pitanja kulture. Ono što danas razumijevamo i osjećamo da trebamo činiti jeste da pitanje kulture u njenoj ukupnosti – što ćemo u određenoj mjeri objasniti – smatramo pitanjem od prvenstvenog značaja za ovu zemlju. Ako uspijemo da kulturu ove zemlje podržimo i osnažimo, sa jakim i postojanim temeljima i sređenim ustanovama koje posjeduju potrebnu djelotvornost, poslovi ove zemlje će se pokrenuti i njen napredak u svim predviđenim oblastima bit će zajamčen. Ako mi ne reformiramo i ne slijedimo kulturu, vjerovatno će naša nastojanja ostati bez željenih učinaka. Znači, neko vrijeme nastojimo, trudimo se, ali se ne možemo nadati sigurnim postignućima.

Pitanje kulture je zaista veoma značajno. Dakle, kultura je od velike važnosti za neko društvo. Najprije, gubici u kulturi su takvi da se ne mogu ni brzo, ni lahko uočiti i nisu kao inflacija, koja se može izračunati za svaki dan, niti su kao izgradnja i privredno zaostajanje, kod kojih su na kraju, kada prođe četiri-pet godina, povoljne i nepovoljne strane mjerljive. Pitanja kulture ostvaruju uticaj i ostavljaju tragove u dužem razdoblju, kasno se razumijevaju i u istom odnosu su teška za ispravljanje i liječenje. Mi smo u prošlosti imali mnogo kulturnih gubitaka.[12]

Kultura jednog naroda glavni je izvor promjena tog naroda. Iz kulture izviru sve funkcije, usmjerenja i promjene naroda. Prema tome, kultura jednog naroda glavni je izvor promjena u njemu. Nema nikakve sumnje da različiti činioci utiču na kulturu naroda – a taj uticaj je dvostran – ali činilac koji jedan narod vodi u tromost i propadanje, u pokretljivost i izdržljivost, ka strpljivosti i ustrajnosti, prema agresivnosti i bezvoljnosti, ka izražavanju poniznosti prema drugima ili osjećanju ponosa i časti, ono što potiče pokretljivost i proizvodnu djelatnost ili lijenost i nepokretnost – nacionalna je kultura. Kultura je, prema ovoj specifičnoj definiciji, plod zbirne definicije o jednom društvu, ona utiče na sva kretanja i promjene i tvorac je identiteta jednog društva. Naravno, nacionalna kultura se može postepeno, tokom vremena, promijeniti; znači, ona nije od nepromjenljivih pojava, kao što su planine na Zemlji, koje se tokom dugih stoljeća ne pomjeraju. Kulturu jednog naroda je moguće pomoću uticajnih činilaca postepeno promijeniti; jedan narod koji je u pogledu kulture od velikog značaja može se promijeniti u jedan gubitnički i slabašan narod. I suprotno, neki lijen i slabašan narod može se promijeniti u vrijedan i snažan narod. Ova boja nije trajna i neprolazna. Mi trebamo prihvatiti kulturu kao jedan postulat. Za stizanje do svih stvari koje su naša želja i koje predstavljamo na dalekim perspektivama i obzorima, potrebno je da kultura zemlje, sređena i osjenčena, bude postavljena u svoje prave okvire; da se upotpune njeni nedostaci i otklone štete; da se poprave njena oštećenja; da se prevlada sporost u kulturnom kretanju, kako bi se moglo stići do željenih ciljeva.[13]

Primjećujete da je u islamskom mišljenju osnova cilja poslanika da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči[14]; znači, pročišćenje i podučavanje je prvenstvena zadaća. Sve drugo je uvod u ovo. Zato je područje kulture veoma značajno područje, koje ste vi preuzeli na sebe i tako se obavezali na velik posao.[15] Stiče se utisak da mi položaj kulture trebamo iznova procijeniti. Čini mi se da smo mi u poretku Islamske Republike položaj kulture u određenoj mjeri potcijenili. Po mom mišljenju, uticaj kulture – i kao glavni i određujući faktor u individualnom i društvenom ponašanju zemlje i naroda, i kao oslonac za političke uticaje i političke trendove – zanemaren je i nije onakav kakav bi mogao i trebao biti.

Neke riječi se kažu, nešto govorimo, i ja lično neke teme često ponavljam, ali na djelu vidimo da se tome ne pridaje potrebna pažnja. Ja imam jednu zamisao koju ću sada predstaviti dragim prijateljima. Ja ovako osjećam da su sva naša ponašanja, kao odgovornih – i pojedinačno, i u zajednici, kao i ponašanje našeg naroda – pod uticajem dva skupa činilaca; jedan skup su sposobnosti, mogućnosti i tome slično – inteligencija, talenti i sposobnosti ljudi. (Kada neku osobu uzmemo u razmatranje, jedan dio njenog nastojanja i djelovanja, u bilo kojem od područja, odnosi se na talente, sposobnosti i kapacitete njenog bića ili prostora koji koristi.) Drugi dio, onaj uticajni i usmjeravajući činilac, predstavlja mentalitet.[16]

Činioci koji utiču na kulturu

Sve ono što vi vidite od kulturnih pokazatelja i manifestacija u vašem društvu i na svakom mjestu u svijetu, bez ikakve sumnje, to je sjeme posijala neka ruka. Naravno, čovjek neke od tih ruku vidi, a neke i ne vidi. Od unutrašnjosti kuće, do unutrašnjosti škole, do prostora ulice, do radija i televizije, do satelita, do globalne propagande, do interneta i stvari sličnih tome. Kultura traži upućivanje i odgajanje. U tom smislu, kulturni rad na univerzitetima je od velikog značaja.[17]

Proces formiranja kulture

Kultura jednog naroda nalikuje zrnima dijamanta koja se formiraju tokom stoljeća te dobivaju na čvrstoći i ona se manifestira kod svakog pojedinca u narodu.[18]

Elementi i načini promjene kulture

Jezik je najizrazitije obilježje jednog naroda i glavni posrednik prijenosa kulture, koja prenosi njegovu religiju, običaje, uvjerenja, odjeću i ukupna društvena uvjerenja.[19] U domenu širenja kulture, ili promjene kulture, ili očuvanja kulture, jedan od značajnih poslova je “stvaranje navika”. Stvaranje navika ima izuzetnu ulogu. Štampa koja namjerava da promijeni dubinski sadržaj kulture ili da je usmjeri na pogrešne strane, između ostalog može učiniti da zanimanje ljudi vodi ka nekim drugim pojavama. Pretpostavite – i to nije posebnost štampe – da perzijski filmovi ili perzijska štampa pokušaju da predstavljanjem lika i slike žene u formama privlačnim za muškarce učine svoj film poželjnim za neke ljude. Ovo će se postepeno pretvoriti u jednu naviku. Znači, s vremenom će postati tako da ukoliko ovakva predstava – ova slika – ne bude u filmu, on više neće biti poželjan! Iako u početku nije bilo tako, postepeno je tako postalo.[20]

Područja kulture

Kulturu zemlje vidim u tri značajna opća područja. Prvo, u području makroodluka zemlje; znači, kultura je usmjerivač makroodluka zemlje – čak i privrednih, političkih, administrativnih ili odluka koje se tiču proizvodnje. Kada želimo napraviti zgradu i podizati grad, tim poslom mi ustvari promičemo, ili proizvodimo, ili širimo određenu kulturu. Kada radimo na privrednoj proizvodnji, mi zapravo na taj način provodimo, ili širimo, ili primjenjujemo neku kulturu.

Ako u provođenju vanjske politike obavljamo neke pregovore ili donosimo neke odluke – to ima istovjetno značenje. Prema tome, kultura je kao neki duh koji je prisutan i širi se u okviru različitih makrozahvata u djelovanju zemlje. Šta je kultura koja treba da se poštuje u proizvodnji, da određuje granice i usmjerenje u uslugama, građevinarstvu, poljoprivredi, industriji, vanjskoj politici i sigurnosnim mjerama? To treba ovdje odrediti. Dakle, kultura predstavlja činilac koji usmjerava makroodluke zemlje. Ovo nam ustvari pokazuje utemeljenost i značaj svekolike kulturne osnove.

Drugo, kultura je usmjerivač opće svijesti i ponašanja društva. Kretanje nekog društva je zasnovano na kulturi tog društva. Promišljanje i donošenje odluke društva temelji se na kulturi koja vlada njihovim umovima. Država i njen aparat vlasti ne mogu ostati izvan ovog važnog okvira stvarnosti. Kada se ljudi u porodici, pri sklapanju braka, poslovanju, odijevanju, razgovoru i njihovoj ukupnoj društvenoj interakciji zapravo kreću u znaku određene kulture – a ja sam u svojim govorima prije Revolucije navodio primjer i govorio sam da je kultura kao mreža unutar koje se ribe, i ne znajući, kreću i bivaju usmjeravane na određenu stranu – država i upravni aparat ne mogu se držati postrani od ovog pitanja i reći: U konačnici postoji neka kultura i ljudi razmišljaju o nečemu.

Ne, mi imamo odgovornost da upoznamo tu kulturu; ako je nesređena, da je popravimo; ako je slaba, da je ojačamo; ako u njoj ima neki uljez – kao primjeri koju su navedeni o internetu – trebamo odbaciti tog uljeza. Prema tome, kultura, kao modelar opće svijesti i ponašanja društva, predstavlja jedno od glavnih poprišta. Zabilježio sam s tim u vezi nekoliko primjera. Koje su to stvari unutar zemlje koje su u našoj općoj kulturi slabe, ili ih ima malo, ili – kako je rečeno – imaju potrebu za većom dozom? Jedna od njih je disciplina.

Naše društvo ima krajnju potrebu za disciplinom. Drugo je nacionalno samopouzdanje i nacionalni ponos. Znači, osjećanje ponosa što sam Iranac. Kako kaže Sohrab Sepehri: “Ja sam iz Kašana, ne živim loše!” – to je ponos. Ili na drugom mjestu kaže: “Ja sam musliman.” Biti ponosan pripadništvom iranskom narodu – mi za tim imamo potrebu.

Naravno, ovo ne treba zamijeniti sa neispravnim nacionalizmom – onaj odbačeni, pokuđeni nacionalizam, koji smo mi uvijek odbacivali; ovo je poželjan nacionalizam; ovo je nacionalizam u dobrom značenju; mi za ovim imamo potrebu. Sljedeća stvar je poštivanje zakona i reda: ne gurati jedni druge, ne preticati jedni druge, ne uzimati pravo drugih, ne gurati ruku u džep jedan drugome: to su zakoni i mi ih trebamo u društvu. Sljedeća tema je nacionalni žar. Ako vidimo da neko na neki način napada na naše kulturne, religijske, geografske ili nacionalne granice, ili razmišlja o agresiji, treba da nam krv uzavrije i da se podstakne naš žar. Oni koji su uskraćeni za vjeru i vjerske motive upravo sa ovim nacionalnim žarom su uspjeli očuvati svoju zemlju, kulturnu samosvojnost, nezavisnost i vlastiti opstanak.

Zamislite da se jedna vojna ili politička ličnost pojavi u nekoj zemlji, spusti njenu zastavu i strancima dozvoli da dođu na ulice njenog glavnog grada. Njegovo ime će biti upisano na listu najgorih ljudi na svijetu. Nacionalni žar je ovakvo stanje. Mi za ovim imamo potrebe u našoj zemlji. Naravno, ne želim ulaziti u ovu temu, sada se vodi borba protiv ovoga i mi trebamo braniti osnovna načela i temelje društvenog života unutar svoje zemlje; ali, na kraju krajeva, to je dio opće kulture.

Lično se veoma slažem s modom. Pripadam onim ljudima koji teže modi, ali modi koja proističe iz kulture ove zemlje – jer moda znači inovaciju i kreativnost – a ne onome što dolazi izvana. Moda našeg uređivanja frizure, odjeće, govora, sve dolazi izvana. I za samu riječ moda gospodin Adil Haddad treba nešto smisliti, kako ja, kome je toliko odbojno korištenje tuđica, ne bih morao koristiti. Važan je i model potrošnje sredstava za život; kakvi da nam budu tepih, zavjese, lusteri i slično. Ako neko zaviri u suštinu ovih aktivnosti, vidjet će koliko se kapitala, razmišljanja, stremljenja i umijeća troši na ove stvari, od kojih su mnoge često zapravo nepotrebne.

Konačno, negdje trebate odrediti svoj stav o ovim stvarima. Čak i ako kažete: Sada nemamo vremena i nije od prvenstvene važnosti da se odredi način nacionalnog odijevanja. Vrlo dobro, neka se zna da mi pet ili deset godina nemamo taj prioritet i da ga možemo ostaviti postrani. Međutim, u konačnici, neka ova kulturna zbirka ima svoga vlasnika; riječ je o kulturi u drugom području.

Treće područje je kultura obrazovne i naučne makropolitike državnih organa zaduženih za to; znači odgoj, obrazovanje, visoko obrazovanje te zdravstvo i liječenje. Zaduženi državni organi trebaju smjernice za svoju naučnu i obrazovnu makropolitiku uzimati iz nekog središta; to središte je ovo vijeće, tj. Visoko vijeće kulturne revolucije.

Tačno je da obrazovanje i odgoj imaju svoje savjetodavno vijeće, ali ono radi drugi posao i bliže je izvršnim poslovima. A ovo vijeće je dalje od izvršnih poslova i pojave koje ga se tiču posmatra šire i na makroplanu. Ministarstva nauke, zdravstva i liječenja imaju veliku potrebu za ovim vijećem. Ove tri kategorije su kategorije koje su čisto kulturne i potrebno je jedno središte za praćenje, a to središte nije nigdje drugo nego ovdje.

Izvor: Sejjid Ali Hamenei, Temelji islamske kulture (Izbor iz govora vođe Islamske revolucije 1989-2009), Fondacija „Mulla Sadra“, 2019., sa perzijskog preveo: Refik Razić

[1] Govor ajetullaha Hameneija prilikom susreta s ministrom obrazovanja i rektorima univerziteta. (6. 1. 2005.)

[2] Govor prilikom susreta sa članovima Visokog vijeća kulturne revolucije. (20. 12. 1994.)

[3] Govor prilikom susreta sa članovima Visokog vijeća kulturne revolucije. (10. 12. 1996.)

[4] Isto. (29. 12. 2003.)

[5] Isto. (14. 12. 1999.)

[6] Govor prilikom susreta sa članovima Udruženja pisaca.

[7] Govor prilikom susreta s radnicima Radio-televizije Irana. (6. 5. 2004.)

[8] Govor prilikom susreta s predsjednikom Irana i članovima Vlade povodom Sedmice Vlade. (26. 8. 2007.)

[9] Govor prilikom susreta sa članovima Visokog vijeća kulturne revolucije. (10. 12. 1990.)

[10] Iz govora ajetullaha Hameneija na svečanosti potvrđivanja izbora predsjednika Republike gospodina Hašemija Rafsandžanija. (2. 8. 1993.)

[11] Govor prilikom susreta sa članovima Visokog vijeća kulturne revolucije. (20. 12. 1994.)

[12] Govor prilikom susreta sa članovima Visokog vijeća kulturne revolucije. (10. 12. 1996.)

[13] Govor prilikom susreta sa članovima Visokog vijeća kulturne revolucije. (28. 12. 2004.)

[14] Alu ‘Imran, 164; El-Džumu‘a, 2.

[15] Govor prilikom susreta sa članovima Visokog vijeća kulturne revolucije. (13. 1. 2004.)

[16] Govor prilikom susreta sa članovima Visokog vijeća kulturne revolucije. (14. 12. 1999.)

[17] Govor prilikom susreta s ministrom obrazovanja i rektorima univerziteta. (6. 1. 2005.)

[18] Govor povodom godišnjice zauzimanja američke ambasade i Nacionalnog dana borbe protiv oholosti. (2. 11. 1994.)

[19] Iz govora na svečanosti potvrđivanja izbora predsjednika Republike gospodina Hašemija Rafsandžanija. (2. 8. 1993.)

[20] Iz govora na svečanosti povodom godišnjice rođenja hazreti Fatime, a.s. (10. 10. 1998.)