Opasnost od vraćanja u stanje prije prihvatanja islama

U 100. ajetu sure Ali ‘Imran zabranjeno je slijeđenje sljedbenika Knjige:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن تُطِيعُوا فَرِ‌يقًا مِّنَ الَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ يَرُ‌دُّوكُم بَعْدَ إِيمَانِكُمْ كَافِرِ‌ينَ

O vjernici, ako se budete pokoravali nekima od onih kojima je data Knjiga, oni će vas, nakon što ste prihvatili pravu vjeru, ponovo vratiti u nevjernike.[1]

A u ajetima od 118. do 120. iste sure zabranjuje se blisko i duboko sarađivanje sa neprijateljima i licemjerima:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَتَّخِذُوا بِطَانَةً مِّن دُونِكُمْ لَا يَأْلُونَكُمْ خَبَالًا وَدُّوا مَا عَنِتُّمْ قَدْ بَدَتِ الْبَغْضَاءُ مِنْ أَفْوَاهِهِمْ وَمَا تُخْفِى صُدُورُ‌هُمْ أَكْبَرُ‌ قَدْ بَيَّنَّا لَكُمُ الْآيَاتِ إِن كُنتُمْ تَعْقِلُونَ ۝ هَا أَنتُمْ أُولَاءِ تُحِبُّونَهُمْ وَلَا يُحِبُّونَكُمْ وَتُؤْمِنُونَ بِالْكِتَابِ كُلِّهِ وَإِذَا لَقُوكُمْ قَالُوا آمَنَّا وَإِذَا خَلَوْا عَضُّوا عَلَيْكُمُ الْأَنَامِلَ مِنَ الْغَيْظِ قُلْ مُوتُوا بِغَيْظِكُمْ إِنَّ اللَّـهَ عَلِيمٌ بِذَاتِ الصُّدُورِ‌ ۝ إِن تَمْسَسْكُمْ حَسَنَةٌ تَسُؤْهُمْ وَإِن تُصِبْكُمْ سَيِّئَةٌ يَفْرَ‌حُوا بِهَا وَإِن تَصْبِرُ‌وا وَتَتَّقُوا لَا يَضُرُّ‌كُمْ كَيْدُهُمْ شَيْئًا إِنَّ اللَّـهَ بِمَا يَعْمَلُونَ مُحِيطٌ

O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze ako pameti imate. Vi njih volite, a oni vas ne vole, a vi vjerujete u cijelu Knjigu. Kad vas sretnu, govore: “Vjerujemo!” – a čim se nađu nasamo, od srdžbe prema vama grizu vrhove prstiju svojih. Reci: “Umrite od muke!” – Allahu su, zaista, dobro poznate misli svačije. Ako kakvo dobro dočekate, to ih ozlojedi, a zadesi li vas kakvo zlo, obraduju mu se. I ako budete trpjeli i ono što vam se zabranjuje – izbjegavali, njihovo lukavstvo vam neće nimalo nauditi. Allah, zaista, dobro zna ono što oni rade.[2]

Ajet o kojem raspravljamo u ovom poglavlju ne razlikuje se mnogo od prethodnih. Tu se, također, govori o pokoravanju nevjernicima i posljedicama takvog ponašanja.

Svi ovi ajeti pokazuju da je postojala određena pretpostavka za potpadanje muslimana pod uticaj nevjernika, što je predstavljalo opasnost za islamsko društvo i zbog toga se ovoliko ukazuje na zabranu.

1. U prethodnim ajetima, a i u gore navedenom, ponovo se zabranjuje pokoravanje nevjernicima. Koji je razlog tom ponavljanju?

Činjenica da su tadašnji muslimani tek prihvatili islam i da nisu bili dovoljno upoznati sa temeljima vjere, s jedne strane, te očigledna moć i brojne mogućnosti koje su nudili nevjernici, s druge strane, uzrokovali su da se muslimani stalno suočavaju sa opasnošću potpadanja pod uticaj nevjernika.

Mnogi muslimani su imali porodične, prijateljske ili trgovačke veze sa nevjernicima tako da su i te činjenice predstavljale pretpostavku za poboljšavanje odnosa, a što su nevjernici obilato iskorištavali.

Plitko razmišljanje, odnosno površnost u shvaćanju predstavlja slabu tačku jednog dijela vjernika. Oni su zahvaljujući čistoći svojih srca i bezazlenosti zamišljali da su i drugi takvi, tako da su trpezu svojih srca prostirali pred druge i na taj način su tajne islamske zajednice olahko i bez promišljanja davali na raspolaganje nevjernicima.

Za osobe slabog vjerovanja, naivna i nerazumna promišljanja su produbljivala odnose sa nevjernicima i tuđincima. Nepostojanje čvrste nade u budućnost, predviđanje mogućeg sloma islama i, kao posljedica toga, potreba da se osigura potpora za takve okolnosti usmjeravali su jednu skupinu osoba slabog vjerovanja da čuvaju veze sa nevjernicima.

2. Ko su nevjernici?

Nevjernik je pojam suprotan pojmu vjernik i kako god da definiramo vjerovanje, suprotno tome definiramo nevjerovanje. Stoga, tu je riječ o religijskim uvjerenjima i prihvatanju istina koje su poslanici donijeli čovječanstvu. Nevjerovanje se odnosi i na sve one koji svjesno i uz posjedovanje znanja izaberu bilo koji put mimo puta poslanika, a čak se odnosi i na osobe koje se nesvjesno svrstavaju u skupinu nevjernika i koje slijede njihov način življenja i razmišljanja.

Vjerovanje (iman) i nevjerovanje (kufr) dijeli ljude na dvije skupine, između njih pravi istinsku liniju razdjelnicu i time otvara ozbiljno bojno polje (intelektualno, kulturno i ponekad vojno). Osobe koje namjeravaju sjediniti ove dvije skupine u najboljem slučaju nisu pravilno upoznate sa suštinom vjerovanja. Zar je moguće da osobe koje se kreću prema sjeveru budu saputnici osobama koje se kreću prema jugu?

Vjerovanje predstavlja prihvatanje neporecivih istina egzistencije i, u skladu s tim, uređivanje životnih pravila prema tim istinama. Nevjerovanje je suprotno tome, odnosno, nepokoravanje i poricanje tih zbilja. Kako je moguće sjediniti ovo dvoje? To je jedino moguće ukoliko ne postoji želja da se sačuva istina, već je cilj samo se zabaviti.

3. Šta se misli pod pokoravanjem nevjernicima i šta to obuhvata?

Iz iznesene definicije vjerovanja i nevjerovanja postao je jasan smisao pokoravanja nevjernicima, a okviri tog pokoravanja tiču se zbilje vjerovanja. Nevjernici nastoje vjernike odvući na svoj pogrešan put ili im onemogućavaju da se kreću prema cilju na koji ih usmjerava iman.

Prema tome, pokoravanje nevjernicima znači napuštanje načela i vrijednosti koji proizlaze iz vjerovanja te odbacivanje svega onoga što iziskuju izvorne zbilje egzistencije.

Nije zabranjeno koristiti nevjernike na poljima znanosti koja su nam neophodna za život, ali i na onim koja se odnose na životnu opskrbu, mada se samodovoljnost i ovdje smatra poželjnom.

Ono što se zabranjuje je da vjernici slijede način razmišljanja nevjernika i da svoje sadržaje prilagode njihovim stavovima te da svoje odluke prepuste njima.

Zabranjeno je, također, slijeđenje nevjernika u teorijama, tumačenjima egzistencijalnih zbilja, promišljanju o zakonima koji vladaju svijetom, ali i u pogledu načina življenja proizišlih iz te vrste posebnog gledanja na svijet stvaranja, kao i potpadanje pod njihov uticaj u vezi s kulturnim, ekonomskim i socijalnim planiranjima.

Da bismo razumjeli šta se misli pod “pokoravanje nevjernicima” potrebno je obratiti pažnju na nastavak ajeta, gdje se pojašnjava pitanje vraćanja u stanje prije primanja islama. Time postaje jasno da se pod “pokoravanjem nevjernicima” misli na pokoravanje koje vodi strašnom vraćanju u stanje prije primanja islama.

4. Šta je prošlost vjernika, povratak kojoj bi uzrokovao njihovu propast?

Vjernici su prije ulaska u razdoblje vjerovanja bili ili u nevjerstvu, ili u neznanju, ili u stanju nemara. Vraćanje u bilo koje od tih stanja je veoma pogubno.

Ako je vjerovanje svjetlost, razdoblje prije toga je razdoblje tame i mraka, tako da za osobu koja je zahvaljujući velikom trudu izašla iz te tame i stigla na svjetlost vraćanje u tamu predstavlja gašenje ove svjetlosti, što predstavlja ogromnu štetu.

Osobi koja je pronašla blago i u rukama drži skupocjeni dragulj, zamjena dragulja za neznatnu imovinu nevjernika, čak i za nekolicinu privida, predstavlja ogroman gubitak.

Vjernici su one osobe koje su se prihvatanjem imana okrenule Bogu i njihovo lice je usmjereno prema Njemu. Kao proizvod toga, okrenuli su leđa obožavanju i slavljenju Boga, a suprotstavljena su strastima, prohtjevima, željama i okretanju onom zemaljskom i životinjskom. Prema tome, prošlost (أعقاب) vjernika predstavlja njihovu životinjsku i tjelesnu dimenziju i vraćanje natrag ima upravo to značenje.

Da bismo bolje razumjeli izraz prijašnja vremena (أعقاب) pogledat ćemo nekoliko kur'anskih ajeta:

قُلْ أَنَدْعُو مِن دُونِ اللَّـهِ مَا لَا يَنفَعُنَا وَلَا يَضُرُّ‌نَا وَنُرَ‌دُّ عَلَى أَعْقَابِنَا بَعْدَ إِذْ هَدَانَا اللَّـهُ كَالَّذِى اسْتَهْوَتْهُ الشَّيَاطِينُ فِى الْأَرْ‌ضِ حَيْرَ‌انَ لَهُ أَصْحَابٌ يَدْعُونَهُ إِلَى الْهُدَى ائْتِنَا قُلْ إِنَّ هُدَى اللَّـهِ هُوَ الْهُدَى وَأُمِرْ‌نَا لِنُسْلِمَ لِرَ‌بِّ الْعَالَمِينَ

Reci: “Zar da se, pored Allaha, klanjamo onima koji nam ne mogu nikakvu korist pribaviti ni neku štetu otkloniti, pa da budemo vraćeni u prijašnja vremena – a Allah nas je već uputio – i da budemo kao onaj koga su na Zemlji šejtani zaveli pa ništa ne zna, a koga drugovi njegovi zovu na Pravi put: ‘Hodi nama!’” Reci: “Allahov put je jedini Pravi put i nama je naređeno da Gospodara svjetova slušamo.”[3]

وَمَا مُحَمَّدٌ إِلَّا رَ‌سُولٌ قَدْ خَلَتْ مِن قَبْلِهِ الرُّ‌سُلُ أَفَإِن مَّاتَ أَوْ قُتِلَ انقَلَبْتُمْ عَلَى أَعْقَابِكُمْ وَمَن يَنقَلِبْ عَلَى عَقِبَيْهِ فَلَن يَضُرَّ‌ اللَّـهَ شَيْئًا وَسَيَجْزِى اللَّـهُ الشَّاكِرِ‌ينَ

Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se vi vratili u prošlost vašu? Onaj ko se vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.[4]

وَمَا جَعَلْنَا الْقِبْلَةَ الَّتِى كُنتَ عَلَيْهَا إِلَّا لِنَعْلَمَ مَن يَتَّبِعُ الرَّ‌سُولَ مِمَّن يَنقَلِبُ عَلَى عَقِبَيْهِ

I Mi smo promijenili Kiblu prema kojoj si se prije okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se vratiti u prošlost.[5]

5. Šta znači propast?

Propast (خسران) znači gubljenje imetka ili bankrotiranje. Osoba koja prodaje led, kada izgubi nadu da će ga prodati, glasno uzvikuje: “Ako ne kupite led, propast ću!“ To znači da se led topi i propast će mu sav imetak.

Propast je mnogo teža stvar od štete, jer kod uobičajenih šteta postoji mogućnost da ostane glavni imetak, a da se ne ostvari neka korist, dok propast označava gubitak cjelokupnog imetka.

Vjerovanje je bogatstvo vjernika, a gubitak vjerovanja znači potpuni slom, što Kur'an označava kao propast. To nije isto što i bilo kakva šteta ili gubitak.

Ukoliko je glavno bogatstvo vjernika vjerovanje, onda veza sa nevjernicima ovo bogatstvo izlaže ogromnoj opasnosti.

6. Kakav je odnos između pokoravanja nevjernicima i vraćanja u prošlost?

Svako druge zove na stepen na kojem se on nalazi, jer ih zasigurno ne može zvati na viši stepen od onog na kojem je on. Dok neko nije svjestan svog stepena, neće moći druge zvati na taj stepen, a ukoliko je svjestan svog stepena, ali ne vjeruje u njega, opet neće moći druge zvati na taj stepen. Prema tome, nevjernici vjernike zovu na stepen koji je ili nevjerovanje ili, u najmanju ruku, neznanje, što za vjernike koji su prošli kroz taj stepen predstavlja vraćanje na nazadne stepene i dovodi do propasti.

Padanje pod uticaj drugih ljudi je nešto od čega niko ne može pobjeći i u tom procesu oni koji su pokorni uglavnom prihvataju uticaje onih kojima se pokoravaju te postaju kao oni. Prema tome, pokoravanje je znak snage onoga kome se pokorava i slabosti pokorene osobe. To znači da osoba koja se pokorava, zbog moći i prednosti koje vidi kod osobe kojoj se pokorava (bez obzira da li su one istinske ili nisu), biva primorana da joj se pokori. Upravo način gledanja na osobu kojoj se pokorava priprema preduvjete za potpadanje pod njen uticaj. Jasno je da iz posude izlazi ono što se u njoj nalazi, a iz nevjernika ne može izaći ništa drugo do nevjerstvo.

7. Da li pokoravanje nevjernicima uzrokuje prihvatanje njih kao zaštitnika i zbog čega je u ajetu rečeno: A Allah je vaš zaštitnik (بَلِ اللَّـهُ مَوْلَاكُمْ)?

Zaštitništvo ima dva osnovna temelja, a to su naklonost i slijeđenje. Moguće je da nekad postoji samo naklonost koja još uvijek nije prerasla u slijeđenje. Međutim, ako naklonost kao posljedicu ima slijeđenje, onda dolazi do ostvarivanja prihvatanja zaštitništva.

U prethodnim ajetima se govori o prvom temelju, a to je naklonost prema nevjernicima – što je zabranjeno i na šta se upozorava – dok se u ajetima o kojima raspravljamo u ovom poglavlju govori o drugom temelju, onom koji se zabranjuje, a to je pokoravanje nevjernicima i njihovo slijeđenje.

Jasno je da pokoravanje ukazuje na prihvatanje zaštitništva nevjernika, mada se takvo što poriče. Međutim, to zaštitništvo može voditi jedino vraćanju unazad, padu i potpunoj propasti. Ima li veće propasti od toga da izađemo iz Božijeg zaštitništva i da prihvatimo zaštitništvo nevjernika, što na kraju vodi u Džehennem.

Nevjernici su pod zaštitništvom taguta i upravo zbog toga se udaljavaju od svjetlosti i utapaju u tamu. Njihovo slijeđenje predstavlja izlazak iz okvira Božijeg zaštitništva i prihvatanje zaštitništva taguta, a ishod toga je sasvim jasno objašnjen:

اللَّـهُ وَلِىُّ الَّذِينَ آمَنُوا يُخْرِ‌جُهُم مِّنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ‌ وَالَّذِينَ كَفَرُ‌وا أَوْلِيَاؤُهُمُ الطَّاغُوتُ يُخْرِ‌جُونَهُم مِّنَ النُّورِ‌ إِلَى الظُّلُمَاتِ أُولَـئِكَ أَصْحَابُ النَّارِ‌ هُمْ فِيهَا خَالِدُونَ

Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju – zaštitnici su šejtani i oni ih odvode sa svjetla na tmine; oni će biti stanovnici Džehennema, oni će u njemu vječno ostati.[6]

8. Da li pokoravanje nevjernicima ima za cilj okorištavanje njihovom pomoći, jer se u nastavku ajeta kaže: A On je najbolji pomagač (وَهُوَ خَيْرُ‌ النَّاصِرِ‌ينَ)?

Mada je moguće da na visokim stepenima glavni uzrok pokoravanja bude ljubav, bez sumnje, na nižim i srednjim stepenima glavni uzrok pokoravanja je korist i izbjegavanje gubitka. Ako to pokoravanje bude u skladu sa izvornom ljudskom prirodom, onda je to nešto sveto, u protivnom, predstavljat će puku trgovinu. Stoga, pokoravanje nevjernicima zasigurno ima za cilj uživanje njihove podrške. Upravo zbog toga se u nastavku ajeta kaže da, ukoliko tražite pomoć – Allah je najbolji pomagač. Dakle, nemojte uzaludno slijediti nevjernike, jer vam njihova pomoć neće riješiti nikakve nevolje.

Pored Boga i raspolaganja Njegovom pomoći, što je On izričito obećao, očekivanje pomoći od nevjernika ukazuje na slabost vjerovanja i činjenicu da se ono nije učvrstilo u srcima.

Sve mogućnosti koje se nalaze u rukama nevjernika došle su od Boga i On nije nemoćan da ih dā, pa čak bolje i više od toga. On je obećao upravo takvu milost i dobročinstvo.

Božija pomoć je bez očekivanja i prigovaranja, a u slučaju zahvale može se povećati. Međutim, pomoć drugih, ako i dođe do nje, uprljana je različitim vrstama nefsanskih potraživanja i ovosvjetskih očekivanja i uglavnom je popraćena prigovaranjem i uvredama.

Uistinu, šta drugi za nas mogu učiniti i kakvu nam korist priskrbiti, a da nam Bog to nije u stanju omogućiti?

Očekivanje nečega od drugih i usmjeravanje nade prema njihovim praznim rukama ukazuje na površnost imana i puko vjerovanje riječima. Inače, kakav je odnos između Boga i njegovih robova nevjernika, koji su prekinuli odnos robovanja između sebe i Boga?

9. Šta se misli pod tim da je Bog vaš zaštitnik?

U Kur'anu se Božija zaštita vezuje samo za vjernike. Allah je Gospodar ljudi (رب الناس), Bog ljudi (إله الناس) i Vladar ljudi (ملك الناس). Nigdje u Kur'anu nije rečeno Zaštitnik ljudi (ولي الناس), već je On Zaštitnik onih koji vjeruju (ولي الذین آمنوا).

Ova razlika u načinu izražavanja dolazi zbog suštine značenja izraza zaštitništvo (ولایت) koji označava odgojivost ili pristupanje odgoju. To svakako mora biti popraćeno slobodnom voljom i izborom čovjeka i zbog toga se može razumjeti samo u okvirima vjerovanja.

Nemoguće je ući u školu Božijeg odgoja bez prolaska tečaja vjerovanja koji mu prethodi, a prolazak na tečaju predstavlja uvjet za napredovanje u školi Božijeg zaštitništva. Zbog toga Bog nije Zaštitnik ljudi (ولي الناس), već Zaštitnik onih koji vjeruju (ولي الذین آمنوا).

Prema velikom broju kur'anskih ajeta, nema drugog zaštitnika osim Boga, a ajeti (o jednoći Božijoj u zaštitništvu) sasvim jasno ukazuju na tu činjenicu. A ako se u pojedinim slučajevima zaštitništvo nevjernika vezuje za šejtana ili taguta, onda je riječ o prividnom i lažnom zaštitništvu. Istinsko zaštitništvo koje podrazumijeva odgoj, razvoj i uzdizanje ka savršenstvu pripada samo Bogu. Međutim, zaštitništvo šejtana i taguta samo prividno sliči istinskom zaštitništvu i odgoju. Njegova vanjština je slična vanjštini odgojne škole, ali njegova suština je propast, nesreća i bijeda. To je suprotno duhu i zbilji istinskog zaštitništva i odgoja.

NAPOMENE

Vraćanje na staro predstavlja najvažniju osobinu slijeđenja nevjernika. Vjera ima za cilj ubrzati ljudsko kretanje, pa čak izazvati i svojevrsne skokove u tom kretanju, kako bi se višestoljetni put prešao u kratkom vremenu i kako bi se u tom razdoblju iskoristilo što je moguće više. Vjerovanje čovjeka uvodi na put koji mu olakšava usavršavanje i koji ga u kratkom vremenu dovodi do cilja. Odvraćanje čovjeka s tog puta i vraćanje na mjesto na kojem je bio prije ubraja se u najgoru vrstu nazadnosti. To neće donijeti ništa drugo do propast i bijedu.

Prenosi se da je jednoga dana Medžnun jahao na kamili i da ju je usmjeravao prema svome cilju. Međutim, nakon izvjesnog vremena kamila se sjetila svog mladunčeta i, iskoristivši Medžnunov nemar, krenula je prema mjestu odakle su krenuli. Na kraju je Medžnun ostavio kamilu rekavši: “Moj i tvoj cilj nisu isti.” Ljudska duša je poput Medžnunove kamile koja gaji veliku ljubav prema svome mladunčetu i koja je jako vezana za zemaljski život. Mali nemar može uzrokovati da se vrati na polazište i da upropasti sve ono što je prešla. Utapanje u materijalni svijet i posvećivanje pažnje tjelesnim prohtjevima ljudskoj duši je privlačno. To je upravo ono mjesto odakle je čovjek započeo svoje kretanje i, zahvaljujući velikom naporu i trudu, od njega se udaljio. Međutim, u duši se nalaze pretpostavke koje joj omogućavaju da se vrati na isto to mjesto. Nemar i grijesi ove pretpostavke čine uvijek savremenim i olakšavaju put vraćanju njima. Naime, pokoravanje nevjernicima predstavlja jedan od grijeha koji igra veliku ulogu u vraćanju čovjeka onom životinjskom.

U ovom i nekolicini prethodnih ajeta, koji stoje u vezi sa opisom odnosa vjernika i nevjernika, govori se o općim smjernicama odricanja kao jedne od nužnosti vjere, a što treba razmotriti i sa ovoga gledišta.