Istinska vjera i zakon nebeske objave nikada nisu opovrgli ili negirali postojanje kauzalnog zakona, već su ga veoma jasno i transparentno potvrdili. Jasno se vidi da su i propise i zakone, nagrade i kazne, sretne završetke i nesretne živote, ustanovili na zakonima upravo ovoga ustrojstva uzroka i posljedice. Ukoliko bi kauzalni zakon bio opovrgnut, ni jedan sud ne bi mogao biti potvrđen.
U svojim najjasnijim obraćanjima, vjera ukazuje na pitanje uzroka i posljedice, u prirodnim faktorima. U svakom slučaju, na osnovu upravo ovog zakona, nikada nije zanemareno spominjanje Svetoga bića Božijeg prilikom objašnjavanja i govora o svim tim prirodnim fenomenima vezanim za kauzalni zakon. Svi ti faktori predstavljeni su bliskim uzrocima koji su zavisni. To što su zavisni ne znači da nisu uzroci. Nema nikakve smetnje u tome da budu uzroci nekim pojavama, a i sami da budu posljedice savršenijih uzroka. U Kur'anu čitamo:
نَحْنُ خَلَقْنَاكُمْ فَلَوْلَا تُصَدِّقُونَ أَفَرَأَيْتُم مَّا تُمْنُونَ أَأَنتُمْ تَخْلُقُونَهُ أَمْ نَحْنُ الْخَالِقُونَ
Mi vas stvaramo – pa zašto ne povjerujete? Kažite vi Meni: da li sjemenu koje ubacujete vi oblik dajete ili Mi to činimo?[1]
U vezi sa poljoprivredom kaže:
أَفَرَأَيْتُم مَّا تَحْرُثُون أَأَنتُمْ تَزْرَعُونَهُ أَمْ نَحْنُ الزَّارِعُونَ لَوْ نَشَاء لَجَعَلْنَاهُ حُطَامًا فَظَلَلْتُمْ تَفَكَّهُونَ
Kažite vi Meni: šta biva sa onim što posijete? Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo? Ako hoćemo možemo ga u suho rastinje pretvoriti, pa biste se snebivali.[2]
U ajetima se ukazuje na bliske i neposredne uzroke, kao i na ulogu dalekih i posrednih uzroka.
Vjera i širenje misli
Vjera nam govori da sebi nikada ne dopustimo ograničavanje izričito na materijalni svijet, kada su u pitanju umne i racionalne aktivnosti, već da se vinemo izvan njega i prodremo u apstraktni i unutarnji svijet. Opominje nas da nikako ne dozvolimo sebi luksuz vezanja samo za materijalno stvaranje, jer u toj dimenziji jeste upravo čovjekova manjkavost. Shodno tome, ukoliko vjera spominje duhovni, apstraktni svijet, to ni u kom slučaju ne znači negiranje prirodnih zakonitosti i kauzaliteta, već riječ je o nečem uzvišenijem od prirode i materije.
Uloga znanja i poruka Istine
Pojedinci pod dojmom naučnog napretka počinju vjeru gledati sa određenom dozom podozrenja. Međutim, ne samo da otkrivanje materijalnih uzroka ne nanosi štetu temeljima vjere, već ih i učvršćuje. Važna otkrića i spoznaja uzroka ukazuju i pomažu da se spozna ustrojstvo sveukupnog i objektivnog svijeta i niti na kojoj opstoji. To je nit koja je prisutna i svojim prožimanjem upravlja svim materijalnim pojavama.
Da li je bitak ustvari materija?
Ni jedan razuman čovjek ne može dati afirmativan odgovor na ovo pitanje, i reći da je stvoreni svijet ograničen na materijalne pojave. Ono što sačinjava kreaciju jeste ogroman sistem u kojem su svi djelovi međusobno povezani i u recipročnom su odnosu. Cjelokupna kreacija svojim harmoničnim zakonima čovjeka upućuje na Onoga koji je sve ovo stvorio.
Newton je rekao: “Gravitacija bez oslanjanja na uzvišeniju moć po imenu Bog ne bi mogla uspostaviti Sunčev sistem.”[3] Gravitacija predstavlja samo jedan od zakona u materijalnom sistemu koji je uzrok nastajanja velikog broja pojava, međutim, sama gravitacija zavisi od savršenije moći tj. Božijeg zakona. Ako pažljivo razmislimo vidjet ćemo da je riječ o Božijoj objavi: Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo? Dakle, u pozadini sile nicanja postoji Sila koja bilju daje ovu moć, tu Silu čini Bog. Poljoprivrednik predstavlja samo pomoćni uzrok za nicanje poljoprivredne kulture. Njegov posao je da sjeme, koje postoji, posije u zemlju koja također postoji, i to snagom, umom i sposobnošću koje je stekao od nekog. A Taj neko i poljoprivredniku daje snagu sijanja, a biljki moć nicanja i rasta. To je Bog Svevišnji i on je potpuni uzrok svemu.
Koja je obaveza nauke?
Dužnost nauke u njenom općem smislu, a ne parcijalnom (praktičnom) jeste da, kao što otkriva pojave i međusobnu utjecajnost među njima (pojavama), istraži načine i obilježja bivstvujućeg uzroka u tim pojavama. Bez obzira koliko uzročni lanac bio dug i širok, ne može ipak biti samostalan i bez oslonca. Neprekidni lanac prirode mora biti čvrsto vezan za oslonac koji je iznad ostalih bića, i koji nije poput ostalih egzistenata učvršćen na osloncu. To biće ne može biti od materije, ograničeno materijalnim zakonitostima niti kontingentno postojeće biće koje je posljedica savršenijeg od sebe. Biće koje odgovara ovim opisima jeste Bog. S obzirom na tu činjenicu, nauka nikada ne govori o nepotrebnosti prirodnih pojava za krajnjim i neobičnim uzrokom i ne samo da ne tvrdi, već dokazuje i ističe postojanje Mudrog Upravitelja, koji vodi sveukupnu kreaciju svome svrsishodnom cilju.
Kur'an i potenciranje razmišljanja
Na osnovu ove činjenice Kur'an časni uporno poziva ljude na razmišljanje o stvaranju, poziva ih da se klone slijepog slijeđenja svojih predaka od kojih su naslijedili sujevjerja za koja nemaju nikakvih argumenata. Primjera radi, možete se obratiti, između ostalog, i na sljedeća poglavlja u kojima na direktan ili posredan način Uzvišeni ukazuje na ovu temu: Al-Fatir: 28., Al-Bekara: 31. i 32., Al-Isra’: 39., Al-‘Ankebut: 80., Ar-Rum: 29., Junus: 55., An-Nahl: 41., i desetine drugih ajeta.
Učenjaci
U Kur'anu čitamo da nažalost ima učenjaka, koji iz različitih razloga, nakon što steknu znanje i odrastu u nauci informišući se o zakonima postojanja, umjesto da još više i energičnije teže ka spoznaji Boga i primicanju Njemu u znaku zahvale na stečenim blagodatima, opredjeljuju se na poricanje Boga, Njegovih blagodati i tajni stvaranja.
فَلَمَّا جَاءتْهُمْ رُسُلُهُم بِالْبَيِّنَاتِ فَرِحُوا بِمَا عِندَهُم مِّنَ الْعِلْمِ وَحَاقَ بِهِم مَّا كَانُوا بِهِ يَسْتَهْزِؤُون
Kada su im poslanici njihovi jasne dokaze donosili, oni su se znanjem koje su imali pomamili, i snašlo ih je ono čemu su se stalno rugali.[4]
Dakle, poslanici, koji su bili čisti od svakog grijeha, donosili su nebesku objavu sa dokazima jasnim i predočavali je učenim ljudima. Međutim, oni zbog znanja koje su već posjedovali i s kojim su se ponosili, osjetiše kako im Objava nije potrebna, riječi poslaničke su ismijavali, a Objavu proglasili običnim izmišljotinama i bajkama. Oholost i opijenost znanjem jeste stanje koje se ne slaže sa obavezama i obilježjima čovjeka koji posjeduje to znanje. Poricatelji vjere nalaze se u zaklonu koji nije srodan njihovoj reakciji prema vjeri, zato što je suština znanja svjetlo, a njena esencijalna osobitost jeste rasvjetljavanje i viđenje zbilje, a ne oholo poricanje i laički odnos.
Upravo iz tog razloga Kur’an časni opisujući njihovu reakciju na upućeni poziv upotrebljava riječ ferihu, (pomamili se), da bi dao do znanja da osnov njihove tvrdnje kako nemaju potrebe prema vjerskom nauku, ustvari nije naučan i racionalno utemeljen, već riječ je o zabludi i nefsanskom porivu. Kur’an časni, da bi nas spriječio od upadanja u ovakve i njima slične zamke, predočava četiri stvari, kojima poziva razumne ljude dajući im do znanja da se trebaju čuvati povođenja za učenjacima koji prate smjer svoga nefsa, a ne svoga razuma. Četiri spomenute stvari jesu sljedeće:
a) Vrijednost učenog čovjeka je u načinu njegovog razmišljanja;
b) Naučna razmišljanja jesu ustvari mentalne činjenice koje čovjeka vode u Objektivnom svijetu;
c) Ono o čemu se ima znanje (m’alum) jesu vanjska stvarna i objektivna bića;
d) Znanje i mentalne činjenice, tek u trenutku kada odgovaraju objektima u objektivnom svijetu i postojećim realnostima, dobivaju svoju vrijednost.
Ukoliko ne dođe do tog podudaranja, ‘znanje’ u takvom čovjeku gubi vrijednost i pretvara se u robu koja ne prolazi na tržištu realnosti. Ukoliko znanje dostigne sjedinjenje sa onim o čemu se ima znanje, tj. s pojmljenim, te na taj način sjedini dušu znalca s tom stvari, tada znalac može imati koristi od zbilje, posebnosti i tragova vezanih za one stvari koje on sada uistinu zna. Ukoliko pak ne dođe do sjedinjenja između intelekta i pojmljivog, neće se moći koristiti stvarnim tragovima i posebnostima onoga o čemu misli da ima znanje. Na taj način sve te pothranjene informacije neće moći upotrijebiti za stizanje do svoje stvarne sreće.
Slavljenje i poniznost karakteristično je za sva bića
U kontekstu četiri već navedene činjenice Kur'an se nadovezuje ukazivanjem na suštinsku posebnost i karakteristiku svih postojećih stvari. Kur'an časni, govoreći o tome kaže da sve stvari slave i veličaju, tj. ponizne su pred Bogom.
يُسَبِّحُ لِلَّهِ مَافِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ
Ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji hvali Allaha.[5]
وَلِلّهِ يَسْجُدُ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ
Allahu sedždu čini sve što je na nebesima i na Zemlji.[6]
Postavlja se pitanje zašto neki učeni ljudi ne slave i ne veličaju Boga i pored stečenog znanja o svim mnogobrojnim činjenicama i zbiljama. Kao odgovor treba navesti da je takav čovjek ohol zbog jedne od dviju stvari. Prvo, izabrao je sebi božanstvo čije pravo lice jeste egocentričnost i faraonizam.
اتَّخَذَ إِلَهَهُ هَوَاهُ
Onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo.[7]
Drugi razlog jeste da uopće nije shvatio zbilje, već od znanja je napravio samo mentalni katalog i slikovnicu, tako da suštinski posmatrano on i ne poznaje svijet. Ukoliko čovjek stekne fond pojmova, a ne stigne do njihovih zbilja i realnosti, sigurno je da neće imati koristi ni rezultata od stečenog osim egoizma i želje za ponižavanjem drugih. Takav čovjek nikada neće spoznati stvarnost onakvom kakva jeste niti će mu biti razumljivi učinci egzistenata, zato što se nije sjedinio s njima kroz prizmu jedinstva intelekta i pojmljivog, već samoga će sebe od drugih(og) boljim vidjeti.
U časnim ajetima i brojnim hadisima kao i u savjetima evlija Božijih i arifa koji su stigli do cilja, nailazimo na upozorenja o sebeljublju, egocentričnosti i čuvanju od opasnosti koja prijeti u trenutku kada neznanje uzme oblik znanja, što čovjeka odvaja od zbilje ovoga svijeta. Mewlana u Mesneviji slikovito i simbolično ukazuje na zbilju čovjeka, svijeta i zaprljanosti koje se nalaze u čovjeku. Mjesec i njegova putanja kretanja bolji su i uzvišeniji od oblaka i zemaljske prašine. Međutim, nastavlja Mewlana sa svojim poređenjem, ukoliko se oblaci ili pak prašina ispriječe između nas i Mjeseca, bez obzira na svu Mjesečevu ljepotu, nećemo se imati prilike koristiti njome. Čovjekova strast upravo jesu ti oblaci prašine, koji se ispriječe između čovjeka i Istine i liše ga njene korisnosti. Sigurno će jednoga dana materijalni svijet doživjeti apokalipsu, oblaci strasti će se spustiti i Istina će se ukazati u svome pravom, neizmjenjenom liku, međutim, tada je za mnoge već kasno.
Izvor: „Sekularizam ili vjera“ Eydi Akbar
[1] Al-Waqi’a: 57. do 59.
[2] Al-Waqi’a: 63. do 65.
[3] Navedeno iz knjige Andišehaje khas, str. 57., Qom: 1980.
[4] Al-Mu’min: 83.
[5] Al-Džumu’a: 1.
[6] Ar-R’ad: 15.
[7] Al-Džasije: 23.