Skromnost i njeni korjeni

Islam i skromnost

U hadisima je mnogo prostora posvećeno savjetima i upućivanju na skromnost. Vjerski prvaci i Božiji ugodnici i sami su posjedovali ova svojstva, pozivajući na taj način i druge na ista djela. Nisu vidjeli nikakve razlike između bogatih i siromašnih, bijelih i crnih, već su ih sviju posma­trali sa krajnjim poštovanjem.

Budući da ova tema ima velik značaj, obratit ćemo pažnju na sadržaj sljedećih hadisa:

a) Prenosi se da je Musa bin Dž'afer, a. s., prolazeći sa ashabima kroz neko mjesto naišao na veoma ružnog crnca. Nazvao mu je selam i sišao sa jahalice. Dugo su pričali da bi mu zatim Imam ponudio svoju pomoć uko­liko mu nekad nešto zatreba. Nakon toga ashabi ga upitaše: “O sine Re­sulov, sjediš sa takvim čovjekom i nudiš mu pomoć, a ustvari on je onaj koji se treba tebi obratiti, čemu to?” Imam odgovori: “Ovaj crnac rob je među robovima Božijim, na osnovu knjige Božije moj je brat, a i komšija na zemlji Božijoj. Povezao nas je najbolji babo, koji se zove Adem, a. s., i najvrjednija vjera, koja za zove islam!”[1]

b) Jedan čovjek porijeklom iz Belha prenosi: “Bio sam saputnik Imama Ride, a. s., kada je putovao u Horasan. Jednoga dana pozvao je za sofru sve svoje sluge, tako da su se na njoj okupili i crnci, i ostali. Rekoh mu: ‘Na raspolaganju ti je moj život, mogli bismo napraviti odvojene sofre!’ On reče: ‘Ušuti! Bog nam je jedan, majka nam je jedna i babo također. A Bog nagrađuje prema našim djelima.'”

Poruke hadisa:

 U navedenim hadisima, koji ustvari predstavljaju praktični život ovih velikana, postoji velik broj poruka i pouka. Sada ćemo ukratko ukazati na neke od njih.

1. Realnost

U ovim hadisima može se uočiti realan pogled kakav su imali i imam Rida i njegov otac. Realnost se ogleda u načinu kako su obojica jednako postupali prema svim ljudima što su objašnjavali činjenicom da su svi ljudi robovi Božiji i prema tome jednaki. Pošto smo mi robovi, a i oni ta­kođer robovi Božiji, potrebno je da druge uvažavamo i poštujemo

2. Uvažavanje vjerskog bratstva

Osim što smo obojica robovi Božiji, ima još jedna karika koja nas zbližava. Riječ je o vjerskom bratstvu. Kur'an jasno naglašava: Zaista, vjernici su braća. To je konačna i nepromjenjiva istina. Vjernici su braća jedni drugima. Kur'an je ta bitna karika oko koje smo svi okupljeni i na osnovu koje svi moramo biti jednaki.

3. Uvažavanje čovječnosti

Kada se naglašava da su nas otac i majka doveli na Ovaj svijet, to znači da je činjenica prema kojoj smo kao ljudi zapravo obavezujuća. Obave­zuje nas da poštujemo druge ljude. Čovječnost ima svoje zahtjeve koji se moraju poštovati.

4. Komšiluk

Činjenica da nas je Bog na Ovom svijetu učinio komšijama stavlja nam u zadatak da jedni prema drugima budemo skromni i skrušeni. Istina je u tome da smo došli iz nematerijalnog svijeta i iz svjeta ezela, tj. vječnosti. Zakoračili smo po ovoj planeti, a smjer nam je beskonačni svijet. Kratko vrijeme moramo provesti na ovoj prolaznoj stanici. Pošto je stanje takvo, onda moramo poštovati komšijska prava i dužnosti te ne dovoditi u pitanje i ne pokvariti svoju vječnost međusobnim uznemiravanjima.

Sve ove poruke objedinio je Imam Ali, a. s., u dvije rečenice u Stazi rječitosti. U savjetu koji daje Maliku Aštaru kako da se ponaša, Imam kaže sljedeće: “O Malik, ili su ti braća u vjeri, ili su s tobom isti po stva­ranju, zato poštuj i uvažavaj ljude!”

Vrste skromnosti

Skromnost se s obzirom na razloge i povode može podijeliti na više vrsta. Međutim, općenito gledano, možemo je podijeliti na dvije vrste, premda svaka od njih ima svoje podvrste.

a) pohvaljena skromnost;

b) pokuđena skromost.

Postoji jedna vrsta skromnosti koja je sa islamskog stanovišta sveta, veoma pritvrđena i pohvaljena, a koju priznaju i hvale razumni ljudi. S druge strane, postoji i skromnost koja nije ni poželjna, ni opravdana, ni ra­zumna, a nije ni ono šta se očekuje. U pohvaljenoj skromnosti postoje dvije veoma važne činjenice. Svaka od njih upotpunjuje jedna drugu i po­kazuje šta je dozvoljeno te u čemu se nalazi ispravna skrušenost.

Prva činjenica osigurava da skromnost ne pređe granice skromnosti. Ukoliko bi prešla granice, sigurno bi se pretvorila u ulagivanje i podi­laženje, a ove dvije osobine su bezvrijedne, loše i pokuđene.

Drugi uvjet je da razlozi i povodi skromnosti budu časni i moralno dostojanstveni, islamski opravdani, s ciljem poštovanja tuđeg prava i nji­hove ličnosti i ugleda, a ne da budu podstaknuti slabošću nefsa. Drugim riječima, skroman je onaj čovjek koji ima samouvjerenje i sigurnost, koji u sebi nema nikakvog osjećanja niže vrijednosti i koji jedino sa poštivan­jem ljudske i moralne dužnosti uvažava ljude i prema njima pokazuje skromnost.

Imam Ali, a. s., objašnjavajući ljudske vrline u vjernicima, o skrom­nosti kaže sljedeće: “Oni su moralno ugodni, a po prirodi su mehki i skromni, međutim, psihički su tvrđi i postojaniji od kamena. Prema lju­dima se ponašaju skromnije i od običnoga roba.”

U ovom hadisu granice su veoma lijepo ocrtane. Psihički su čvrsti poput kamena te postojani i sigurni poput stijene, ali praktično su ugodniji i od jutarnjeg povjetarca. Duh vjernika je zbog mira i sigurnosti koje crpi iz vjere u Boga postojaniji od planine; međutim, djela su mu mekša od ružine latice.

Islam, vjera časti i slobode

Islam želi časne i dostojanstvene sljedbenike. On ih drži slobodne i po­nosite. Ni u kom slučaju nije spreman oduzeti čovjeku čast i slobodu, a naročito nije spreman učiniti to svojim sljedbenicima. Da bismo dokazali ovu tvrdnju, navest ćemo nekoliko hadisa.

Poslanik je rekao: “Nijednom vjerniku nije dozvoljeno da se ponizi svojim rukama.”

U sljedećem hadisu hazreti Muhammed, s. a. v. a., kaže: “Vjernik nema pravo poniziti samoga sebe.”

Ebu Abdullah, a. s., reče: “Bog je prepustio vjernicima sve poslove, osim poniženja samoga sebe.”

Askeri, a. s. rekao je: “Kako je ružno za vjernika da želi nešto u čemu se nalazi njegovo poniženje.”

Ebu Abdullah, a. s., kaže: “Uzvišeni Gospodar prepustio je vjer­nicima sve poslove, ali im nije dozvolio poniženje samih sebe.”[2]

Napomena: Osjećaj časti, ponosa i slobode sa islamskog stanovišta nije samo nef­sanski osjećaj, već je to zapravo naredba za rad i zalaganje, naredba prihvatanja i podnošenja problema na putu sticanja časti. Imam Ali, a. s., na jednom mjestu kaže: “Podnošenjem teških problema i ozbiljnih po­teškoća postiže se visoki stepen i vječno zadovoljstvo.” Čast bez zalaganja i truda nema nikakvog smisla.

Fikhski propis: Ukoliko postoji voda, obavezno je uzeti abdest za namaz, a tejemum je u tom slučaju neispravan.

Islamski pravnici su u kontekstu ovog propisa istakli mišljenje da, ukoliko voda postoji, a vlasnik vode je čovjek koji je daje, ali uz na­glašavanje kakvu uslugu čini, čovjek koji je obavezan uzeti abdest nema pravo prihvatiti tu vodu, već treba uzeti tejemum i obaviti namaz.

[1] Tuhaful-‘uqul.

[2] Mehedžetul-beyda’, tom IV.