Borba između savjesti i nagona

Ponekada se u čovjekovom nutarnjem biću zametne borba između njegovih duševnih nagona i moralne savjesti. S jedne strane, nagoni i strasti čovjeka podstiču da ostvari sve svoje nedozvoljene prohtjeve, a s druge strane, moralna savjest se punom snagom odupire ovome i čovjeku vrlo jasno obznanjuje da je to što čini grijeh.

Robovi strasti, niske i nehajne osobe, koji se predaju griješenju i moralnim prljavštinama, brzo donose odluke i prepuštaju se nezakonitim požudama svoje duše, ne mareći za upozorenja svoje moralne savjesti.

Istinski pobožnjaci, osobe ukrašene vjerovanjem, nalaze se tačno na suprotnom položaju od obožavalaca strasti. Oni hitro donose odluku o presijecanju nepoćudnih želja i htijenja svoje duše i ne upuštaju se u prljavštinu i grijeh. Oni se odazivaju zovu svoje moralne savjesti i svoje neispravne želje odbacuju.

Ima ljudi koji su donekle svjesni svoje moralne i vjerske odgovornosti, ali ne u tolikoj mjeri da jasno odgovore na zahtjeve svojih nedozvoljenih prohtjeva. Ova skupina kao da se nalazi na razmeđu dvaju puteva. Dvoume se i zbunjeni su: ne mogu se poput onih sa jakim vjerovanjem potpuno okrenuti od nezakonitih i nepoćudnih želja svoje duše, a opet nisu ni poput osoba koje nemaju nikakvog vjerovanja i koje se upuštaju u svaki grijeh, da odmah donesu odluku o griješenju.

Neki od ovih ljudi, da bi umirlili svoju savjest i ugasili koreći glas svoje moralne savjesti, bježe u okrilje vlastitih pravdanja, izgrađuju sebi prizore isprike, s nadom da će bez nutarnje patnje i brige moći zadovoljiti svoju dušu. Pritom zaboravljaju da je moralna savjest uvijek živa i svjesna, da je toliko moćna da se ne zadovoljava promjenom oblika grijeha i njegovim prikrivanjem te da ne odustaje od svoje svete zadaće, a to je korenje grješnika.

Ako na temelju vanjštine zaključimo da su zrake savjesti oslabljene i ugašene, pogriješit ćemo: savjest je živa, iako vanjština duše pokazuje mrtvilo. Ona tiho nastavlja obavljati svoj posao i može zapanjujućim blijeskom iznenada objelodaniti svoje postojanje. Pored savjesti, koja izražava sva svoja stremljenja, misli i vjerovanja – nailazimo na tamnu i nevidljivu savjest koja govori o jednom postojanom i nevidljivom stanju duše. Posredstvom dijela reakcija oboljelog, koje su naizgled nesuvisle i koje su elementi maloumnosti, moguće je ustanoviti dokaz da je ova postojanost stvarna. Ove reakcije pokazuju da savjest može postojati i ispod ruševina razuma i svijesti.

Savjest čak utiče i na život tkiva i na stanja tjelesnih aktivnosti koje same posjeduju životnu osobnost.[1] 

Slučaj Omera ibn Sa‘da, koji je na Kerbeli načinio krvave prizore zarad zadobijanja vlasti nad Rejom, jasno ukazuje na ovu činjenicu. S jedne strane, ubistvo hazreti Husejna, a.s., njegove nevine djece i njegovih prijatelja, nesumnjivo je djelo suprotstavljeno moralnoj savjesti, vjeri i razumu. Ali s druge strane, vlast nad Rejom i užitak predvodništva predstavljaju jednu veliku i nezanemarljivu težnju njegove poročne duše. Kada mu je Ubejdullah ibn Zijad predložio ubistvo hazreti Husejna kao uvjet za zadobijanje Reja, Omer ibn Sa‘d se našao u velikoj nedoumici.

Da je on bio čovjek sa vjerom i bogobojaznošću, nesumnjivo bi odmah odbio prijedlog te se nikada ne bi upustio u prihvatanje kratkotrajne vlasti, udovoljavanje svojoj požudi za upravljanjem i ne bi ušao u ovako velik zločin. Da je bio u potpunosti neobuzdan i bezobziran čovjek, kome savjest, vjera, razum i opće javno mišljenje ništa ne znače, bez sumnje, odmah bi prihvatio ponudu i ne bi ništa rekao. Međutim, iz njegovog stanja može se naslutiti da je u podsvijesti osjećao nelagodu zbog ovog djela, ali ne u dovoljnoj mjeri da ga nagna da zanemari vlast.

Za konačan odgovor tražio je nešto vremena. Navečer se osamio i u okeanu svojih misli stvorio je svojevrsni prizor bitke. Dvije zaraćene strane stvorile su se u njegovoj nutrini: na jednoj strani su bili Bog i Poslanik, razum i čast, moralna savjest i ljudskost, a na drugoj strani su bili položaj upravljanja jednom pokrajinom, užitak i strast, upravljanje i samoobožavanje. Omer ibn Sa‘d je bio rastrgnut između ove dvije zaraćene strane. Kada bi se osvrnuo prema Bogu, savjesti i razumu, govorio bi sebi: Ne trebam se upustiti u ovaj grozni zločin, ne smijem sebe uprljati Husejnovom krvlju. Kada bi pak pogledao na drugu stranu, govorio bi sebi: Ne smijem propustiti ovu priliku, ovaj položaj, sa ovom veličinom ne zadobija se svaki dan. Napokon, da bi zadovoljio moralnu savjest, koja se nalazi u nutrini svakog i pobožnog i nepobožnog čovjeka, pribjegao je iznošenju opravdavajuće argumentacije u vjerskoj odori, te je iznio ovakvu analizu i opravdanje:

Vele da Allah Stvoritelj je Dženneta

I Džehennema, i kažnjavanja, i okova na rukama. 

Ako je istina ovo što su kazali,

Ja ću se pokajati za ove dvije godine.[2] 

Omer ibn Sa‘d je u svojoj nutrini stvorio ovaj zamišljeni prizor i ovu nestvarnu argumentaciju te je tako našao utočište i opravdanje za svoju izdaju i zločin. Mislio je da će ovim makar malo smiriti svoju savjest, da će je moći ostaviti ispod svojih izmaštanih potreba te da će na taj način ostati siguran od njenih neprekidnih i bolnih korenja. Ali je zaboravio da je moralna savjest realistična, da poznaje zbilje te da ju je nemoguće zatočiti i prekriti nestvarnim argumentima. Moralna savjest je plamteća svjetiljka koja je po zapovijedi Uzvišenog Gospodara položena u nutrinu svakog čovjeka, i ovakvim lažnim opravdanjima i argumentacijama ona se ne može ugasiti ni prekriti. Moralna savjest nikada ne zaboravlja svoju nebesku dužnost i nikada zločince ne ostavlja mirnim, bez korenja i proganjanja.

Zato je Omer ibn Sa‘d odlučio da ne sluša svoju moralnu savjest te da je potpuno zanemari, kao da i ne postoji. Ipak, ne vidjeti nešto ne znači zaista to i dokinuti.

Bez sumnje, ove strašne reakcije proizvod su činjenice da čovjek odbija da posluša glas svoje moralne savjesti. Upravo ovo odbijanje ustvari proizvodi obmanjujući osjećaj da savjest uopće ne postoji. A onda se pokaže da se svijest prikrila u podsvijesti.[3] 

On je zato odlučio da počini zločin i da zarad zadobijanja vlasti učini najveći mogući grijeh. Na kraju nije postigao želju svoga srca, dakle položaj upravitelja pokrajine za kojim je čeznuo, ali je zato zadobio nepodnošljive napade i prozivanja svoje moralne savjesti, s jedne strane, dok su mu politički slom i društvena sramota, sa druge strane, zagorčali život. Obuzimala ga je psihička bolest i duševno nezadovoljstvo, a mir i spokoj su mu potpuno oduzeti. Naredio je da se njegova postelja danonoćno drži pruženom. Tako je on malo spavao a dosta šetao po stanu, ili bi besciljno lutao uličicama. Na koncu je doživio upravo da ga ubije jedan od oficira te je svoj sramotni život okončao na ovako jadan način.

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić