Smisao duhovnog srca

Srce o kojem Kur’an govori razlikuje se od pojma srce kao materijalnog organa. Ni na jednom mjestu u Kur’anu, kada se spominje srce, ne misli se na “pumpu” u prsima. Čak i u slučajevima kada se spominju osobine koje se mogu pripisati materijalnom srcu, kao npr. osobine zdravlja ili bolesti, i tada se misli na ono duhovno srce. 
Ni jedna dimenzija u čovjekovoj duši i nijedno ljudsko djelo ne postoji, a da se na neki način ne može pripisati srcu. Iz ovoga proizlazi konačan stav Kur’ana o pojmu srca, a on bi glasio da se pod ovim pojmom podrazumijevaju shvatanje, poimanje, emocije, odlučivanje, prijateljstvo, neprijateljstvo itd. Dakle, da se zaključiti kako se pod pojmom srce (qalb) u Kur’anu ne misli ni na šta drugo do na sam ruh i haqiqat (suštinu, zbilju) čovjekovog bića, ili na onu dimenziju tog bića o kojoj govori Allah dž.š., kada kaže: Udahnuo sam mu od duha Svoga. 
Ovdje bi neko mogao iskazati svoje neslaganje kazavši da se ne može dati tako široko značenje srcu i poistovjetiti ga sa pojmom duh, jer se o duhu govori kao o izvoru života, nečemu po čemu čovjek živi, a srce se nigdje u Kur’anu ne spominje kao izvor života. 
Odgovor na ovaj prigovor glasio bi: Čovjek u svom biću smiruje dvije dimenzije života: životinjsku, po kojoj je čovjek živo biće kao i životinja ili biljka; i insansku dimenziju koja je izvor čovjekovih vrlina što ga uzdižu iznad svih ostalih bića. Allah dž.š., u Kur’anu kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اسْتَجِيبُواْ لِلّهِ وَلِلرَّسُولِ إِذَا دَعَاكُم لِمَا يُحْيِيكُمْ وَاعْلَمُواْ أَنَّ اللّهَ يَحُولُ بَيْنَ الْمَرْءِ وَقَلْبِهِ وَأَنَّهُ إِلَيْهِ تُحْشَرُونَ 

O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad vas pozovu onome u čemu je vaš život!

Srce ne možemo poistovijetiti sa duhom ili dušom kada govorimo o životinjskoj dimenziji čovjekovog bića, ali to možemo učiniti kada se radi o insanskoj dimenziji srca, iz koje izviru uzvišene osobine ljudskog bića. Međutim, neko opet može kazati kako ne prihvata tu tezu o dvojnosti ljudskog duha, već da postoji samo jedna duša, koja biljkama daje osobine biljaka, koja je životinjama izvor aktivnosti i napretka, ali kada je u čovjeku, izvor je svega toga, s tim što su mu istovremeno svojstvene i neke ljudske osobine poput moralnih vrlina.
S obzirom na to da ljudska duša ima u sebi više pojedinačnih nivoa duha: nefsi emmare, koja nastoji ovladati čovjekom i potiče ga na činjenje zla radi zadovoljenja vlastitih strasti, prohtjeva i želja; nefsi levvame ili moralna savjest; nefsi mulheme ili nadahnuta dimenzija u ljudskom duhu koja prima inspiraciju i putem koje čovjek ima mogućnost da bira između dobra i zla; te nefsi mutmeinne, smirena, uvjerena ljudska duša, o kojoj Kur’an govori kao o vrhuncu čovjekovog uspinjanja ka vrlini i ka Allahu, dž.š. Tim nivoima mogli bismo pridodati i pojam srca ili qalba, koji je vrlo blizak nefsul-mutmeinnu. Sve ovo govorimo pod pretpostavkom da nam neko dokaže da ljudski duh ima samo jednu dimenziju i da je to ustvari ona dimenzija koju posjeduju i životinje, s tim što su joj pridodate i neke ljudske osobine. Međutim, pošto ovo nije dokazano ni racionalno ni na osnovu Kur’anskih učenja, mi ostajemo pri tome da je qalb, u Kur’anskom smislu, jednak ruhu, a ruh je, opet, jednak nefsu. 

Nefsi mulheme ili fitret negdje je na sredini, na jednakoj udaljenosti od dobra i zla i svojstvena mu je mogućnost biranja i jednog i drugog. Ako bismo sa njim postupali loše, jačala bi dimenzija nefsi emmare koja zapovijeda zlo; ako ne bismo postupali ni previše dobro ni loše, onda nastupa nefsi levvame: činimo zlo, ali se u sebi uvijek korimo zbog toga; a ako bismo, pak, postupali baš onako kako Allah dž.š., traži od nas, onda bismo uspjeli razviti svoj nefs do stupnja mutmeinne. 

U Kur’anu postoje dokazi o tome da nefs i ruh označavaju jedan te isti pojam. Na jednom mjestu u Kur’anu Allah dž.š., kaže: Udahnuo sam mu od duha (ruha) Svoga, a na drugom, gdje se govori o smrti, kaže: Allah uzima duše (nefsove) u trenutku smrti.  U prvom slučaju koristi se pojam ruh, a u drugom nefs, s tim da oba označavaju istu zbilju.

Izvor: Akbar Eydi, Savršeni ahlak, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004., preveo sa perzijskog: Amar Imamović