Odnos Ovog i Budućeg svijeta

Ovaj svijet je njiva Budućeg svijeta

Prva stvar koja se na ovom mjestu treba prihvatiti i potvrditi jeste činjenica da sreća ili nesreća na Ahiretu zavise od čovjekovog ponašanja na Dunjaluku. Dakle, čovjek se ne može na Onom svijetu zalagati da bi sebi osigurao onosvjetske blagodati niti se oni koji posjeduju veću tjelesnu ili intelektualnu snagu mogu okoristiti većim blagodatima, niti neko može koristeći lukavstva i prevare zloupotrijebiti tuđi napor i rezultate, kako neki neupućeni ljudi pretpostavljaju i umišljaju da je Ahiret u potpunosti nezavisan i odvojen od Dunjaluka.

U časnom Kur'anu nailazimo na riječi koje izgovaraju nevjernici:

وَ مَا أَظُنُّ السَّاعَةَ قَائِمَةً وَ لَئِن رُّدِدتُّ إِلَى رَبِّى لَأَجِدَنَّ خَيْرًا مِّنْهَا مُنقَلَبًا

i ne mislim da će ikada Smak svijeta doći; a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći.[1]

Na drugom mjestu kažu:

وَ مَا أَظُنُّ السَّاعَةَ قَائِمَةً وَ لَئِن رُّجِعْتُ إِلَى رَبِّى إِنَّ لِى عِندَهُ لَلْحُسْنَى

i ja ne mislim da će Čas oživljenja doći. A ako budem Gospodaru svome vraćen, kod Njega me čeka Džennet.[2]

Ovakve osobe pretpostavljale su ili da će na Ahiretu moći svojim trudom ostvariti brojne blagodati, ili pak da je dobro stanje u kojem su uživali na Dunjaluku pokazatelj posebne Božije pažnje prema njima, tako da će i na Ahiretu uživati u takvim dobrima.

U svakom slučaju, ukoliko neko bude vjerovao u Ahiret kao u svijet potpuno odvojen od Dunjaluka, tako da dobra ili loša djela na Ovom svijetu nemaju nikakve uloge ili uticaja na nagrade i kazne Budućeg svijeta, on će time iskazati nevjerovanje proživljenje kao jedno vjersko načelo nebeskih religija, zato što se ovo načelo oslanja na nagradu ili kaznu za dunjalučka djela kao činjenicu i upravo zbog toga Dunjaluk je nazvan ahiretskom tržnicom ili njivom, što znači da se još ovdje treba posvetiti zalaganju i sijanju, a prinos i plaću treba primiti na Ahiretu.[3] Dokazi kojima se potvrđuje proživljenje, kao i kur'anska objašnjenja u vezi s tim pitanjem zahtijevaju upravo ovo značenje tako da nema potrebe za objašnjenjima.

Ovosvjetske blagodati ne donose sreću na Budućem svijetu

Ima onih koji pretpostavljaju da imetak, djeca i ostala sredstva lagodnog života predstavljaju povod za ugodan i miran život na Ahiretu. Postoji mogućnost da je običaj ukopavanja umrlih sa zlatom, nakitom i dragim kamenjem, pa čak i sa hranom, uspostavljen na ovoj pretpostavci.

Kur'an časni naglašava da ni imetak ni djeca, sami po sebi (bez uzimanja u obzir ponašanja prema njima i sa njima), nisu povod približavanja Bogu,[4] niti će na Ahiretu neko od njih imati koristi.[5] Zapravo, takva vrsta ovosvjetskih odnosa i veza na Onom svijetu prestaje važiti[6] i svako će napustiti ono što ima i odvojiti se onoga što je bilo njegovo.[7] Svako će biti sam proživljen i takav će se uputiti[8] prema Uzvišenom Bogu, a samo će duhovne i Božanske veze opstati. Upravo zbog toga će vjernici koji su sa svojim bračnim drugovima, djecom i bliskima imali ovu vrstu odnosa, utemeljenih na vjerovanju, biti skupa u Džennetu.

Možemo zaključiti da veza između Ovog i Budućeg svijeta nije ista kao veze koje postoje među ovosvjetskim pojavama. Drugim riječima, ne podrazumijeva se da će svako ko je na Ovom svijetu bio snažniji, ljepši, čiliji i opskrbljeniji na isti takav način biti proživljen i na Budućem svijetu. Kada ne bi bilo tako, u tom slučaju faraoni i karuni bi imali najveći udio u onosvjetskoj sreći. Međutim, koliko je onih koji na Prolaznom svijetu nisu imali nikakve moći, koji su živjeli teškim i siromašnim životom, ali koji će zahvaljujući tome što su obavljali Božija naređenja biti proživljeni kao moćni i snažni te biti opskrbljeni vječnim blagodatima.

Ima ljudi koji su sljedeći ajet:

وَ مَن كَانَ فِى هَذِهِ أَعْمَى فَهُوَ فِى الْآخِرَةِ أَعْمَى وَ أَضَلُّ سَبِيلًا

Onaj ko je na Ovom svijetu bio slijep bit će slijep i na Onom i još zalutaliji,[9] protumačili na način da zdravlje i opskrbljenost ovosvjetskim dobrima ima neposrednu vezu sa čovjekovim stanjem na Budućem svijetu. Međutim, previdjeli su da se pod sljepoćom koja se spominje u navedenom ajetu ne misli na tjelesnu sljepoću, već se misli na sljepoću srca, kako se to u drugom ajetu kaže:

فَإِنَّهَا لَا تَعْمَى الْأَبْصَارُ وَلَكِن تَعْمَى الْقُلُوبُ الَّتِى فِى الصُّدُورِ

Ali zaista nisu oči slijepe, već srca u grudima.[10]

Na drugom mjestu se kaže:

وَ مَنْ أَعْرَضَ عَن ذِكْرِى فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا وَ نَحْشُرُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَعْمَى ۝ قَالَ رَبِّ لِمَ حَشَرْتَنِى أَعْمَى وَ قَدْ كُنتُ بَصِيرًا ۝ قَالَ كَذَلِكَ أَتَتْكَ آيَاتُنَا فَنَسِيتَهَا وَ كَذَلِكَ الْيَوْمَ تُنسَى

A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti. Reći će: “Gospodaru moj, zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?” Reći će: “Evo zašto, dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.”[11]

Dakle, uzrok sljepoće na Onom svijetu jeste zaboravljanje Božijih znakova i dokaza na Ovom svijetu, a ne osjetilna sljepoća.

Povezanost Ovog i Onog svijeta nije poput povezanosti uzroka i posljedica na Ovom svijetu.

Ovosvjetske blagodati ne uzrokuju nesreću na Budućem svijetu

S druge strane, postoje pojedinci koji umišljaju da između ovosvjetskih i onosvjetskih blagodati postoji suprotan odnos, tako da će do onosvjetskih blagodati stići oni ljudi koji nisu uživali u ovosvjetskom blagostanju. I suprotno tome, oni koji su uživali u ovosvjetskim blagodatima bit će lišeni onosvjetske sreće. U svom mišljenju pomažu se ajetima i predajama koje ukazuju na to da ljudi koji su odani Ovom svijetu neće imati udjela u onosvjetskim blagodatima. Oni na taj način previđaju činjenicu[12] da odanost Ovom svijetu nije isto što i opskrbljenost njegovim blagodatima, već je Ovom svijetu odan čovjek koji ovosvjetske užitke postavi za cilj svojih djelatnosti i napora, i koji svu svoju energiju koristi da bi ih ostvario, pa makar i ne stizao do svojih prohtjeva. S druge strane, čovjek posvećen Budućem svijetu jeste onaj koji ne veže srce za ovosvjetskke užitke i čiji životni cilj je Ahiret, pa makar i bio opskrbljen velikim ovosvjetskim blagodatima, poput hazreti Sulejmana i velikog broja drugih poslanika i evlija Božijih, koji su imali ogromna ovosvjetskka dobra i blagodati, a koje su koristili da bi stigli do onosvjetske sreće i Božijeg zadovoljstva.

Dakle, između opskrbljenosti dunjalučkim i ahiretskim blagodatima ne postoji ni neposredna veza ni oprečnost, već su i blagodati i nevolje na Ovom svijetu raspoređene među ljudima mudrim Božijim upravljanjem,[13] a sve to je sredstvo za ispitivanje i iskušavanje ljudi.[14] Opskrbljenost ili lišenost ovosvjetskih blagodati sami po sebi nisu pokazatelj bliskosti ili udaljenosti od milosti Božije niti su povod sreće ili nesreće na Budućem svijetu.[15]

Zaključak

Zaključak do kojem smo stigli nakon ovih napomena jeste to da je poricanje svih vrsta povezanosti Ovog i Budućeg svijeta ravno poricanju proživljenja. Međutim, ne postoji veza između onosvjetskih blagodati i ovosvjetskih teškoća i muka, niti između onosvjetske kazne i ovosvjetskih blagodati, i obrnuto. Općenito gledano, veza između Dunjaluka i Ahireta nije poput veze koja postoji među dunjalučkim pojavama i ne podliježe fizičkim i biološkim zakonima. Ono što je osnovni povod uživanja u ahiretskim blagodatima ili pak podnošenja ahiretske patnje jesu čovjekova djela na Dunjaluku, koja su proizvod njegove slobodne volje i izbora, i to ne zbog toga što troše energiju i snagu i što unose promjene u pojavama, već zbog onoga što proizlazi iz unutrašnjih vjerovanja ili nevjerovanja. Ovo je poruka stotina ajeta koji ukazuju na to da uživanje u onosvjetskim blagodatima zavisi od vjerovanja u Boga, Sudnji dan i Božije poslanike, te od obavljanja onih djela kojima je Allah zadovoljan, poput namaza, posta, džihada, udjeljivanja, dobročinstva prema drugim ljudima, naređivanja na dobro i odvraćanja od zla, borbe protiv nasilnika, uspostavljanja pravde. Vječna onosvjetska kazna je posljedica nevjerstva, mnogoboštva, licemjerja, nijekanja Sudnjeg dana, poricanja poslanika, činjenja raznih vrsta grijeha i nasilja. U brojnim ajetima kao općeniti činilac onosvjetske sreće navedeno je vjerovanje i činjenje dobrih djela,[16] a uzroci vječne nesreće jesu nevjerovanje i grijesi.[17]

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., preveli sa perzijskog: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi