O jednoći Božijoj u govoru šejha Muzaffera
Vjerujemo da je Bog Jedan i Jedini, bez ortaka. On je Vječan, Prvi i Posljednji, što nam kazuje da je On postojao prije stvaranja i da će postojati nakon prestanka postojanja svijeta. On je uvijek Živi, Mudri, Moćni, Neovisan o svim stvarima, Onaj Koji sve čuje, Onaj Koji sve vidi, Sveznajući i Pravedni. On nije usporediv sa svojim stvorenjima, On nema ni tijelo niti oblik niti supstancu. On ne posjeduje niti težinu niti lahkoću, kretanje i mirovanje na Njega se ne odnose. On nadilazi vrijeme i prostor budući je On (njihov) Stvoritelj. Niko ne može odrediti Njegovo mjesto budući da On ne može biti sadržan u njemu. Niko i ništa Mu nije slično niti Njemu jednako. On nema ni suprugu ni potomstvo ni ortaka, i niko se ne može porediti s Njim. Vid Ga ne doseže, dok On sve vidi.
Onaj ko Ga poredi s Njegovim stvorenjima i pretpostavlja da On ima lice, ruke, oči, ili vjeruje da se spušta s neba na Zemlju ili da će se pojaviti pred ljudima u Džennetu poput Mjeseca itd., sličan je onome ko ne vjeruje u Boga, ili onome ko Ga umnožava i postaje odgovoran za politeizam ne znajući da je Bog iznad svih tih manjkavosti.
Slično tome, oni koji vjeruju da će se Bog na Sudnjem danu pokazati pred Svojim stvorenjima, i da će Ga oni vidjeti tog dana, jesu neznalice, čak ako i dalje verbalno potvrđuju da Bog nema tijelo. Zagovornici ove vizije Boga zatočenici su prividnog značenja Kur'ana i hadisa, za koje nisu upotrijebili inteligenciju kako bi shvatili pismo i duh ajeta Kur'ana. Oni su se odrekli svog uma i zaledili ga. To je razlog zašto oni nisu bili u stanju da analiziraju očigledno značenje riječi te u skladu s analizom, argumentacijom kao i pravilima metafore, u figurativnom smislu shvate istinsko značenje Kur'ana, kao što bi to trebalo biti logično.
Sve što možemo zamisliti i predočiti u svom umu u vezi s bilo čim, to je stvar, tvorevina poput nas samih, čije je postojanje slično našem. Naš um ne može prevazići tu granicu kojom je sam limitiran. Ovu istinu je izričito spomenuo Imam Bakir, mir s njim.[1]
VJEROVANJE U POGLEDU BOŽIJE JEDNOĆE
Vjerujemo da je Bog Jedan u svim Svojim aspektima. Na isti način treba vjerovati da je On Jedan po Svojoj biti shodno nužnosti Njegovog postojanja. Također, moramo vjerovati da je On Jedan u Svojim atributima, vjerujući da su oni sama Njegova esencija, premda mi nju vidimo posve dalekom, te da On nema ravnog u Svojim atributima. Tako, kada je riječ o znanju i moći, Njemu nema slična; u stvaranju i pružanju sredstava za život On nema saradnika, kao što nema ni suparnika u savršenstvu.
Nakon vjerovanja u Božiju Jednoću u pogledu Njegove biti i atributa, mi vjerujemo u Jednoću obožavanja Boga. Zabranjeno je obožavati mimo Njega bilo koga i bilo šta, ma u kakvom obliku to bilo. Zabranjeno je Njemu pridruživati bilo šta i bilo koga u svim vrstama ibadeta, bilo da su obavezni ili dobrovoljni, bilo da se radi o namazima ili drugim vidovima zikra ili dove.
Ko god u svom obožavanju pripisuje Bogu bilo koju drugu osobu ili stvar, politeista je. On ima isti status kao i onaj koji tvrdi da obožava Boga, a pri tome srcem želi na tom temelju nečiju blizinu mimo Božije. Takva osoba je prema islamskim principima politeista i idolopoklonik i nema velike razlike između te dvije vrste obožavanja.
Kada se posjećuju sveta mjesta Odabranih (Dobrih) Božijih robova ili učestvuje na skupovima gdje se izražava tuga, to ne predstavlja nikakvu vrstu približavanja nekom drugom mimo Allaha, kao što to pogrešno misle oni koji žele ocrniti pogled šiija imamija ne poznavajući istinski smisao koji te prakse imaju, a što je, naprotiv, dobar i adekvatan način traženja Božije blizine putem činjenja dobrih djela, kao što su posjeta bolesniku, učestvovanje na pogrebu (dženazi), udjeljivanje siromašnim. Kada odemo u posjetu bolesniku, mi činimo jedno dobro djelo osjećajući Božiju blizinu, u nastojanju da tim dobrim djelom učinimo Njega zadovoljnim, a ne s namjerom da uzdižemo osobu koja je bolesna niti da od nje steknemo neku korist niti da njoj ugodimo u smislu da je obožavamo. Isto se dešava kad je riječ o posjeti grobovima ili učestvovanje u žalosnim skupovima ili prilikom posjete braći u vjeri.
Što se tiče posjeta grobovima i održavanja žalosnih ceremonija, to su pravno legalna djela, što je utvrđeno islamskim pravom, a priroda naše diskusije nam ovdje ne dopušta podrobnije obrazlaganje. Ono što je sigurno, obilazak harema Čistih Imama nije nikakva vrsta idolopoklonstva (širka) kao što to neki misle. Jedini cilj tih posjeta jeste održavanje živim sjećanje na njih i prisjećanje na njihove zasluge i djelovanje u skladu s Kur'anskim ajetom:
Eto tako, a oni koji uzvisuju Allahova znamenja odraz je postojanja pobožnosti u njihovim srcima.[2]
Vjerskim zakonom utvrđeno je da su djela ove vrste dobra i preporučena. Stoga osoba koja ih obavlja s namjerom da se približi Allahu, bit će pravedno nagrađena.
VJEROVANJE U POGLEDU BOŽIJIH ATRIBUTA
Vjerujemo da su Božiji istinski atributi potvrđujući i nazivamo ih atributima savršenstva i ljepote, kao što su Njegovo Sveznanje, Svemoć, Samoopstojnost, Božanska volja i Njegova vječnost; oni su Njegova esencija i istovjetni su Njegovom Biću. Njihovo postojanje je istovjetno Njegovom Božanskom postojanju. Stoga je s gledišta Njegovog postojanja, npr. Božija moć Njegovo Biće a Njegovo Biće je Njegova moć. Bog je moćan jer je Živ i Moćan. Ne postoji dualitet između Boga i Njegovih atributa. Svi atributi Božijeg savršenstva su takvi.
Međutim, Njegovi atributi se razlikuju jedan od drugog iz aspekta koncepcije i značenja. Primjerice, Božije znanje ne nosi isto značenje kao i Njegova moć, ali iz aspekta Njegovog postojanja, oni su svi jedna ista esencija jer, ako bi oni bili drugo iz aspekta egzistencije (pod pretpostavkom da su Božiji atributi preegzistentni i samoopstojeći kao i Njegovo Biće), to bi pretpostavljalo obaveznost postojanja više nužnih bića, što bi se suprotstavilo istinskom temelju Jednoće Božanskog Bića.
Što se tiče ostalih potvrđujućih atributa, poput činjeničnog da je On Stvoritelj, Održavatelj sredstava za život, Vječan i da je On Prvi uzrok, svi oni su sadržani u jednom pravom atributu i u činjenici da Bog Sam po Sebi opstoji (Kajjum). Kajjum je atribut iz kojeg se izvode drugi različiti atributi kao što je Njegovo bivanje Tvorcem i Skrbnikom kroz različite manifestacije.
Negirajući Božiji atributi nazivaju se atributima Božije uzvišenosti. Svi oni negiraju mogućnost da je On stvoren, tj. činjenicu da On ne posjeduje tijelo, oblik, da se na Njega ne odnosi kretanje, mirovanje, težina i lahkoća. Jednom riječju, On nema nikakvu manjkavost. Osim toga, ovi atributi koji ističu činjenicu da On nije stvoren, ujedno su dokaz da On postoji sam po Sebi.
Postojanje samo po sebi jeste dio Njegovih potvrđujućih atributa savršenstva. Dakle, Njegovi negirajući atributi u konačnici se vraćaju na Njegove savršene atribute (potvrđujuće). Bog je Jedan u svakom aspektu. Ne postoji nikakvo mnoštvo u Njegovom postojanju. Očito je istina da je Bog u stvarnosti Jedan i Jedini i u Njegovom Biću ne postoje nikakve komponente.
Čudno je vidjeti neke kako vraćaju potvrđujuće Božije atribute onim negirajućim ne shvaćajući da su Božiji atributi nerazdvojivi od Njegovog Bića, tj. da su oni sama Božija bit. Zagovornici ovog koncepta mislili su kako bi bili sigurni da vjeruju u Jednoću Božije biti i odbili od nje svaku mnoštvenost da moraju vratiti potvrđujuće atribute onim negirajućim. Međutim, na taj način, oni su upali u još ozbiljniju pogrešku nego što su se pribojavali jer su učinili Svetu bit Boga koji Sam po Sebi postoji i Koji je slobodan od svih nedostataka i sličnosti bilo koje vrste ništavnom i zanijekali je.
Čudno je, također, i vjerovanje onih koji kažu da su Božiji atributi dodati Njegovoj biti i na taj način vjeruju da su i oni vječni na isti način kao i sama Njegova bit. I da je Njegova bit sačinjena od Njegovih atributa a što ih je odvelo u pripisivanje druga Bogu, a On je veći od toga.
Zapovjednik vjernika, Imam Ali, mir s njim, prvi vjernik, o tome je rekao: “Istinsko vjerovanje u Njegovu jednoću jeste shvatanje da je On tako čist i apsolutno iznad prirode i da se ništa ne može Njemu pridodati niti odijeliti od Njega jer mi treba da shvatimo da ne postoji razlika između Njega i Njegovih atributa. Ko god prihvata da su atributi Njemu pridodani, narušava koncept Njegove jednoće i vjeruje u dvojnost. Onaj ko vjeruje u Božiju dvojnost, pripisuje Mu djeljivost. Onaj ko vjeruje u Njegovu djeljivost, on je neznalica u pogledu Njega. On je neznalica i stalno pokušava da vjeruje u jedno svorenje proizašlo iz njegove mašte, koje biva njegovo božanstvo. Ko god kreira jedno takvo uvjerenje priznaje jedno ograničenje Njegovom Biću. Ograničava Ga određenim mjestom i određenim atributima i svodi Ga na nivo Njegovih stvorenja.“[3]
Naziv djela: Les Croyances Des Imamites
Preveo s francuskog: Elmedin Karaman
[1] Al-Medžlisi (umro 1111. po H.), Biharu-l-envar, 66: 293. Imam, mir s njim, rekao je: “Sve što vi možete razaznati s velikom preciznošću jeste produkt vaših misli i tvorevina je poput vas.“
[3] Eš-Šerif Radi; Nehdžu-l-belaga, prva hutba Imama Alija, mir s njim.