Zadovoljstvo onim što je Allah raspodijelio

لَيْسُ شُيْءٌ أَفْضَلَ عِنْدي مِنَ… الرِّضا بِما قَسَمْتُ

“Nema djela koje je kod Mene vrjednije od… zadovoljstva onim što sam raspodijelio.”[1]

Ajeti

وَ مِنْهُم مَّن يَلْمِزُكَ فِى الصَّدَقَاتِ فَإِنْ أُعْطُوا مِنْهَا رَ‌ضُوا وَ إِن لَّمْ يُعْطَوْا مِنْهَا إِذَا هُمْ يَسْخَطُونَ ۝ وَ لَوْ أَنَّهُمْ رَ‌ضُوا مَا آتَاهُمُ اللهُ وَ رَ‌سُولُهُ وَ قَالُوا حَسْبُنَا اللهُ سَيُؤْتِينَا اللهُ مِن فَضْلِهِ وَ رَ‌سُولُهُ إِنَّا إِلَى اللهِ رَ‌اغِبُونَ

Ima ih koji ti prigovaraju zbog raspodjele zekata. Ako im se iz njega da, zadovolje se, a ako im se ne da, odjednom se razljute. A trebalo bi da se zadovolje onim što im daju Allah i Poslanik Njegov i da kažu: “Dovoljan nam je Allah. Allah će nam dati iz obilja Svoga, a i Poslanik Njegov, mi samo Allaha hoćemo.”[2]

Predaje

Imam Sadik, mir s njim, je rekao: “Rekao je Iblis: ‘U vezi sa pet odlika ja nemam mogućnost spletkarenja, a ostale ljude imam u šaci.’” Peta od njih je: “…i ko je zadovoljan onim što mu je Allah dodijelio i ne brine se za svoju opskrbu.”[3]

Imam Sadik, mir s njim, je rekao: “Ko bude zadovoljan odredbom, doći će mu ono što je određeno i imat će nagradu, a ko se srdi na odredbu, doći će mu određeno i Allah će mu poništiti nagradu.”[4]

Rekao je Zapovjednik pravovjernih, mir s njim: “Onom ko je zadovoljan onim što mu je Allah dodijelio, tijelo je odmorno.”[5]

Rekao je Imam Sadik, mir s njim: “Najveća pokornost Allahu je zadovoljstvo onim što je On učinio, volio to rob ili ne volio. Allah sa robom ne učini ništa, a da to nije dobro po njega.”[6]

Rekao je Imam Sadik, mir s njim: “Zadovoljstvo neugodnom odredbom znak je jednog od najviših stepena čvrstog uvjerenja.”[7]

Prenosi Imam Sadik, mir s njim, da je Imam Ali, mir s njim, rekao: “Ne bih volio da mi se umjesto zadovoljstva odredbom daju čak ni crvene deve.”[8]

Prenosi se da je Imam Sadik, mir s njim, rekao: “Sreo je Hasan ibn Ali Abdullaha ibn Džafera, mir s njima, pa mu je rekao: “O Abdullah, kako da vjernik bude vjernikom, a negoduje zbog onoga što mu je dodijelio Allah i prezire svoj položaj, iako je Allah Taj Koji određuje. Ja jamčim da će onaj u čijem srcu ne bude ničega osim zadovoljstva moliti Allaha i da će mu se On odazivati.”[9]

Imam Sedždžad, mir s njim, je rekao: “Strpljivost i zadovoljstvo Allahom najviša su razina pokornosti Njemu. Ko se strpi i bude zadovoljan Allahovom odredbom, u onome što mu je drago ili neprijatno, Allah će mu u onome što mu odredi, bilo da mu je to drago ili ne, dati samo ono što je dobro za njega.”[10]

Ušao je jedan ashab kod Imama Sadika, mir s njim, dok je Imam bolovao od bolesti od koje će i preseliti na Ahiret. Imam se bio sav osušio i od njega je ostala samo glava, pa je ovaj zaplakao. Imam ga upita: “Zbog čega plačeš?” Ashab reče: “Da ne plačem, a vidim te u ovakvom stanju?” Imam Sadik, mir s njim, reče: “Nemoj, zaista vjernik želi svako dobro. Ako mu dijelovi tijela budu sječeni, to je dobro za njega, a i ako bude posjedovao sve od istoka do zapada, opet je to dobro za njega.”[11]

Rekao je Imam Sadik, mir s njim: “Ko bude zadovoljan Allahom i ako mu da malu opskrbu, Allah će biti njime zadovoljan i ako bude imao malo djela.”[12]

Objašnjenje

Iz sadržaja časnog ajeta i hadisa navedenih nakon njega uviđa se općenitost riječi: “i zadovoljstva onim što sam raspodijelio”, tj. sva vanjska, pojavna, postojeća opskrba na Ovom svijetu, koja nam je data, spada u red onoga što nam je Allah dodijelio, te stoga moramo biti njom zadovoljni.

Pored toga, trebamo obratiti pažnju na nekoliko činjenica:

Prvo: Razgovor koji se navodi u predaji s Miradža vodi se između Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, koji se približio, pa nadnio, i bio blizu koliko dva luka ili bliže, te spremno primao ajete od Gospodara svoga iz riznica gajba Njegova, a nije se vodio između Uzvišenog Allaha ili nekog Njegovog prijatelja i robova Njegovih, pa da se moraju uzeti u obzir i njihovi nepotpuni razumi. Ovaj razgovor – kako smo istakli i u uvodu – zbilja je uzvišeni sastanak na kojem se otkrivaju vrijedni dragulji, pa ulov iz ovog dubokog mora zavisi od razmišljanja, razmatranja te traženja pomoći i posebne naklonosti Božije.

Drugo: Poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, naučio nas je kako da tragalac za savršenstvom iskoristi druženje sa svojim učiteljem i upita ga o onome što je vezano za postizanje sreće. Zato je on u ovom dijelu pitao svoga Gospodara za najbolje djelo iz kojeg neminovno proizlaze najbolji učinci.

Treće: Na prvi pogled, razumijeva se da se pod djelima o kojima Poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, postavlja pitanje: “Koja su djela najvrjednija?”, misli na pojavna, odnosno djela koja se obavljaju organima tijela, ali Uzvišeni Allah u odgovoru spominje srčana djela. U odgovorima Gospodara ukazuje se na to da su srčana djela bolja od tjelesnih, jer je srce uistinu izvor i osnova pojavnih djela.

Četvrto: Dvije rečenice iz predaje s Miradža te ajeti i predaje navedeni nakon njih ne objašnjavaju nam da čovjek treba prestati djelovati ni da treba napustiti pribavljanje sredstava potrebnih za svakodnevni život. Zaista, zadovoljstvo Allahovim postupcima ne znači da čovjek treba obustaviti pojedinačno i društveno zalaganje, koje je čovjeku u životu neophodno. Zapravo, dvije rečenice iz predaje te ajeti i druge predaje kazuju nam da čovjek u isto vrijeme dok se kreće i radi ne smije povode i sredstva smatrati nezavisnim, jer sve ima potrebu za Njim u biti svoga postojanja, a Allah je nezavisan po Svojoj Biti. Sve uzde svih poslova i svih dešavanja u Njegovim su rukama i u Njegovoj vlasti, ali On, neka je uzvišen, nije želio da poslovi teku bilo kako drugačije, osim u skladu sa uzrocima njihovim, te nije želio da bilo kome da bilo šta bez pripremanja uzroka i vršenja pripremnih radnji.

Ukratko, Kur'an i Sunnet otvoreno odbacuju smatranje uzroka nezavisnim. Onaj koji traži pomoć od nekoga drugog mimo Allaha, on u zbilji traži pomoć od Allaha, makar to što je mimo Allaha ne bilo isto što i On, budući da je osnova svega što postoji od Njega i ovisna o Njemu, a stvorenja su samo sjena tog Apsolutnog savršenstva. Sva bića osim Njega lišena su apsolutnog savršenstva i čista su i potpuna zavisnost. Svevišnji Allah je rekao:

يَا أَيُّهَا النَّاسُ أَنتُمُ الْفُقَرَ‌اءُ إِلَى اللهِ وَ اللهُ هُوَ الْغَنِىُّ الْحَمِيدُ

O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.[13] Kako onda, na temelju iznesenog, da bude ispravno smatranje uzroka i stvorenja nezavisnim? Stoga je samo Svevišnji Allah dostojan da se na Njega odnosi nezavisnost i da se On smatra nezavisnim, a sve druge uzroke i stvorenja moramo smatrati odsjajem i sjenkom.