POŠTIVANJE VELIČANSTVA I UZVIŠENOSTI GOSPODARA
“O Ebu Zerre, drži velikim u svome srcu uzvišenost i veličanstvo Allaha i nemoj Ga olahko spominjati kao što Ga spominju neznalice, koji, kada vide psa, kažu: ‘Bože, uništi ga’, i kada vide svinju, kažu: ‘Bože, uništi je!’”
Vrijednost spominjanja Boga u Kur’anu i predajama
Tema govora u ovom dijelu hadisa je spominjanje Boga i poštivanje Njegovog veličanstva. U Časnom Kur’anu i u predajama spominjanju Boga se pridaje velik značaj, tako da su u predajama opširno obrađene teme kao što su: podsticanje na spominjanje Boga, korist od zikra na oba svijeta, obim i kakvoća zikra te prostor i vrijeme zikra. Također su zabilježena kazivanja imama Ehli-bejta i učenjaka vjere o zikru jezikom i zikru srcem te o pitanju koje je od tog dvoga važnije i uzvišenije, ili o tome da li je bolje zikr činiti u osami i tajno, ili pak javno i skupno.
U jednoj predaji Imam Sadik, a.s., kaže: “Nema ljudi koji se okupe na nekom skupu na kojem nisu spominjali Allaha i nisu spominjali nas, a da im taj skup na Sudnjem danu ne bude povod (nenadoknadivog) kajanja i žalosti.”[1]
Također je rekao: “Spominjanje nas jedan je od vidova spominjanja Allaha.” Također, u vezi sa važnošću zikra i obraćanja pažnje na Boga Imam Sadik, a.s., kaže: “Kada god ustanete sa skupa, proučite ajete: Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako ga predstavljaju oni! I mir poslanicima i hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova![2]
Prema tome, čovjek mora jezikom i srcem neprekidno spominjati Boga. Ovo spominjanje ne zahtijeva poseban prostor, vrijeme ili skup. U jednom kudsi-hadisu kaže se da je Musa, a.s., rekao: “Bože, u nekim mjestima i stanjima stidim se da Te spominjem i da Te se sjećam.” Bog mu je rekao: “Spominjanje Mene u svakom stanju je lijepo.” U ovakvoj mjeri se naglašava i preporučuje sjećanje i spominjanje Boga zbog uloge koju zikr ima u suzdržavanju čovjeka od moralnih iskvarenosti i nedostataka te u postizanju sreće, zato što će se čovjek, ukoliko se stalno sjeća Boga i sebe vidi prisutnim pred Uzvišenom Istinom, suzdržavati od postupaka koji su suprotni Njegovom zadovoljstvu i obuzdavat će svoju dušu.
Svi grijesi i poteškoće – koji se javljaju posredstvom duše koja naređuje zlo i šejtana – potiču iz nemara prema sjećanju na Boga i na Njegovu kaznu. Pored toga, nemarnost prema Istini zatamnjuje srce i na kraju šejtan i prohtjevi duše zavladaju čovjekom. S druge strane, podsjećanje i spominjanje prisutnosti Istine smiruje čovjekovo srce i uzrok je čišćenja duše od pokuđenih osobina, kao i oslobađanja čovjeka iz okova njegove duše. U takvom ishodu srce je postalo kuća u kojoj se očituje Voljeni, a ljubav prema Ovome svijetu, koja je izvor svih grijeha i skretanja, iseljava iz srca.
U jednoj predaji Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Znajte da, uistinu, vaše najbolje djelo (kod vašeg Vladara), najčišće i najviše u vašim stepenima i najbolja stvar što Sunce obasjava jeste spominjanje Boga Slavljenog i Uzvišenog. Jer, zaista je On o Sebi obavijestio govoreći: ‘Ja sam sa onim koji Me spominje.’”[3]
U drugoj predaji Imam Sadik, a.s., kaže: “Allah Moćni i Uzvišeni govori: ‘Onome koga spominjanje Mene spriječi da traži od Mene dat ću bolje od onog što dajem onome koji traži od Mene.’”
Allah Uzvišeni je rekao Isau, a.s.:
“O Isa, spominji Me u sebi, da bih te spominjao kod Sebe, i spominji Me među ljudima, da bih te spominjao u skupu boljem od skupa sinova Ademovih. O Isa, smekšaj srce radi Mene, u osami Me mnogo spominji, znaj da Mi je radost u tome da budeš ponizan radi Mene i održi srce živim radi toga, a ne budi mrtvoga srca!”[4]
Kur’an toliko naglašava i skreće pažnju na spominjanje Allaha da je u njemu spominjanje Boga predstavljeno kao cilj namaza, a namaz u islamu ima veliku važnost i predstavlja stub vjere: …I namaz obavljaj da bih ti uvijek na umu bio![5]
Zna se da je cilj važniji od sredstva i iz ovog ajeta razumijemo da je spominjanje Boga važnije od namaza. Zapravo, namaz je sredstvo spominja nja Uzvišenog Boga. Ustvari, prema Kur’anu, spominjanje Boga posjeduje značenje i zbilju za koje namaz, pored sve svoje važnosti, ne predstavlja ništa više, osim sredstva za zikr. Ovdje se javlja sljedeće pitanje: Znamo da namaz sadrži zikrove, neke kur’anske ajete i neke određene pokrete – pa kako onda to može biti sredstvo za spominjanje Boga? U objašnjenju postavljenog pitanja reći ćemo: Namaz, pored kakvoće i ustroja koje ima, i pored kretanja, mirovanja i zikrova koji se u njemu uče, ne ubraja se u zikr, već je zikr stanje srca, nutarnja pažnja i veza čovjekovog srca sa Uzvišenim Stvoriteljem. Dakle, čovjek klanja da bi ostvario pažnju srca i nutarnju vezu između sebe i Boga. Prema tome, sam namaz je sredstvo, a cilj je upravo ta pažnja i veza srca koja je, bez sumnje, plemenitija od namaza.
Obim i kakvoća zikra
Jedno od pitanja koja su u Kur’anu predstavljena je i ono o obimu i kakvoći zikra. Neki kur’anski ajeti naglašavaju obim i učestalo činjenje zikra, poput ajeta: O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite…[6] U ovom ajetu je stavljen naglasak na mnogo spominjanja Boga. U nekim predajama ističe se da je za sve određena granica, pa je čak i za namaz određena granica. Učinjeno je obavezom da svaki punoljetni musliman u toku jednog dana i noći, u pet vremenskih razdoblja, klanja ukupno sedamnaest rekata, a pohvalno je da klanja dvostruko više namaza od obaveznih; ili za svakog punoljetnog muslimana, koji je zdrav i ima potreban novac, obaveza je da jednom u životu obavi Hadždž. Prema tome, za svaku stvar je određena mjera, osim za zikr i spominjanje Boga, koje nema granicu.
Koliko god da čovjek izgovora zikr i sjeća se Boga, opet je malo. Naspram prve skupine ajeta i predaja, postoji mnoštvo ajeta i predaja koji govore o kakvoći spominjanja Boga, kao što je, primjera radi, ajet: A kada završite obrede vaše, opet spominjite Allaha, kao što spominjete pretke vaše, i još jače Ga spominjite![7]
U ovom ajetu se u vezi sa spominjanjem Boga ne kaže: Mnogo spominjite Boga, već se poručuje: Spominjite Boga jače. Dakle, ovdje se ne radi o obimu spominjanja, već se radi o slabosti i jačini spominjanja, a ovo se ne tiče spominjanja jezikom i riječima. Ne misli se na to da se, naprimjer, La ilahe illallah izgovara glasno i krupnim tonom, već se ovdje slabost i jačina tiču spominjanja i usredsređenosti srca. Rahmetli Allame Tabatabai u osvrtu na navedeni ajet kaže: “Bio je običaj predislamskih Arapa da nakon obavljanja Hadždža, na Mini, recitirajući poeziju i prozu, hvale i veličaju svoje pretke. Nakon dolaska islama, Allah je naredio da se prekine provođenje tog običaja i da se ljudi umjesto toga okrenu spominjanju i sjećanju na Allaha. U ovom ajetu zikr je opisan jačinom. Ovo nam ukazuje da – kako je moguće da se zikr povećava sa stanovišta obima – isto tako je moguće da se pojačava i sa stanovišta kakvoće. Pored toga, u suštini, zikr se ne tiče jezika, već je stvar srca koja se obavlja prisutnog srca, a riječi ga objašnjavaju.”[8]
Mi često mislimo da je zikr ograničen samo na govoreni zikr. Kada se preporučuje spominjanje Boga, mislimo da je zikr izgovaranje El-hamdu lillah ili Subhanallahi vel-hamdu lillahi ve la ilahe illallahu vallahu ekber (Tesbihat erbe‘a) i sličnih riječi. Sve ove riječi ukazuju na zikr, a zapravo zikr koji je naglašen i preporučen, jeste spominjanje Boga i pažnja srca prema Bogu, tj. da se čovjek prilikom vršenja svojih obaveza i dužnosti sjeća Boga, da bi, opažajući Božije prisustvo, mogao izvršavati svoje obaveze, a i da se sjeća Boga kada napušta grijehe i da opažanje Njegovog prisustva bude razlog za udaljavanje od grijeha. Veza između izgovaranog zikra i zikra srca, kao i veza između riječi i značenja je poput veze između orahove ljuske i njegove jezgre. U stvarnosti, izgovarani zikr je odjeća za srčani zikr, a srčani zikr je njegova srž i suština. U skladu sa predočenim, verbalni zikr je uvod za srčani i nutarnji zikr i nema sumnje da riječi moraju biti predmet pažnje. Iz ovog razloga u predajama su određeni broj i primjeri zikra, kao što su neki određeni da se čine neposredno poslije namaza.
Veza između zikra jezikom i zikra srcem
Sada je došlo vrijeme da se pruži više objašnjenja o vezi između verbalnog zikra i srčane pažnje te da se govori o pitanju zašto je zikr toliko preporučivan, do te mjere da bude predstavljen kao cilj namaza. Zaista, kakvu ulogu ima zikr u čovjekovom životu, sreći i usavršavanju? Zar oni koji ne čine zikr i ne obraćaju srcem pažnju na Boga propadaju i bivaju poraženi u životu? Kada govorimo i nešto puštamo preko jezika, prije negoli bilo šta izgovorimo, u svome srcu predočavamo sebi značenje toga i govorom namjeravamo to značenje prenijeti drugima i učiniti ga shvatljivim. Obično je svrha govora nastojanje da svoju želju ili cilj predstavimo drugima, iako nekad cilj govora i riječi nije predstavljanje značenja, već se radi o određenim duhovnim pitanjima ili o uvjeravanju.
Jedna od preporuka koju psiholozi i psihijatri vezano za svoja zanimanja naglašavaju jeste uvjeravanje. Naravno, oni su za uvjeravanje odredili posebne riječi i uvjete, da bi ono moglo imati učinka. Naprimjer, rekli su: “Osamite se na nekom mjestu, povisite ton do određene granice i nekoliko puta ponovite neku rečenicu da bi ona imala uticaja na vašu dušu.” Ovi primjeri su izuzetak. Čovjek prilikom govora obično najprije sebi predočava značenje, a zatim putem riječi značenje prenosi drugima. Razuman čovjek nikad ne govori prije nego sebi predoči značenje i pojam, jer riječ potiče iz značenja. Kada provodimo govoreni zikr, poput Tesbihat erbe‘a, najprije predočavamo značenje i onda putem riječi značenje učinimo konkretnim. Nije nam cilj da se to značenje učini shvatljivim Bogu, melecima ili drugim, jer nemamo namjeru voditi razgovor ili obraćati se nekome, već nam je želja da to značenje ostvari uticaj na našu dušu. Prema tome, učinak dolazi iz značenja, a riječ nije ništa drugo nego sredstvo. Kada izgovaramo Allahu ekber i izgovaranje ovog zikra smatramo svetim djelom, cilj nam je učinak značenja tog zikra u čovjekovoj duši i njegova sreća, a inače riječi i slova (a, b, c) bez značenja samo su zvukovi koji izlaze iz usta i nemaju uticaja.
Zbog toga, kada se čini zikr, riječi se moraju pravilno izgovarati da bi odgovarale značenju. Dolazimo do sljedećeg zaključka: prije nego se izgovori zikr, u čovjeku se javlja niža, a nakon toga viša razina spominjanja Boga. Kada čovjek čini zikr, prije toga se sjeti Boga (ukoliko bi u potpunosti bio nemaran prema Bogu, ne bi ništa ni preduzeo da čini zikr). Koliko god da čovjekova pažnja bude slaba, prije zikra se sjeti Boga i tek onda čini zikr, koji proističe iz sjećanja na Boga. Dakle, prije zikra, u nama u nesvjesnom ili polusvjesnom obliku postoji jedna razina sjećanja na Boga.
Dvije koristi od zikra jezikom
Prva korist i cilj zikra jezikom je da ona slaba razina sjećanja na Boga (koja u nama postoji prije zikra) postane jaka, kako bi se čovjekova pažnja usredsredila na Boga. Na početku je čovjek obraćao neusredsređenu pažnju na Boga ili njegova pažnja nije bila izoštrena, ali pomoću izgovaranog zikra, posebno namaza, ta pažnja postaje jaka, usredotočena i usmjerena prema Bogu. Ovo je jedan cilj i jedna korist koja se može pripisati zikru jezikom. Druga korist od izgovaranog zikra je da – ukoliko se ta slaba pažnja pomoću izgovaranog zikra ne ojača – u najmanju ruku se ustali i ne iščezne. Čovjekova stanja i sklonosti, kao što je i spominjanje Boga, stalno su suočeni sa opasnošću od promjena, izmjena i nestajanja. Zbog toga se radi opstanka i ustaljivanja tih srčanih stanja moramo koristiti izgovaranim zikrom, da ne bismo zaboravili spominjanje Boga.
Prema tome, za zikr jezikom možemo navesti dva cilja i dvije koristi. Svakako da je prva korist važnija i viša. Nekad čovjek ne ostvaruje nikakvu korist od izgovaranog zikra, a to biva u primjeru kada se izgovaranje zikra svodi na puku naviku izgovaranja riječi te kada čovjek ne obraća pažnju na značenje riječi koje izgovara, poput niza drugih govornih i praktičnih navika koje ljudi imaju, a ne obraćaju ni najmanju pažnju na ono šta su navikli činiti. Neki ljudi stalno u rukama okreću tespih, a nikako ne obraćaju pažnju na tespih i od njega nemaju koristi. Neki su se pak navikli igrati svojim prstima ili bradom i ne obraćaju pažnju na to. Što se tiče govornih navika, neka djeca su navikla izgovarati neke riječi, ne obraćajući srcem pažnju na njih. Za mnoge od nas učenje nekih molitvi i zikrova pretvorilo se u puku naviku. Ne obraćamo ni najmanju pažnju na njihove sadržaje. Zbog toga oni nemaju nikakav uticaj i ne izazivaju nikakvu promjenu u našim nutrinama. Moguće je da posao započnemo sa pažnjom i da jezikom činimo zikr, kao kada čujemo da je u predajama rečeno da tesbih Fatime, a.s., ili neki drugi zikr polučuje veliku nagradu, pa tako motivirani učimo te zikrove, ali polahko gubimo sabranost, sve dok te riječi ne počnemo izgovarati iz navike i bez imalo pažnje.
Svakako, izgovaranje zikra poput Allahu ekber i La ilahe illallah, čak kada čovjek i ne obraća pažnju na njih, bolje je od besmislenih i ružnih riječi, ali one ne izazivaju kod čovjeka poželjni duhovni uticaj. Bilo je onih koji nisu čak ni vjerovali u Boga, ali su iz navike izgovarali ime Božije i ta djelatnost je za njih postala dionicom njihove kulture. Prije su čak i neki od naših komunista, koji nisu vjerovali ni u religiju, ni u duhovnost, ni u Boga, pridržavajući se običaja i navika, kada su se rastajali jedni od drugih, pozdravljali se riječima Hoda hafez (Allahimanet), ne obraćajući nimalo pažnje na značenje onoga što bi izgovarali, kao što i mi muslimani ponekad Božije ime izgovaramo iz navike i običaja, a da pritom ne obraćamo pažnju na sadržaj i značenje riječi.
Među predislamskim Arapima i Arapima u vrijeme pojave islama, koji su tek prihvatili islam, izgovaranje imena Allah bilo je uobičajeno i mnogo su izgovarali Božije ime. Kada bi vidjeli psa ili svinju, da bi izrazili svoju mržnju i osjećaj gnušanja, govorili bi: “Bože, uništi ga!”, ne obraćajući pažnju na Boga ili na Njegovo spominjanje. Ovo je bio jedan običaj i te riječi nisu odražavale neko srčano uvjerenje i nisu bile pokazatelji pažnje srca prema Bogu. Zasigurno, ove riječi nemaju nikakvog uticaja na čovjeka i ne ubrajaju se u spominjanje Boga.
U hadisu o kojem je riječ Časni Poslanik, s.a.v.a., preporučuje Ebu Zerru da najprije sebi predoči veličanstvo i uzvišenost Boga kada Ga hoće spominjati: Sjeti se da je Bog Stvoritelj cijelog postojanja i da je sve u Njegovoj moći. On je, također, Vlasnik beskrajnog veličanstva i uzvišenosti i Njegovo ime je beskrajno veličanstveno i uzvišeno, pa Ga zbog toga pribran spominji i veličaj.
Ovo je u primjeru kada je Bog u tvojoj duši i srcu veličanstven, da bi mogao Njegovo ime spominjati ponizno i skrušeno, a ne da, poput neznalica, spominješ Božije ime bez obraćanja pažnje, po običaju i iz navike. Zikr ostavlja tragove u čovjekovoj duši, uzrok je smiraja srca, cilj uspostavljanja namaza, povod duhovnog uspinjanja i uzdizanja čovjeka, uzrok napuštanja besmislenih materijalističkih ideja, usmjeravanja pogleda na vječni Budući svijet te na rasprostranjene blagodati Božije, i uzrok pojave jake veze između čovjeka i Boga – samo ako se izgovara uz obraćanje pažnje na njegov sadržaj i značenje te uzimanjem u obzir prisustva Božijeg.
Ovo je upravo onaj zikr o kojem Bog kazuje: Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene.[9]
Završit ćemo osvrtom na vrstu pažnje koju su na zikr i spominjanje Boga obraćali neki od drugova Muhammeda, s.a.v.a., a po kazivanju Alija, a.s.: “Vidio sam drugove Muhammeda, neka je blagoslov Božiji na njega i na porodicu njegovu, i ne vidim da neko od vas liči na njih. Oni su započinjali dan raščupane kose i prašnjavi, a provodili noć na sedždi i stojeći u molitvi. Smjenjuju čela i obraz u spuštanju na zemlju. Sa sjećanjem na svoje proživljenje činilo se kao da stoje na žeravici. Izgledalo je da su im među očima biljezi poput koljena kozijih od sedždi dugih.”[10]
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra, Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a., sv. 1, prijevod: Lutfi Akbaš, Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2010.
[1] Biharu-l-envar, sv. 72, str. 468, bejrutsko izdanje.
[2] Es-Saffat, 180-182; Usulu Kafi, sv. 4, str. 254.
[3] ‘Uddetu-d-da‘i, str. 238.
[4] Uddetu-d-da‘i, str. 238.
[5] Ta-ha, 14.
[6] El-Ahzab, 41.
[7] El-Bekare, 200.
[8] El-Mizan, sv. 2, str. 81.
[9] El-Enfal, 2.
[10] Nehdžu-l-belaga, govor 96.