Teološki koncept sreće i sigurnosti u Kur’anu
O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg i Mi vam objavljujemo jasnu Svjetlost. One koji budu u Allaha vjerovali i čvrsto se držali Njega – On će, sigurno, u milost Svoju i blagodat uvesti, i pravim putem Sebi uputiti.[1]
Ova nam je rasprava potrebna da bismo znali vrijednost i rezultat vjerovanja, da smo upoznati s radosnim vijestima koje je Bog Uzvišeni dao vjernicima, da vidimo šta to Bog obećava zauzvrat za vjernikovo vjerovanje, za njegovo činjenje dobrih djela i postupanje po dužnostima i odgovornostima koje iziskuje vjerovanje. Čovjek koji se navikao na trgovanje i koji je život proveo u transakcijama želi da vidi na koji način će se odvijati njegova transakcija s Bogom. On prihvata vjerovanje, bude vjeran i obavezan na to vjerovanje i shodno tome voli da zna na šta se to Bog obavezuje za ono na šta se čovjek obavezao i kakve mu to radosne vijesti daje. Vjerniku i onome ko želi da u dolini vjerovanja bude postojan, čvrst i temeljit ova je tema zanimljiva, lijepa, poželjna i primamljiva, tema koja ulijeva nadu.
Jedna od tih radosnih vijesti jeste: Za njih (vjernike) su sigurno edenski vrtovi, kroz koje će rijeke teći…[2]
Dakle, to je samo jedna od ovih trideset ili četrdeset radosnih vijesti, za koje će nam, želimo li ih sve istražiti onako kako sam i kazao, biti potrebno najmanje četiri ili pet predavanja. Ovom prilikom govorit ćemo o dvjema temama, a i u sutrašnjem predavanju govorit ćemo o jednoj ili dvije teme, a istraživanje ostalih tema je na vama, obratite se Kur’anu i podrobnije istražite ove teme. Sada se postavlja pitanje – šta je čovjeku potrebno da bi bio potpuno i u svakom smislu sretan? Koje su stvari čovjeku potrebne da bi bio sretan? Da bi čovjek bio potpuno i u svakom smislu sretan potrebne su mu stvari kao što je radosna vijest obećana vjerniku i vjeri.
Ono što ćemo mi spomenuti jest oko deset, dvanaest stvari na temelju kojih možete sebi postaviti pitanje može li čovjek stvarno osjećati sreću ako ne dostaje jedna od ovih stvari? Shvatit ćete da ne može. Naravno, postoje i druge stvari koje doprinose čovjekovom osjećanju sreće. Sve ono što ćemo spomenuti, a i mnoge druge stvari, stoje u Kur’anu kao radosna vijest za vjernika i vjerovanje. Šta možemo zaključiti? Zaključit ćemo da je vjerovanje, dakle uvjerenost, praćeno djelovanjem, onako kako je to određeno kur’anskim rječnikom, istovjetno svim uvjetima sreće koje se tiču svih potreba koje čovjek zamišlja da ih ima.
Ovdje se ne radi se o pristranom pristupu u korist vjere ili neke škole mišljenja jer ono što ćemo navesti kao uvjete sreće ujedno su uvjeti sreće i za jednog materijalistu. Sada ćemo ih jednu po jednu nabrajati pa da vidimo može li se i materijalista, bude li imao ove stvari, osjećati sretnim ili ne? Nakon što postane jasno da su ove stvari uvjeti za sreću, vratit ćemo se da vidimo šta to Kur’an kazuje o njima i vidjet ćemo da sve te stvari obećava i poklanja vjerniku, a Bog govori istinu i ne laže. Naravno, ovaj dio tiče se specifičnog vjerskog načina razmišljanja nas koji vjerujemo u Boga. Za čime to čovjek ima potrebu? Kao prvo, čovjek ima po trebu da poznaje cilj i odredište sreće. Treba da zna gdje to želi ići, da zna za koji se cilj treba zalagati i da zna kraj i putanju tog puta još od samog početka. Osim što zna, poznaje i razumije cilj, treba da zna kojim se putem treba kretati prema cilju da bi stigao brzo i sigurno. Da li je spoznaja cilja, kraja, odredišta i puta koji okončava odredištem glavni i prvi element čovjekove sreće? Ovdje nema razlike između vjernika i materijaliste, ovo osjeća i prihvata i materijalista.
Kao drugo, čovjek mora ukloniti sve zastore neznanja, oholosti i uobrazilja i svega onoga što mu može zakloni ti proviđenje i razumnost i umotati ih u svoj mračni veo da bi mu oduzelo moć shvatanja i razmišljanja. Postoji mnogo stvari koje sprečavaju čovjeka da razumijeva. Oholost mu ne dozvoljava da razumije, neznanje mu ne dozvoljavaju da vidi i shvata, uobrazilje i sujevjerje ne dozvoljavaju da jedan čovjek ili jedan narod shvate i razumiju istinu, tiranski režimi ne dozvoljavaju da ljudi razumiju i da saznaju. Mnogo je zastora i prepreka, što unutar čovjeka što izvan njega, koji ne dozvoljavaju čovjeku da upotrijebi Bogom dani dragulj razuma da bi na kraju nešto i saznao i razumio. Drže ga u tmini, stavljaju ga u mračnu tamnicu i drže ga podalje od svjetlosti i sjaja shvatanja i ispravnog razmišljanja. Jedan od stubova i elemenata čovjekove sreće jeste to da se čovjek spasi ovih tmina, da se spasi svega onoga što stvara tmine i da pomoću svjetla i bljeska zbilje pronađe put i da mu plamen svjetlosti istine osvijetli srce. U zagradu sam napisao “svjetlost”. Dakle, prvo je nužna uputa u značenju koje smo pojasnili, a kao drugo, potrebna je svjetlost opet u značenju koje smo pojasnili, i to su dvije stvari.
Treće, na tom dugom putovanju prema sreći, na tom putu koji se prelazi prema svome cilju i odredištu, treba se osloboditi unutarnjih briga i šejtanskih došaptavanja – pazite – koji su snažniji od izvanjskih čimbenika koji odvraćaju. Nekada vam neko stane na put i kaže da vam ne dozvoljava da prođete tim putem, a iskustvo pokazuje i historija nam jasno o tome svjedoči da, kada neko stane nekome na put, povećava se želja, čežnja i žudnja za prelaskom tog puta. Ako kažu – ne dozvoljavamo da odeš, čovjek više navaljuje da bi otišao i prešao. Ovo je vanjski čimbenik koji odvraća. Ovaj čimbenik odvraćanja nalazi se izvan čovjekova bića. Ali nekada je čovjek izložen truhljenju iznutra. U čovjeku se izaziva sumnja. Ne zatvara mu se put, put je otvoren, ali mu se oduzimaju moć i volja odlaska, odlučnost kretanja i mogućnost zalaga nja, što je gore od prvog čimbenika. Zašto da ideš, kakve ko risti ima, možda ne dođeš do cilja, možda je na putu drumski razbojnik, možda ima vuk, koje opravdanje imaš pa da ideš? Ne želi da ode. Smireno, saosjećajno, mudro, profesorski, a put je otvoren. Ovakva prepreka, ova šejtanska došaptavanja i brige mnogo su snažnije od rampe koja je postavljena na sred puta i koja ne dozvoljava da odeš. Ova je briga tokom historije morila većinu putnika puta sreće.
Koliko su se samo žalili Musau, a. s., izražavajući bojazan da nije nešto pogrešno kazao i da mu je nešto lažno obećano. U Kur’anu se kazuje da su pritisak i siromaštvo vladali u tolikoj mjeri da su čak i odabrani vjernici bili uzdrmani i da su govorili: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?”[3] Kada će? Gdje je? Šta se desilo? Vidite, ove unutarnje sumnje, kolebanja i brige uzdrmale su čak i odabrane vjernike. Ako čovjek želi postati istinski sretan i želi dosegnuti sreću i kraj puta i odredište, jedan od uvjeta jeste da se oslobodi ove brige, stresa, duhovne nesigurnosti, nedostatka spokoja i smirenosti kako bi savladao ovu unutarnju uznemirenost, stres i došaptavanja. Ovo je također jedna od stvari koja čovjeka do vodi do sreće. Dakle, na tom dugom putu prema sreći mora se osloboditi briga, šejtanskih došaptavanja i unutarnjih došaptavanja koja su snažnija od izvanjskih čimbenika koji odvraćaju. Napisao sam “spokoj” i “sigurnost”, a u mjesto “sigurnosti” možemo napisati i “zaštićenost”, nema neke posebne razlike. Izabrali smo “sigurnost” jer je kur’anski izraz.
U Kumejlovoj dovi učimo: “O Gospodaru! O Gospodaru! O Gospodaru! Osnaži moje udove u služenju Tebi! I učvrsti moje grudi u odlučnosti!…”[4]
Dakle, osnaži moje srce da mogu donositi odluke, da mogu odlučivati, da bi mogao pobijediti i savladati slabosti, sumnje, nedoumice, došaptavanja i brige, jer ovo mnogo zadržava čovjeka na putu i odvraća ga od prelaska tog puta.
Četvrto, čovjek treba znati da će njegov trud uroditi plodovima i treba se nadati da će svojim trudom postići nešto. Onaj ko ne gaji nadu da će njegov trud i zalaganje doći do nekog rezultata, on zasigurno neće stići do odredišta sreće i spasa. Treba biti siguran da će njegov trud uroditi plodom, treba znati da svako djelo koje uradi ostavlja jedan pozitivan trag i treba znati da je svakim korakom koji napravi bliže svome cilju. Ako se nađete u jednoj pustinji, ali znate da je vaš cilj u određenom pravcu, znate gdje treba da idete. Čak i ako je kasno, i ako ste ostali sami, ako ste zaostali za karavanom, koračate čvrsto i postojano, trudite se i krećete se naprijed. Međutim, ako ste izgubili put i ne znate kuda treba ići, gdje kod da se zaputite i krenete, osjećate se slabim. Zašto? Zato što ne znate hoće li vaš trud uroditi plodom. Svjesni ste mogućnosti da vas taj jedan korak udaljava od kuće, zato se vraćate i ponovo idete s druge strane i tako stalno. Dakle, jedan od uvjeta da bi čovjek dosegnuo sreću jeste da čovjek koji putuje, koji se trudi i zalaže, zna da će njegov trud i zalaganje uroditi plodom.
Peto, čovjek treba znati da su njegovi posrtaji i greške nadoknadivi i da se opraštaju, što je veoma važna činjenica. Čovjek u toku svoga života i tokom svoga kretanja počini neke greške i grijehe, i kada bi oni ostali kao rana koja ne može zarasti i kao jedno djelo koje se ne može nadoknaditi, čovjek bi stalno bio zabrinut da slučajno ne počini neki novi grijeh ili grešku koji će ga još više udaljiti od njegovog cilja i izbaciti ga iz stroja. Takav je čovjek stalno očajan kada je riječ o prošlosti, a pesimističan kada je riječ o budućnosti. Kada bi znao da se njegove greške mogu nadoknaditi, pod uvjetom da odluči da ih nadoknadi, njegove bi greške mogle biti zanemarene ako se on zbog njih pokaje. Kada bi sve to znao, njegova želja, nada, čilost i polet višestruko bi se uvećali.
Šesto, čovjek treba znati da u svakom stanju ima sigurno uporište i nešto na što će se moći osloniti. Treba znati da na svim mjestima i u svim uvjetima ima pomagača koji mu može pomoći. Tačno poput čovjeka koji ima cjelovitu mapu puta prilikom putovanja i zna kojim se cestama kreće te ne čini greške, i naravno, zbog toga nije ni zabrinut. Takav čovjek zna da kod sebe ima mapu koju može pogledati i poslužiti se njome ako se slučajno desi da skrene s puta i ode u pogrešnom smjeru. Na svim mjestima ima nekoga za Koga će se držati i Utočište na Koje se može osloniti i od Kojeg može tražiti pomoć.
Sedmo, čovjek treba znati da će mu Bog pomoći prilikom suočavanja s neprijateljima i neprijateljstvima. Ovo je također jedan od uvjeta sreće. Naravno, materijalista ne vjeruje u Boga, ali mi mu nećemo spomenuti Boga. Reći ćemo mu: Gospodine, šta mislite kako bi bilo da u svojim materijalističkim i društvenim zalaganjima, u tim borbama koje vodite, imate neku moć koja je ponad materije i prirode i da je ona uz vas? Zamislite da imate nešto tako, da imate jednu takvu pomoć, pomagača i pomoćnika, šta mislite kako bi to bilo? Tada ćete vidjeti kako se tom materijalisti zacakle oči i kako odgovara: E kako bi to dobro bilo! Kako je samo zanimljivo da čovjek ima moć koja je ponad materijalne snage i materijalnih stvari, koja će mu pomagati kada se suoči s neprijateljima, neprijateljstvima i njihovim raznim zavjerama, spletkama i da vjeruje i zna da će mu ta nadmaterijalna moć biti pomagač i podrška. Međutim, materijalista ne zna za Božije ime, ne vjeruje u Boga iako i nije baš potpuno uvjeren u to da ne postoji Bog. S druge strane, vjernik, koji je čvrsto uvjeren da postoji takva moć, da postoji Onaj Koji uvijek pobjeđuje, koji je Nadmoćan i Kojem su podređeni svi fenomeni i oslanja se na Njega, brže se kreće na putu dosezanja istinske sreće.
Osmo, da zna da će imati nadmoć i da će pobijediti neprijateljske redove na njihovim frontovima i da zna da će na kraju imati nadmoć, prednost i dominaciju. Ovo također ima začudan učinak na čovjeka, tako da s lahkoćom može preći ovo putovanje.
Deveto, da će pobijediti neprijatelje na svome putu i do svoga cilja, neprijatelje koji ga sprečavaju i koji žele da osujete njegove napore. Pa zar čovjek može sve to uraditi i na kraju biti poražen?! Dakle, jedan od najvažnijih elemenata sreće jednog čovjeka jeste da na kraju pobijedi, zar može biti drugačije? Zar se škole mišljenja u svijetu ne sukobljavaju da bi neka od njih pobijedila? Dakle, jedan od najvažnijih elemenata ljudske sreće, bilo da je individualna ili društvena, jeste da na kraju pobijedi svoje neprijatelje s kojima se čovjek suočavao.
Deseto, da će na kraju biti spašen od svih teškoća, nevolja, pritisaka, lanaca, okova i da će stići do svoga cilja i svoga odredišta.
Jedanaesto, da će u svakom stanju, na putu i u kući, na putovanju prema cilju i odredištu cilja, biti opskrbljen zalihama koja su na ovome svijetu pripremljena za čovjeka. Bit će opskrbljen blagodatima s nebesa i zemlje. Njemu će biti na raspolaganju pšenica iz zemlje, kapi kiše s neba, plodovi mora, šuma, rudnika u planinama i sve potrepštine od životnog značaja, a važnije od svega toga jeste da će se pred čovjekom otvoriti one druge, nematerijalne riznice, riznice razuma, razumijevanja, intelekta, talenata, potencijala i ljudskog stvaralaštva i kreativnosti da bi se koristio svim materijalnim blagodatima. Ovo je također jedna od onih stvari koje igraju ulogu u čovjekovoj sreći i za koje možda čovjek misli da imaju ulogu u njegovom postizanju sreće.
Na kraju, nakon svega ovoga što se dešava tokom života, nakon ulaganja napora i budnosti, kada čovjek umre, kada se ugasi njegov ovosvjetski život, kada naizgled postane zemlja, tek tada započinje njegovo korištenje blagodatima, tek se tada počinje odmarati, primati nagradu i to se smatra samim početkom njegovog spokoja i istinskog života. Jedan materijalista smatra da njegovi napori i zalaganja imaju samo ovosvjetske rezultate i nadu polaže samo u ovaj svijet i nigdje drugo. Kada bi mu kazali: Gospodine, šta mislite da nakon što umrete, kada odete – a zamišljanje nemogućeg nije nemoguće – da vaša smrt bude početak vašeg lagodnog života? To je najveći stup sreće. Na kraju, nakon prolaska ovoga života i svršetka svih napora, da se suoči s odgovarajućom nagradom i primiri u Džennetu blagodati i zadovoljstva Božijeg. To su uvjeti sreće. Da bi jedan čovjek postao sretan ili da bi jedno društvo došlo do sreće, potrebno je ispuniti ove uvjete. Sada poslušajte riječi Kur’ana, koji sve navedeno obećava vjernicima čije je vjerovanje praćeno dužnostima i obavezama koje proizlaze iz tog vjerovanja i koji djeluju u skladu s tim vjerovanjem. Kako to? Kur’an sve one stvari koje se ubrajaju u konstruktivne čimbenike sreće, i desetke drugih stvari, obećava vjernicima kao radosne vijesti. Govori im – sve je to za vas. Obećava uputu, svjetlost, sigurnost, spokoj i duhovni mir.
Također obećava i plodonosnost i neupropaštavanje napora. Budemo li jasno promatrali historiju, sve ovo ćemo vidjeti u događajima koji su se zbili u historiji i u životima ljudi. Božiji opći i nepromjenjivi zakoni uvijek su isti. S obzirom na citirani uvod, koji smo djelimično pojasni li, obratite pažnju i na ajete koji se danas spominju na ovom druženju. Prvi od tih ajeta spominje se na početku sure Junus. Ajeti koje ćemo danas navoditi s različitih su mjesta Kur’ana.
One koji vjeruju i čine dobra djela Gospodar njihov će uputiti zato što vjeruju…[5] Dakle, oni koji vjeruju i čine dobra djela, a dobra djela su dužnosti i odgovornosti koji su u skladu s tim vjerovanjem. Vjerovanje čovjeku stavlja na teret neke dužnosti i odgovornosti, vršenje i prihvatanje te dužnosti i odgovornosti jest dobro djelo. Dakle, one koji vjeruju i pronalaze to vjerovanje i koji djeluju tačno prema svojim dužnostima i odgovornostima Gospodar njihov će uputiti zato što vjeruju. Samo vjerovanje uzrok je da vjernici pronađu put. Kamo trebaju biti upućeni? Ka cilju, putevima i sredstvima. Neki govore: Gospodine, kako možemo doći do tog cilja? Kada se malo više udubiš u ove ri ječi, shvatiš da u svom srcu ne vjeruju ni u prvi korak. Ako i bude vjerovanja, onda ga ne prate djela. A ako budu djelovali, onda će im doći svjetlost i uputa pa će pronaći i drugi gorak. Kuda trebaš ići sam put će ti kazati.[6]
Kada čovjek vjeruje u cilj i put i slijedi to vjerovanje, put će se sam od sebe pokazati. Gospodar njihov će ih uputiti zato što vjeruju, dakle, otvorit će im put pred njima. Niko od vođa, velikana, predvodnika i sljedbenika u prvom koraku nije znao šta je to deseti korak. Ponekad navodim primjer jedne pustinje, čija se dužina i širina prostiru na desetine kilometara ili više, u jednoj mrkloj noći, u kojoj nema ni mjeseca, ni zvijezde, u kojoj koračate sami, ali sa sobom imate jednu malu lampu, jednu malu bateriju ili svijeću, i kažu vam da morate s jednom svijećom preći čitavu pustinju. Reći ćete da ta svijeća ne može osvijetliti ni metar ispred vas i da je nezamislivo da se pređu desetine kilometara s tom malom svijećom. Ova svijeća osvjetljava samo jedan metar u prečniku, pa kako da pređem desetine kilometara?
Ovo je logika na osnovu koje zaključuje jedan neiskusan i neobaviješten čovjek, ali šta je odgovor na njegovo pitanje? Šta mislite šta je odgovor na ovu logiku slijepca? Zar odgovor na njegove riječi nije ovo: Gospodine, nije stvar u tome osvjetljava li se jedan me tar u prečniku ili ne jer kad zakoračiš jedan korak, osvijetlit će se naredni metar, ne bude li tako, onda ne idi dalje. Kada se osvijetli jedan metar, nastavi dalje. Kada budeš mogao napraviti korak i budeš znao gdje ćeš nogu spustiti, napravi taj korak, a ako naredni korak nije osvijetljen, onda ne idi, a ako se osvijetli, nastavi dalje. Vidjet ćeš da će ti se postepeno osvijetliti put do kraja pustinje i prevalit ćeš taj put i doći ćeš do svoga cilja. Zar može biti ikako drugačije? Gospodar njihov će ih uputiti zato što vjeruju. Samo vjerovanje povod je da čovjek pronađe puteve kojim će se kretati ka uputi.
U nekoliko drugih ajeta također je ukazano na ovu temu. U jednom od tih ajeta govori se da kada se spusti neka sura ili ajet, nevjernici, protivnici, licemjeri i ljudi bolesnih i loših srca kazuju: A kad bude objavljena neka sura, ima ih koji govore: ‘Kome je od vas ova uvećala vjerovanje?’ Što se tiče vjernika, njima je uvećala vjerovanje, i oni se raduju.[7]
Kome, dakle, objavljene sure i ajeti uvećavaju vjerovanje ‘Kome je od vas ova uvećala vjerovanje? Ko su oni kojima se zbog objavljivanja Kur’ana povećava vjerovanje? Zatim Kur’an u odgovoru kazuje – reci, onima koji su vjernici, onima koji su se opredijelili za istinu, njima se ovim ajetima i znakovima uvećava vjerovanje. Samo njihovo srčano vjerovanje uzrokom je da budu upućeni posredstvom ovog povoda upute. Naredni ajeti koji govore o ovoj temi jesu: O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg i Mi vam objavljujemo jasnu Svjetlost. One koji budu u Allaha vjerovali i čvrsto se Njega držali – On će, sigurno, u milost Svoju i blagodat uvesti, i pravim putem Sebi uputiti.[8]
O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg… O ljudi, od Boga vam je stigao čvrst i jasan dokaz, dokaz koji je postojan i koji čini postojanim. Mi vam objavljujemo jasnu Svjetlost. Pod dokazom i svjetlosti misli se na Kur’an i kur’anske istine. Istinitosti naše tvrdnje svjedoči sljedeći ajet: One koji budu u Allaha vjerovali i čvrsto se Njega držali – On će, sigurno, u milost Svoju i blagodat uvesti, i pravim putem Sebi uputiti. Dakle, samo srčano vjerovanje nije dovoljno, već se čovjek mora čvrsto držati Boga, treba se uhvatiti za Njegove skute, a to znači za skute Božije vjere i skute Njegovog puta, i ako se čovjek bude čvrsto držao, ako bude tako postupao – On će, sigurno, u milost Svoju i blagodat uvesti, a potom i pravim putem Sebi uputiti. Uputit će ih bliskom i pravom putu a ova uputa je isključivo za vjernike. A ako ne budete vjerovali, i ako budete vjerovali, ali ne budete se čvrsto Boga držali, ako ne budete izvršavali svoje dužnosti i odgovornosti koje imate prema Bogu, onda nećete ni pronaći put ka Bogu i u vašim srcima neće zasjati svjetlost upute, ovo je samo za vjernike (175. ajet sure en-Nisa’).
U jednom drugom ajetu Bog kazuje: One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, pute vima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, sa onima koji dobra djela čine![9] Ovo je poznat ajet. Bog kazuje – oni koji na Našem putu – a šta je Božiji put? Bog upućuje one koji se bore na ovome svijetu zbog Božijih ciljeva, Božijih namjera za bilo koji cilj koji Bog ima. Ali postavlja se pitanje – šta su to Božiji ciljevi? To su pravda, sigurnost, robovanje Njemu, napredak i usavršavanje Božijih robova, izgradnja Zemlje, izgradnja ljudskih srca, izgradnja i ovog i onog svijeta, postavljanje svih bića na kolosijek i tračnice usavršavanja, e to su stvari koje Bog želi. Nepostojanje sumnje, mnogoboštva, nevjerstva, nesigurnosti, divljaštva i nasilja, tiranije i tlačenja – sve su to stvari koje Bog želi. One koji se budu zbog Nas borili, one koji se budu borili za naše ciljeve, naše želje, za Božije želje, Mi ćemo, sigurno, pute vima koji Nama vode uputiti. Nema nikakve sumnje ni dvojbe da ćemo im pokazati naše puteve, nećemo ih ostaviti zbunjenima i zabludjelima, i ovdje se ponovo mogu izgovoriti oni stihovi:
Ti kroči na put i nikog za put ne pitaj,
Kuda trebaš ići sam put će ti kazati.
One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti. Ovo važi za sve smjerove i sve oblasti. U oblasti razumijevanja vjere, u oblasti shvatanja vjere, u oblasti istraživanja vjerskih pitanja, u društvenim pitanjima, u globalnim pitanjima, i u svim drugim poljima i oblastima života. Svakom ko se kreće ka Božijim ciljevima, pa napravi ko rak, svakim novim korakom koji napravi, sljedeći mu postaje jasnijim. One koji se budu na našem putu i radi naših ciljeva borili, uputit ćemo na naše puteve, puteve čovjekove sreće i usavršavanja. A Allah je, zaista, s onima koji dobra djela čine! Ovo je kur’anski ajet o uputi, o prvoj temi. Brojni su ajeti o ovoj temi. Trebalo bi nam tri ili četiri dana da se posvetimo ovoj tematici da bismo ih sve sabrali, zapisali i čitali. Osim pojašnjenja koje smo prethodno dali o svjetlosti, rekli smo da je svjetlost jedna od stvari koja je potrebna da bi čovjek postigao sreću. Svjetlost je vjernicima obećana: … Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo…[10]
Bog je zaštitnik i uz vjernika je. Riječ velij tumačim i prevodim kao ‘saborac’, ‘povezan’ i ‘biti na istom nivou’ i ovim značenjima dajem prednost nad uobičajenim značenjima kao što su zaštitnik, prijatelj i pomagač, jer “vilajet” dolazi u značenju ‘povezanosti’, “vilajet” se koristi za označavanje međusobne povezanosti dviju stvari. Tako, kada se kaže Allah je zaštitnik (velij) vjernika, to znači da je On povezan s vjernicima. Šta znači to da je Bog povezan s vjernicima? To znači da su Bog i vjernici u istoj liniji, u istom redu, u istom saffu, a Božiji neprijatelji su u drugom redu, nasuprot vjernicima i Bogu. Dakle, gdje god u Kur’anu vidite izraz velij, kao – A Allah je zaštitnik (velij) vjernika[11], ili kada se kaže Evlija’Allah, ili slični izrazi koji se spominju u Kur’anu, sve to dolazi u navedenom značenju. Neka vam je to stalno na umu.
Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo..[12] Bog je uz vjernike, On ih izvodi iz tmina i vodi ih svjetlu. Ovo sam pojasnio i mislim da to pojašnjenje nije loše za razumijevanje pojma tmine. Dakle, izvodi ih iz tmina, tmina neznanja, praznovjerja, oholosti, tiranskih sistema koji su protiv čovječnosti, iz svega onoga što je za čovjeka zatvor i zatvor za ispravno ljudsko mišljenje. Izvodi ih iz ovakvih tmina na svjetlo, a kakvo je to svjetlo? Izvodi ih u svjetlo spoznaje, znanja i ljudskih vrijednosti. Bog tako postupa s vjernicima. Bog nikada neće nevjernika, čovjeka bez vjerovanja, koji ima sumnje, i ne zahvalnog nevjernika dovesti do svjetla. Stoga je mnogobožac uvijek uznemiren, nemiran, čitav njegov život isprepleten je s uznemirenošću, on nema svjetlosti, nema istinske spoznaje, istinskog znanja i tako je gdje god da se nalazio sve dok je takav.
Onima koji ne vjeruju – zaštitnici su im taguti[13] i oni ih odvode sa svjetla na tmine; oni će biti stanovnici Džehennema, oni će u njemu vječno ostati.[14]
A što se tiče nevjernika, šta se dešava s njima? Nevjernici su oni koji su pokazali nezahvalnost prema vjerskim uvjere njima, vjerskoj školi, nezahvalno su odbacili ovaj veliki Božiji poklon, nezahvalni su prema blagodati. Pazite na ove izraze. Nevjernik nije onaj ko ne prihvata vjeru, nevjernik (kafir) znači onaj koji prekriva blagodat, koji je nezahvalan na blagodati. Zašto za takvog čovjeka kažu da je nevjernik (kafir)? Dobro, nije prihvatio vjeru, ali zašto je nevjernik? Zbog toga što je vjera Božiji poklon, to je poklon od Boga koji treba da osigura i njegovu sreću i sreću za sve ljude. To je odbio ovaj nezahvalnik i poricatelj blagodati, pa zbog toga se kaže da je on nevjernik (kafir). U nastavku čitamo: …zaštitnici su im taguti i oni ih odvode sa svjetla na tmine; oni će biti stanovnici Džehennema, oni će u nje mu vječno ostati.[15]
Naredni ajet o svjetlu je: O vjernici, mnogo Allaha spominjite, i ujutro i navečer Ga slavite, On vas blagosilja, a i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo…[16] Ovo je Kur’an i ovo je ta radosna vijest iz Kur’ana.
Izvor: Sejjid Ali Hamenei, Islamska misao u Kur’anu, sv.1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2024., sa prezijskog preveo Ermin Klepo
[1] En-Nisa’, 174–175.
[2] El-Kehf, 31.
[3] El-Bekare, 214.
[4] Mefatıhu-l-džinan, Kumejlova dova.
[5] Junus, 9.
[6] Ako si čovjek puta, i kada krvariš, trebaš ići, Ako padneš s nogu, naglavačke trebaš ići Ti kroči na put i nikog za put ne pitaj Kuda trebaš ići sam put će ti kazati. Attar, Muhtarname, poglavlje 18, dio 25.
[7] Et-Tevbe, 124.
[8] En-Nisa’, 174–175.
[9] El-‘Ankebut, 69.
[10] El-Bekare, 257.
[11] Alu ‘Imran, 68.
[12] El-Bekare, 257.
[13] Tagut je izraz za sve ono što se obožava mimo Boga. Ovaj pojam može obuhvatiti i šejtana i kipove i samog čovjeka. Može predstavljati svakog vođu zablude i zastranjenja i slično.
[14] El-Bekare, 257.
[15] El-Bekare, 257.
[16] El-Ahzab, 41–43.