Razine samozadivljenosti
Ali ibn Suvejd kaže: “Pitao sam hazreti Musa ibn Džafera Imama Kazima o samozadivljenosti koja kvari djelo i on je rekao: ‘Samozadivljenost ima stepene. Jedan od stepena samozadivljenosti je da se robu uljepša njegovo loše djelo, pa ga on vidi lijepim. To ga zatim učini samozadivljenim i on misli da je uradio lijepo djelo. Jedan od stepena samozadivljenosti je da rob uzvjeruje u svoga Gospodara te prigovara Allahu, dž.š., na tome a, ustvari, Allah ima pravo prigovora za njegovo vjerovanje.’”[1]
Samozadivljenost, prema govoru uleme, Allah njima bio zadovoljan, podrazumijeva smatranje vlastitih dobrih djela velikim i mnogobrojnim, bivanje radosnim i poletnim zbog njih, privlačenje pažnje drugih posredstvom njih, viđenje sebe nepogrješivim i bez mahane. Nasuprot tome, radovanje zbog tog djela, uporedo s poniznošću pred Uzvišenim Bogom i zahvalom Svetoj Bîti na ovom uspjehu i pomoći te traženje uvećanja nije samozadivljenost, štaviše to je pohvalno.[2]
Veliki muhaddis Allame Medžlisi prenosi od velikog učenjaka, obaviještenog istraživača, čuvenog šejha Behâ’ud-dîn Âmulija, r.a.: “Čuveni šejh rekao je kako nema sumnje da se u duši čovjeka koji radi dobra djela, kao što su post i noćno bdijenje, rađa radost. Stoga, ako je ta radost zato što mu je Uzvišeni Bog darovao blagodat, a taj dar i ta blagodat su dobra djela, i ako, pored toga, bude u strahu od manjkavosti ili gubitka te blagodati i od Uzvišenog Boga traži još više, ova radost nije umišljenost. Ali ako ova radost dolazi od toga što su ova djela od njega i što je on taj koji ima ovo svojstvo te svoja djela smatra velikim i pouzdaje se u njih, a sebe vidi nepogrešivim i bez mahana pa stigne dotle da želi prigovoriti Bogu posredstvom tih djela, ova radost je samozadivljenost.”[3]
Moja malenkost kaže da je tumačenje samozadivljenosti onako kako su ga izložili tačno, ali djelo treba gledati općenitije, tako da su u njemu sadržana i srčana i tjelesna djela, kao i općenitije od pokuđenog i lijepog djela, jer umišljenost koja se javlja kod tjelesnih djela može se javiti i kod srčanih djela i kvariti ih. Kao što posjednik lijepog svojstva biva zadivljen svojim svojstvom, tako i posjednik ružnog svojstva biva zadivljen svojim svojstvom, premda su u ovoj časnoj predaji jasno istaknuta oba oblika samozadivljenosti i oba su posebno spomenuta, jer je to većini ljudi skriveno. U nastavku će biti riječi o oba oblika, ako Bog bude htio. Samozadivljenost ima stepene na što je i ukazano u časnoj predaji kako slijedi.
Prvi stepen je zadivljenost imanom i istinskim učenjima, naspram čega je zadivljenost nevjerstvom i širkom i neispravnim vjerovanjem. Drugi stepen je zadivljenost ustaljenim vrlinama i pohvalnim svojstvima, naspram čega je zadivljenost lošim moralom i ružnim ustaljenim svojstvima. Treći stepen je zadivljenost dobrim i lijepim djelima, naspram čega je zadivljenost ružnim djelima i neispravnim postupcima. Osim navedenih postoje i drugi stepeni koji nisu važni kada je riječ o ovom položaju. Mi ćemo, ako Bog da, u nekoliko poglavlja ukazati na ove stepene, na njihove korijene i mogućnosti čovjekovog izlječenja od njih. Od Njega tražimo pomoć!
Znaj da svaki od prethodno spomenutih stepena samozadivljenosti ima više razina. Neke od ovih razina toliko su jasne da ih čovjek i s malo informacija i pažnje može uvidjeti, dok su druge razine samozadivljenosti krajnje suptilne i delikatne da ih čovjek ne može shvatiti dok ih u potpunosti ne istraži i detaljno ne analizira. Također, neke razine su jače, teže i pogubnije od drugih razina. Prva razina, veća i pogubnija od svih ostalih, jeste stanje koje se javlja u čovjeku posredstvom jačine samozadivljenosti i takva osoba u srcu prigovara svome Dobročinitelju i Malikul-muluku zbog svog imana ili nekog drugog svojstva. Čovjek misli da se zbog njegova imana u Božijem carstvu javila prostranost ili da je Božija vjera time doživjela napredak; ili da je posredstvom njegova promicanja Šerijata ili njegove upute ili njegova navođenja na dobro i odvraćanja od zla ili njegova provođenja Božijih kazni ili njegova mimbera i mihraba poboljšano stanje Božije vjere; ili da je zbog njegova dolaska u džemat muslimana ili njegova organiziranja skupova žaljenja nad tragedijom Imama Husejna pobožnost unaprijeđena te da zbog toga ima pravo prigovoriti Bogu, i predvodniku svih onih kojima je učinjena nepravda (Imamu Husejnu) i Allahovom Poslaniku, s.a.v.a.
Premda on to javno ne iskazuje, u svom srcu prigovara. Isto je i prigovaranje Božijim robovima u vjerskim poslovima. Naprimjer, prilikom davanja obaveznih i pohvalnih sadaka te prilikom pomaganja slabašnih i siromaha – čovjek im prigovara na svom djelu. Nekada je ovo prigovaranje skriveno čak i njemu samome. (Pojašnjenje o tome da ljudi nemaju pravo prigovarati Uzvišenom Bogu, te o pravu Božijem da prigovori ljudima nalazi se u komentaru na drugu predaju.)
Druga razina podrazumijeva da čovjek, zbog jačine samozadivljenosti u svome srcu, privlači pažnju na sebe i koketira s Bogom, a to nije isto što i samozadivljenost, iako neki ne prave razliku između toga. Posjednik ovog položaja umišlja da je miljenik Božiji i sebe ubraja u red Bogu bliskih (mukarebin) i onih koji prethode (sabikin). Ako se u njegovom prisustvu spomene neko od Božijih evlija ili miljenika ili zaljubljenika u Boga ili privučeni duhovni putnik, on u svom srcu sebe smatra jednim od njih. Moguće je da upravo iz samopokazivanja to skromno negira riječima ili, da bi dokazao taj položaj, na specifičan način to negira kod sebe, što nužno podrazumijeva potvrđivanje istoga kod njega. Ako ga Uzvišeni Allah izloži nekoj nedaći, sebi govori “nedaće su za prijatelje [Božije].”[4]
Stoga oni arifi, sufije, duhovni putnici i asketi koji se predstavljaju kao duhovni vodiči bliži su ovoj opasnosti nego ostali ljudi. Sljedeći stepen je da čovjek Uzvišenog Boga smatra svojim dužnikom zbog svoga imana ili ustaljenih svojstava ili djelâ te da misli kako zaslužuje nagradu i kako je Božija obaveza da ga na Ovom svijetu učini voljenim a na Ahiretu posjednikom položaja; sebe smatra čistim vjernikom; kad god se spomenu vjernici koji vjeruju u skriveni svijet, sebe umeće među njih, a u svome srcu misli: i kada bi Gospodar prema meni postupao na osnovu pravde, opet zaslužujem sevabe i nagradu! Štaviše, neki ljudi još su besramniji i drskiji te riječima jasno ispoljavaju ovu neispravnu misao! Ako čovjeka zadesi neka nedaća ili ako bude izložen nekoj neugodi, u svom srcu prigovara Bogu i čudi se poslovima Pravednog Boga, Koji čiste vjernike izlaže nedaćama, a grješniku munafiku daje opskrbu. U svojoj unutrašnjosti je ljut na Allaha Uzvišenog i na Njegova određenja, a u svojoj spoljašnjosti iskazuje zadovoljstvo. Svoju ljutnju predaje svome Dobročinitelju, a zadovoljstvo određenjem pokazuje ljudima. Kada čuje da Gospodar na Ovom svijetu vjernike izlaže nedaćama, svome srcu iskazuje sućut, ne znajući da su i mnogi licemjeri izloženi nedaćama i da svako ko je izložen nevoljama nije vjernik.
Sljedeća razina samozadivljenosti prisutna je kod čovjeka koji sebe vidi posebnim i istaknutim u odnosu na ostale ljude te sebe smatra boljim u pogledu samog imana u odnosu na nevjernike, zatim u pogledu savršenstva imana u odnosu na vjernike, kao i u pogledu lijepih svojstava u odnosu na one koji ih nemaju. Sebe vidi savršenijim i istaknutijim u ispunjavanju obaveznih djela (vadžiba) i napuštanju zabranjenih djela, u ispunjavanju pohvalnih radnji i posvećivanju pažnje džuma-namazu i zajedničkim namazima, kao i drugim vjerskim propisima te izbjegavanju pokuđenih stvari u odnosu na ostale, obične ljude. Pouzdava se u sebe, u svoj iman i svoja djela, a druga stvorenja vidi neznatnim, bezvrijednim i manjkavim. Na sve ljude gleda s prezrenošću. U srcu ili naglas prigovara i grdi Božije robove. Sve ljude udaljava od Božije milosti dok samo sebi i sličnima sebi pripisuje Božiju milost.
Čovjek ovakva položaja i stanja dolazi do tačke na kojoj raspravlja o svim dobrim djelima drugih ljudi te u srcu, na neki način, dovodi u pitanje ta djela, dok svoja djela smatra čistim i nepodložnim raspravama i neupitnim. Dobra djela drugih ljudi smatra beznačajnim, a ako to isto djelo sam uradi, drži ga velikim. Mahane drugih ljudi dobro uviđa, a svoje ne vidi. Navedeni su pokazatelji samozadivljenosti, iako ih čovjek nije svjestan. Samozadivljenost ima i druge stepene; neke nisam spomenuo, a s nekima ni sam nisam upoznat.
Nekada nevjernici, licemjeri, mušrici, poricatelji, amoralni ljudi s ružnim i pokuđenim svojstvima, poročni i nepokorni, dođu dotle da su zadivljeni i radosni zbog svog nevjerstva i poricanja Boga ili zbog svog lošeg morala i djela! Zbog toga sebe smatraju ljudima slobodnog duha, onima koji nisu sljedbenici i onima koji ne vjeruju u izmišljotine. Sebe vide hrabrim i muževnim. Vjerovanje u Boga smatraju izmišljotinom, a pokoravanje Božijim zakonima ograničenošću u razmišljanju. Lijep moral i moralne vrline vide kao slabost duše i bespomoćnost. Dobra djela, vjerske obrede i ibadete ubrajaju u slabost razumijevanja i neupućenost. Zbog svog slobodnog duha smatraju se onima koji ne vjeruju u izmišljotine, koji se ne obaziru na vjerske propise, i misle da zaslužuju pohvalu. Ružna i neumjerena svojstva ukorijenila su se u njihovim srcima i s njima postala prisna. Njihove oči i uši ispunile su se time. U njihovim očima to je poprimilo lijep oblik i to zamišljaju savršenstvom, na što je ukazano u sljedećoj časnoj predaji: “Jedan od stepena samozadivljenosti jest da se robu prikaže lijepim njegovo loše djelo.” Ovo je aluzija na Božiji govor: “Onaj kome se njegova ružna djela pričinjavaju lijepim, a i on ih vidi lijepim?”[5]
Kao što su i riječi predaje “on misli da je uradio lijepo djelo” aluzija na Božiji govor: “Reci: ‘Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako biti priznata, čiji će trud u životu na Ovom svijetu biti uzaludan, a koji će misliti da je dobro ono što čine? To su oni koji u dokaze Gospodara svoga ne budu vjerovali i koji budu poricali da će pred Njega izaći; zbog toga će trud njihov uzaludan biti i na Sudnjem danu im nikakva značaja nećemo dati.’”[6] Ova skupina neznalica i neobaviještenih, koji sami sebe vide znalcima i obaviještenima, najjadniji su ljudi i najnesretnija stvorenja. Liječnici duša ne mogu ih izliječiti. Savjetovanje i pozivanje ne ostavljaju traga na njima. Štaviše, nekada uzrokuju i suprotne rezultate. Oni ne slušaju, odnosno ne posvećuju pažnju jasnom dokazu. Uši i oči zatvaraju pred uputom vjerovjesnika, dokazom Božijih mudraca i moralnim propovijedima uleme. Treba tražiti utočište kod Allaha od zla duše i njenih varki i obmana koje čovjeka iz griješenja odvode u nevjerstvo, a iz nevjerstva u zadivljenost nevjerstvom. Duša i šejtan, smatrajući neke grijehe neznatnim i malim, čovjeka izlažu tim grijesima, a nakon što grijeh pusti korijenje u srcu i čovjek ga počne smatrati malim, on zapada u drugi grijeh, veći od prethodnog. Nakon ponavljanja i taj grijeh u njegovim očima izgleda neznatan te zapada u još veći grijeh. Tako, korak po korak, čovjek napreduje na tom putu i veliki grijesi u njegovim očima postaju beznačajni i mali, sve dok u potpunosti grijehe ne bude smatrao nevažnima, a Božiji zakon, Poslanik i Allah u njegovim očima postanu prezreni. On završava u nevjerstvu i poricanju te zadivljenošću s njima.
Kao što samozadivljeni s nepokornošću napreduju s jedne razine na drugu dok ne stignu do nevjerstva i poricanja, tako i samozadivljeni s pokornošću s nepotpunih razina samozadivljenosti napreduju ka razini njene potpunosti. Varke duše i šejtana u srcu su utemeljene i s tačnom mjerom. Nemoguće je da duša vama, koji imate ustaljeno svojstvo bogobojaznosti, predloži ubistvo ili blud; ili da osobi kojoj su svojstveni čast i čistota predloži krađu i razbojništvo. Nemoguće je da vam šejtan ili duša na samom početku kaže da prigovorite Bogu na svom vjerovanju i djelu ili da sebe uvrstite u skupinu miljenika Božijih, onih koji vole Boga i onih bliskih Bogu. Šejtan započinje s niskog stepena, napravi pukotinu u vašem srcu i potiče vas na izuzetno posvećivanje pažnje u mustehabima, zikrovima i virdovima.
Istovremeno, u vašim očima prikazuje djelo nekog grješnika koji odgovara vašem halu i došaptava vam da ste vi od njega bolji, gledajući i po sudu Šerijata i po sudu razuma, te da će vas vaša djela spasiti, jer, hvala Bogu, vi ste čisti, daleko od nepokornosti i slobodni. Ovime postiže dva cilja: prvi je loše mišljenje o Božijim robovima, a drugi je samoljublje. Oboje su izvori poročnosti i propasti. Duši i šejtanu recite da je moguće da taj grješnik možda ima neko ustaljeno svojstvo ili neka druga djela zbog kojih će ga Allah Svojom milošću obasuti, te će ga možda svjetlost te vrline uputiti i on će postati jedan od onih čiji je kraj dobar. Možda je Allah ovu osobu izložio grijehu da ne zapadne u samozadivljenost koja je još teža, kao što se kaže u predaji u Usûli Kâfiju: Imam Sadik rekao je: “Allah zna da je grijeh bolji za vjernika od samozadivljenosti, a da nije tako, nikada vjernika ne bi izložio grijehu.”[7]
Naš čuveni šejh, potpuni arif, Šâhâbâdi, moja duša nek je žrtva njegova, rekao je da ni nevjernika ne korimo u srcu. Možda ga svjetlo njegova fitreta uputi, a naš prijekor i korenje dovode do našeg lošeg svršetka. Naređivanje činjenja dobra i odvraćanje od zla razlikuju se od korenja u srcu. Također, rekao je da ne proklinjemo nevjernika za kojeg ne znamo je li Ovaj svijet napustio kao nevjernik. Možda je u trenucima odlaska primio uputu, pa bi našim korenjem njegova duhovnost postala prepreka našem napredovanju. U svakom slučaju, duša i šejtan uvode u prvu razinu samozadivljenosti i, malo po malo, vode iz razine u razinu dok čovjek ne dođe do tačke kada prigovara u pogledu svog imana i djelâ svome Dobročinitelju i Malikul-muluku te njegov posao dođe do krajnje razine.
Izvor: Ruhullah Musavi Homeini, Tumačenje 40 hadisa, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2018., s perzijskog preveli: Amar Imamović i Lutfi Akbaš.
[1] Usûli Kâfi, sv. 2., str. 313., Kitâb imân we kufr, bâb ‘udžb, hadis 3.
[2] Džâmi‘u-sa‘âdât, sv. 1., str. 357-358.; Mahadždžetul- bejdâ’, sv. 6., str. 276-277.
[3] Mirâtul-‘uqûl, sv. 1., str. 218., Kitâb imân we kufr, bâb ‘udžb, kod 1. hadisa.
[4] Riječi “nedaće su za prijatelje [Božije]” preuzete su iz predaja koje kazuju da su ovosvjetske nedaće znak imana osobe i njene omiljenosti kod Allaha Uzvišenog. Imam Bakir je rekao: “Čovjek je izložen nedaćama u veličini njegove ljubavi prema Allahu.” Imam Sadik je rekao: “Allah ne voli narod, a da ga ne izloži nedaćama.” Bihâr, sv. 64., str. 236., Kitâb imân we kufr, bâb šiddeti ebtelâ’ul-mu’min.
[5] Fâtir, 35:8.
[6] El-Kehf, 18:103-105.
[7] Usûli Kâfi, sv. 2., str. 313., Kitâb imân we kufr, bâb ‘udžb, hadis 1.