Kratkoća života i opstanak čovjekovih dobrih i loših djela

“O Ebu Zerre, zaista ste vi na putanji noći i dana i u životu koji se stalno skraćuje, a djela su vam sačuvana i smrt dolazi iznenada; ko god je činio dobra djela, požnjet će dobro, i ko god je činio loša djela, požnjet će kajanje. Svako će požnjeti ono što je posijao.”

Od stvari koje čovjeka usmjeravaju ka radu i trudu te koje stvaraju poticaj za rad, djelovanje i izvršavanje obaveza jeste obraćanje pažnje na činjenicu da život prolazi. Htjeli mi to ili ne htjeli, svakim dahom život nam se skraćuje i ne možemo zaustaviti kretanje vremena niti vratiti sekunde, ili prema riječima Alija ibn Ebi Taliba, a.s.: “Svaki čovjekov dah korak je ka smrti.”[1]

Mora se paziti da se ovaj kapital olahko ne ispusti iz ruku; kapital koji se stalno smanjuje i troši, sve dok smrt čovjekova ne stigne, a od nje spasa nema, kako Ali, a.s., kaže: “Neće se od smrti spasiti onaj koji je se boji, niti će vječnost biti data onome koji je voli.”[2] Jedini način sprječavanja upropaštavanja kapitala života jeste unosna trgovina, a koja je trgovina bolja od one u kojoj čovjek prodaje svoj život za Džennet, zato što je Džennet jedina roba koja može biti vrijedna ljudskoga života, kako je Ali, a.s., rekao: “Zar nema slobodnog čovjeka koji će ove ostatke hrane u ustima ostaviti dunjalučarima? Za vaše duše nema cijene, osim Dženneta, zato ih ne prodajite, osim za Džennet.”[3]

Dakle, na kakvoj su šteti ljudi koji veliki kapital života mijenjaju za Božiju kaznu i srdžbu? Možda oni koji svoj život koriste na putu zablude uobražavaju da im se prolaskom života uništavaju i djela. Kakva maštarija! Mada je ova razina zapravo razina prelaska i prolazna, a razina Onoga svijeta je razina opstojanja, čovjekova djela ipak opstaju, zato što su djela povezana sa čovjekovom dušom i Uzvišenim Bogom. Iako mi živimo na razini koja nestaje i prolazi, povezani smo sa svijetom i razinom opstojanja te će naša djela tamo trajati

Otjelovljenje čovjekovih djela na Sudnjem danu

Jedno od prihvaćenih načela u vezi sa Sudnjim danom je i načelo očuvanosti i otjelovljenja djela, na šta je ukazao Bog u Kur'anu: I knjiga će biti postavljena i vidjet ćete grješnike prestravljene zbog onog što je u njoj. “Teško nama!”, govorit će, “kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!”, i naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti.[4]

A na drugom mjestu kaže se: Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga.[5]

Iznenadni dolazak smrti kao činilac upozorenja i buđenja

Niko ne zna do kada će živjeti i kada će mu smrtni čas stići, kako Kur'an kaže: I niko ne zna šta će sutra zaraditi i niko ne zna u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten.[6]

Božija dobrota je to što čovjek nije obaviješten o vremenu svoje smrti, jer kada bismo znali vrijeme svoje smrti, bili bismo više pogođeni nemarom i samoobmanom. Svakako, za one koji imaju veći duhovni kapacitet je svejedno – znali ili ne znali vrijeme smrti, oni su stalno zauzeti izvršavanjem svojih obaveza, te je moguće da im Bog i obznani vrijeme njihove smrti. Međutim, za nas bi obaviještenost o vremenu smrti bila samo razlog još većeg odgađanja djela. Daleko je od mudrosti da nam Bog obznani vrijeme naše smrti. Božanska mudrost nalaže da stalno budemo zabrinuti za to da ćemo možda već sljedećeg trenutka umrijeti, a i u ovom slučaju možemo bolje koristiti svoj život. U rečenici: “I onaj ko bude sijao (činio) dobro…”, Ovaj svijet je predstavljen kao njiva, na kojoj može izrasti svako sjeme koje se u njoj posije. U vezi s tim sjemenom, bilo da je čovjekovo djelo dobro ili loše, pjesnik kaže:

Ne zaboravljaj na nagradu za djela,

Pšenica rađa od pšenice, ječam od ječma.

Šta god posiješ na svijetu, od dobra ili lošeg,

Plod toga vidjet ćeš kada požanješ.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] Nehdžu-l-belaga, izreka 81, str. 1118.

[2] Isto, govor 37, str. 122.

[3] Nehdžu-l-belaga, izreka 447, str. 1295.

[4] El-Kehf, 49.

[5] Ez-Zilzal, 7-8.

[6] Lukman, 34.